Nostalgično-reumatični hodopis Malešnica - Trešnjevka

[Stanley]

Kaže mi neki dan moja kći: - Tata, tebi je trbuh sve veći, a nekako ti se i objesio.

To sam znao i bez nje. Što jest - jest, zapustio se jesam, pa rekoh sâm sebi: ajmo poduzeti neku protumjeru.

Protumjera je povratak pješačenju, dokazano najzdravijoj od svih fizičkih aktivnosti. Sve do pred koju godinu svakog vikenda (osim ako bih se uputio na kakav izlet) prakticirao sam ovaj jednostavni sport, uglavnom na relaciji Malešnica - Prečko ili Savska Opatovina - Savski nasip - Jarun - Savski nasip do Mosta mladosti - tramvajem do okretišta na Savskoj - Savski nasip - Jarun - Vrbani - uz potok Vrapčak - Malešnica. I to sam prelazio bez pola muke, iako je riječ o zavidnoj kilometraži.

Onda sam se počeo previše baviti internetom, piskaranjem na kompu i sličnim nezdravim navikama, pa sam rekreativne aktivnosti sve više zanemarivao. Što nije dobro za zdravlje, a kako godine idu vidim da me polako prekriva hrđa. Opako me hvata reuma ili išijas, kako li se to već zove, ali prava dijagnoza glasi: Homo Computerus ac Televisiensis.

Pa ja odlučio danas malo prodrmati organizam pješačenjem po ruti kojom sam nekoć prolazio na desetke puta. Naročito u vrijeme kada mi je pokojna majka bila živa, a stanovala je na Trešnjevci.

Ruta izgleda ovako: Ivane Brlić Mažuranić - Majurečki put - Mestinjski put - Dravogradski put - Granična - Poljačka - Radgonska - trasa Samoborčeka - Trešnjevka. Trasa malo vrluda i žao mi je što vam je ne mogu prikazati na nekom zemljovidu, jer tu vještinu još nisam svladao.

Ruta se dobrim dijelom poklapa i s nekim putevima iz mojih mladih railfanovskih dana. Uglavnom, danas sam propješačio lijepu kilometražu i vratio sam se u odličnom raspoloženju. Kako sam sa sobom ponio i svoj Olympus podijeliti ću dojmove s vama, a ima ih u izobilju.

 

Jutarnji pogled s mojeg prozora: ništa od kiše, meteorolozi su (srećom) opet fulali. Ajmo se spremati za hodnju.

 

 

Moje prijevozno sredstvo:

 

 

Jedna od mojih omiljenih ruta za šetanje: Ulica Ivane Brlić Mažuranić. Lijevo je Malešnica, desno susjedno i prijateljsko Špansko:

 

 

Pogled prema zapadu. Ova zgrada pripada bloku koji je 1990. izgradio Tempo, a u kojem se nalazi i moje obiteljsko gnijezdo.

Iz ovog smjera obično dolazi Portos da me pokupi na naša railfanovska putovanja.

 

 

Na ZET-ove autobusne veze zaista se ne možemo potužiti:

 

 

Stjecajem okolnosti jutros nisam kod kuće popio uobičajenu kavu. Stoga sam odlučio učiniti to usput. Pa sam kratkim putem dospio u USA. Ako je Pfaff bio u Čikagi, ja sam bio u Philadelphiji :

 

 

 

Prije fotkanja pitao sam gazdu za dozvolu. Nije imao ništa protiv, ali me pitao kojim povodom slikam. Rekao sam mu: - Ma to vam je za jedan putopis. Obećao sam da ću mu donijeti fotke (ima ih još), jer stanujem tu u susjedstvu. Bio je počašćen i zahvalio mi je unaprijed. Naravno da će dobiti slike.

Nego, idemo mi dalje. Ovo je ulični most preko potoka Vrapčak:

 

 

Ja sam se ipak uputio svojom starom pješačkom rutom:

 

 

A ta ruta vodi poprijeko, preko groblja.

Na ovom mjestu su do 1973. pokapani umrli pacijenti duševne bolnice Vrapče, koji nisu imali nikakve rodbine ili o kojima nitko nije vodio brigu. Groblje je do nedavno bilo tako zapušteno i devastirano da je bilo civilizacijska sramota za grad Zagreb. Napokon su pokojnici dobili dostojanstveno i pristojno uređeno počivalište:

 

 

 

Prelazim Medarsku ulicu i ulazim u koloplet malih uličica:

 

 

 

Poljačka ulica, ulaz u TOZ - Tvornicu olovaka Zagreb.

U pokojnom socijalizmu u dvorištu iza ulaza bio je izložen (pod strehom) automobil Zastava 750, nekada popularni Fićek, koji će na kraju godine dobiti na poklon najbolji radnik tvornice. Takva vrsta nagrade bila je dugogodišnja tradicija TOZ-a. Izloženog Fićeka vidio sam osobno više puta. Ovo kao kuriozitet, politiku molim ne mešat.

 

 

I evo nas konačno na pruzi:

 

 

Nastavlja se. Ljubazno molim: nemoj da mi se koji drzne upasti prije nego bude gotovo.

[Stanley]

Iz mladih dana sjećam se industrijskog kolosjeka koji je tu negdje presjecao trasu Samoborčeka. I evo ga:

 

 

 

 

Na nekim mjestima vidi se još bolje:

 

 

 

Gle, tu je neka rupa. Da vidimo što se tamo može snimiti:

 

 

Ništa posebno, prazni dio kontejnerskog terminala:

 

 

Ovdje negdje, u blizini ili iza ovih vrata, nalazilo se križište industrijskog kolosjeka s prugom Samoborčeka.

Na nekadašnjoj trasi pruge GŽZ danas se nalazi poligon neke autoškole:

 

 

Nastavlja se!

[Stanley]

Nakon fotkanja u prizemlju popeo sam se na kat tj. na pješački nathodnik koji spaja Radgonsku ulicu s Ilicom. Za neupućene: nathodnik je izgrađen sredstvima TOZ-a nakon što im je nekoliko zaposlenika poginulo zbog neopreznog ''skraćivanja puta'' prelaskom preko pruge.

Gore lijevo je skretnica za nekadašnji izlazak teretnih vlakova na glavnu prugu X. koridora, dolje desno je skretnica gdje se odvaja industrijski kolosijek koji sam prikazao u prijašnjem postu:

 

 

Donja snimka iziskuje opširniji komentar, naročito za mlađe forumaše koji ne poznaju, ili ne poznaju dovoljno, povijest zagrebačkog željezničkog čvora.

Na mjestu današnjeg kontejnerskog terminala nalazio se do 1978. godine ranžirni kolodvor Vrapče. Imao je, po mojem sjećanju, najmanje 10 kolosjeka. Za izravne teretne vlakove tu se obavljala zamjena vuče u smjeru zapad - istok.

Za teretne vlakove koje je trebalo preraditi koristila se (kao i u Trnavi!) lokomotiva za tešku manevru serije JŽ 35, a zadnjih godina serije JŽ 33. Manevra se obavljala u smjeru zapada, za što je postojao izvlačni kolosijek. Taj kolosijek završavao je na cca 200-300 m od stajališta Vrapče, a trag njegovog postojanja je željezni most preko potoka Vrapčak koji se vidi i danas.

Teretne vlakove iz smjera Ljubljana/Maribor - Zidani Most do ovog kolodvora dovlačile su lokomotive ex ŽTP Ljubljana, uglavnom serija JŽ 06 i JŽ 30, povremeno JŽ 10 i JŽ 29, a preuzimale su ih lokomotive ŽTP Zagreb, najčešće serija JŽ 38 i JŽ 33, povremeno i JŽ 11.

Zamjena vuče u obratnom smjeru obavljala se u teretnom kolodvoru Črnomerec, danas dijelu Zapadnog kolodvora.

Lokomotive su se namirivale i okretale u ložioni Črnomerec, čiji se objekti vide i danas. O tome više u nastavku putopisa.

Trasa pruge Samoborčeka obilazila je RK Vrapče u velikom luku s južne strane, neposredno uz nekadašnji ''vojni otpad''. Na mjestu vojnog otpada danas se nalazi vojarna specijalaca MUP-a.

Tu se nalazio i teretni kolodvor GŽZ-a, gdje se pomoću upletenog kolosjeka obavljao pretovar tereta s vagona pruge normalnog kolosjeka na vagone Samoborčeka. Najčešće se radilo o teretu za potrebe nekadašnjeg TRZ (tehničko-remontnog zavoda) u Bregani, točnije o tenkovima, samohodnim topovima/haubicama i drugom oružju koje je išlo na remont ili se vraćalo s remonta. To je priča za sebe i o tome je već bilo riječi u temi o zagrebačkim uskotračnim željeznicama, a i ja sam u prikladnoj temi odavno opisao kakva je okapanja moj bratić Željko imao s haubicom koju je pratio.

Prolazio sam ovuda kao mladić mnogo puta, uglavnom slijedeći prugu legendarnog Samoborčeka. I sve o čemu vam pričam gledao sam vlastitim očima. Koliko puta su mi majstori iz Srebrne strijele trubili da im se maknem s pruge…

Sve je to prošlost, evo današnje slike:

 

 

Kolosijek koji danas spaja Zapadni kolodvor (ex Črnomerec T.K.) i kontejnerski terminal. Nekada je služio isključivo za kretanje lokomotiva prema ložioni i u obratnom smjeru:

 

 

Ne biste vjerovali koliko je milijuna tona bruta prošlo ovim, danas zahrđalim, tračnicama. Ovuda su izlazili teretni vlakovi iz RK Vrapče prema istoku:

 

 

Tu je bio i ŽCPR:

 

 

Izlazni kolosijek bio je spojen skretnicom s glavnom prugom, a desno se odvajao pomoćni kolosijek koji je bio u upotrebi sve do izgradnje stajališta Kustošija:

 

 

Ne zaboravimo nekadašnju trasu Samoborčeka:

 

 

I onda mi upadne on.

Strojovođa je primijetio da slikam vlak i temeljito mi je zatrubio. Iz profila mi se učinio nekako poznat, no ne bih htio prizivati duhove...

 

 

Nastavlja se!

[Stanley]

Idemo mi dalje. Ovo je bivša trasa Samoborčeka od Sokolske prema zapadu:

 

 

Tu je nekada bio most preko potoka Kustošaka:

 

 

Ostaci trase prema istoku tj. prema Samoborskom kolodvoru:

 

 

A evo i dokaza:

 

 

 

Pripada li i ovo ostavštini Samoborčeka? Nagađam da je tako i da je ovo ostatak nekadašnje opomenice (Silver, hilfe! ):

 

 

Trasa pruge vodila je neposredno uz igralište NK Metalac. Kako sam ovuda često prolazio, znao sam naletjeti i na poneku tekmu uživo. Prije pet-šest godina tu sam se zaustavio i na kratko promatrao nadmetanje nekih mladih momčadi (juniora). U vrijeme mojeg dolaska neki su vodili s 11:0, a za tih pet-šest minuta mog ''bavljenja'' uvalili su još dva komada. Pa nije baš svatko za Serie A...

 

 

Nastavlja se!

[Stanley]

Odlučujem skrenuti na Zapadni kolodvor, točnije na ex Črnomerec T.K.

Prije one zgrade kod podvožnjaka srećem lika koji se sprema prijeći prugu tko zna kamo, u željezničarskoj odori, istina bez kape, pa mu se javljam, a razgovor teče otprilike ovako: - Dobar dan. - Dobar dan. - Gospodine, možete mi reći tko je ovdje glavni? - A što vam treba? - Ništa mi ne treba, ja ću slikati, a imam i dozvolu, pa da ne mislite da je neki terorist... - Ma slikajte sve što vam je po volji.

Da bi reč rekel. I evo moje prve fotke s tog mjesta.

Vidi se skretnica koja spaja kolosijek s kontejnerskog terminala s prugom na kolodvoru. Te skretnice nekada ovdje nije bilo, već je kolosijek prolazio neposredno uz ovu zgradu:

 

 

A evo i dokaza da mi bar mozak nije zahrđao. Ovuda su nekada prolazile lokomotive za RK Vrapče u i iz ložione:

 

 

 

Nekada je pisalo Črnomerec T.K., a danas piše ovo što vidite.

U prostoriji lijevo u prizemlju vidim šest-sedam ljudi za stolom. Nitko me ne doživljava, što me ne čini naročito nesretnim:

 

 

Javlja mi neki error 503, pa nastavak slijedi!

[Stanley]

Subota je, teretnog prometa nema, pa se i ona odmara:

 

 

Izdaleka čujem poznatu plemenitu grmljavinu i hvatam Zagorca u prolazu:

 

 

Evo ih zajedno:

 

 

Produžujem prema bivšoj ložioni. Kad bi vi znali koliko je tu bilo dima i pare... A ljepotica 06, 10, 11, 29, 30, 33, 38... Eh, dobra stara vremena...

 

 

 

 

Industrijski kolosijek za Končar. Tu je negdje nekada bilo križište sa prugom Samoborčeka:

 

 

Nastavlja se!

[Stanley]

Nekadašnji koridori iz moje mladosti danas su zatvoreni kojekakvim građevinama i pregradnjama. Stoga moram privremeno na ulicu. A Zagorska ulica, jedna od najprometnijih u Zagrebu, čisti je teror za pješake. Kako to izgleda vidite na slici.

Ova situacija me podsjeća na riječi mog rođaka Leona kada je imao tri-četiri godine: - I kud tad? Mot ga jebat!

 

 

Skrećem s ulice i penjem se prema bivšoj ložioni s južne strane. Ovdje su nekada bili kolosijeci, a na njima otvoreni teretni vagoni na kojima je pisalo: ''kasirana za prijevoz leša - ložiona Črnomerec''. Tu je negdje bila stacionirana i mala samohodna dizalica na parni pogon za pretovar ugljena. Imala je smiješan zvuk, otprilike kao parnjača uskotračne pruge ali u 5-6 puta bržem ritmu.

 

 

Tu je nekada bio most Samoborčekove pruge preko potoka Črnomerec:

 

 

Opet me kuba nekakav error 504, Gateway Time Out. Nastavlja se!

[Stanley]

Viče mi kćer da su se picek i mlinci skroz ohladili, ali ja nastavljam dok ne završim. Pa nisam ja onaj koji se javlja iz Irana, Kine ili Mongolije.

Nekadašnja trasa Samoborčeka od potoka Črnomerec prema Kustošiji:

 

 

Nekada je tu bio most Samoborčeka, snimka s druge strane:

 

 

Pogled niz potok Črnomerec prema jugu i Fallerovo šetalište. Tu sam nekada vozio svoju kćer u kolicima...

 

 

Tu je nekada bio ŽCPR Samoborčeka preko Zagorske, a promet je regulirao službenik GŽZ-a sa zastavicom u ruci:

 

 

Ovo me podsjeća na kojem planetu trenutačno živim...

 

 

Nastavlja se!

[Stanley]

... a usput počinje prosvjedovati i moj obilni doručak od purećih prsa i kojekakvih dodataka, pa se na kratko prepuštam predahu uz:

 

 

Ubrzo krećem dalje i to trasom Samoborčekove pruge:

 

 

 

Reliquiae reliquiarum:

 

 

I Zagreb ima svoje Bibinjce. Koliko znam, ovo je službeno još uvijek koridor vicinalne pruge za Samobor:

 

 

Koliko sam puta ovuda prošao, što pješice i što na tračnicama...

