Vlakom u Turopolje - Odra i Lukavec 29. ožujka 2014.

[Stanley]

Vremenska prognoza najavila je lijep proljetni dan, pa mi je valjalo ponovo protegnuti noge. Za odredište sam danas izabrao Turopolje, točnije stari grad Lukavec uz koji me također vežu uspomene iz mlađih dana. Ruta je vlakom Vrapče - Odra - Vrapče (biti će kasnije malo modificirana), a od stajališta Odra do dvorca Lukavec odokativno 6 km pješaka. I isto toliko natrag, dakle sveukupno 12 km pješice i 36 km vlakom.

Iz Turopolja imamo na forumu mnoštvo priloga u riječi i slici. Svi se vrte oko pruge što je i normalno za ovo okupljalište railfanova, no ja sam se - već po tradiciji - odlučio za malo širi pristup okolici.

Za stari grad Lukavec prvi put sam čuo kao klinac i to od mame koja je čitala neki Zagorkin roman (mislim da se zvao ''Gordana''). U međuvremenu sam ga pohodio tri puta. Prvi put je to bilo u rujnu 1963., kada smo imali dvodnevnu smotru Saveza izviđača Zagreba i prenoćili smo u dvorcu. Gore na katu je bila velika dvorana, koja je tada služila valjda kao društvena prostorija jer su svuda uz zidove bile stolice. Na podu je bilo prostrto sijeno i tako ''meblirani'' smo prespavali noć. Drugi put sam ovamo na izlet doveo svoje izviđače krajem šezdesetih. U oba navrata putovali smo vlakom od Zagreba do Odre i natrag.

Treći put sam bio na poludnevnom izletu s prijateljicom sredinom sedamdesetih. Šetali smo okolicom i stigli do starog grada. Bio je u jadnom stanju, sav oronuo i oljušten, a ulazna vrata su bila zaključana velikim lokotom na lancu. Dakle ništa od ulaska unutra, pa smo malo šetali oko dvorca. I onda smo imali jedan bliski susret i blago egzotični doživljaj.

Izdaleka smo primijetili na cesti nekog čovjeka neugledne pojave, u žurnom hodu, koji mlatara rukama i nešto viče. Kako drugih ljudi nije bilo u blizini bilo je očito da se obraća nama. Pa smo zastali da vidimo i čujemo tko je taj i što hoće od nas.

Dođe on k nama. Zaključujem po govoru da je domaći čovjek, po temperamentu kolerik. Glas mu je bio oštar i pomalo prijeteći - da tko smo, da što smo, da što ovje tražimo, da je tu zabranjeno kretanje itd. Odmjerio sam tu čudnu prikazu od glave do pete i ne znam zašto mi je na pamet pao Đalski i njegov Perillustris ac generosus Cintek.

Početnu dvojbu smo odmah razjasnili. Rekao sam čovjeku da smo radoznali šetači, da nas zanima stari grad Lukavec i da nemamo namjeru provaljivati vrata, a šetnju oko dvorca nam nitko ne može zabraniti. Pa sam za promjenu pitao ja njega tko je i što ga se tiče gdje mi šetamo. Predstavio se kao čuvar starog grada Lukavca. No, baš su se pomogli s takvim čuvarem, mislim si u sebi. Ali je i dalje gunđao i dosađivao, pa sam se dosjetio kako ga se riješiti - pitam koliko košta ''ulaznica'' za šetnju oko dvorca. Pun pogodak! Izvalio je neku cifru, otprilike pola cijene današnje kutije cigareta, pa sam izvadio iz džepa kovanice i dao mu. Idi, popij gemišt i skini nam se s vrata.

Prije odlaska lik je dobio akutni napad edukacije, pa me pita:

- Znate vi gospon tko je izgradio ovaj grad?

- Ne znam.

- Kornig, gospodine, Kornig! Ste čuli za kralja Korniga!?

- Jesam, kako ne. Kornig je, velite, izgradio Lukavec? To nisam znao.

Ode napokon taj Perillustris ac generosus Cintek var. Turopoliensis, a ja si sve mislim da se ubogi Matija Korvin, dobri kralj Matijaš - koji inače nema nikakve veze s izgradnjom Lukavca - vrti u grobu kao propeler od ovakvih ''čuvara povijesti''.

 

Plemenita općina Turopolje

 

Turopolje je kulturno-povijesna i zemljopisna mikroregija u Središnjoj Hrvatskoj. Nalazi se južno od Zagreba, a omeđeno je desnom obalom Save na sjeveroistoku i Vukomeričkim goricama na jugozapadu. Zemljopisno, Turopolje se odnosi na ravnicu koja se pruža na aluvijalnoj ploči dugoj 45 km i širokoj do 23 km, površine od oko 600 km2. Najveće naselje je grad Velika Gorica.

 

Zemljovid Turopolja iz 1958. godine:

 

 

Turopolje je dobilo ime po izumrloj vrsti europskog divljeg goveda Tur (Bos primigenius):

 

 

Kad smo već kod stoke krupnog i sitnog zuba, na spomen Turopolja često se prisjetim mog gimnazijskog profesora zemljopisa Ilije Globarevića zvanog Globus. On je kao znamenitost ove subregije spominjao turopoljsku svinju, o kojoj je govorio strastveno i s apetitom: - Red špeka, red mesa, red špeka, red mesa… - Pa je u spomen na pokojnog profesora valja predstaviti u slici i prilici.

 

Turopoljska svinja (Sus scrofa domestica):

 

 

Tokom Srednjeg vijeka pa sve do XVIII. stoljeća prostor južno od rijeke Save do Kupe i Vukomeričkih gorica nazivao se Zagrebačko polje (Campus Zagrabiensis). Naziv Turopolje upotrebljavao se od XVI. stoljeća, a prevladava od XVIII. stoljeća.

U XIII. stoljeću izuzimanjem iz vojne službe zagrebačkom kastrumu, banskim i kraljevskim ispravama na dijelu Turopolja formirana je zajednica plemića na temelju slobodnog posjeda. Običajno pravo i povlastice popisani su prvi put 1278. godine u Hrvatskom saboru, a statut Plemenite općine Turopolje potvrdio je kralj Ladislav IV. 1279. godine. Prema ovom statutu turopoljski župan mogao je postati samo onaj kojega će zajednički odobriti turopoljski plemići, što se smatra prvim spomenom ''spravišća''. Ovo izborno odnosno glavno spravišće održavalo se na dan Svetog Jurja, a od početka XVII. stoljeća na dan Svete Lucije. Turopoljsko plemstvo izvodilo je svoje podrijetlo iz isprave hercega Bele (kasniji kralj Bela IV.) iz 1225. godine, sačuvane u potvrđenom prijepisu 1466. godine (Matija Korvin). Ovu povelju i privilegije stečene tijekom XIII. stoljeća turopoljsko je plemstvo nastojalo obraniti i tražilo je potvrde od kraljeva, a također ih je koristilo u obrani svoga plemićkog prava i posjeda.

Sredinom XV. stoljeća Turopolje se u ispravama počinje nazivati općinom, a 1737. godine kralj Karlo III. podijelio je Plemenitoj općini grb i pečat.

 

Grbovnica Plemenite općine Turopolje iz 1737. godine, Hrvatski državni arhiv:

 

 

Grb Plemenite općine na zgradi Muzeja Turopolja u Velikoj Gorici:

 

 

Prvo spravišće održano je u Lukavcu 1613. godine. Druga važna utvrda i općinska zgrada je turopoljski grad u Velikoj Gorici, dovršena do 1634. godine. Dobivši od Rudolfa II 1602. god. sajamsko pravo (tjedni i četiri godišnja sajma), Velika Gorica se razvijala kao trgovište i upravno središte Turopolja. Posebnim zakonom iz 1895. godine Plemenita općina Turopolje postala je zemljišna zajednica s posebnom odredbom o nerazdjeljivosti nepokretne imovine Plemenite općine. Na temelju tog zakona Plemenita općina Turopolje djelovala je i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Ukinuta je 1947. godine, a ponovo obnovljena 7. srpnja 1991.

Plemenita općina Turopolje ima svoj ustroj i svoje dužnosnike - župana, podžupane, magistratske dužnosnike, prisjednike, suce i zapovjednike turopoljskih banderija. Svi dužnosnici su plemićkog porijekla.

 

Plemstvo na Velikom turopoljskom Jurjevu u Lukavcu, 2012. godina:

 

[Stanley]

Starim stazama zagrebačkih izviđača

 

Današnju vožnju + hodnju tempirao sam tako da se ne kuham na prejakom suncu, pa sam se odlučio za ranojutarnji vlak. Kako vlak za Sisak - Novsku polazi u 06.40 valjalo je krenuti prikladnom vezom iz Vrapča.

 

Na stajalištu Vrapče. U ovo vrijeme putuje samo bedak, onaj tko mora i poneki primjerak railfanovske vrste:

 

 

Kao što se vidi iz priloženog:

 

 

Moj vlak za Odru na Glavnom kolodvoru. Baš ste mi mogli naći nešto prikladnije od ove rugobe:

 

 

Stajalište Odra u ranu zoru:

 

 

Dalje put znam. Ipak sam stari skaut, a ovuda sam prolazio s mojim izviđačima u dva navrata. Najprije malo ravno…

 

 

… zatim lijevo…

 

 

… i ovdje opet lijevo, pa na prvom raskrižju desno:

 

 

Položaj Lukavca na zemljovidu (u sredini slike):

 

[Stanley]

Konačno na otvorenoj cesti. Baš je ugodno - svježe jutro, čisti zrak, lijepo vrijeme… Samo naprijed za nosom sve do Lukavca:

 

 

Polje pšenice:

 

 

Oho, vidi neobične ptice - ta se sprema za ateriranje na Pleso:

 

 

Bez granične kontrole:

 

 

A eno u izmaglici i mog cilja. Da mogu poprijeko do njega uštedio bih pola sata hoda:

 

 

Imenjak me propisno namučio na maturi iz hrvatskog, pa njemu u spomen… Inače ulica pripada Gornjoj Lomnici:

 

 

Umjetna zapreka koju moram prijeći:

 

 

Ne bih se želio ovdje zateći kada puste višak savske vode iz Podsuseda:

 

[Stanley]

Preda mnom je selo, a prije sela most…

 

 

… preko potoka koji se zove Lukavec:

 

 

A i selo nosi isto ime:

 

 

Prikladan motiv s obzirom da smo u razdoblju korizme. A ovdje mi sjećanje govori da se ide lijevo:

 

 

Prije skretanja prema starom gradu produžio sam stotinjak metara glavnom ulicom/cestom i snimio ovu staru turopoljsku kuću:

 

 

Ovo je već drugo mjesto gdje sam primijetio da se Turopoljci ne stide antifašističke borbe. Ili su možda lukavi poput moje pokojne bake Tonče, koja je znala govoriti: ''Ko zna kad bu opet neki preokret'' (za života je prevalila preko glave četiri ''preokreta'' - 1918., 1941., 1945. i 1990.). U svakom slučaju je lijepo da se dostojno čuva uspomena na poginule antifašiste i žrtve fašističkog terora:

 

 

Nego, valja meni ovom ulicom…

 

 

… do konačnog cilja:

 

[Stanley]

Lukavec

 

Stari grad Lukavec izvorno potječe još iz XIII. stoljeća. Prvi put se spominje 1256. godine kao caput Lukavez, no točna godina kao ni mjesto izgradnje nisu poznati. Prvobitna građevina bila je izgrađena od drveta kao obrambena utvrda. Godine 1481. postala je vlasništvom medvedgradskog gospodara Ivana Tuza, a Turopoljcima je vraćena 1553. godine. Tada je Lukavec već bio u ruševnom stanju, pa je ponovo izgrađen 1612. - opet od drveta. Današnji kameni dvorac sagrađen je 1705. godine i jedina je zidana utvrda na području Turopolja.

Lukavec nikada nije služio za stanovanje i njegova je funkcija bila isključivo obrambena, a u njemu se održavao tradicijski zbor turopoljskoga plemstva (takozvano ''spravišće'') uz služenje mise u kapelici Svete Lucije. Dvorac je sagrađen u obliku kvadrata s četiri kvadratične kule. Nad ulaznim vratima je uklesan grb Plemenite općine turopoljske s natpisom Insignia Universitatis nobilium campi Turopolya 1752.
Svojim tipološkim i arhitektonskim osobinama Lukavec zauzima značajno mjesto u presjeku profane arhitekture 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj. Nedavno je obnovljen pod nadzorom Konzervatorskog odjela iz Zagreba.

 

Lukavec, prikaz zatečenog stanja prije obnove:

 

 

 

A ja sam ga zatekao u neusporedivo ljepšem izdanju u odnosu na moj zadnji posjet:

 

 

Grb iznad ulaznih vrata:

 

 

Pod zaštitom Ministarstva kulture:

 

 

Sjeverozapadna kula:

 

 

Sjeveroistočna kula:

 

 

Oko dvorca su opkopi puni vode:

 

[Stanley]

Pogled sa istočne strane:

 

 

Unutarnji opkop:

 

 

Vanjski opkop:

 

 

Mostić prvi:

 

 

Mostić drugi:

 

 

Dva mostića u jednoj slici:

 

 

Sudeći po zatečenom stanju radovi na obnovi se nastavljaju:

 

 

[Stanley]

Pogled sa zapadne strane:

 

 

Pogled na južnu stranu:

 

 

Kroz puškarnicu se vidi dio unutarnjeg dvorišta:

 

 

Ovaj dub, ostatak prastarog stabla, djeluje pomalo spooky jer je idealno stanište za kukce ne baš dobrih namjera poput osa i stršljena. Prolazeći uz taj ostatak flore primijetio sam neku zujeću faunu i odmah produljio korak - ziher je ziher:

 

 

Sličlice s povratka

 

Došlo je vrijeme da se pozdravim s vremešnim utočištem Plemenite općine Turopolje i zaputim se natrag u Odru.

 

Putem sam naišao na ovog cucka:

 

 

Ničim izazvan taj je odlučio pratiti me. Nakon što sam ga uputio da se obrati seabralu uvrijedio se i počeo me ignorirati:

 

 

A ja sam pak odlučio odmoriti noge nakon pješačenja od cca 7 km bez i jedne minute zastoja. Pridružio sam se Svetom Florijanu, zaštitniku vatrogasaca…

 

 

… i u njegovom sam društvu konzumirao ovo što vidite na stolu:

 

[Stanley]

Pasji rod se danas nešto okomio na mene - gdje god prođem lavež. Valjda su nanjušili staru poštarčinu. Srećom su svi bili zatvoreni u dvorištima. Srećom po njih, jer bih lajavce poput ovog mališe rado opajdario po njušci iz čisto pedagoških razloga:

 

 

Nego, valja meni put pod noge:

 

 

Mic po mic i vraćam se do Pogane Vlake:

 

 

Kako me korak dobro služio, a sunce blago dehidriralo, usput sam se malo osvježio:

 

 

I eto me blizu ponovnog susreta s prugom. Stare uspomene mi kvari ova nakaza, što se poput anakonde obavila oko dobrog starog stajališta Odra. Dajte mi pet minuta vlasti i odmah ukidam cestovni promet, a na prugu vraćam parnjaču serije 01 skupa s Baatićima:

 

 

 

[Stanley]

Stara i napuštena zgrada stajališta Odra je naravno išarana i barbarizirana, kako to kod nas već ide. Tikvan koji je našarao Bonzovo ime dobija 50% popusta na špotanje jer se bar razumije u rock:

 

 

Ovo čak i ne izgleda loše. Baš bi pristajalo na ćaćin auto:

 

 

Ruševina još uvijek ima svoju adresu:

 

 

Džaba ste krečili, u prijevodu ulupali ste uludo novce za ovaj labirint, jer urođenik uvijek sebi utaba kraći put:

 

 

Svijetli zeleno…

 

 

… što znači da nešto dolazi iz smjera Velike Gorice…

 

 

… a to je teretnjak s cisternama:

 

[Stanley]

Još mi samo ti fališ - Apage Satanas:

 

 

S blagim osjećajem stida moram priznati da sam pri povratku djelomice izdao željeznicu. Naime, na stajalište Odra stigao sam podosta ranije od predviđenog polaska vlaka - uvijek volim stići ranije bez obzira o kojem se povodu radi - pa sam odlučio skratiti bavljenje i ubrzati povratak kući prebacivanjem na autobus ZET-a:

 

 

Na peron Glavnog kolodvora sam stigao minutu prije predviđenog polaska vlaka za Kotoribu. Kondor je već imao jednu nogu na vratima. Pa sam se na domicilnom stajalištu iskrcao otprilike u vrijeme kada je moj vlak trebao krenuti iz Odre (pod uvjetom da nema zakašnjenje). Odosmo mi u Vrapču svaki svojim putem:

 

 

Nota bene

 

Ovi turopoljski šljivari nabijaju takve komplekse silesijom svojih plemićkih titula - tamo valjda još jedino hrast lužnjak nema plemenski list - da moram spomenuti kako vam i ovaj putopis šalje jedan pravi pravcati plemić - i to dvostruki!

 

Ne vjerujete? Evo mojih plemićkih grbova:

 

 

 

Pa izvolite ubuduće pripaziti kako mi se obraćate. Molim bez pretjeranog tituliranja - dovoljno je Vaša Visosti!

(Copyright by Magnus & Bunker).

 

Sresti ćemo se opet u nekom drugom putopisu, jer za prave railfanove…

 

 

Turovim polem hodil i putopis sastavil Stanko plemeniti Budisavljević, za prijatelje Stanley

[DB]

Da ti začinim na kraju tematskom pjesmom:

 

[seabral]

Odlično, Stanley ! Vidim da te kondicija dobro služi, a i da imaš dobrih ideja za landranje. Kad se to poveže s odličnim pisanjem putopisa, onda mogu samo viknuti "Bingo !!!".

Lijepo si nam predstavio povijest i specifičnosti Turopolja. Nažalost, moje iskustvo govori da su njihove plemičke povelje nekima od njih jako udarile u glavu. Citirat ću dio svojeg uvodnog posta iz teme o velikogoričkom tramvaju

Ja sam osobno svojevremeno bio dosta povezan s Velikom Goricom ... za vrijeme tamnije strane svog života sam imao nesreću da sam bio turopoljski zet. Dakle, zet prave turopoljske plemenitaške obitelji, koja mi je to, kao jednom sasvim običnom Zagrepčaninu, po ne znam koliko puta u raznim prilikama davala do znanja. Samo oni znaju zašto ...

Inače, ovaj sadašnji izgled starog grada Lukavca znatno odudara od onog kojeg sam imao u sjećanju: derutnog, prljavog i pohabanog. Netko si je fakat dao truda da ga sredi.

 

A kaj se onog cucka tiče ... baš lijepo od tebe da si ga uputio meni. Nekako mi je lakše pri duši kad vidim da se dosadni cucki ne lijepe samo na mene

[Stanley]

Nažalost, moje iskustvo govori da su njihove plemičke povelje nekima od njih jako udarile u glavu.

 

Ja imam svoje osobno mišljenje o takozvanom ''plemstvu'' i ''plavoj krvi'', ali je bolje da ga ne iznosim opširnije. Reći ću samo da mi je smiješno što se kojekakvi bezveznjaci kite ''plemstvom'' koje je neki njihov davni predak nečim zaslužio ili - što je bio čest slučaj - jednostavno kupio. Pa su ni krivi ni dužni pukim nasljeđem postali ''plemeniti'' i time drugima mašu pod nosom. Mo'š mislit.

Usput, onima koji su do sada pročitali putopis vjerojatno je jasno da sam se u pogledu svog vlastitog ''plemićkog porijekla'' samo našalio. Carsko plemstvo uz pridjevak Prijedorski dodijelio je car Josip II. u Beču 26. srpnja 1787. godine Marku Budisavljeviću, potporučniku Ličke graničarske pukovnije. A plemićki grb Budisavljević II potječe od majora austrijske vojske Mijata ili Mihaela Budisavljevića, kome je plemstvo dodijelio car Franjo I. 1823. godine za izvanredne vojničke zasluge. Ni jedan ni drugi, koliko znam, nisu mi u rodu.

Moje poznavanje rodoslovlja po očevoj strani završava s bakom i djedom, a oboje su preminuli još prije Drugog svjetskog rata i nikada ih nisam upoznao. Jedino znam da im životni put i socijalni status nisu bili baš prikladni plemićkoj tituli. A je li njihovog pra-pretka napravio kakav plemić, zalutali grenadir ili nedajbože buljubaša, ne bih znao reći.

[mali.paja]

Koliko vidim ti si jedini plemić koji se srami svog porijekla?

[sali]

 

Za stari grad Lukavec prvi put sam čuo kao klinac i to od mame koja je čitala neki Zagorkin roman (mislim da se zvao ''Gordana'').

 

 

Odlično, Stanley !

 

Vidim da su motke napravile popriličnu kilometražu.Šteta što nisi bio u mogućnosti da kao Matko Pejić unajmiš fijaker pa od Odre do Lukavca potegneš polako na federsicu.

 

Apropo Zagorke i romana "Gordana",mama je sigurno čitala njen roman "Kći Lotrščaka" jer se u tom romanu velik dio radnje odvija u Turopolju,u dvorcu Lukavcu.

 

Posebno je uz Turopolje vezana radnja Zagorkinog avanturističkog romana "Republikanci" - o zavjeri ugarsko - hrvatskih jakobinaca iz 1793. - 1795. predvođenih Ignjatom Martinovićem.

 

Srdačan pozdrav !

[Stanley]

@ mali.paja

Nije riječ o stidu već o blago temeljitoj sumnji da su moji izravni preci pripadali ''plavoj krvi''.

Često su me pitali, naročito profesori u gimnaziji i na faksu, jesu li mi u rodu dvije osobe prezimena Budisavljević. Jedna od njih je naravno Joka, tj. Jovanka Broz, koja mi je samo prezimenjakinja.

Drruga je dr. Srđan Budisavljević (za njega me posebno pitao pokojni profesor Ljubo Boban) koji jest bio plemićkog porijekla - iako to nikada nije isticao - i izravni je potomak majora Marka Budisavljevića, onog što mu je plemstvo dao Josip II. Jedan od Markovih potomaka bio je Budislav-Bude Budisavljević Prijedorski (1843.-1919.), književnik i veliki župan Ličke županije. Sinovi Budislava bili su Julije - doktor medicine, sveučilišni profesor i poznati kirurg u Zagrebu, te dr. Srđan Budisavljević - odvjetnik i političar, treći i posljednji predsjednik Samostalne demokratske stranke i zajedno s dr. Vladkom Mačekom supredsjednik SDK - Seljačko-demokratske koalicije.

 

Grbove Budisavljevića sam preslikao iz ove knjige:

 

 

Do nje sam došao slučajno. Zapravo, autor je telefonom nazvao sve moguće nositelje prezimena koja su objavljena na popisu ličkih plemića, pa je tako došao i do mene. Pa sam odmah kupio dva primjerka, za buraza i za sebe.

 

Evo i abecednog popisa plemića iz Like, Gacke i Krbave iz spomenute knjige. Ima nas više od onih turopoljskih šljivara :

 

 

 

Dodati ću i jednu anegdotu s faksa. U lipnju 1972. polagao sam ispit iz predmeta ''Suvremena politička povijest naroda Jugoslavije'' kod profesora dr. Hrvoja Matkovića. Čim sam sjeo na stolicu pitao me, naravno, je li mi dr. Srđan Budisavljević nekakav rod. Odgovorio sam da nije i da me to često pitaju, a on mi kaže: - Ne uzbuđujte se kolega, mene su puno puta pitali kakav mi je rod Ivica Matković (za neupućene: zapovjednik logora Jasenovac 1942.).

 

@ sali

Hvala na tumačenju. Ja se jedino sjećam da se glavni lik u tom romanu zvao Jelenko i da je još bio neki Lucić, kastelan u Lukavcu.

[Stanley]

Otišli smo malo Off Topic. Stoga, prije nego me koji Turopoljac s listinom od magareće kože izazove na dvoboj, vratimo se jučerašnjoj hodnji kroz turopoljski kraj.

Osobno uživam u prirodi bez obzira na godišnje doba. Svako ima svoje čari, ali je proljeće nekako najljepše. Pa na svojim railfanovskim pohodima često potražim kakav usputni motiv. Jučer je zaista bio dan za uživanje - lijepo jutro, svježi zrak i obilje cvjetnih mirisa. Dobro, osjetio se i stajski gnoj koji se ovih dana razvozi po njivama, ali je i to za mene miomiris jer podsjeća na djetinjstvo kod bake i dede.

 

Nekoliko turopoljskih rascvjetalih motiva:

 

 

 

 

 

 

 

Za kraj - ima toga i u mojoj Malešnici:

 

[Pfaff]

Vidi, molim te, lirskih proplamsaja. Da Ti nama nisi možebitno zaljubljen?

[seabral]

Dobro, osjetio se i stajski gnoj koji se ovih dana razvozi po njivama, ali je i to za mene miomiris jer podsjeća na djetinjstvo kod bake i dede.

Srećom, taj aromatski doživljaj se ipak ne može prenijeti fotkama

[ivang]

Vidim, netko je bio u mom kraju
Jako lijepo

[josip]

Vidim, netko je bio u mom kraju

 

Je je, smuca nam se po dvorištu a ne bi se javio

Putopis je odlično prezentiran i napravljen, kao i uvijek, volim kad ujutro imam za pročitati neko dobro štivo i pogledat dobre fotke.

[Stanley]

Je je, smuca nam se po dvorištu a ne bi se javio

 

Ne znam na koju foru bih se javio kada sam se za Lukavec odlučio tek u petak na večer (prije toga sam imao sasvim drugi plan). A brojeve telefona od vâs Turopoljaca nemam.

[mali.paja]

Bio je jedan strojovođa Pavelić, možda se čak i zvao Ante. Bio je strojovođa na seriji 11 na dizalici u Zaprešiću. Jednom se sa vlakom vozila neka delegacija. Nije bila najvećeg ranga ali ipak. I dođu njemu na lokomotivu i kažu: Majstore malo pripazi kad voziš. U vlaku je delegacija "XY". Kaže on njima: Recite vi njima da se oni ništa ne brinu. Oni su u rukama Pavelića. Možda sam ovu anegdotu već i pisao?

[Stanley]

Kao usputnica uz putopis i komentare budi priložen još jedan dodatak priči - da se naši plemeniti Turopoljci nedajbože ne uvrijede zbog digresija i pošalica na njihov račun.

U selu Donja Lomnica nalazi se najstariji očuvani drveni plemićki dvor u Turopolju - kurija Modić-Bedeković izgrađena 1806. godine. Nedavno je temeljito obnovljena: