Stanley

Konzola ima posvuda, u povrtnjaku i na livadi: Ovdje netko stanuje: Ovo bi bila EVP?: Putnici čekaju: U Somu na 8026: Nagari Miško dok se može: I tako mi se guzica nagledala puta, ali mi je ipak prijalo. A i HŽ PP me počastio - za čitavo vrijeme vožnje od Sutle do Dugog Sela nije bilo ni traga kondukteru, pa mi je prištedio 2,3 eura.

Blok kućica, napuštena ali u relativno pristojnom stanju: Povratak uz kolosijeke sa sjeverne strane kolodvora: Iskliznica kao da je iskliznula: Jeste me pošarali, ali sam još ona iz pravilnika: Teretnjak HŽ Carga i dalje je u kolodvoru: Hektometarski stupić - ilegalac:

Ovdje je nekada bio kolosijek i više ga nema: Dokaz je onaj bikčić, usamljeni i napušteni jadničak kojem su dani odbrojani: Ovaj bikojna se još drži, ni on neće dugo: ŽCPR na istočnoj strani kolodvora. Ovdje nema (polu)brklje: Ravno za Koprivnicu, desno za Novsku: Koliko god trljao oči ne vidim drugi kolosijek, a odavno je trebao biti u akciji: Pogled na ulaz u kolodvor sa istoka: Ova skretnica se neprekidno micala u pravac - u skretanje - u pravac. To je neka tročlana ekipa, koja se cijelo vrijeme motala oko skretnica, provjeravala je li dobro obavila posao:

Ispod kolodvora teče potok: Ovi betonski pragovi već zarastaju u džunglu: Dozvola HŽ Infre vrijedi i za ovo područje pa ćemo zaviriti: I tu je bilo puno žutila, a ostalo je samo ovo:

U prometnoj gužvi ponešto može i iznenaditi, poput ovog brzog vlaka s Brenom na čelu: Kasnije došao, prvi krenuo. Da nema ÖBB neku protekciju u HŽ Infri?: Stari vodotoranj asocira na viteza sa šljemom i perjanicom: Nove konzole za kontaktnu mrežu razbacane su posvuda: Tamo je nekada bilo puno žutih vagona: Ovo je nešto novijeg datuma: Stari pragovi tvore brda na južnoj strani kolodvora:

Došuljao se i drugi, ovaj put od konkurencije: ŽCPR na zapadnoj strani kolodvora: Posvetimo malo pažnje teretnjacima i njihovim vučnim vozilima: Somovi su previše novi da bi ih se zasitio poput Mađara i Macosa:

Još jedan Som iz Zagreba: Parkiralište uz kolodvor je prepuno automobila: Somulj-aga se odmah vraća: Idemo odklipsati prema zapadnom kraju kolodvora: Ostatak iz dobrih starih vremena, kada je uz brklju pisalo Jön a vonat (pazi na vlak): Izlaz iz kolodvora u smjeru Zagreba: Zanimao me ovaj usidreni teretnjak:

Izlazak na sveži zrak i snimka kolodvora u smjeru istoka: U smjeru zapada: EU ulaganje u budućnost jest, ali ćete lovu vratiti: Slike koje ne volim vidjeti - robno skladište u jadnom stanju: Sa zapada nešto dolazi:

Tu se, kao, nešto radi: Nema boljeg simbola za ovaj nes(p)retni projekt: Provizorni put za pješake: Diplomatski odnosi su uspostavljeni odmah. Gospodin šef kolodvora rekao je da ne moram vaditi dopuštenje za fotografiranje, vjerovao mi je na riječ: Ostala posada kolodvora u prometnom uredu:

Jučer je bio posljednji lijep i relativno topao dan prve polovice studenog. Odlučio sam iskoristiti ga za šetnju nekim kolodvorom i izabrao sam Dugo Selo. Tu sam već bio i objavio dva putopisa, ali od viška glava ne boli. Za udaljenije destinacije, a u planu ih je nekoliko, ima vremena. Za putovanje u polasku odabrao sam vlak 8021 koji iz stajališta Sutla kreće u 7:34 h. Krenuo je s dvije minute zakašnjenja, a na kraju je kasnio točno 59 minuta. Do Podsuseda je sve išlo glatko, a onda nas je u kolodvoru Podsused Tvornica skrenulo na pomoćni kolosijek. Ništa strašno, mislim u sebi, čekati ćemo križanje nekih desetak-petnaest minuta i idemo dalje. Čekali smo ravno 40 (četrdeset) minuta. Komentare ostalih putnika na račun HŽ-a i organizacije prometa bolje je ne spominjati. Njihovu nervozu ublažio je ljubazni i pristojni strojovođa koji nam se dvaput obratio preko razglasa, objasnio koliko ćemo još čekati i zašto, ispričao se zbog neugodnosti i poželio nam ugodan dan. Ovo je bio prvi put kako sam doživio da se netko iz HŽ-a udostojio putnicima-klijentima objasniti kratko, jasno i razumljivo što se događa. Moji suputnici su popratili objavu strojovođe glasnim odobravanjem. Volio bih znati ime tog majstora, a još više bih volio na željeznici više takvih ljudi. Kada smo se napokon izvukli iz crne rupe zvane Podsused Tvornica vlak je uhvatio pristojnu brzinu, da bi od KT Vrapče do Zapadnog vozio brzinom ostarjele kornjače s artitisom u zglobovima. Ništa brže nije bilo ni do Glavnog. Na kraju je vožnja od 46 km trajala gotovo dva sata. Kanio san se vratiti vlakom 2172 na liniji koju ja zovem ''čudnovati kljunaš'' (Novoselec - Harmica), ali sam zbog tijesnog vremena odlučio ići na 8026 koji iz Dugog Sela polazi u 10:45 sati. I taj je naravno kasnio, ali manje. Jedino duže bavljenje imali smo na Glavnom kolodvoru u Zagrebu zbog čekanja na vlak iz smjera Zaprešića. Toliko za uvod, krenimo na put. Dupli Som na 8021. Dokotrljao se iz magle koja se razišla taman po izlasku iz Glavnog kolodvora prema Dugom Selu: Ubijanje vremena u kolodvoru Podsused Tvornica: Vjerovali ili ne, ipak smo stigli na odredište: Kolodvor Dugo Selo sa službene strane: Civilna strana:

Zaboravio sam na bicikl, a ne na gume. 😉 Šalu na stranu, jednom sam jedva izbjegao gadan udes i otada se više oslanjam na noge. A i šetnja mi nekako više prija.

Sve je to poznato, ali u mojem slučaju problem je bio u tome što sa web stranice nisu maknuli vlak koji ne vozi: I idućih dana će netko nasjesti, garant. Ne kopčam u čemu je problem kod HŽPP-ovaca, osim ako dizajn web stranice ne dopušta takve parcijalne izmjene. Ne bi me čudilo obzirom da i dalje kod povratnih vožnji putujem u jednom smjeru kao umirovljenik, a u povratku se moram pretvoriti u studenta da bi saznao cijenu karte (jer je popust srećom isti). Na taj fušeraj sam ih već upozorio mailom, ali nisam udostojen odgovora.

Žičane ograde malo ima i malo nema: Ovdje sam sjeo na klupu i odmorio se pet minuta: Predsignali kolodvora Savski Marof, još jednom: Ostavite svaku nadu vi koji čekate vlak: HŽ Infra i palača Vraniczany: Objavnica približavanja mojem domicilnom stajalištu: Već sam blizu - drvoprerađivački pogon u Ključu Brdovečkom: I evo me na cilju - 3.827 m u 48 minuta. Neloše za starkelju od 74 kuke: Poseban pozdrav HŽPP-ovcima, ma gdje bili.