 

 

Selska cesta. Možete li vjerovati da je ovdje nekada bila željeznica?

 

 

Nastavlja se!

[Stanley]

Selska cesta nekada je bila dvostruko uža nego li je danas, a kolovoz nije bio od asfalta već od kamenih kocki. Pružni prijelaz Samoborčeka bio je osiguran brkljom, koja je kasnije uklonjena i zamijenjena svjetlosnom signalizacijom.

Nekadašnjom brkljom upravljalo je osoblje koje je bilo smješteno u ovom službenom objektu. Nakon što je brklja uklonjena tu je otvoren kafić. Ne znam što je tu danas, nisam stigao zaviriti, ali mi se čini da se tu netko nastanio:

 

 

Dolazim sve bliže nekadašnjem roditeljskom domu. Ovdje Krapinska ulica zavija udesno, a nekadašnja trasa Samoborčeka vidi se u pozadini:

 

 

Nastavlja se!

[Stanley]

Pogled u smjeru N-NE. S moje lijeve strane nalazi se glavni ulaz u Teslu. U dnu slike može se nazrijeti prolaz između dvije zgrade u Čakovečkoj ulici. Tuda sam prolazio za vrijeme školovanja u Prvoj gimnaziji. Ruta: pruga Samoborčeka - Samoborski kolodvor - Kršnjavoga - Rooseveltov trg.

Tematske pjesme - The Beatles: svašta;, The Rolling Stones: pogotovo svašta; Manfred Mann: Pretty Flamingo; Herman's Hermits: No Milk Today; Cream: zakon; Vanilla Fudge: ludilo. Et caetera...

 

 

Ovo je zgrada u Zorkovačkoj ulici, broj 2 i 4, gdje sam (na broju 2) stanovao od 1965. do 1990..

Građevina je sâma po sebi ružna k'o sam vrag, gomila betona i cigle ubačena u pitomi ambijent malih obiteljskih kuća gdje ni po čemu ne pripada. Šaka u oko, rekli bi. Svojedobno, kada bih upoznao kojeg Trešnjevčanina, taj bi mi rekao: - Aha, ti si iz one zgradurine koja se ljušti...

Ljuštila se ona ili ne, tu sam proveo najljepše godine života. Između ostalog tu sam doveo svoju suprugu i tu sam dovezao svoje dijete iz rodilišta...

Na šestom katu, skroz lijevo, primjećujete zatvoreni balkon. To je nekadašnji stan moje obitelji:

 

 

Evo zgrade i s druge strane:

 

 

Usput moram dodati još neke opaske. Kao što vidite na slikama, u stanove se ulazi s otvorenog hodnika/balkona.

Stanovanje na kraju zgrade bilo je prava blagodat. Sjeverni prolaz/hodnik, budući da smo bili na kraju i nikome nismo smetali, mi smo pretvorili u priručnu vikendicu. Imali smo camping-garnituru sa stolom i nekoliko stolica, a koliko je tu veselog društva bilo i koliko se dobroga pojelo i popilo bolje da ne pričam.

Smještaj stana na kraju zgrade - i to visoko na šestom katu - imao je još jednu prednost: dušu je dao za promatranje neba. Upravo u vrijeme kad smo doselili ja sam se napalio na astronomiju i uporno proučavao zvjezdani svod uz pomoć karte i knjige Otona Kučere ''Naše nebo''. Sjećam se kada sam jedne zimske noći, otprilke u dva sata iza ponoći, bauljao između sjevernog i južnog balkona, a moj buraz je siktao iz kreveta: - Oćeš zatvoriti ta vrata, smrznuo sam se k'o p.čka, jebale te tvoje zvijezde!?

 

No, idemo dalje. U ovaj parkić ispod zgrade iznijeli smo kćer na njezin prvi snijeg...

 

 

... a ovdje sam je naučio da vozi bicikl, sâma i bez pomoćnih kotača:

 

 

Kada je moja Tamara dorasla za školu (1987.) imali smo sreću da nam je O.Š. Augusta Šenoe bila na cca 200 metara od kuće.

Škola je izgrađena neposredno pred II. SR i jedno je od remek-djela poznatog hrvatskog arhitekta Ivana Zemljaka. Isti arhitekt projektirao je i školu u Koturaškoj ulici, koju sam ja pohađao 1956.-1964.

Ova prekrasna građevina izgrađena je u simetriji, s dva jednaka objekta (''dječaci'' i ''djevojčice''!) sa strane i bypassom koji ih spaja u jedinstvenu cjelinu:

 

 

 

Nastavak sutra ujutro. Komentari noćne smjene nisu nepoželjni.

[Pfaff]

Komentari noćne smjene nisu nepoželjni.

Aha, znači - može!

E, pa da znaš. Raznježio si me do pakla. Nečuveno - tako star pa tako romantičan... Predivno

[Stanley]

Nije gotovo, ajmo dalje.

Kod škole izlazim na Selsku cestu i krećem prema sjeveru, prema pruzi.

Moji bivši susjedi s druge strane:

 

 

Prvobitna mi je namjera bila otpješačiti do Zapadnog kolodvora, a onda se ukazao on:

 

 

Vozim se samo jednu stanicu - do ŽCPR na Vodovodnoj. Vrijeme se proljepšava i pojavljuje se sunce:

 

 

Skrećem desno na Zapadni kolodvor. Pogled prema zapadu. U daljini se nazire teretnjak, ali nisam dočekao njegov polazak:

 

 

Ovi stoje ovdje još od Kulina bana:

 

 

Malo infrastrukture:

 

 

Zaslužni veteran odmara u šturcu:

 

 

Nastavlja se.

[Stanley]

Iskliznica:

 

 

Odjednom postaje živahno:

 

 

Evo ih dvojice:

 

 

Ku'š na me?

 

 

Nastavlja se.

[Stanley]

Ovi su mi posebno zanimljivi, jer sam se u takvima nekada vozio:

 

 

Nekadašnji putnički vagon za brze i ekspresne vlakove. Postojala je i varijanta poštanskog vagona, a zadnji su vozili na putujućoj pošti Zagreb - Zadar via Oštarije još osamdesetih godina. Putničku varijantu još sam povremeno viđao sedamdesetih:

 

 

Još jedna legenda naših pruga, popularna štuka (Hecht). Također je vozila u sastavima brzih vlakova, a pri kraju ''karijere'' putničkih. Posljednju vožnju u štuki imao sam krajem sedamdesetih (Sombor - Vinkovci):

 

 

Još malo voznog parka HŽ - Infrastrukura:

 

 

 

 

 

 

Evo i njega, k'o naručen. Čekao sam tek nekoliko minuta:

 

 

Slijedi završetak.

[Stanley]

Vraćati se kući pješice bilo bi zaista pretjerano, pa sjedam u Mađara:

 

 

Ajme što volim ovakve...

 

 

Teretnjak koji sam spominjao:

 

 

Nova tema: roštilj i željeznica

 

 

Jesam li zaista pred koji sat bio tu?

 

 

Evo me na domicilnom peronu. Opća epidemija Mađara vlada ovim prostorima...

 

 

Home, Sweet Home:

 

[seabral]

Odlično, Stanley ... lijepo je na ovaj način prošetati zagrebačkim prugama i njihovim ostacima objektivom i perom pravoga znalca. Svaka ulica krije svoju priču, a siguran sam da ih ti znaš još stotine i stotine

 

Posebno mi je interesantno jer zadnjih godinu dana i sve moje railfanovske i mnoge druge šetnje počinju i završavaju u ulici samo nekih stotinjak metara udaljenoj od tvojeg nekadašnjeg stana u Zorkovačkoj.

