Buraz i ja u Ivaniću, 20. lipnja 2013.

[Stanley]

Jučer smo moj stariji buraz Milan (godina proizvodnje 1946.) i ja proveli cijeli dan u Ivanić Gradu, pa u ovoj ljetnoj suši na forumu ne škodi prenijeti dio impresija. Željeznice baš i nema puno, samo u tri slike. Nema mirisa pragova ni škripe skretnica, ali ima mirisa roštilja i okusa dobrog domaćeg vina iz vinograda u Kloštar Ivaniću. I mnogo davnih uspomena.

Zašto baš Ivanić - o tome ne treba trošiti riječi. Objavio sam o njemu puno priloga i u raznim temama na forumu. Između ostalog objavio sam putopis o kolodvoru gdje sam se kao mali navukao na željeznicu, opisao svoje švercanje na teretnom vlaku od Ivanića do Borongaja i još štošta drugo.

Dakle, buraz i ja čuli smo se telefonom prošli tjedan, brbljali po običaju o koječemu, pa ja njega pitam: - Kaj veliš da odemo u Ivanić i posjetimo Danka i Gorana? Zadnjih godina ionako se viđamo samo na sprovodima. A usput bumo i malo procunjali starim stazama. - Odmah se složio, a dogovor i izvedba bili su stvar tehnike. Obojica Ivanićkih mladića su oduševljeno pristala na susret i tako mi jučer ujutro krenusmo na put.

Danko (rođen 1952.) i Goran (1955.) su naši bliski rođaci. Njihovi očevi su bili braća, a naša mama bila im je sestrična. Naši roditelji bili su u izvrsnim odnosima i vrlo često smo se posjećivali u Ivaniću i Zagrebu. Nažalost, svi su danas pokojni. Dankov otac, moj ''vujček'', zvao se Stanko i po njemu sam dobio ime.

Osim rodbinskih veza nas četvorica imamo još neke zajedničke crte - svi smo penzići, svi smo u ugodnom bračnom statusu (čitaj riješili se baba) i svi smo uvijek raspoloženi za dobro društvo i zezanciju.

Putovali smo naravno željeznicom. U Ivanić smo krenuli vlakom broj 2011 Zagreb - Novska s polaskom u 7.45 sati. Malo me začudila zmijurina s dvije lokomotive i šest vagona, no majstori su mi rekli da je tako svaki dan.

Usput, ti isti majstori (sjedili su na klupi na peronu) pozdravili su me u prolazu i smješili mi se, premda ni jednog od njih ne poznajem. Da nije koji od njih forumaš, ne vjerujem da sam baš takva faca da me željezničari automatski pozdravljaju čim me vide?

Naš vlak na Glavnom kolodvoru u Zagrebu:

Smjestili smo se u praznom i relativno čistom odjeljku, a ja sam buraza davio pričom kako je ovo bivši vagon Inter-City vlakova i kako sjedimo u deklasiranom prvom razredu. Buraz inače nije railfan (pod stare dane spopalo ga planinarenje), ali je strpljiv slušatelj:

Neke davne uspomene

Tko kaže da se ne prisjeti rado svojeg djetinjstva i svojih predaka, taj ili laže ili je bez duše. Buraz i ja često se sjetimo naših dječjih doživljaja i nepodopština u Ivaniću, a bilo ih je sijaset, kao i naših predaka i rođaka po maminoj strani. Stoga uvijek uživamo u obnavljanju uspomena na djetinjstvo i hodanju stazama iz davnih vremena. Uvijek se nasmijemo kada se sjetimo koliko je buraz popio batina zbog mojih nestašluka jer je bio ''stariji i pametniji, pa je morao paziti na mene''.

Po izlasku iz vlaka, prije nego ćemo se naći s dečkima, malo smo prolunjali Ivanićem. Točnije onim dijelom (sjeverno od pruge) koji je nekada bio samostalno selo Šarampov Gornji, gdje smo kao dječaci boravili na ljetovanju/zimovanju kod bake i dede i prolazili stazicama uz prašne ulice.

