Stanley

Od moje skromne malenkosti nema foto-zapisa, ali ću dodati poneku riječ o ovom zanimljivom i lijepom izletu. Pikanterije nemojte očekivati, jer ih nisam zapazio. Sve je teklo kao po špagi, a poslužilo nas je i vrijeme koje je bilo upravo idealno za ovakvo druženje. Osobno sam komadić puta proveo u vlaku. U Vrapču sam ušao u Macosu u kojoj su se već družili i brbljali egérke i ruxrux, a prepoznali su jedan drugoga po railfanovskim motivima na majicama. Putovao sam mukte jer blagajna u Vrapču vikendom ne radi, a kondor je još uvijek bio u stražnjim kolima kada smo stigli na odredište. U Zaprešiću smo se prekrcali u Portosov auto i krenuli put Zaboka. Tamo smo imali dogovoren susret s dijelom ekipe. Putem smo razmijenili pregršt zanimljivih informacija. Tako sam, između ostalog, saznao da je moja kolegica Maja iz 1. razreda osnovne škole na Jabukovcu (1956.) ruxrux-ova sestrična. Ujedno smo ustanovili da smo obojica poznavali obitelj pokojnog gradonačelnika Zagreba Vece Holjevca. I neka sada netko kaže da svijet nije mali... U Zaboku se već okupio dobar dio ekipe. U kafiću sam upoznao neke nove forumaše, među njima i zeusa koji je prava željeznička enciklopedija. Uslijedila je vožnja du Budinšćine, gdje smo se sastali s ostatkom društva. Zahvaljujući činjenici da nisam imao fotoaparat, a koristeći status doajena među lokalnim railfanovima, vrijeme foto-seansi proveo sam u ugodnoj hladovini promatrajući ostale kako se pentraju po zagorskim bregima i općenito zauzimaju busije za što atraktivnije snimke. Slike ispod mosta na Bednji ste vidjeli. U vrijeme dok smo tamanili delicije sa roštilja pridružio nam se Ante-vž. Moram priznati da sam ga zamišljao potpuno drukčije. Sjećajući se njegovih sjajnih tekstova na Forumu očekivao sam - ne znam zašto - onižeg 40-godišnjeg gospodina u liku, recimo, Vanje Dracha, kad ono mlađahna grdosija s majicom Iron Maiden. Upravo Ante nas je odveo na vrlo zanimljiva mjesta, koja osobno nisam prije vidio osim u prolazu, a naročiti dojam mi je ostavio obilazak kolodvora u Čakovcu. Sve ste to vidjeli, ili ćete još vidjeti, na fotkama. Stoga ne bih duljio s pisanjem. Zaključak: vrlo ugodno druženje uz pregršt novih i lijepih dojmova sa zagorsko-međimurskih pruga.

Moram još jednom čestitati na izvrsnom putopisu, u kojem sam naprosto uživao. Naročito se to odnosi na dionicu Našice - Pleternica, jednu od rijetkih pruga u Hrvatskoj kojima nisam nikada putovao (na relaciji Nova Kapela - Pleternica - Požega - Velika putovao sam 1966. godine). Nešto od te pruge vidio sam prošle godine, ali iz automobila ili pješice. Naime, radio sam reportažu o poštanskom uredu Čaglin koji se nalazi odmah uz kolodvor. Naravno da nisam propustio priliku prošetati kolodvorom, na kojem je tada bilo prilično živo (nekoliko vagona radnog vlaka HŽ Infrastrukture + Đuran). Trasa pruge Pleternica - Našice prolazi velikim dijelom kroz šumsko-planinski masiv Krndije, pa otuda dojam pustoši. Na nekim slikama vidi se da je pruga u vrlo lošem stanju (zablaćena). S obzirom na veliku količinu tereta koji će se prevoziti za potrebe cementare u Našicama (Zoljan), očito je da će se morati obaviti kapitalni remont pruge.

Also dakle, ovo je već previše. Vidim da svi zaboravljaju 1 kg ćevapa iz mesnice 3M, koje ste potamanili k'o da ste utekli od gladi u Somaliji.

