Leaderboard

Hvala ti Antiša za ovaj predivan osvrt na Zagorski cug. Kako je netko već rekao, ne znaš je li bolji tekst ili slike. Zahvaljujući ''godini proizvodnje'' imam sreću pamtiti i vrijeme kada su zagorskim štrekama vozile parnjače, a imao sam puno prilika voziti se Zagorjem uz guštanje dima i pare. Ponekad i u nepravedno zaboravljenom šinobusu koji se tresao pri svemirskoj brzini od 70 km/h, a bio je pun putnika kao šipak koštica. Danas se putuje brže i udobnije, ali to nije ''to''. Jedan pravi Zagorski cug iz sedamdesetih godina na izlasku iz kolodvora Zabok:

Ja sam slično bio tužan kada su prestale voziti parne lokomotive u Zagrebu, uspio sam ih slikati dan-dva prije posljednje vožnje Ova je bila večer prije Nedostajali su mi njihovi zvuci poput stenjanja, dahtanja i fićuka kojeg ne može zamijeniti niti jedna truba ili sirena.

Ante, hvala ti na ovoj prekrasnoj posveti dobrom, starom zagorskom cugu. Tvoj tekst i fotografije pokrenule su čitavi niz emocija i probudile brojna sjećanja na ovo najljepše razdoblje željeznice u Zagorju, kojem sam i sâm imao prilike izravno svjedočiti, što mi je svaki put iznova bilo neizmjerno zadovoljstvo. Ponekad se najbolje stvari događaju upravo pred kućnim pragom, a tvoja priča o zagorskom cugu to potvrđuje na naljepši mogući način. Stoga, hvala ti što si tijekom svih ovih godina neumorno svojim fotoaparatom bilježio pojavu putničke klasike na zagorskoj pruzi, što je u konačnici rezultiralo ovom veličanstvenom serijom fotografija. Činjenica je da je upravo zahvaljujući putničkoj klasici s dizelskom vučom, naša zagorska štreka postala nadaleko poznata i izvan hrvatskih okvira. Tijekom svojih herojskih godina, stajala je uz bok svim onim slavnim dizelskim magistralama na europskom kontinentu, predstavljajući jedno od omiljenih odredišta onim ljubiteljima željeznice, koji su u bespuću mogućih odredišta odlučili upravo posjetiti našu Hrvatsku. Iako je na kraju još razmjerno dugo potrajao, predstavljajući jedan od posljednjih relikta prošlosti u okruženju sve modernije željeznice, naposljetku je doživio sudbinu većine svojih europskih kolega, ustupivši mjesto napretku. Pritom nije na odmet istaknuti, kako je odlazak legendarnog zagorskog cuga prošao gotovo neprimjetno. Negdje drugdje bi nakon četiri desetljeća vjerne službe dobio službeni oproštaj uz prigodna obilježja, lokomotiva bi možda bila okićena cvijećem, a deseci ljubitelja željeznice tražili bi svoje mjesto u vlaku ili priliku za savršeni fotografski kadar. U našoj surovoj stvarnosti, kao i svakog drugog radnog dana, pokorno je odradio svoju jutarnju šihtu, da se istog poslijepodneva jednostavno više ne bi vratio, niti ikada više zakoračio na svoje dugogodišnje područje službe. Kao da se ništa nije dogodilo, njegovo mjesto zauzele su neke nove snage, sve u skladu s današnjim njegovanjem bespoštednog napretka bez trunke poštovanja prema tradiciji. Iz tvoje se priče također može vidjeti kako nešto što je danas sastavni dio svakodnevice, već sutra može postati prošlost. Stoga, treba izvuči ono najbolje iz svega što nam život donosi i podjednako cijeniti svaki trenutak. To se, dakako, ne odnosi samo na željeznicu, već i na sve aspekte našeg života. Stari zagorski cug možda više nije s nama, ali bezbroj lijepih sjećanja nikada neće izblijedjeti, a mnoštvo prekrasnih fotografija predstavlja trajni podsjetnik na njegovo postojanje, dok je dugi niz godina bio neizostavan dio željeznice u Hrvatskom zagorju.