 

Na jednoj fotki si pokazao parkić gdje si odveo kćer na prvi snijeg. Na istoj fotki se vidi i mali bazenčić u parku u kojoj se još starija generacija djece mogla kupati i brčkati .... moja mama se i dan danas rado sjeća tih dana kad za istinski gušt u bazenu nije bilo potrebno ništa više od tog jednog malog bazenčića i gomile klinčadije u njemu.

[Portos]

Lijepo si se prošetao, nadam se i popravio kondicijsko stanje organizma, te si vjerovatno spreman za nove pustolovine u nadolazećim vikendima. Drago mi je da su neki ostaci željezničke infrastrukture još uvijek na istom mjestu. Do novih putopisa i rukopisa!

[Pfaff]

Kao što već rekoh noćas (nakon prve fiziološke šetnje), tronuo si me. Ne pretjeruj s takvim pričama jer će nas ubiti dert...

 

Hvala još jednom

 

Bolje proliti malo s Parkinsonom, nego zaboraviti popiti s Alzheimerom

[Stanley]

Lijepo si se prošetao, nadam se i popravio kondicijsko stanje organizma, te si vjerovatno spreman za nove pustolovine u nadolazećim vikendima. Drago mi je da su neki ostaci željezničke infrastrukture još uvijek na istom mjestu. Do novih putopisa i rukopisa!

Da spreman! K'o zapeta puška.

Dečki, najprije hvala na pozitivnim ''recenzijama''.

Dodao bih još neke stvarčice vezano uz nekadašnje stanovanje u Zorkovačkoj.

Zgrada je izvorno bila u bijeloj fasadi i izgledala je, hajmo reći, pristojno dok se nije oljuštila. Naravno, ako zanemarimo okolni (sub)urbani ambijent koji je potpuno nagrdila. To je stara, iskonska Trešnjevka koju je tako lijepo opjevao Zvonko Špišić (usput, ne tako daleki susjed). Kad smo doselili Knežija je još bila selo, a jedini veći objekt bila je crkva, pa se s balkona 6. kata pružao prekrasan pogled na Vukomeričke gorice. Nećete vjerovati, ali kada je atmosfera bila posebno čista (obično poslije nevremena) mogao se vidjeti i Klek udaljen zračnom linijom oko 70 km.

Ono zatvaranje balkona, točnije hodnika, izveo je čovjek koji je u stan uselio poslije mamine smrti. Jučer sam to prvi put vidio.

Taj završetak otvorenog hodnika ili balkona bio je pravi raj za ljude koji nemaju vikendice ni drugog imanja, a znaju uživati u sitnim zadovoljstvima. Mi smo tu priređivali prave pravcate roštiljijade, doduše na električnom roštilju, a s ove strane bila je kuhinja. Tu sam se znao zavaliti u kamp-stolac, staviti noge na tabure, ispijati kavicu i gledati npr. radnike ''Vatrostalne Zenica'' kako na očigled dižu u visinu novi dimnjak El-To.

Blizina Tesle, a do nje se moglo dobaciti ''špriherom'', imala je ponekad neugodne posljedice. U vrijeme kada su građene nove tvorničke zgrade tamo su bili visoki kranovi, pa bi za nevremena imali gadnu tutnjavu.

Sve u svemu, bilo je to ugodno mjesto za življenje, iako nemam pritužbi niti na svoju Herceg-Malešnicu.

Na kraju, Pfaff i drugi Riječani, kad vas put nanese u Zagreb, a imate potrebu ubiti vrijeme, ne vidim zapreke da staru Samoborčekovu trasu i/ili sve što vas bude zanimalo od sadašnje i ex željeznice u Zagrebu i okolici, obiđete i poslikate. Ne treba previše pješačiti, sve se može obaviti i u samovozno-munjovoznoj kombinaciji. Moja malenkost, a siguran sam i moji kumpići, rado ćemo vam biti vodiči. Razmislite, nije forza.