Točno, to je bio odvojak za Grubišno Polje - Pavlovac-Dražicu - Bjelovar. Pod Pisarovinom (naselje južno od Zagreba koje nema prugu) vjerojatno si mislio na Končanicu. Ta pruga se odvajala kod stajališta Donja Vrijeska. Sve to opisali smo u riječi i slici Portos, seabral, STIB i ja u prošlogodišnjim putopisima. Inače, ovaj putopis je izvrstan i potpuno se slažem da je ova pruga kao stvorena za muzejski vlak.

Moram priznati da ovaj topic pratim s posebnim guštom. Uvijek je lijepo vidjeti vlakove koji prometuju tzv. malim prugama. Dobro je da na relaciji Bjelovar - Kloštar ima bar nešto tereta, a Đuro mi je među dizelkama bio i ostao zakon (reminiscencije na mlade dane). Još kad bi se jednog dana vidjelo i snimilo križanje teretnjaka u Mišulinovcu, to bi bio doživljaj, samo što taj film nećemo gledati.

Ko te pustil na krov Međunarodne pošte?

Vrlo lijepi mini-putopis. Tekst je izvrstan (sjedi, 5), a kod fotki su meni osobno važniji motivi od kvalitete. Imao sam priliku navozati se prugom Čulinec - Resnik - Žitnjak - Velika Gorica, jer sam od 1975. do 1989. često putovao do Vinkovaca beogradskim brzim koji je iz Zagreba kretao oko 13 sati (i uglavnom je prolazio ovuda). kolodvori Zagreb-Resnik i Zagreb-Žitnjak nisu bili predviđeni za putnički promet, pa zato i nemaju perone. Iako bi HŽ bar za svoje osoblje mogao izgraditi kakav perončić. Zašto bi se patili, pa nisu oni (puno) gori od nas?

Radučić. Vjerojatno te smotao naziv stajališta Raštević (na dionici Benkovac - Škabrnja), a možda ti se ukazala i Raštelica (Sarajevo - Konjic). U međuvremenu je netočni navod (vidi quote) očito ispravljen. Ipak je Portos moderator. Sjećam se jako dobro Radučića još iz vremena kada je bio kolodvor i u njemu su se križali vlakovi, a sjećam se i stajališta Raštević, ta vozio sam se tom prugom puno puta.

Nije. Most Erdut - Bogojevo je sređen k'o picino oko i Mandin guz, što bi rekao jedan moj prijatelj. Nikada nije izgledao bolje nego danas. Isto tako sređena je pruga od kolodvora Bogojevo do mosta. Vidjeti ćete fotke u jednom putopisu čim Portos sredi materijal, možda već večeras. A zašto vlakovi ne idu prirodnom (puno kraćom) relacijom Kloštar - Osijek - Erdut - Bogojevo - Novi Sad, već idu okolo-naokolo? I zašto vlakovi s umjetnim gnojivom iz Kutine za Šebešić (kolodvor na pruzi Subotica - Sombor) idu preko Tovarnika, Novog Sada i Subotice? To je podulja priča. Saznali smo ovih dana, boraveći u Vojvodini, da bi stvari konačno mogle krenuti na bolje. To nam je rekao i naš subotički forumaški kolega bjosip. Navodno teretni promet samo što nije krenuo, a u kolodvoru Bogojevo okuplja se carinska ekipa susjedne države. Usput, reportaža je zgođušna, uključivo naravno i slike. Raduje svaka vijest o teretu na pruzi Bjelovar - Kloštar. Jučer smo Portos i ja prozujali autom kroz Kloštar i u Kalinovcu dočekali brzi za Zagreb. I o tom-potom, biti će lijepih fotki.

Znam. To sam i napisao. Dobrodošao na Forum!

Fenomenalno. Užitak za oko i dušu! A sada dva pitanja: 1. Kakav je i čemu služi teretni vagon na slici lijevo. Meni liči na dreckwagen.

