Dragi forumaši zeljeznice.net, budući da je od 27.11.2019. omogućen upload fotografija na forum, molim vas da koristite isključivo forum za upload fotografija, kako bi izbjegli probleme s nestankom fotografija, koje smo imali u prošlosti. Upute za postavljanje fotografija se nalaze na ovoj poveznici.

 

Jump to content
zeljeznice.net

egérke

Članovi
  • Content Count

    7629
  • Joined

  • Last visited

Community Reputation

0 Neutral

About egérke

  • Birthday 30.09.1979

Profile Information

  • Gender
    Male
  • Location
    Kvatrić
  • Interests
    Jezici, putovanja, tračna vozila.

Recent Profile Visitors

17404 profile views
  1. egérke

    egérke

  2. S obzirom da taj odjevni predmet potječe iz Indije, onda je dž.
  3. Zapravo bi dativ i lokativ trebali biti Banjoj Luci, jer je Banja pridjev (= banova), pa se onda deklinira po pridjevskoj deklinaciji. Ali, postoji tendencija kod jednog broja ljudi da dekliniraju samo drugi dio sintagme ("u Duga Resi", "pobjeda Mike Tysona" i sl.), tako da je onda i ovo moguće, naročito jer se u neko doba čak i pisalo Banjaluka. Uostalom, dekliniramo i "u Biogradu", a ne "u Bilom Gradu". Što se tiče rasprave o povezanosti sanskrta i hrvatskoga, moram samo ispraviti STressa da nije sanskrt najstariji zabilježeni indoeuropski jezik, nego hetitski, pa zatim vedski (sanskrt je zapravo uređena verzija vedskoga koju je u 5. st. pr. Kr. stvorio gramatičar Panini), a bogme nije ni toliko jako blizak indoeuropskom prajeziku, barem ne što se tiče glasovnog sustava (npr. svi su se indoeuropski vokali u sanskrtu pretvorili u samo jedan, vokal a). Ovo ovdje gore je jedna od onih jezičnih lista koje ne uzimaju u obzir glasovne promjene kroz vrijeme, nego kreću od površnih sličnosti, pa tako dokazuju nedokazivo. Usporedbe radi, to je kao da netko uzme njemački glagol haben i latinski habeo i zaključi da su ta dva glagola srodna - uostalom, oba znače "imati". A zapravo je njemački haben srodan s latinskim capio, zato jer jedino taj oblik odgovara glasovnim promjenama u germanskim jezicima naspram italskih. Iz gornjih primjera koje ovaj "jezikoslovac" navodi, vidim da je uzeo riječ soba (posuđenica iz mađarskog, adaptirano od njemačkoga Stube, dakle "peć"), kuća (već je u slovenskome koča, što ukazuje da je tu u praslavenskome bio nazalni samoglasnik; sanskrtsko u u kuta ukazuje na indoeuropski diftong, dakle *kewteh ili *kowteh), medvjed (od medu jed, tj. tabu naziva za životinju koja jede med - tabu imena su se koristila da se ne bi ureknuo lov, izvorna indoeuropska riječ za medvjeda je *herk'tos, od čega grčki arktos, latinski ursus, hetitski hartagga, germanski arthr - usp. ime Arthur; a hrvatski bi trebalo biti orsat). Među toponimima je završio i Sukošan (Sv. Kasijan), pa čak i Sveta Nedjelja (kako, zaboga?), a tu su i Sava i Drava, koje uopće nisu hrvatski toponimi, nego mnogo stariji, možda čak i predindoeuropski. A tvrdnja da je "da li" nepravilno, a "je li" pravilno jest isto tako izvlačenje iz tko zna kakvog izvora. Prvo, "da li" jest karakteristično za srpski standard, hrvatski standard koristi samo "li" iza glagola, ali "je li ideš" jest jednako nestandardno kao i "da li ideš", budući da bi po standardu trebalo biti "ideš li". No ja sam lingvist, a ne preskriptivist, pa prema tome "da li" nije nepravilno (nepravilno za lingviste znači ono što nije u skladu s općim pravilima jezika - recimo, nepravilno bi bilo "da li vi dolazi sutra", gdje zamjenica ne odgovara glagolskom licu), nego samo nestandardno. Isto vrijedi i za "s/sa" - u srpskome je redovno "sa" (i "ka"), u hrvatskome samo ako bi odabirom "s" nastao teško izgovoriv suglasnički skup. No opet, jezik nema neke velike logike - zašto čakavci kažu "va Opatije", a ne "logičnije" i "lakše za izgovoriti" "v Opatije".
  4. U mađarskom se ime naroda piše magyar, te oblik madzsar ne postoji. Postoji doduše glas dž (pisan dzs), ali se, kao i u hrvatskome, nalazi samo u riječima stranog porijekla (engleskog i turskog, te neki dalji egzotizmi: dzsessz, lándzsa, maharadzsa, dzsungel) - s tom razlikom da u hrvatskome zbog pravopisa dž može nastati jednačenjem po zvučnosti od č - npr. jednadžba od jednačiti. Turski pak ima samo dž (pisano kao c - Republika Turska je Türkiye Cumhuriyeti, čita se Džumhurijeti), a đ je tek položajna varijanta izgovora g ispred prednjih vokala (npr. gerdan "ogrlica", odakle naše đerdan; ili gübre, odakle đubre).
  5. Dž je prema turskome, jer su tako pisali u Bosni.
  6. Za takve stare izraze smjer je gotovo redovno francuski > engleski. A u Dalmaciji ne znam za izraz pot u tom značenju, samo u značenju znoja.
  7. Onomatopeja. Je, baš ćemo iz havajskoga posuđivati takve izraze, tim više što su vjerojatno zabilježeni ranije nego što su uopće Europljani otkrili Havaje.
  8. Moj kolega na to obično ima odgovor kako ručnikom možeš brisati i guzicu, pa ga ne zoveš guznikom.
  9. OK, ako ćemo baš lingvističko objašnjenje, onda je ono sljedeće: variti - nesvršeni glagol koji, između ostalog, znači i "spajati metalne (ili neke druge) dijelove pomoću plamena, tako da se njihovi rubni dijelovi rastale i potom hlađenjem spoje u jednu cjelinu" zavariti - svršeni parnjak glagola "variti" zavarivati - izvedeni nesvršeni glagol od "zavariti", koji ima iterativno (učestalo) značenje ("svako malo zavariti") Prema tome, "zavarivati" znači višekratno obavljati radnju spajanja plamenom. Dakle, "cijelo jutro zavarujem tračnice", ali "upravo sada varim dvije tračnice". Tako kaže jezik. S druge strane, tehničari su skloni minuciozno inzistirati oko nekih detalja koji su jasni samo njima (čak ne ni njihovim kolegama u struci), prenapuhujući razlike između jezično relativno bliskih pojmova.
  10. Mogu se i tračnice variti, to je sinonim od zavarivati.
  11. Da, to je primjer nasumičnog i neprovjerenog povezivanja dviju riječi sličnog značenja. Trg je u hrvatskome naravno riječ slavenskog porijekla, povezana s litavskim turgus.
  12. Naravno da je iz slavenskoga. Vidi se i po karakterističnom otvaranju vokala o > a.
  13. Ma lako za to što je bio čovjek, nego je bio obični izvorni govornik, a ne lingvist. Pa uzmimo samo mnoge obrazovane ljude u Hrvatskoj, koji će tvrditi da je štokavski uzet za standard, jer štokavci govore najpravilnije (najpravilnije u odnosu na što? - stvar je upravo obrnuta, prvo je štokavski uzet za standard, pa slijedom toga štokavci govore najpravilnije, jer su najbliži standardu; da je za standard uzet kajkavski, onda bi kajkavci govorili najpravilnije). Ovo su etimološke veze, a za to je isto tako potrebno malo bolje poznavati povijest jezika. Koliko su se ljudi snebivali kada su prije par godina krenule turske serije na televiziji, pa su onda skužili da su turcizmi, pored onih očitih, čak i riječi poput šećer, sanduk, jastuk...a onda se opet umiješalo neznanje, pa je netko napisao da su turcizmi i riječi poput pilić i višnja (jer turski ima riječi piliç i vişne, ali su oni to posudili od nas). Ljudski je um sklon pretjeranom pojednostavljivanju.