 

Ova zgrada je nekada bila društveni dom Šarampova Gornjeg. Izgradili su je mještani dobrovoljnim radom 1940. godine. Među graditeljima su bili i naši mama, baka i deda, te drugi rođaci. Kasnije je tu bio pogon neke tvornice tekstila, a danas su unutra sjedišta različitih udruga:

Ja sam češće u Ivaniću pa manje-više pratim promjene, no buraz je malo pogubio konce. Kažem ja njemu: - Ajmo se kladit da ne buš našel di je bila naša hiža. - A on meni: - Je, ti buš mene učil di su bili deda i baka.

Idemo mi tako Belicevom ulicom, a buraz zvera okolo i niš mu nije jasno. Pa je konačno kapitulirao: - J.bo ti mene ak znam di je bila naša kuća.

(Ne budi zamjereno na malo slobodnijem rječniku. Čim dođemo u Ivanić brat i ja se odmah prešaltamo na ivanićki kajkavski, uključivo i sočnije izraze).

Puno toga se s godinama promijenilo. Izgrađene su nove ulice, škola pa i čitava naselja (na našoj nekadašnjoj ''ogradi'' tj. okućnici već dugo je četverokatnica naselja Žeravinec), ali su neke stare kuće, dvorišta, štale i štagljevi nekadašnjih susjeda iz našeg djetinjstva još ostali kakvi su i bili. Pa sam burazu pokazao mjesto naše nekadašnje kuće, a uz to i gdje su (ili su bili) Brukete, Acingeri, Masnjaki, Žugčići, Šćukanci, Palatinuši, Vulinci, Jelovčani, Kendovci, Kislete…

Ovdje je nekada stajala (uz samu ulicu) kuća bake i dede Svetličić:

Kad se već prisjećamo davnih vremena, budi dopunjeno i kojom starom slikom. Ovo je pašnjak na ''ogradi'' iza štale i štaglja. Danas je tu četverokatnica. Mali Stanley ljeti 1961. čuva krave, a zovu se Jagoda, Pisava i Šarava:

Ponosni deda Jakob i njegovi ''vnuki'' Stanko, Željko i Milan, ljeto 1961. (upravo se kuća obnavljala i dograđivala):

Godina 1963., naše zadnje ljetovanje u domu i dvorištu bake i dede. Buraz i ja smo krajnji lijevo i desno, a između nas su tri brata Jelovčan. Ivica i Štef su blizanci, s njima smo često igrali nogomet, a najmlađi je Žarko:

[Stanley]

Buraz i danas čuva različite dokumente (originali!) iz povjesti naše ivanićke grane obitelji. Neke od njih sam preslikao, pa koga zanimaju stari papiri neka pogleda.

 

Domovnica naše mame izdana 1937. godine:

Izvjestnica o stanju dušah… obitelji moje prabake Marije Svetličić (rođene Kufner), koja je kao mala došla u Ivanić iz Ravne Gore. Jedna od dušah je i moj deda Jakob, rođen 24. srpnja 1898.:

Krs(t)ni list dede Jakoba, izdan od župe Svetog Petra u Ivanić Gradu:

Isprava o imenovanju moje prabake Marije za starateljicu svoje djece nakon smrti supruga, uz obavezu da ih imade vierno naputiti poštenju, bogobojstvu i krieposti:

Deda je tražio namještenje (i dobio ga je u nekoj šumariji), pa je morao imati uredovnu svjedočbu da se bavi samo ratarstvom i nema nikakvih drugih prihoda:

Oporuka pradjeda Marka Starčevića, oca moje bake Antonije, preminulog 1952. godine:

[Stanley]

Očitovanje pradjeda Marka da je svojoj kćeri Antoniji dao miraz:

Građevna dozvola za kuću mog dede u Belicevoj ulici:

Diobeni ugovor između mog dede i njegovog brata Antuna nakon smrti prabake Marije 1960. godine:

Buraz i ja otišli smo malo i u polja, te potražili neke naše davnašnje livade i njive. Deda i baka nisu bili neki bogataši, ali ni sirotinja - u vrijeme našeg djetinjstva imali su kobilu, dvije do četiri krave (ovisno koliko je bilo isplativo tj. koliko je mljekara plaćala kod otkupa) i ostalu domaću živinu. Deda je k tome radio u pilani kao neki pisar i tamo je dočekao mirovinu.

