Stanley

Neću te ispravljati, već eventualno dopuniti. Izvor informacije je (bio) moj pokojni tetak, svojedobno strojovođa na Ličkoj pruzi. Za vrijeme II. SR, vjerojatno 1942. ili 1943., partizani su izveli diverziju na pruzi između kolodvora Lička Jesenica i Javornik. Lokomotiva je završila u ponoru, a strojovođa je poginuo (ne znam što je bilo s ložačem). Moj tetak se uplašio (a tko ne bi?) i odlučio da neće stavljati glavu u torbu. Javio se na liječnički pregled i odglumio slabovidnost, tako da se do kraja rata motao po ložioni u Ogulinu na nekom drugom poslu. A je li to upravo lokacija sa slike ne bih znao reći.

Samo na jednom mjestu: na željezničkom nasipu kod srušenog mosta preko Kupe (Skakavac). Mina je svojedobno bilo i kod Mošćenice (od Capraga prema Petrinji), gdje je nekada bila bojišnica, ali je to očišćeno.

Jedan radni dan na zagrebačkoj prigradskoj, a nema stajališta Vrapče!? Nego mi tu nekakvu Trnavu... Kaj je s tobom? Ivek, daj se skoncentreraj! Šalim se, naravno. Čestitke za simpatičan putopis.

Da, o Draženovom ocu i govorim. Bio je liječnik opće prakse u Ivaniću pedesetih godina, možda i nešto kasnije. No, dotičnoga sam (kao što vidiš) izbrisao iz teksta. Zaključio sam da tako nešto ipak ne bi imalo smisla.

Vrlo efektan završetak ovog prezanimljivog putopisa! Vidim da bih se jako dobro složio s vas troje i rado bih vam pravio društvo na putovanjima. Hipotetski tj. da sam 30 godina mlađi, ali nažalost nisam. Po svjetonazoru i političkom uvjerenju svakako bi se našli ponešto ljevije od prevladavajuće struje u svekolikom pučanstvu. Također bih vam dobro došao kao moderator u vašim interpersonalnim odnosima. Spuštanje lopte na zemlju i rješavanje konflikata inače mi ide od ruke. No, da ne brbljam bez veze moram dodati dva pitanja: - Imaš li ti, Krešo, ličkih korijena (Sučević)? - Je li Nikola u rodu s liječničkom obitelji Krnjević u Ivaniću (otac Dražena Krnjevića liječio me kao klinca, a naročito mog buraza od posljedica njegovih nepodopština)? Na kraju, umjesto formalne čestitke, još jednom naglašavam da sam istinski guštao prateći vaše putešestvije po brdovitom Balkanu. I pred stare dane ponešto novog naučio, što (po meni) predstavlja naročitu vrijednost ovog putopisa.

Vjerojatno slijepi kolosijek ide (vodo)ravno, a pruga ide nizbrdo prema Vrbovskom. To bi bio isti slučaj kao npr. u Tounju. Jesam li pogodio? Usput, čestitke riječkoj ekipi za sjajan putopis.

I još jedan prijedlog za zaista odlične slike: 3. Napisati lokaciju (npr. onaj nagibnjak kod ŽCPR, koji je to kolodvor?; Josipdol, ili...?).

Profešure, putopis ti je naprosto nemoguće dobar. Naravno da slike govore sâme za sebe, ali su mi tekstovi zakon. Valjda iz razloga jer si naveo toliko detalja, da čitatelj ima dojam kao da je cijelo vrijeme bio s vama. Čestitam ti na otvorenosti kojom iznosiš i detalje koje bi netko drugi vjerojatno prešutio. A sve skupa je jedna iznimno zanimljiva i u mnogočemu poučna priča. Nestrpljivo čekam(o) nastavak.

Čestitke i od mene, majstore. To smo nekada zvali Živa Volja.

Pa i ne osjeti se baš neka toplina. Sve je ispod točke smrzavanja. Ti bi mogao biti, kao riječko-koperski rezident (i k tome još railfan!) idealni posrednik za rješavanje ovih besmislenih natezanja oko petnaest srdela, tri vrbe, osam štuka i dva milijuna komaraca. Dobro nam se vratio. Nekako si nam falio, bar nama u parnom lobiju.

Da, super fotke. Želim jednog dana i sâm otići tamo. U Štikadi sam bio, tamo je obitelj moje šogorice imala kuću. Do kuće se dolazilo preko pruge. Veći dio imanja im je potopljen u jezeru nakon izgradnje RHE Obrovac. Ne opet, nego već jednom. Pretpostavljam da je riječ o novim signalima koji još nisu u funkciji, jer je Lička pruga prije rekonstrukcije imala stare likovne signale.

Umjesto da ti dijelim zaslužene komplimente za ovaj nemoguće dobar putopis osvrnuti ću se na svoje putovanje u Makedoniju (Ohridsko jezero) u svibnju 1986. godine. Doputovali smo vlakom ''Ohrid'' (WL) do Bitole. Željeznički kolodvor tada je ličio na željeznički kolodvor, a ne na savanu. Imali smo rezervirani smještaj u hotelu kojem se ne sjećam imena, a mislim da se nalazio u naselju Peštani (to ne mogu sa sigurnošću potvrditi) na istočnoj obali jezera. Boravili smo tamo nekoliko dana i smještaj je bio vrlo udoban, a hrana i vino Kratošija za pet. Od Bitole do hotela putovali smo čarter autobusom i to upravo onom cestom za koju si rekao da se danas uglavnom ne koristi, jer je nepodesna za promet autobusima. Neko vrijeme vozili smo se uz obalu Prespanskog jezera, a na jednom mjestu na samoj obali smo i stali radi odmora. Mlada i lijepa djevojka-vodič ispričala nam je pregršt zanimljivosti, a ja naročito pamtim (osim pojave, slobodno me možete cinkati mojoj danas ex ) kada je pokazala rukom: - A tamo je Grcija. - Zanimljivo, do tada nisam znao da Makedonci Grčku nazivaju gotovo istim imenom kao i Slovenci (Grčija). Zatim smo se vozili preko Galičice prema Ohridskom jezeru. Cijela planina je nacionalni park. Bio je to predivni doživljaj, iako sam na jednom mjestu skoro napunio gaće. Naime, naišli smo na lijevi zavoj sa kojeg se Ohridsko jezero vidi kao na dlanu, naravno duboko ispod nâs. Supruga, petogodišnja kći i ja sjedili smo odmah iza vozača. U jednom trenutku cesta ispod prednjeg dijela autobusa je naprosto nestala. Dobili smo dojam da prelazimo rub ponora i pomislili smo s užasom: gotovo je, letimo s ceste i padamo prema jezeru. A zapravo je vješti vozač (očito dobar poznavatelj ceste) zaustavio autobus i nakon toga krenuo metar-dva unatrag, da bi mogao smotati volan na lijevo i svladati opako oštar zavoj. I tako smo stigli do hotela živi i zdravi. Jednog dana uputili smo se autobusom do čuvenog manastira Sveti Naum, koji se nalazi na krajnjem južnom rubu jezera i tik uz albansku granicu. Tu sam, moram priznati, dobio akutni pop.zditis jer se ulaz naplaćivao, a cijena je bila toliko nekršćanska da na kraju nismo ni ušli u manastir. Naravno da smo posjetili i grad Ohrid. Putem smo obišli čuvene Biljanine izvore (''Biljana platno beleše na ohridskite izvori''... by the way, profešure, mogao si reći onim tvojim lijenčinama da se bar do tamo zapute dok si bio u Kruševu). Ohrid me zadivio ljepotom i urednošću kakvu, moram priznati, u ovim krajevima nisam očekivao. Što je najzanimljivije, u Ohridu smo bili u nedjelju i svi dućani su bili otvoreni kao da je radni dan. Danas je tako nešto nama Zagrepčanima (i šire) normalna stvar, ali u ono doba to je bio pravi raritet. Keep On Running, profešure!

Svaka čast ekipi! Da nije bilo šumova u komunikaciji, s vama bi bili i neki Zagrepčani. Ja se po onim lojtrama od štreke ne bi usudil ni spuštati ni penjati (usađeni oprez nakon epopeje s Bogojevačkog mosta, još i danas u desnom koljenu imam prognozu vremena). Nego, jedna me stvar zanima: kako se kamenje sa burobrana našlo na pruzi? Je li ga srušila bura? Ili je bila riječ o nekakvoj diverziji? Ili nešto treće? I drugo: kako je prošao strojovođa koji je iskočio iz lokomotive?

Prijatelju u našemen malomen mistu, sve ti to piše u topicu ''Pruga Osijek - Vinkovci'' (ili obratno?), podforum ''Infrastruktura''. Prije rata kolodvori (stanice) su bili Brijest, Ernestinovo, Laslovo-Korođ i Gaboš. Od toga je danas kao kolodvor ostao samo Brijest. U starim voznim redovima vidjelo se da je većina križanja putničkih vlakova bila u kolodvoru Laslovo-Korođ.

Jednostavno je užitak pratiti ovaj putopis. Na neki način me podsjeća na moje mladenačke dane. Tada mi je bilo svejedno je li spavam u planinarskom domu, u šatoru ili na goloj zemlji (bilo je i toga!), važno je bilo da sam s dobrim društvom u predjelu gdje mi paše biti. Tempora mutantur. Prateći danas tvoje verbalne i fotografske zapise o putovanju užasavam se i same pomisli da bih u tuđoj zemlji tražio adresu nekakakvog hostela koji postoji ili ne postoji, a koji bi me primio na noćenje i gdje bih dijelio WC i kupaonicu, ma i s najboljim prijateljem a kamo li s gomilom nepoznatih ljudi. U ovo vrijeme, što se mene tiče, nema hipoteze a kamo li teorije da se uputim na bilo koje odredište, o'š služberno o'š privatno, a da nisam bar tjedan dana ranije rezervirao pristojni smještaj i to samo za sebe. Pa što košta da košta. Opako zavidim tebi i tvojem društvu na avanturistričkom duhu i na putovanju čiji nastavak nestrpljivo iščekujemo. U ovom putopisu fotografije i pisana riječ dopunjavaju se, budi mi dopuštena subjektivna procjena, gotovo pa savršeno. I moram priznasti da sam, premda od malih nogu ljubitelj i danas razmjerno dobar poznatatelj povijesti i zemljopisa, pod stare dane ponešto novoga naučio. Eh, da ti, Antiša i ja imamo love kao što nemamo mogli bi u vlastitoj nakladi izdati knjigu. Ne bi baš bila bestseller, ali...

Bravissimo, profešure! Jel rade na Skadarliji ''Tri šešira'' i ''Dva jelena''?

Naprosto sam uživao u ovom putopisu. Sjajne fotke i prekrasni tekst. No, da se VICTOR ne bi uobrazio, moram nabaciti jednu ispravkicu: na onom mostu nisi forsirao Savu, već Krapinu. Festina lente! Samo ti putuj i dalje, pa svoje užitke podijeli s nama još ponekad. Čestitam.

Zgodan mali putopis i lijepe fotke. Zaboravio si spomenuti (ili ja moram promijeniti dioptriju?) da se od kolodvora Zagreb - Klara odvaja i krak prema rasputnici Remetinec tj. prema Karlovcu.

A kaj Thommo nije bil u Zagrebu? Ili ste se, nedajbože, posvadili pa je svako išel na svoju stranu?

Što reći nego: bravo za ekipu!

Jako lijepa i dojmljiva, a s druge strane jako žalosna reportaža. Podsjeća me na proljeće 1992., kada sam prošao kroz Sunju (kombijem HPT-a) na putu za selo Bobovac i natrag. Na povratku smo se iz radoznalosti, a uz dopuštenje vojnika HV-a, provezli ulicom neposredno uz kolodvor i vidjeli (između ostalog) onu famoznu željezničku kompoziciju sa žitom. Dodao bih jednu zanimljivu digresiju na poštansku temu. Za čitavo vrijeme ratnih djelovanja iz Sunje je u Bobovac putovala (vlastitim automobilom), svakog dana, kolegica koja je tamo radila kao voditeljica poštanskog ureda. Zapravo je išla kao zamjena, jer je stalni voditelj nekamo pobjegao (mislim u Njemačku), a prije nje su dvojica ili trojica muškaraca odbila ići u Bobovac pod različitim izgovorima, u stvari iz straha. Kad su nju pitali je li bi išla, spremno je pristala ''jer netko mora ići''. Bili smo kod nje u kući (supruga joj poznajem od ranije), popili kavu i popričali, a ja sam je pitao kako je zaboga išla na posao i s posla pod granatama. Rekla je da su već naučili raspored paljbe (postupno prenošenje na veću udaljenost), pa ''kad je prošlo preko naše kuće znala sam da mogu krenuti''. Ta skromna žena zaslužila je odličje, ali mislim da nije dobila čak ni zahvalnicu. Jedino se o njoj nešto napisalo u tadašnjem listu HPT-a, a ne bi ni to da ja nisam nazvao kolegicu novinarku i sugerirao joj temu. Sorry za Off Topic.

Zaista super putopis. Pitanje za znalce: ne bi li kolodvor Tovarnik trebalo u dogledno vrijeme proširiti? Ili se sve pogranične formalnosti obavljaju u Šidu?

Još jednom čestitke cijeloj ekipi, a posebno Pfaff-u na ovom sjajnom, duhovitom ali i poučnom putopisu. Kad čovjek vidi ovako nešto (mislim na muzej), dođe mu da odstrijeli nekoliko domaćih kapitalaca koji dopuštaju da naše tehničko nasljeđe onako mizerno propada. Upada u oči da Slovenci pažljivo čuvaju čak i uskotračnu ''ergelu'' koja potječe od bosanskih K.u.K. pruga. Naročito je lijepo vidjeti spašene i obnovljene (ili u postupku obnavljanja) lokomotive serija 29 i 36. Jedina šaka u oko, po mojem mišljenju, je ishitreno i sasvim nepotrebno postavljanje natpisa SŽ na parnjače i muzejske vagone (s iznimkom lokomotive 11). To je digresija od povjesnih činjenica, jer u vrijeme dok se to kotrljalo prugama SŽ su bile mislena imenica. Toliko ste me narajcali ovom akcijom da se spremam u dogledno vrijeme otići u Ljubljanu i posjetiti muzej u Šiški, sâm ili s onima koji su voljni pridružiti se.

Skoro pa dolazim u napast da promijenim potpis i stavim novi tekst: Iverica Express je zakon. A posebni zakon mi je legendarni Đuran, na mojoj top-listi dizelki Broj Jedan, ma što drugi mislili o tome. Đuran je Đuran, jedini i neponovljivi, čak i kad je prerušen u papagaja.

Bilo bi dobro da netko stavi na Forum presliku VR iz sredine osamdesetih, gdje se vidi Osijek Express i njegovo vozno vrijeme.