J.bo ih produljeni ljetni vozni red, 8. rujna 2023. Jučer sam na kratko boravio u Zaprešiću i putovanje mi je prisjelo. Prije polaska, prethodne večeri, provjerio sam vozni red na web stranici HŽPP (slava im!). Za odlazak sam odabrao vlak broj 8015 koji sa stajališta Sutla kreće u 6:38 sati, a za povratak sa stajališta Zaprešić Savska vlak 8014 u 7:46 sati - ako na njega stignem, a ako ne onda 8018 koji kreće u 8:34. Vlak 8014 kasnio je već u polasku dvadesetak minuta, ali to je ovih dana za očekivati i kalkulira se u satnicu putovanja. Na svoju nesreću povjerovao sam web stranici HŽPP, na kojoj lijepo piše da vlak 8018 VOZI, odnosno nudi se putrnicima. Isto piše i danas, a tko ne vjeruje može provjeriti vozni red za radne dane. Provjerio sam i informacije preko linka na stranici HŽ Infre o kojekavim improvizacijama (ukidanje pojedinih vlakova i/ili zamjena busom), ali mi je promakla informacija da se ljetni vozni red produljuje sve do 1. listopada i da 8018 ne vozi. Krivica za ono što je uslijedilo, dakle, dijelom je i na meni jer čovjek uči dok je živ i krepa blesav, ali je HŽPP MORAO maknuti taj nesretni 8018 (i sve druge ukinute vlakove) sa svoje web stranice. Imaju službu za to i imaju ljude kojima je posao ažurirati podatke! Na stajalište Zaprešić Savska stigao sam malo iza 8 sati i saznao da je 8014 već otišao za Harmicu. Srećom, naišao je vlak za Savski Marof pa sam odlučio sjesti u njega i putovanje nastaviti iz tog kolodvora. Tamo je ugodnije čekati, ima hladovine i ima uzbudljivije željezničke akcije. Od prometnice sam saznao da 8018 ne vozi, a do autobusa koji glumi vlak 8022 trebalo je čekati debelo preko sat vremena. I kako sam u toj priči sâm ispao som odlučio sam skratiti vrijeme i muke pješačenjem do Sutle. Uostalom, bilo je lijepo i svježe jutro rane jeseni. Samo naprijed za nosom pjege, cipice po stazi za bicikle: Ulazni signali kolodvora Savski Marof iz smjera zapada, još jednom: ''Pliva'' Savski Marof: Teretni vlak s košarama za žitarice: Netko je već ''krstio'' žičanu ogradu: Objavnica približavanja stajalištu Laduč: Prve boje jeseni:

Natpisna ploča u krivom gardu: Stigla i Macosa iz Gornje Stubice: Nakon kratke i udobne vožnje stižem na zadnje presjedanje u kolodvoru Zaprešić: Ovaj s košarama za žito će se načekati: Putnici iz Zaboka za Zagreb prekrcali su se u vlak iz Savskog Marofa, koji je iznimno došao na prvi kolosijek: Ja sve čekam da stigne moj Som za Harmicu, ali umjesto njega stiže belaj iz daljine. Valja mu se odmaknuti jer taj ide 100 km/h: Ipak nije bilo potrebe za bijegom jer se zaustavio: Konačno stiže i moj vlak za Sutlu. Kasni ravno pola sata, ipak previše za jednu subotu unatoč radovima na pruzi. No ja sam po prirodi optimist pa se tješim da je moglo biti i gore:

Vlak je puno udobniji i tiši od Macose, ali me iznenadio prilično intenzivan vonj nafte: Slijedi mala anegdota iz vožnje. Sjeo sam na slobodno mjesto uz prozor na desnoj strani, zahvalan slučaju što sam našao poziciju koju ne tuče sunce. Na suprotnoj (lijevoj) strani sjedio je neki mladić, odokativno srednjih dvadesetih godina. I kaže on meni: - Pazite, tu vam je stršljen. - Stvarno? - Da, ja sam tu sjeo prije vas i vidio stršljena pa sam se premjestio na ovu stranu. Čuvajte se. Gledam ja oko prozora i ne vidim nikakvog stršljena. Odjednom sa gume oko prozora siđe na staklo ovo malo stvorenje, ubogi kukac koji je slučajno postao korisnik usluge HŽ-a. Za zagorske prilike pristojno: Stigli smo u Zabok: Za razliku od pustinje u Konjščini ovdje sve vrvi od željezničkih vozila, nažalost samo motornih garnitura: Display radi. Vidio sam ga u aktivnom stanju još jedino u Novim Dvorima:

Zapravo je dvostruk. A ovdje su baš mogli staviti dupli Andrijin križ: Tko zna koliko je milijuna tona ugljena prošlo ovuda. Samo 1957. godine konjščinski bazen iskopao je 467.000 t: Otvorena pruga u smjeru Zlatar Bistrice: U daljini se vidi priključak iz teretnog kolodvora, gdje je i treća (bivša) blok kućica. Iza nje se odvaja i kolosijek prema nekadašnjem rudniku ugljena Batina Donja. Kolosijek još postoji i vidi se sa glavne pruge, a kako je sav zarastao u vegetaciju njegovo istraživanje prepuštam ekspertima za džunglopise. U međuvremenu preporučam prikaz kojeg je forumaški kolega zeljko256 objavio OVDJE. Ja se okrećem zapadnom ulazu u aktivni dio kolodvora Konjščina: Do zgrade kolodvora stigao sam na vrijeme da uhvatim Macosu na vlaku za Varaždin: Stiže mi vlak za povratak. Ugodno iznenađenje, klimatizirani Gredeljevac:

Kolodvor Konjščina zapravo se sastoji od dva dijela, uvjetno rečeno nekadašnjeg teretnog i današnjeg aktivnog. Oba imaju po četiri kolosijeka: Ovo nisam našao u signalnom pravilniku: Teretni dio kolodvora je žalosno prazan. Prilikom mog posjeta 2010. bili su parkirani vagoni Fals-z. Nema ga ni u Izvješću o mreži HŽ Infrastrukture, a duplo je dulji od danas aktivnog dijela: Ovo mora da je neki vic: Pogled na perone: Idemo prema zapadnom kraju kolodvora: Druga blok kućica, naravno napuštena. Ima i treća dalje niz prugu gdje se odvajaju kolosijeci nekadašnjeg teretnog kolodvora, ali do nje nisam išao: ŽCPR na zapadnom kraju kolodvora:

Gospođa opomenica u mirovini je, izgleda, previše popila: Najsmješniji ŽCPR kojeg sam vidio: Preko njega prelazi ova džunglostaza do rijeke Krapine: Još malo i stigli smo: Evo nas u kolodvoru: Na dijelu kolodvora koji se danas koristi sve skretnice su automatizirane: Izlazni signal u smjeru Budinšćine:

Tim kolosijekom je svojedobno dopreman lignit iz konjščinskih ugljenokopa u Termoelektranu Jertovec. Elektrana je otvorena 1954. godine i u početku je koristila ugljen, a od početka 1970-ih mazut. Zbog naglog skoka cijene nafte 1980. godine je počela koristiti prirodni plin. Termoelektrana Jertovec raspoložive snage 2x28 MW (plinskoturbinski agregati) i 2x10 MW (parnoturbinski agregati) danas se koristi kao rezerva u elektroenergetskom sustavu HEP-a. TE Jertovec bila mi je malo predaleko za obilazak pa koristim fotografije sa web stranice HEP-a, a prva je iz 1954. godine: TE Jertovec danas: Dobro mi dođe kao udobna staza do kolodvora: Pružna opomenica nepoznate prijašnje boje i svrhe: Rijeka Krapina sa željezničkog mostića: Ovdje se dugo vremena nije ništa kotrljalo: Zavoj pruge prema kolodvoru:

Ponovo na pruzi Pogled sa ŽCPR na otvorenu prugu u smjeru Budinšćine: Istočni ulaz u kolodvor Konjščina: Zahrđali jadničak, tko zna kada je zadnji put otvaran: Snimka sa cestovnog mosta. Ovdje možda izgleda slabašno, ali Krapina je najveća rijeka u Hrvatskome Zagorju i cijelim tokom protječe kroz ovu regiju. Izvore na jugoistočnim padinama planine Ivanščice, a utječe u savu kod Zaprešića. Duga je 75 km. Izokrenuti prometni znak kao da potvrđuje da je u Zagorju u zraku 1 promil C2H5OH: Ovaj industrijski kolosijek odolijeva vremenu:

Jedan oldimer. Kada je počela njegova proizvodnja i mi stariji smo još piškili u gaće: Svi putevi vode u Rim, a mene su doveli do istočnog ŽCPR-a u smjeru Budinšćine::