Ja mislim da je to ponajprije zbog naseg zaostalog mentaliteta i cinjenice da je kod nas sramota voziti se vlakom, koliko god mi to javno pokusali sakriti. Da, mozda smo na zacelju EU-a po ucinkovitosti zeljeznickih usluga - ali budimo realni, generalno sagledavajuci, u SAD-u kvaliteta medjugradskog zeljeznickog prijevoza (racunajuci kvalitete poput cijene, brzine i udobnosti) nije na visem rangu nego u Hrvatskoj (sto se vecine pravaca tice, ovdje izuzimam NE koridor koji je samo kap u moru njihovih pruga), te je to isto tako zemlja koja najvise od svih drugih favorizira automobil, tj. osobni prijevoz. Pa unatoc tome, tamo postoji vrlo velik obim rail fan-ova, vrlo velik asortiman casopisa o zeljeznici, vrlo velik broj "train store" ducana za ljubitelje zeljeznickog maketarstva i tako dalje. Pa da se vratim na temu, mi sad u dobrom dijelu Zagorja imamo jednu posve drugu sliku zeljeznice od prije 10ak godina - vlakovi su opremljeni WiFi-jem, klimom, cistim WC-ima, audio/video najavama za putnike, nadzornim kamerama, mogucnosti za ulaz/izlaz osoba s poteskocama u kretanju... velik broj stajalista / kolodvora ima standardizirane perone, display-e, audio-video najave vlakova, nadstresnice, klupe, nova parkiralista, rampe i liftove za invalide....nesto sto je bilo nezamislivo vizualno si predociti prije svega 10-ak godina ovdje. A mediji? Nista. Niti jedan posteni clanak ili prilog o tome. Spomeneut ce se vrjerojatno iduce godine, onako, jedan kratki prilog od 30 sekundi i to je to. Javnost ce korisiti (i koristi) tu bolju uslugu ali onako instiktivno, i velika vecina njih uopce niti ne razmislja koliki napredak smo dobili. A prije par tjedana, dok je bilo otvorenje zadnje dionice cestovnog koridora Vc do Belog Manastira, eto ti ga na - prva vijest na Dnevniku. Cak i kad se objavi neki novitet na portalima tipa Zagorje.com, slijedi hrpa besmisleno-kritizirajucih komentara - a da su komentari pametniji, i da se ljudi normalnim nacinom pozale na jos ove neke nedostatke koje imamo, garantiram da bi organizacija prometa u Zagorju bila jos bolja nego sto je sada.

Početak ukidanja parne vuče u Hrvatskoj najavljen je 1. ožujka 1976. kad je iz zagrebačke ložionice ispraćena posljednja parna lokomotiva oznake JŽ 11-001. Te godine je bilo u novinama najavljeno da vozi zadnji Zagorski cug sa parnom lokomotivom no kako sam radio to jutro išao sam ga slikati dan i dva ranije (točnog datuma se ne sjećam) Na kolodvoru je za potrebe Gredelja nekoliko godina ostala još jedna parna manevarka kao posljednji mohikanac.

DB, neki novi klinci se, siguran sam, neće kačiti na te zagorske tramvaje, i siguran sam da će interes za željeznicu opadati, i siguran sam da će željeznica pretvoriti u bezdušni sustav. Da sam rođeni Nijemac, vlakovi me uopće nebi zanimali, siguran sam.

Dragi prijatelju, Pišem ti ovo pismo da te pozdravim, nakon dugo vremena. Znam, nema te više. U stvari, znam, postojiš, ali u nekom drugom obliku i formatu. Tvoja je svrha i dalje slična, tvoje muke podjednake, tvoji problemi i dalje prijete tebi (i nama) da ćeš potpuno nestati. Ona stvarna promjena, korjenita promjena koja nam svima treba, neizvjesna je i dalje. Ali, tvoje postojanje u novom obliku nije niti sjena onome što si bio prije. Danas si tih i gotovo neprimjetno kliziš krajolicima. Nisi posebno brži, ali si udobniji i ugodniji na putovanju. Nekad si bio glasniji, gromoglasniji. Čulo te se pet brda prije nego si stvarno došao. Ma, šta pet, nekad i petnaest, pogotovo noću, kada su utihnuli svi drugi, a ti si se probijao jednakom bukom i snagom kao da je bijeli dan. Sjećam se naših susreta. Ne pamtim niti jedan da bi bio tužan, sjetan. Možda sam ja bio sjetan kada bi te sreo u nekoj životnoj takvoj prilici, ali sam susret, on je uvijek bio veseo. Čak i u najtmurnijim danima, kada sam mislio da će moj ovozemaljski život završiti, susret s tobom uvijek je nosio barem iskricu sreće. Nosio je neki prikriveni optimizam. On se nije uvijek vidio, ali bio je tu. Nisi uvijek bio brz ali si nosio nadu, nisi uvijek bio točan ali si uvijek stigao, nisi uvijek bio čist ni mirisan ali tvoj je miris nosio lijepa sjećanja, nisi uvijek predstavljao napredak ali si ostao simbolom. Bio si simbol jednog kraja i svih života u njemu. Dotakao si egzistiranje svakog od nas, neke vrlo malo, neke neizmjerno puno. Mnogi su te ismijavali, ali kada su ih svi izdali, ti to nisi činio. Ti nisi bio hitar, ali kada su rugalice ostale bez alternative, bili su ti zahvalni što si znatno brži od njihovih životnih koraka u kojima nisu odisale duboke vrijednosti. Mnogi su naši susreti prošli u kratkom trenutku. Nekada si samo prozujao preko Kućanske rampe, nekada sam ti tek vidio krov preko krovova kuća u susjednoj ulici, onoj bližoj kolodvoru. Nekada si malo zastao u kolodvoru, a ja bi prolazio, pa smo imali vremena razmijeniti poglede, mirise, zvukove… Na mnoge sam naše susrete dolazio kako bi te fotografirao. Volio si to, volio si biti model u raznim prilikama. Bio si kao poljodjelac u poljima, kao lovac ili šumar u dolini Bednje uz zagorske šume. Bio si kao stari gradski šmeker između stare ložionice i novih stambenih zgrada. Poznao si svoj kraj, bio si čovjek od prilike, ali uvijek svoj, uvijek prepoznatljiv, uvijek poseban, uvijek onaj kojeg svi znaju, uvijek onaj koji će pomoći svima, koliko stvarno može. I danas postoji tvoj nastavak, on i danas čini gotovo sve što si i ti činio, ali nema tvoj šarm, nema tvoju snagu. Miris izgorenog dizela, vagoni koji se vuku za tobom kao bijele, plave ili sive čelične zmije koje klize krajolicima, zvuk turbokompresora koji je zajedno s motorom šištao preko svih zgrada i brda… Danas te više nema, zamijenili su te novi suvremeni motornjaci. Ali u maglovitim jutrima zagorskih polja oni nemaju tvoju postojanost, tvoju mirnoću u masi čelika. Žute jesenske padine više ne zuje u ritmu tvojih masivnih klipova i teških osovina. Ove nove pojavnosti su lakše i tiše. Ponio sam sa sobom ovu šačicu fotografija, ovu šačicu od mnogih, da se malo prisjetim svih onih divnih dana kada smo se družili i mislili kako naše druženje neće prestati nikada. Od svih što sam napravio, ove su se nekako izdvojile kao najdraže, pa sam ponio samo njih. Zime si posebno volio. Varaždin, 08. 12. 2012. Varaždin, 14. 01. 2013. Varaždin, 14. 01. 2013. Mađarevo, 25. 01. 2014. Varaždin, 02. 05. 2014. Podrute, 17. 02. 2015. Mađarevo, 03. 03. 2015. Mađarevo, 03. 03. 2015. Mađarevo, 08. 03. 2015. Donje Makojišće (Mađarevo), 08. 05. 2015. Donje Makojišće (Mađarevo), 07. 06. 2015. Podrute, 06. 09. 2015. Podrute, 18. 10. 2015. Podsused, 18. 11. 2015. Varaždin, 28. 12. 2015. Varaždin, 17. 03. 2016. Sveti Ilija, 10. 11. 2016. Mađarevo, 10. 11. 2016. Sveti Ilija, 01. 06. 2018. Doljan (Sveti Ilija), 01. 06. 2018. Novi Dvori, 20. 06. 2018. Podrute, 09. 09. 2018. Mađarevo, 03. 03. 2019. Ova je fotografija za mene posebna. Snimljena je za našeg zadnjeg susreta. Tada si već bio posljednji Mohikanac i vozio samo jednom dnevno. Krušljevec, 04. 06. 2021. Ovime su naša druženja završila, ostala su sjećanja. Ostao je tvoj dobri duh koji zauvijek lebdi rajem zaslužnih vlakova. Nedostajati će mi teški bat kotača na skretnicama i u kratim zavojima, nedostajati će mi struganje tih istih kotača u vanjskoj krivini. Nedostajati će mi dok juriš kroz snježne pahulje, a toplina tvojih kupea pored zagorskih krajolika bila je tada kao siguran dom. Nedostajati će mi tvoj zujavi zvuk, tvoje veselo brektanje dok loviš brzinu na kratkim ravnicama, nedostajati će mi dugi farovi reflektora dok sijaju iz dalekih polja, i najavljuju te dugo prije nego dođeš do mene u noći. Nedostajati će mi naši susreti, ta slatka i kratka druženja, taj ushit od tvoje mase i buke dok gotovo nemarno prolaziš i mariš samo za sljedeći kolodvor. Doviđenja stari prijatelju, do susreta u nekoj drugoj dimenziji. Nedostajati ćeš mi dragi prijatelju, sad kada te više nema, nedostajati ćeš mi zauvijek. S poštovanjem, Ante

Antiša, pomislil sam prvo još jedan forumaš je završil svoj put i znam li ga možda ... i trebalo mi je i teksta i vremena da skužim da se ne radi ni o forumašu, niti o lokomotivi, nego o vlaku. Poštujem osjećaje, tradiciju i nostalgiju, ali tako je to i u životu i u voznim redovima - nekad je pojam zagorskog cuga bil niz od 10-ak maslinasto zelenih dvoosovinaca s drvenim klupama i s parnjačom na čelu. Promjenila su se vremena, stoljeće (milenij dapače), pa bu jednom ubuduće nekakva brundava Folcika ili Som bili uspomena nekim novim klincima koji buju znali uglavnom za električne, baterijske i vodikove garniture. Možda u njima bude i kakav multimedijalni sadržaj, bar sa kavom, čajem ili (a zakaj ne) i s tudumom, delancem ... ili šampanjcem. 🥂 Nije loše ostaviti trag, ali ne treba ni previše tugovati zbog napretka. 😉

Želio bi priložiti jedan stari, loše snimljen video poznatog zagorca zvan 995. Nedjeljom je uvijek bio dugačak, pun ljudi i školaraca. Ljeti su vagoni bili prave saune, znoj tijela je bila redovna pojava, kao i prljavština na laktovima od naslanjanja na otvorenom prozoru. Bio je udoban, odmah iza francuza. Šteta što sadašnje modernizacije ne uključuju i udobnost. Svi se ulovili nekih izmišljenih standarada, a zaboravili su čari nekadašnjih putovanja. Mi smo živi ostali nakon vožnje.