  14. Jao, ja tek sad ovo vidim. Puno je tu toga nadrobljeno, nešto dobro, nešto loše. Dakle, prvo da riješimo s kim su Mađari najsrodniji - s Ostjacima i Vogulima, odnosno Hantima i Mansima, dvama malim narodima u zapadnom Sibiru, uz rijeku Ob. Mađarski pripada tzv. uralskoj porodici jezika, koju tvore samojedski jezici (skupina malih jezika na sjeveru Rusije, u arktičkom primorju), finsko-permski jezici (koju tvore finski, estonski, zatim nekoliko samskih ili laponskih jezika, te više većih jezika po Rusiji, kao što su mordvinski, marijski, komijski i udmurtski), te ugrijski jezici (koje tvore obsko-ugarski i mađarski). Uralska se porodica raspala oko 5000. g. pr. Kr. Za usporedbu, indoeuropska se raspala oko 2500 pr. Kr. Drugim riječima, mađarski i finski (tj. njihovi predci) bili su u trenutku raspada indoeuropske jezične porodice razdvojeni već onoliko koliko su razdvojeni indoeuropski jezici danas. Dakle, manje su razlike između hrvatskog i bengalskog, nego između mađarskog i finskog. Dodatna otegotna okolnost je ta što su Mađari lutali velikim područjem srednjeazijske stepe i pritom došli u kontakt s brojnim iranskim i turkijskim narodima (a kasnije nakon naseljenja i slavenskima), tako da je mađarski leksik po svojoj raznovrsnosti sličan npr. engleskomu - koji, iako je germanski jezik, u svom leksiku ima brojne romanske i još egzotičnije elemente. Ideja o bliskosti mađarskog i finskog proizlazi iz (lingvistički pogrešnog) termina "ugrofinski" - pitanje je je li uopće postojao ikakav ugrofinski prajezik nakon raspada uralskog prajezika, ili su odmah nastale postojeće tri grane. Dosta toj zabludi pomaže i ljudska sklonost simplificiranju preko svih granica - naime, za ostale jezike u toj porodici uglavnom nisu čuli, pa onda dva prilično udaljena člana dovedu u blisku vezu samo zato što su jedino za njih čuli. Nivo srodnosti mađarskog i finskog se vidi na brojevima od 1 do 6, koji doista jesu srodni: 1 egy - yksi 2 kettő - kaksi 3 három - kolme 4 négy - neljä 5 öt - viisi 6 hat - kuusi Nota bene, Mađari nemaju nikakve stvarne veze s Hunima - Huni su bili turkijski narod, a ovi su samo zauzeli isto područje, te su sami fabricirali povezanost, kako bi opravdali pravo na zauzimanje Panonije. Odatle i mitologija o dvojici braće koje je rodila ista pramajka...klasična romantičarska izmišljotina, slična kletvi kralja Zvonimira i sličnim pričama kod drugih naroda. Sad ovo odozgo. Mađarski ima jako puno slavenskih posuđenica, obrnuto ih je mnogo manje - u standardnom hrvatskom hungarizama je tek desetak, i to su već spomenuti Beč (koji je i u mađarskome posuđenica, i to mislim iz kumanskog), cipela, orijaš, remek, horog, lopov, hajduk, kip, čopor, bitanga, mamlaz... Ima nekoliko posuđenica kojima je mađarski posredovao (pa smo tako dobili "sobu", od njemačkog "Stube"), pa čak i cirkularnih posuđenica - riječ "gospoda" je posuđena u mađarski, tamo je postala "gazda", pa je onda vraćena k nama. Srpski ima nešto više posuđenica, pa tako ima "fioku" (od mađarskoga "fiók") i "šargarepu" (od mađarskoga "sárgarépa" - dosl. "žuta repa", obje su te riječi u mađarskome posuđenice, "sárga" iz turkijskoga, a "répa" iz slavenskoga). "Astal" je došlo od "stol", ali naravno ne zbog određenog člana (zašto bi baš tu došlo do njegovog korištenja, a drugdje ne?), nego zato što mađarski, kao i još neki jezici ne može imati konsonantske skupove na početku riječi (danas može, tada kada je to preuzeto nije mogao) - zato uostalom stog postaje asztag, škola iskola, župan (ili špan - zato Špansko) ispán, itd., itd. Sličan glasovni zakon vrijedi i u turskome, pa tamo imamo istasyon, iskele, ali i -spor, zato što ni na kraju ne može biti konsonantskih skupova. Finski je pak to riješio izbacivanjem jednog konsonanta, pa je tako muško ime Kristo(fer) u finskome postalo Risto. Dani u tjednu su uglavnom iz slavenskih jezika, to je dobro objašnjeno (čak se čuva i slavenski nazalni samoglasnik u imenu subote), s izuzetkom "glave tjedna" (hétfő) i imena za utorak (kedd), koji bi mogao imati neke veze s brojkom kettő, tj. 2. Vasárnap je također već objašnjen. Gotovo kompletna poljoprivredna terminologija je preuzeta iz slavenskih jezika: széna (sijeno), szálma (slama), kalász (klas)...ovo voće i povrće su uglavnom loši primjeri, jer su to posuđenice već i u slavenskim jezicima, a sárgarépa je dakle upravo hungarizam. Ali zato među voćem Mađari imaju cseresznye, szilva, dinnye... Kojiput se zalomi i pokoji turcizam (alma - jabuka), pa čak i valahizam (áfonya - borovnica, rumunj. afină). Žitarice su preuzeli od turkijskih naroda: búza (pšenica), árpa (ječam), ali i od slavenskih: rozs (raž), zab (zob). Dali smo im i gljive (gomba, usp. slov. goba i hrv. guba). Riječ "kocsi" jedna je od rijetkih mađarskih riječi koja je postala internacionalizmom, od nje dolaze naša kočija, engleski coach i njemački Kutsche. Zapravo je riječ o sintagmi "kocsi szeker" (kočka kola), budući da se u mjestu Kocs prvi puta izradila takva vrsta kola koja su imala kabinu. Osim toga, poznati internacionalizmi iz mađarskoga su gúlyás (izvorno "kravar", ali iz sintagme "gúlyásleves", kravarska juha, dolazi ime jela), csardás (csárda je gostionica kakve su se u mađarskoj pusti gradile na udaljenosti od jednog dana hoda, a po njima se plesao taj divlji ples), te paprika, koja stvarno dolazi iz slavenskoga. I ono na što meni pada roleta kada vidim da netko nešto komentira mađarsko pismo: NADSLOVCI NISU NAGLASCI! Mađarski, kao što je naveo Praktičar, ima naglasak uvijek na prvom slogu riječi. Isto kao što nitko neće tvrditi da je u hrvatskome ˇ naglasak, tako ni u mađarskome ´ i ˝ nisu naglasci, već oznake duljine samoglasnika (s time da se s ˝ označava duljina samoglasnika koji se u kratkom obliku bilježi s ¨ - prema tome ő je dugi parnjak od ö, a ű je dugi parnjak od ü). Mađarski je glasovni sustav, izuzev samoglasnikâ, sličan hrvatskomu, jedini naš glas koji nemaju je lj - mađarski ima grafem ly, ali to se čita j. Zato Szombathely nije Sombathelj (ili, ne daj Bože, Sombatelj - neki misle da se ni h ne čita), već Sombathej. Ostalo je jasno: cs - č dz - zvučni parnjak c, nemamo ga kao fonem, ali ga svi možemo izgovoriti, npr. u sintagmi "zec ga je vidio" dzs - dž gy - đ ny - nj s - š sz - s ty - ć zs - ž
  15. Mislio sam da se prilikom prelaska preko stupa sjedalica zanjihala, pa da je to mogao netko ispasti, pogotovo ako ga skije pretegnu. Ali opet, ja ju nikad nisam vidio u vožnji - ili možda jednom, jako davno.
×
×
  • Create New...