Imali su, uz veliku okućnicu na kojoj je bio pašnjak, nasad krumpira i šljivik, još i ''grunta'' na lokacijama koje su se zvale Kondîca (izgovara se s dugačkim ''i''), Toltove, Petare, Prkos, Caginec, Rožec i Kod Leva. Uzgajali su pšenicu i kukuruz koliko im je trebalo za vlastite potrebe i za nâs - zagrebačke obitelji. Al' se nekad dobro jelo: šunka, kobase, čvarki, pečene domaće kokoši, žganci, sir i vrhnje - sve iz vlastitog dvorišta, paradajz iz bakinog vrta koji je bio paradajz a ne stiropor kao ovi danas, makovnjača, orehnjača i kolač od ''rožički'' (rogača), jaja s ljuskom bijelom kao snijeg… Dao bih sve ove današnje namaze i premaze, čitaj industrijske patvorine, za bakinu šnitu kruha i masti.

Kuću i sve imanje baka je rasprodala poslije djedove smrti i preselila k nama u Zagreb jer se plašila biti sama, a podstanare nije htjela uzeti. Svi smo se mi, na čelu s bakom, kasnije godinama lupali u glavu zbog takve lakomislenosti, ali bilo je kasno.

 

Sunce nas je malo pržilo ali smo obojica otporni na vrućinu. A i našli smo dosta hlada da ne zakurimo. Putem za Toltove i Petare, kod kuća koje smo zvali ''Galići'', uhvatio sam jednu plemenitu životinju, ovdje gotovo pa domaću, u mirovanju i u polijetanju:

Razbu mi je malo zakipil:

Ja se i dalje držim (tj. pravim se da mi nije vruće):

Putem smo naišli na restoran kod sportskog centra i nadoknadili tjelesnu tekućinu izgubljenu znojenjem:

Bili smo i na groblju kod Marije Magdalene, da se sjetimo bake i dede, a buraz je očistio korov koji se nakupio na grobnoj ploči. Kaže on meni: - Mogel bi se i ti malo primit posla. - Ja: - Kaj god, ti si šljaker, ja sam novinar-reporter. - A on: - Ideš ti meni laganini na nježnik. - Tako se nas dvojica inače spominjemo. Kada smo buraz i ja zajedno, zezanja ne manjka. On meni ''mali'', a ja njemu ''prvi pa iscidak''.

Buraz u ekološkoj akciji:

[Stanley]

Iz Ivanića railfanovski želudac ne odlazi prazan

Nakon groblja odšetali smo u grad, kupili kod Todorića mesine i otišli do Danka koji se pobrinuo da krematorij savršeno funkcionira. Kasnije nam se pridružio i Goran, pa smo nastavili druženje uz krkanje.

Kod Dankića je ugodno svježe iako nema klima uređaj:

A ovo ne da osvježava… Angeli bi ga pili kad bi imali di pišat, rekao bi moj pokojni deda. Dankićevo vino iz vinograda u Kloštru:

Povremeno sam izlazio na terasu da dečkima ne zagađujem okoliš dimom cigareta. Obojica su bivši strastveni pušači, a takvi su potvrđeno najživčaniji:

Pogled na dio Ivanića koji se zove Poljana. Ispod onih stabala u sredini slike teče (bolje rečeno piški) Lonja, odnosno ono što je od nje ostalo nakon skretanja većine vode u Glogovnicu:

Vujčekova trešnja se zdošla, rekli bi naši stari. Još samo ova grana daje ploda:

Priprema sirovine za gozbu:

Dankić je službujući pečenjar:

[Stanley]

Dok se žar ne pripremi buraz se bavi literaturom. Ovo ćemo i nas dvojica nabaviti:

Vani pekel, unutra ugodnih 24°C:

Iz vujčekove kolekcije tipična stara ivanićka hiža:

Pridružio nam se i Goran, pa evo njih trojice na okupu:

Ako ste nekada bili u sukobu sa zakonom možda ga znate ''iz viđenja''. Goran je radio u MUP-u i bio je stručnjak za poligraf, vulgo detektor laži. Danas možete kupiti poligraf u gotovo svakom dućanu, ali u njegovo vrijeme bila su samo dvojica u Hrvatskoj koji su bili ovlašteni i izvježbani za rukovanje tim uređajem. Svojedobno je objavljen i opširan intervju s Goranom u jednom dnevnom listu, gdje je od šale hvatao novinarku u laži. Kada mu je bilo dosta policije rekao je ''zbogom'' i danas uživa u miru i troje unučadi:

Goran je kroničar naše šire obitelji i autor našeg genealoškog stabla. Zapravo je nastavio rad svog pokojnog oca (moj drugi ''vujček'' Antun zvani Tone). Podatke su pokupili iz različitih župnih ureda, najviše u Gorskom Kotaru odakle potječu naši preci po ivanićkoj liniji. U Ivanić su doselili iz Ravne Gore i Mrkoplja sredinom i u drugoj polovici XIX. stoljeća. Ne bi vjerovali čega tu sve nema: Nijemaca, Austrijanaca, Čeha, Moravaca, Slovenaca, Zagoraca, Dalmatinaca…

Razmišljamo o tome da okupimo potomke naše loze i organiziramo veliki susret u Ivaniću, no to je izvan ove teme. Ovdje njih dvojica pregledavaju presliku nekog prastarog dokumenta na internetu:

Za to vrijeme vani cvrči:

[Stanley]

Konačno su prvi proizvodi na stolu:

Nije uljudno pričati s punim ustima, ali nismo se dugo vidjeli pa…:

Dva brata uboga, dobro je dok ima jedan drugoga:

Dođe i vrijeme za rastanak:

Goran će nas odvesti do kolodvora. Nije daleko, desetak minuta hoda, al' zakaj bi se trapili po onoj vrućini:

Buraz i ja kanili smo vratiti se vlakom broj 2020 koji iz Ivanića polazi u 18.42. Došli smo na kolodvor nešto ranije, ja sam bacio pogled prema istoku i primijetio neku sumnjivu mrlju iz smjera Deanovca. Odmah sam išao pitati blagajnicu jel' to dolazi neki vlak, a ona kaže: - Da, to je brzi iz Beograda. - Super, imamo brzi prijevoz. Bio je to 414 s obilatim zakašnjenjem. Kupili smo doplatne karte za vlak višeg ranga (na kraju se kondor uopće nije pojavio) i udobno se smjestili u klimatizirani Z-vagon vagon ŽS:

Budi na kraju spomenuto da je prometnik u Ivaniću kod najave vlaka preko razglasa uputio ispriku putnicima zbog kašnjenja. Umalo nisam opal prek štreke, kaj je to neka pomutnja ili se na HŽ-u napokon nekaj menja na bolje?

Ostatak priče proputovao je našim probavnim traktovima. Dogovorili smo se da se, če bumo živi i zdravi, opet vidimo ove jeseni.

[.Laurus.]

Jako lijepa reportaža.

 

...Jučer je taj 414 iz Beograda imao samo jedan vagon ŽS (obično zna biti 3-4) i dva HŽ. Vidio sam, na prolazu prema Repušnici.