Župna crkva svetog Dominika, građena od 1729. do 1732. godine u baroknom slogu, a graditelj crkve bio je Ivan Baisz iz Maribora. Od baroknog inventara sačuvana je bogato ukrašena propovjedaonica iz 1758. godine. Crkva je zavedena kao zaštićeno nepokretno kulturno dobro, klasificirano kao sakralna graditeljska baština: Crkva svetog Dominika, snimka sa službene web stranice Općine Konjščina: Unutrašnjost crkve, snimka iz istog izvora:: Slijedi nekoliko fotografija iz šetnje Konjščinom, a na prvoj je ''okolokolodvorska mehana''. Zatvorena je i nudi se na prodaju: Još slika bez potrebe za posebnim komentarom:

Vrata su zaključana lokotom: Pokraj kaštela je sjenica za planinare: Druga znamenitost Konjščine bila mi je malo predaleko:

Matija Korvin: U početku su me posebno zanimale one dvije građevine: Najprije ću do starog kaštela: Kaštel Konjščina bio je važan strateški objekt u nizinskom zagorskom prostoru i jedna od rijetkih utvrda Hrvatskog Zagorja koja je izgrađena u ravnici. Po nekim izvorima ranije je na istom mjestu bila drvena utvrda, ali od nje nisu pronađeni nikakvi ostaci. Nedaleko utvrde odigrala se 4. svibnja 1545. godine bitka s Turcima, jedina bitka protiv Osmanlija na otvorenom polju u Hrvatskom Zagorju. U travnju iste godine Slavonskom krajinom je harala turska vojska od nekih 7.000 do 10.000 vojnika pod vodstvom bosanskog paše Ulama, hercegovačkog sandžak-bega Malkoča i požeškog sandžak-bega Murata. Turci su se u pohodu na Štajersku preko Varaždina približili Konjščini, a kako bi odgovorio na prijetnju zapovjednik štajerske vojske Josef Wildenstein je zajedno s kapetanima Pavlom Rattkayem, Franjom Tahijem i Stjepanom Držićem došao sa 600 konjanika, a hrvatski ban Nikola Zrinski doveo je banske čete. U pomoć su sa svojim vojnicima došli i velikaši Juraj Frankopan Slunjski, Petar Erdödy i Stjepan Blagajski. Obje strane su dogovorile primirje, no Turci su ga pogazili i iznenada napali iz šume. Habsburške trupe nisu bile spremne odgovoriti na iznenadni napad pa su se mnogi vojnici, najprije pješaci a zatim i konjanici, počeli povlačiti i bježati u obližnje šume. Ban Zrinski se također povukao prema utvrdi Konjščina nakon što mu je stradao konj i jedva je spasio živu glavu bježeći pješice u utvrdu. Wieldenstein je pak morao skočiti u jarak kako bi pobjegao pred turskom navalom, a od utapanja ga je spasio vojnik Stjepan Baletić uhvativši ga za dugačku bradu. U bici su obje strane imale tek male gubitke, a Wiedelstein je u izvještaju naveo da su ''Hrvati i on izgubili većinu konja, ali vojske nije mnogo izginulo, a ni ropstva dopanulo''. Najgora po habsburšku vojsku bila je sramota zbog bježanja i skrivanja u utvrdu i šume. Kada se habsburška vojska regrupirala turska već bila povukla. Začudo Turci nisu iskoristili pobjedu i opljačkali i popalili okolni kraj te su nakon bitke krenuli natrag prema Banja Luci. Godine 1772. utvrda s okolnim objektima prešla je u vlasništvo zagrebačkih biskupa (od 1853. nadbiskupa) i ostati će u rukama nadbiskupije sve do kraja Prvog svjetskog rata. Novoosnovana Kraljevina SHS 1919. je godine započela provođenje agrarne reforme te je posjed oduzet nadbiskupu, a utvrda je nakon toga prepuštena propadanju. Danas se utvrda nalazi pod jurisdikcijom Općine Konjščina te je 1997. godine započela obnova utvrde koja traje sve do danas. U konačnici bi utvrda trebala biti uređena djelomično kao muzejski prostor, a djelomično kao prostor za predstavljanje proizvoda lokalnih gospodarstava. Utvrda u katastru Habsburške monarhije iz 1868. godine: Utvrda 1912. godine, snimio povjesničar Gjuro Szabo: Utvrda neposredno nakon Drugog svjetskog rata: Danas utvrda ima sasvim drugačiji izgled: Odlučio sam je razgledati izbliza, a kako oko utvrde nema nikakve staze uhvatio sam što je bilo moguće: