Leaderboard

Zanimljivo je da je u Gaboštanima u vlak ušlo nekoiko putnika, i također nekoliko iz njega izašlo! Iduće kratko stajanje je u Hrastovcu, tek toliko da bacim pogled na bivši kolodvor... Odlučio sam pričekati putnika u Sunji, most istočno od kolodvora se čini OK... To je sve, nakon fotkanja u Sunji sam se zaputio prema Zagrebu... Ukupno oko 220 kilometara... Hvala na čitanju! pozdrav toma

Vraćam se natrag. Ostaci stupa kontaktne mreže. (toranj s reflektorima je vidljiv) Ponovno sam kod te kuće u kojoj netko živi i opet isti taj čudni stup koji sam našao nakon grobnice, na plavom trokutu piše "HIDRANT" ⚠️ Nastavak sutra ⚠️

Neki zapušteni željeznički objekat. Welcome To The Jungle ---- Guns N' Roses I kod tog objekta nema smeća, osim ovog velikog kamena. ⚠️ Nastavak sljedi. ⏬ ⚠️

I toranj je udaljen samo nekih 15-20-tak metara Uz postolje grobnice je višlji dio grobnice srušen na tlo..... kako je granje i trava zarasla morao sam ih isčupati ali zemlju nisam uspio ukloniti. Ovo je koliko sam uspio. Nastavljam tražiti, tako da sam pronašao ono što tražim a ja idem tražit dalje džunglu nastavljajući hodati prema zapadu. Nemam pojma koji je ovo jarac!??' Nastavljam se probijati kroz šikaru. ⚠️ Nastavak sljedi. ⏬ ⚠️

Ostali samo drveni pragovi. Tu je neka žičana ograda. Na dosta dijelova je i strgana gdje se može preskočiti preko nje, no ja nisam preskočio. Tamo je neka kuća, nije zapuštena. Našao nešto. ⚠️ Nastavak sljedi. ⏬ ⚠️

Ne nekim dijelovima se tračnice teško vide Popeo se na neko malo brdo i na dosta dijelova RK-a tračnica nema. I konačno sam se probio do tornja s reflektorima, gdje se nalazilo groblje. ⚠️ Nastavak sljedi. ⏬ ⚠️

Danas sam opet odlućio malo skoknut na Ranžirni kolodvor u obilazak prije nego se opet pretvori u džunglu. Počinje sve rasti. Ovoga puta sam saznao gdje je groblje pa ću tako ovoga puta otići do tornja s reflektorima. Pogled prema "hauptbahnofu" Vinkovci. Prema Zagrebu Novi ---- Stari Nemogu odmah ravno do tornja pa ću ja ukoso. ⚠️ Nastavak sljedi. ⏬ ⚠️

Pandemija mi je gadno poremetila poslovne i slobodne aktivnosti. 2019. sam gotovo svaki vikend bio u Sloveniji, vrlo često na meni omiljenoj Soči, vrlo često u Italiji i Austriji… I sad od svega toga ništa! Dakle, ne preostaje mi drugo no istraživati Hrvatsku! Spomenuo sam Soču – taj dio Slovenije zaista volim, bio sam puno puta, posjetio dosta lokacija vezanih uz Sočansko bojište. Zato sam danas odlučio otići na Baniju! Kakva je veza, pitate se… Dakle, najznačajniji vojskovođa na Soškom frontu na strani Austrougarske je bio Svetozar Boroević, kako je sam govorio – Hrvat pravoslavne vjere s Banije. Boroević je rođen u Mečenčanima kraj Umetića 1856. godine; školovao se prvo u Sremskoj Kamenici, a onda i na raznim drugim vojnim školama u Monarhiji. Dogurao je do feldmaršala, no politika je okrenula ishod rata protiv Boroevića, i umro je zaboravljen i shrvan obiteljskom tragedijom samo dvije godine nakon završetka sukoba u Klagenfurtu. Od Zagreba sam se odvezao, djelomično autoputom (koji je još uvijek besplatan radi potresa na Baniji) do Siska, prošao kroz grad, nastavio prema Komarevu, da bi skrenuo prema jugu i u Blinji opet skrenuo prema jugoistoku. Do Blinje sam mogao doći nešto brže i kraće preko Petrinje, no išao sam ovako. Nastavio sam vozeći po D30 do Umetića, da bi tamo skrenuo prema Mečenčanima. Do Mečenčana ima sa Šalate 87 kilometara. U centru Mečenčana grupa domaćih na 1. maj ispija pivo ispred dučana, i odlučujem ih pitati gdje je groblje. Upućuju me, ali krivo sam zapamtio detalje. Boroevićevi roditelji nisu naime pokopani u Mečenčanima (potrošio sam više od pola sat tražeći spomenik), već u Petrinji. OK – to ostavljam za dugi put! Odlazim s groblja, i provjeravam na netu (signal je užasan) kako izgleda Borovićeva kuća. OK – saznam za izgled, no ne i za lokaciju. Pitam nekog stričeka za kuću, no nema pojma – ne samo za kuću, nego nema pojma niti o Boroeviću. Samo mi uz smiješak veli – ‘Kojeg Borojevića kuću tražiš, pa svi smo mi Borojevići’… Ovdje treba spomenuti razliku u pisanju prezimena: naime, prezime se piše sa ‘j’, no dotični feldmaršal, kao i njegov otac Adam su vjerojatno ‘j’ izostavili u dokumentima, jer su obojica bili oficiri Austrougarske vojske. Vozeći se kroz mjesto (Zagrebačka registracija je pobudila dosta interesa među domaćima, što mi zna jako ići na živce), ugledam rodnu kuću – na samom je početku Mečenčana, na ulazu u selo iz pravca Umetića. Izlazim, a u vrtu kuće do sjedi neka bakica. Pozdravljam je i pitam je li to rodna kuća Boroevića, na što on odgovara da je. Zna baka! Pitam smijem li fotografirati, i baka ljubazno veli da mogu. Susjed od preko puta nije susretljiv – urlao je iz dvorišta da nema fotografiranja, a dodao je da nema niti korone, i ljubazno primijetio da sam budala i što glumim. Razljutio me drznik, no s takvima je bolje ne ulaziti u konflikt. Ipak je majmun na domaćem terenu. Misija Mečenčani je izvršena, pa razmišljam kuda dalje... Mogu s D30 nastaviti dalje prema Hrvatskoj Kostajnici. Do Kostajnice ima nekih 12 kilometara, a možda dolje bude nekog prometa. Dolazim do stajališta... Pogled prema Sunji Ispijam kavu (dobru) u kafiću preko puta stajališta, i odlazim do centra u kojem je crkva sv. Antuna Padovanskog. Razmišjam što dalje... Prometa koliko vidim nema, pa je jedna od mogućnosti otići do Volinje. To je još 6 kilometara, pa kad sam već tu... U Volinji me vrlo ljubazan prometnik obavještava da prometa do putnika 5109/5116 neće biti. Fotkam kolodvor... Nastavak slijedi... pozdrav toma

Tog vozača poznajem i začudio sam se kada sam ga vidio na slici u Jutarnjem listu. Bili smo godinama prvi susjedi u Zorkovačkoj, vrata do vrata, a njegova supruga je stanovala dva kata iznad nas. Pravo ime mu je Boško D., a ime ''Tomica'' dala mu je supruga. Prije puno godina malo se hladio u buksi jer je prodavao ukradenu ili švercanu robu. Moj pokojni stari kupio je od njega televizor u boji SABA i propisno je cvikao kada je murija došla po Boška. 😁

Danas je lijepi dan za šetnju gradom Još jedna sramota u centru grada je zapušteni Studentski dom, propada desetljećima! Ugledao sam dizalice iza škole u Križanićevoj pa sam otišao pogledati što se radi? Ne radi se na školi već na jednoj novoj zgradi iza nje Stariji dečki haklaju na školskom igralištu Davno su prošla vremena kad sam ja tu završio osnovnu školu Najbolje je šutjeti i ne gledati ovo.... Žalosno je vidjeti brojne napuštene male dućančiće u Križanićevoj (kao i u cijelom gradu)

Od Volinje do šume Medjejak 1914. je izgrađena 760 mm pruga duga 4.9 kilometara kojom se vuča obavljala konjima. 1924. pruga je produljena i duljina joj je iznosila 7 kilometara. Prije izleta znao sam da je pruga postojala, ali nisam znao ništa više o njoj... S obzirom da sam za izlet spremio sendvić, u Volinji sam potražio neko mirno mjesto gdje ga mogu smazati. Dvjestotinjak metara sjeverno od kolodvorske zgrade, s lijeve strane ceste u smjeru Kostajnice vidim neko ugibalište, i uvezem se autom unutra - samo koji metar od male stare pilane - i naravno - uskotračni kolosijek! Ne bi ga uopće vidio da kotačem auta nisam zapeo za njega pri ulasku u ugibalište. Nakon obilaska pilane sam shvatio da se može uči u nju, i da se i unutra vidi komad kolosijeka... Sad sam bacio oko na aviosnimke iz 1968, no nisam pronašao neki vidljiv trag ove pruge... Sendvić pojeden, i odlazim natrag; ispijam još jednu kavu u Kostajnici i razmišljam što ću dalje. Nikad nisam vidio Barišićev spomenik Gordanu Ledereru na Čukuru iznad Kostajnice, pa kad sam već tu... Spomenik je dobro uklopljen u pejzaž, i ideja razbijenog objektiva je super, no začudile su me njegove dimenzije. Mislio sam da je sve zajedno nijansu manje. Odlučujem da ću 5109 čekati negdje na potezu Majur - Sunja... Graboštani su manje-više OK varijanta. Nastavak slijedi! pozdrav toma