Pruga je gotovo u cijelosti očuvana od Sisak - Capraga do mosta na Kupi kod Skakavca. Jedino su neki ŽCPR zaliveni asfaltom i mjestimice nedostaju komadi trase (npr. Blatuša), ali to se da riješiti. A najljepši dijelovi trase počinju upravo iza Petrinje. Na krčenje poslati huligane da tamo potroše energiju, umjesto da tuku dječurliju.

Obnavljanje pruge bilo bi isplativo ako se vrati teret, kojeg sada nema jer nema ni bogzna kakve gospodarske aktivnosti. A pruga bi bila jedno od idealnih ''šetališta'' za muzejski vlak.

Divlje gradnje na državnom (željezničkom) zemljištu?

Hehe, sastala se Rijeka sa Osijekom pa se ne da pdj.bavat nikom. Koliko je meni poznato, na Zagreb-Glavnom stvar stoji ovako: - vlakovi u smjeru istok (Koprivnica/Osijek, Novska/Vinkovci), u polazu i dolazu, uglavnom koriste 6., 2.A i 3.A peron; - vlakovi u smjeru zapad/sjever/jug (Varaždin, Karlovac/Rijeka/Split, Sisak) uglavnom koriste 4. i 5. peron; - vlakovi u prolazu uglavnom koriste 1., 2. i 3. peron Napisao sam ''uglavnom'' jer ima i puno iznimaka.

Ma razmišljao sam i ja bih - ne bih navratio, ali sam odustao. Razlog: kada vidim kakvu izložbu maketa & modela uživo, tri tjedna poslije toga sam bolestan.

Našao sam na internetu nekoliko zanimljivosti vezanih uz Čupkovića most i općenito ovaj kraj, pa ih prenosim. Most ili vijadukt nalazi se u zaseoku Čupkovići (bolje rečeno iznad njega), koji pripada Oton Benderu. A Oton Bender pripada selu Oton, koje se sastoji iz tri ''podsela'': Oton Polje, Oton Brdo i Oton Bender. Između kolodvora Plavno i Pađene nalazi se stajalište Oton, koje žalibože nije snimljeno. Zanimljivo je i porijeklo imena kolodvora Plavno. Naime, selo Plavno, lokalno središte ovog kraja, udaljeno je od pruge desetak kilometara. Kolodvoru je u stvarnosti najbliži Oton Bender, no s obzirom da je Plavno puno veće od Bendera dobilo je vlastiti kolodvor. Već je pisano na Forumu da je svojedobno jaki vjetar srušio teretni vlak sa Čupkovića mosta na kuće u podnožju. Prema nekim podacima poginulo je četvero ljudi. Navodno je u vlaku bio i vagon koji je prevozio ribu, pa su okolni stanovnici tjednima jeli samo pastrve. Prenosim s jedne internetske stranice sjećanje bivšeg stanovnika ovog kraja, koji se predstavio kao Pegor: Stanica Bender-Plavno bila je dugo vremena najbliža veza Plavanjaca sa Kninom, a ostalim dijelom pruge i sa svijetom. Sjećam se vremena dok još nisam pošao u školu kako smo putavali iz Knina u Plavno, da obiđemo rodbinu ili da obradimo zemlju. Kloparanje voza, ljuljanje vagona trećeg razreda, smijeh, razgovor, dobacivanje, opšti žagor, promicanje prelijepih pejzaža cijelim putem. Nijednog trenutka u mojim brojnim putovanjima tamo i nazad nije nam bilo dosadno. Pamtim to vrijeme opće oskudice sa nostalgijom, jer je plamtio jedan nepomućeni opitimizam svuda oko nas. Mi, dijeca smo uživali u posebnom svijetu razdragane, maštovite i ničim obuzdavane igre po cijeli dan. Ništa nam tada nije nedostajalo, a svaki novi momenat smo proživljvali kao novi doživljaj. Obožavali smo ova putovanja začinjena druženjima i novim poznanstvima. Voz bi se zaustavljao na usputnim stanicama. Prilazili bi ljudi, neki da uđu, a neki da dočekaju one koji izlaze. Za trenutak bi naš dječiji misaoni tok bio zaustavljen da se bar za tren sudbinski mimoiđemo sa nekim koga možda više nikad nećemo sustresti. Kad naiđe Bender tu izađe više od pola voza. Prilaze neki ljudi da ponekom pomognu oko istovaranja stvari. Prilaze konjska kola sa nekolicinom na njima da tovare džakove pristigle iz Knina, koje treba otpremiti u prodavnicu u Benderu ili znatno dalje za Plavno. Izlaze muškarci i žene, različito odijeveni u živopisnom koloritu, iskaču razdragana djeca jer odatle počinje radost avanture dugog pješačenja za Plavno. Ljudi formiraju kolone, veće ili manje grupe, rijetki su usamljenici u užurbanom odlasku od stanice. Djeca su svugdije u svom trčkaranju i veseloj ciki i vriski. Razgovori načeti u vozu se ne prekidaju i traju u neprekidnom toku svim svojim intenzitetom i cijelim putem. Samo usamljenici drže tempo i već zamiču za prvim padinama gubeći nam se iz vida. Obožavao sam početak ovog puta. Prvo prođemo ispod malog mosta, ispod pruge, kao ispod nekog podvožnjaka, popnemo se na drugu stranu u nivo pruge, a onda putem kroz zaseok Čupkovića sa strahopoštovanjem prolazimo ispod vijadukta ogromnog Čupkovića mosta. Mislio sam tada u svojoj dječijoj naivosti da ljudska ruka nikada u istoriji nije ništa veličanstvenije stvorila od tog grandioznog objekta. I kada bi poslije dva sata ubrzanog hoda stigli na Bašinac i dalje u naš zaseok meni bi i dalje pred očima lelujao skladan ples ogromnih kamenih lukova ovog džina. Noću bi ga sanjao i zavidio onima koji su ga gradili. Sticajem okolnosti ja i moja familija smo se zadesili u stanici kada je orkanska bura srušila teretni voz sa ovog mosta. Sjećam se užasnih naleta vjetra koji su se obrušavali na staničnu zgradu i od kojih su podrhtavala okna i landarale grilje. Sjećam se tjeskobe i prigušenog straha poveće grupe ljudi u čekaonici šćućurenih jedni uz druge. Strah, tjeskoba, muk, prigušeno disanje, a napolju raspomamljena zvijer. Ni danas mi nije jasno sa ove poluvekovne distance da li smo mi tada stigli iz Knina ili smo se vraćali za Knin. Bili smu tu ja, brat i majka. Sjećam se da vozovi nisu išli i da je pristigao samo jedan putnički iz Knina u kome je bio naš otac koji je došao po nas i strpao nas u voz koji je sve nas, prestravljene u čekaonici, vratio za Knin. I tada nastupa slika koja će me pratiti cijelog života. Voz napušta stanicu i kreće prema Kninu, a iza nas ostaje stanična zgrada na koju se obrušava vjetar, a tamo dalje od stanice polako se otvara panoramski pogled prema vijaduktu preko koga visi kao ogromna crna zmija - voz. Poslednji vagon je udario i smrskao kuću u podnožju, a lokomotiva je još na mostu. Ostali vagoni vise sve do podnožja. I kad god se sjetim Bendera i mosta Čupkovića meni u sjećanje dođe i ova slika. A voz se polako udaljava, ja sa priljubljenim nosićem na staklo i netremice gledam scenu užasa. Dah mi magli prozorsko okno, ja ga hitro brišem, ali okuka zatvara vidokrug. U vozu tajac i užas. Vjetar i dalje nastoji da poveća učinak i sa našom kompozicijom. Što od puta, a što od vjetra vagoni se par puta opasno nagnuše. Niko ne progovara, niko ne diše. Odužilo se i nama djeci za koje je ovo bilo samo produžetak avanture. A onda napokon stanica u Kninu i grčevito ridanje i grljenje. Doživio sam u životu mnoge vjetrove i bure, ali nikada više kao onu kod Čupkovića mosta. I sad se javlja ponovo ono što ne mogu da razjasnim u sjećanju. Da li je to bilo moje posljednje putovanje vozom za Plavno jer se napravio bolji put pa se išlo autom, ili moj mozak više nije priznavao ni jedno drugo putovanje da se može mjeriti sa ovim pa da je sve ostale jednostovno izbrisao iz sjećanja. Na kraju, zašto mene osobno ovaj dio Ličke pruge posebno intrigira? Kao klinac od osam godina, putujući Unskom prugom iz Zagreba u Šibenik (1957.), prvi put sam čuo priču o ''Benderovom vijaduktu''. Kasnije sam čuo i čitao o događajima u II. SR, točnije o napadu partizana na prugu Gračac - Knin kojom prigodom je miniran/srušen ''vijadukt Bender'', čime je za dugo vrijeme (do kraja rata?) prekinuta željeznička veza između Dalmacije i unutrašnjosti Hrvatske. Ostaje mi i dalje nejasno što je zapravo ''Benderov vijadukt''. Je li to Čupkovića most, ili je riječ o jednom od mostova/vijadukata između Plavna i Otona?

Bravo, sjajna (i duhovita) reportaža! Iz ''stare elektrane'' (HE Ozalj) Zagreb je dobio prvu električnu struju. To je spomenik tehničke kulture nulte kategorije (isto kao šinobus kojim ste se vozili i pruga kojom ste prolazili ).

Radučić. Vjerojatno te smotao naziv stajališta Raštević (na dionici Benkovac - Škabrnja), a možda ti se ukazala i Raštelica (Sarajevo - Konjic).

Čestitam na vrlo lijepom putopisu. Osobno sam, za razliku od mnogih, imao prigodu putovati svim prugama koje je dnovakovic opisao u riječi i naročito u slici, pa se ne treba čuditi mojoj znatiželji. Imam ova pitanja (redom putovanja), pa bih molio upućene za odgovore: - kada je stajalište Pomoćin promijenilo ime u Dopsin i zašto? - postoji li još kolodvor Semeljci (koliko se sjećam bio je u šumi - ?; tom prugom sam putovao 1979. godine)? - kada je zgrada kolodvora Ivankovo dobila kosi krov (prije je imala ravni)? - postoji li još kolodvor Bršadin (ne Bršadin-Lipovača već upravo Bršadin; imao je 4 kolosijeka i u njemu smo se gotovo uvijek križali s nekim teretnjakom)? - kada je stajalište Borovo-Trpinja promijenilo ime u Borovo Selo (pretpostavljam poslije rata)? - ima li traga nekadašnjem kolodvoru/ukrižju Trpinja koji je bio jedinstven po tome što nije imalo kolodvorsku zgradu, već je na obadva ulaza imao poveće (istovjetne) ''blokštele''; je li vidljiv drugi kolosijek, ako još uopće postoji? Hvala unaprijed na odgovorima.

Dečki, nije loše, nije loše...

To isto nam je rekao i unterst... čuvar. Ja sam se malo našalio na njegov račun, jer čovjek je samo radio svoj posao i to savjesno. Dozvolu bi sigurno dobili da smo je tražili, ali prije putovanja nismo ni znali da je Guco u međuvremenu preseljen u krug tvornice.

1. Vjerojatno. ''Naš'' je bio susretljiv kao panzerjäger kod Kurska. 2. Tu varijantu nismo isprobali zbog akutnog nedostatka istih. 3. Rekli smo da smo ljubitelji željeznice i da smo došli iz Zagreba, Vinkovaca i Osijeka specijalno kako bi vidjeli preživjelog Gucu. Jedino što smo mogli imati u pričuvi je priznanje da smo grafiteri. 4. Bio je sam i bio je fleksibilan kao untersturmführer. I mi smo rekli da trebamo samo par slika. Odgovor: ili ausweiss ili ništa! Na kraju ništa. Ali nam je upao Pataky. U tome je snaga nas forumaša, uvijek se nađe netko da obogati priču.

Pridružujem se čestitkama na ovoj lijepoj dopuni našeg putopisa.

Ovo smo već jedanput ispravljali. Polazak nije iz Blate, već iz Blata. Kolodvor se zove po jezeru Blata (kao blato u množini). Ispričavam se zbog zagađivanja lijepe reportažice ovim sitničarenjem. Kako je netko već rekao: bilo je to jače od mene.