A tek da probate koljenicu ispod peke u Samoboru ili pastrve u Gabrovici...

[STress]

Tko zna, možda se potrefimo i na kakvoj cugi u Philyju, ionak mi je bar dvaput mjesečno na ruti... prepoznal buš me po cucku, cvikerima i duploj kavi bez mlijeka...

 

Inače, užitak mi je bio pratiti dio od Medarske pa nadalje, hvala ti na prilici da upoznam dio Zagreba koji mi vjerojatno nikad ne bi upao u itinerer...

[dnovakovic]

Stanley hvala ti na ovom nadasve zanimljivom i nostalgičnom putopisu po onom dijelu Zagreba u koji moja noga nikada nije kročila.

Nisu li ovakve šetnje pomalo priprema za mirovinu.

Ja sam ti evo već 11 dan zvanično u mirovini i mogu ti reći da se odlično osjećam i također sam svaki dan u dugim šetnjama nekada pješaka a češće biciklom.

 

Usput onaj kafić "zvučnog" imena Philadelphia podsjetio me da i mi u Osijeku imamao slične nazive kao Brooklyn, Old bridge pub it.itd. a nekada smo imali : Složnu braću, Kod Ruže, Lipov hlad, Kod kestena.....

[STress]

Stanley hvala ti na ovom nadasve zanimljivom i nostalgičnom putopisu po onom dijelu Zagreba u koji moja noga nikada nije kročila.

Nisu li ovakve šetnje pomalo priprema za mirovinu.

Ja sam ti evo već 11 dan zvanično u mirovini i mogu ti reći da se odlično osjećam i također sam svaki dan u dugim šetnjama nekada pješaka a češće biciklom.

 

Usput onaj kafić "zvučnog" imena Philadelphia podsjetio me da i mi u Osijeku imamao slične nazive kao Brooklyn, Old bridge pub it.itd. a nekada smo imali : Složnu braću, Kod Ruže, Lipov hlad, Kod kestena.....

 

Ovaj, bogme, još postoji... ako mislimo na isti, onaj u Gupčevoj...nedavno jeo u njemu, zagrebački odrezak dimenzija slonovog uha...

[Silver]

Pripada li i ovo ostavštini Samoborčeka? Nagađam da je tako i da je ovo ostatak nekadašnje opomenice (Silver, hilfe! ):

 

 

Vidim opićila te nostalgija, što će reći da je pemzija vrlo blizu , neka, neka i meni se već nabralo 18 dana, doduše nikako da stigne rješenje, ali valjda će.

 

Što se tiće onog komada namjerno oblikovanog betona vjerotatno je pružna opomenica ćim se nalazi na trasi nekadašnje, neprežaljene Samoborčekove pruge. Iz fotografije se ne vidi točna lokacija i zato evo texta iz pravilnika:

"Pružna opomenica se postavlja na 300 met ispred svih onih neosiguranih putnih prelaza kod kojih je vidik spriječen. Smatra se da je vidik spriječen kod onih putnih prelaza kod kojih se dio ceste u dužini od 25 metara računajući od sredine kolosjeka na putnom prelazu na jednu i drugu stranu ne može sa vlaka pregledati sa daljine od 300 metara", kraj citata.

Pozdrav

[dnovakovic]

Ovaj, bogme, još postoji... ako mislimo na isti, onaj u Gupčevoj...nedavno jeo u njemu, zagrebački odrezak dimenzija slonovog uha...

 

Točno Lipov hlad se jedini održao, ali poznata Ružina ulica dobila je ime po birtiji "Kod Ruže" a ona nažalost ne postoji i čak se ne zna ni gdje je točno bila. Inače Ružina ulica je u vrijeme "ono" dobila novo ime Maksima Gorkog, ali osječani su je i dalje zvali Ružina i na kraju je staro ime vraćeno.

Oprostite, otišao sam duboko OT.....