[Pfaff]

Lijepo, lijepo. Osobito sam počašćen što s dio obiteljske povijesti podijelio s nama

[seabral]

Lijepo ste se vi proveli, svaka čast. A putopis je upravo u tvom stilu. Lako se čita, još lakše gleda, puno zanimljivih detalja ... i kao šlag na tortu, puno detalja iz obiteljske prošlosti. Čista petica !

 

Osim rodbinskih veza nas četvorica imamo još neke zajedničke crte - svi smo penzići, svi smo u ugodnom bračnom statusu (čitaj riješili se baba) i svi smo uvijek raspoloženi za dobro društvo i zezanciju.

 

Jedino si mi s ovim dao za razmišljati .....možda sam ipak prije prošle jeseni trebao više s tobom razgovarati ???

[Stanley]

Lijepo ste se vi proveli, svaka čast. A putopis je upravo u tvom stilu. Lako se čita, još lakše gleda, puno zanimljivih detalja ... i kao šlag na tortu, puno detalja iz obiteljske prošlosti.

 

A kaj ćeš kad sam brbljav (navika iz novinarskih dana) i volim odlutati u širinu, a sve začiniti i kojim detaljem iz mojih nenapisanih vu glavi držečih memoara.

U početku sam razmišljao da li da uopće radim ovaj putopis, tim prije jer ima malo od željeznice. A kog vraga da slikam po tko zna koji put već viđeno, tim prije jer smo sused dfranc i ja propisno obradili kolodvor Ivanić (prije nas i mladi kolega iz Karlovca). Ipak sam odlučio objaviti putopis, ako ništa drugo da malo prodrmamo pomalo nam zaspali forum. Umjesto štreke, signala, skretnica i 1.358 puta uslikanih lokomotivah i vagonah odlučio sam izviestiti o stanju dušah iz moje obitelji po maminoj strani. Prikrivati se nema što, pa po starom - koga zanima taj neka čita, koga ne zanima taj neka si potraži druge teme.

 

Jedino si mi s ovim dao za razmišljati .....možda sam ipak prije prošle jeseni trebao više s tobom razgovarati

 

Koliko znam i ti si (bio) član istog kluba. Ali si dovoljno mlad da kreneš ispočetka, pa kaj dragi Bogek da.

[seabral]

Koliko znam i ti si (bio) član istog kluba. Ali si dovoljno mlad da kreneš ispočetka, pa kaj dragi Bogek da.

 

Bio sam .... pa sad opet više nisam, tj. prešao sam u klub ponavljača

[mali.paja]

Ti imaš dosta veze sa policijom. Nešto je u Kanadi a nešto i kod nas.

[hyperion]

Sve mi se više sviđaju putopisi, koje nemaju samo fotke željeznice. Kad smo već kod roštilja, gdje i kada će biti susret forumaša ove godine?

[Pfaff]

Sve mi se više sviđaju putopisi, koje nemaju samo fotke željeznice. Kad smo već kod roštilja, gdje i kada će biti susret forumaša ove godine?

 

U Budinščini, kao i uvijek (iako ja imam dojam da je Budinščina svake godine na nekoj drugoj lokaciji)

[hyperion]

Nadam se da su za tamo dobre veze vlakom. Bi išao od Harmice do Zaprešića, a onda dalje do Budinščine.

[Stanley]

Ti imaš dosta veze sa policijom. Nešto je u Kanadi a nešto i kod nas.

 

O da, imao sam ja u obitelji policije za jednu dobru postaju. A jedna moja rođakinja iz Ivanića imenom Drina - u rodu mi dođe isto što i ona dvojica, naše mame bile su sestrične - bila je inspektorica zagrebačkog SUP-a za krvne delikte i slične dražesne oblike kriminala. Davnih godina, negdje osamdesetih, bila je gošća u TV kvizu ''3-2-1'' (ili tako nekako) kao ''Osoba C''. Trebalo je pogoditi tko je od njih tri koje se predstavljaju istim imenom i zanimanjem osoba koja se traži. Ni jedan natjecatelj nije pogodio. Jer kada je čovjek pogleda, a ne zna čime se bavi, ne bi mu bilo na kraj pameti da je policajka.

Ispričala nam je ona ponešto od svojih doživljaja, a mi smo zinuli kao somovi dok smo je slušali i pitali se je li to naša Drina koja nas je kao mala (među nama najstarija) vodila u Ivaniću u kino i na sladoled. Jednom je došla sama samcata u neki zagrebački lokal (muške kolege su valjda čekale vani) gdje su se okupljali ljudi na zlu glasu i našla kriminalce koje je tražila. Prišla im je, bacila značku na stol i rekla: - Momci, da ne pravimo gužvu evo vam lisice pa se sami vežite. Ili hoćete da vas ja vežem, a to vam ne bih preporučila. - Ovi zinuli u čudu, ali nisu pravili probleme - vezali su se sami. Jednom je pak, sjedila u nekoj krčmici negdje u zabiti iznad Dubrave ili Sesveta i čekala da se pojave kriminalci koje je pratila. Pijuckala je sok za stolom u kutu, a neki lokalni pijanci su bacili oko na nju. Strpljivo je podnosila njihova dobacivanja kako bi ostala ''undercover'', no postajali su sve drskiji. Kada su joj prišli i počeli je pipati nije imala izbora - posložila ih je na pod kao klade. Još su dobili poneku ''šljivu'' gratis jer su joj upropastili akciju.

Najdramatičniji doživljaj imala je kada je bila ''mamac'' za serijskog silovatelja u Maksimiru (stariji se sjećaju tog dugo traženog kriminalca i straha koji je tada vladao u Zagrebu). Ne samo da je bila mamac već je imala s njim bliski susret. Taj je obično ''uredovao'' u zabačenom dijelu maksimirske šume prema potoku Bliznec i vrebao usamljene šetačice ili prolaznice. Jedne noći namjestili su mu stupicu. Drina je glumila noćnu šetačicu, oko vrata je imala lančić s mini-odašiljačem, a policajci su se posakrivali po grmlju. U jednom trenutku začula je iza sebe korake na šljunčanoj stazi i kaže da je sva protrnula od jeze. Za čas je osjetila ruku na ramenu i čula nešto kao ''kamo žuriš curo''. Okrenuo ju je sučelice sebi i tada mu je ruka zapela o lančić. Uzviknuo je ''aha, policajka!'' i u trenu nestao. Dok su dečki izašli iz grmlja već je utekao u mraku. Uhvaćen je puno kasnije i to slučajno, ali to je već tema za sebe.

Drina se na kvizu pojavila (čitaj otkrila identitet) nakon što je bila podvrgnuta operativnom zahvatu i poslije toga bila premještena na neku administrativnu dužnost. Umirovljena je potkraj devedesetih godina i danas sa suprugom živi malo u Šibeniku i malo na Žirju.

[Stanley]

Nadam se da su za tamo dobre veze vlakom. Bi išao od Harmice do Zaprešića, a onda dalje do Budinščine.

 

Tovariš, imamo tisto temo:

 

http://www.zeljeznice.net/forum/index.php?/topic/13205-the-prugica-dzemsi-i-forumski-the-rostilj-budinscina-2013/

[OGY]

Lijep putopis!

[Pfaff]

Lijep putopis!

Krasan, pače. Sad sam išao pogledati što se nahvatalo na temi i imao sam što vidjeti:

 

[Stanley]

Samo bez panike molim, slike bi se trebale vratiti za nekih tjedan dana (exceedao mi bandwidth na PB).

[Stanley]

Samo bez panike molim, slike bi se trebale vratiti za nekih tjedan dana (exceedao mi bandwidth na PB).

 

Vratile se slike, problem riješen.

[Portos]

Vratile se slike, problem riješen.

 

Taman da i ja pogledam i pohvalim tvoj krkopis & obiteljsko-stablo-pis