Odlučio sam ga zaobići, bez nekog posebnog razloga. Na ovim stajalištima nisam nikada prije bio (osim u prolazu vlakom), pa su mi se (ne baš opravdano ) učinila zanimljivijma. pozdrav toma

Kako to da ti je promakao kolodvor Majur, koji se nalazi između Graboštana i Kostajnice?

Kad sam već bio blizu razgledao sam i Krešimirov trg Tu je lijepo njegovan park sa puno krasnog raznolikog drveća Imade i starijeg koje se još uvijek čuva potpornjima, sjećam se da sam se još kao klinac verao po toj grani koja je tada bila nisko iznad zemlje Neka stabla su od sadnje bila pažljivo oblokovana Prešao sam na drugu polovicu parka preko ceste Mali ribnjak još uvijek postoji ali nema zlatnih ribica i vodenog bilja Tu sam se kao mali u pratnji starijih učio brojati (ribice), danas je sve kamenje oronulo i ispucalo Iza toga je dječje igralište koje nekad nije bilo ograđeno, lijevo je nekada bio mali bazen gdje bi se ljeti klinci kupali (danas je potpuno zatrpan) Barem danas imade više raznih sprava za igranje

Toma, pozdravljen, odlična reportaža! Ali za misiju Boroević nisi se dobro pripremio Ali i kad bi se pokušao pripremiti, ne bi ti uspjelo Za Svetozara Boroevića zna se samo godina rođenja: 1856 Datum rođenja nezna se tačno, pošto nije na raspolaganju matična knjiga. Na raspolaganje daju historičari dva datuma: 13.12.1856 i 2.12.1856. Isto tako historičari daju na raspolaganje dva sela: Umetići i Mečenčani. E pa sad, iz tih datuma ti novinari ustvaruju 4 kombinacije Jedino, što se historičari slažu je ova kuča, koju si posetio. Sagradio ju je Svetozarov otac Adam, izgleda da posle rođenja Svetozara. Ali i tu se historičari ne slažu. Jedni pišu, da se je rodio u selu Umetići, drugi u selu Mečenčani. Jedino, što se slažu historičari je to, da je otac Adam prodao tu kuću godine 1897 (koja se raspada) i otišao u Petrinju, kde je i umro 1900. godine. Sahranjen je na pravoslavnom groblju Sv. Nikole u Petrinji. Historičari se ne sažu ni oko Svetozarovog naziva barun. U hrvatskoj wikipediji piše: Od 1905. godine zapovjednik je 14. pješačke brigade u Petrovaradinu. Iste godine stječe barunat „von Bojna“. Ali bez citata. Radi svojih vojničkih zasluga 1. veljače 1918. godine promaknut je u čin vojskovođe/feldmaršala. Nositelj je najviših austrougarskih i njemačkih odličja, između ostalog i Zapovjednog križa vojničkog reda Marije Terezije (Kommandeur des Militär Maria Theresien Ordens) 2. lipnja od lipnja 1917. godine. Nakon što je dobio zapovjednički križ Reda Marije Terezije mogao je dobiti višu plemićku titulu baruna, no on je zahtijevao naslov grofa. Car je taj zahtjev odbio, a Borojević je zadržao stari položaj u plemićkoj hijerarhiji. U slovenski wikipediji piše: Leta 1902 je bil odlikovan z redom železne krone 3. stopnje, na katerega se je vezal tudi plemiški stan. Isto bez citata i koji plemički stan je dobio. 1. februarja 1918 je postal feldmaršal, podelili pa so mu tudi vrsto visokih vojaških odlikovanj, med drugim tudi Vojaški red Marije Terezije Ko je dobil plemiški naslov, je dobil pravico do častnega imena in si je izbral Bojna, ki naj bi bilo ime njegovega rojstnega kraja, hkrati pa je tudi hrvaški izraz za bataljon. Od leta 1902 naprej je bil uradno imenovan Svetozar Boroević von Bojna oziroma ker je bil ogrski plemič de Bojna. Dakle ništa o barunskom nazivu. pozdrav Darko

Osim vlaka u tom dijelu Hrvatske nema javnog prijevoza putnika. 🤠