VICTOR

Pogledajte, ta vani samo što ne sniježi. Veselio bih se ja tome, silno veselio, kad ne bih znao da će to biti kratka daha, da će otjerati dah zime nevoljena topla sredozemna ciklona... Vraćam se nekoliko mjeseci unazad. Znam i točan dan: srijeda, 20. kolovoza... ZORA Već naveliko opjevana Trnava ogrnula me dojmljivim izlaskom sunca. Iako bijaše kasni kolovoz, i tada je promet značajan i ne posustaje. Blagajna je već u pogonu i ja kupujem karte. Karte za jedan sretan ljetni dan. Svejedno mi je koji dolazi vlak, zasad mi treba samo do Glavnog. Desi se da baš to bude vlak vučen kanarinkom – kako nadjenuše željezničari i strojovođe ime novoobnovljenoj električnoj lokomotivi. Na Glavnome jutarnji bunovni košmar, garniture spavaćih vagona koje ne viđam često. Lokomotive osunčane jutarnjim suncem čekaju na polazak put istoka. BUNOVNO JUTRO Danas ne putujem sam, očekujem društvo. Moja pratiteljica je već tu, nakratko kupujemo sitnice nužne za svako putovanje i natrag na peron. A tamo pregršt ljudi iako je jedva prošlo osam. Umorni, pospani, nagnječeni ogromnim ruksacima, pravo čudo da se kreću. Dovukao ih je splitski vlak, zadnji vagon je onaj s automobilima. Manevra ge kvači i odvlači, uskoro će tu doći naš vlak – Maestral. Dugo Zagorac već poznaje i živi s prugom, i s njom se klati, i nju kune, i njom se diči, i nju hvali, ali, zasigurno, nikad nije doživio što će mu se uskoro dogoditi: da Zagorjem više ne bu fućkal međunarodni cug. Danas je srijeda pa nema ni ruskog ni ukrajinskog vagona, ali je jedna od zadnjih prilika da se provezem tim jedinstvenim vlakom i da to zabilježim za neke druge generacije. Napokon se smjestismo u drugi vagon, zeleni Bl. Sami smo u kupeu. Počinjem mijenjati mišljenje u l-vagonima i odjeljcima: ima tu nekog čara, romantike i intime. A kako smo i ona i ja naoružani fotoaparartima, nećemo nikoga smetati. POLAZAK Krenusmo manje-više na vrijeme, uvjerljiva plava rondlalica (2044012) i pišti svako malo. Zapadni kolodvor. He, ovaj puta ne stajem iako mi je zadnje dvije godine to jedna od najvažnijih životnih stanica. Uspavan je još Črnomerec, raspršen po obroncima Medvednice, rastegao se kao mačak na fotelji. Pozdrav krmeljivoj Kustošiji, na lijevu nogu ustalom Vrapču, dremljivim Gajnicama i sklupčanom podsusedu. Sve to šiba vlak i ne osvrće se. Odjednom se približismo brdu i sunce kao da bje sklonjeno. Već nadaleko poznatim mostom forsiramo Savu i puzimo ispod autoceste. Zaprešić, širok i velik kolodvor gdje se mora stati. Da je slučajno vrisnula dizelka, do ovdje bi nas još mogla vući elektra. Dalje više ne može, struje je povučena samo do pola desnog zavoja. LEPE TI JE, LEPE TI JE... Zeleno mirno i žuto treptavo. Koridorska pruga bježi nam slijeva. U daljini zaprešički stadion i samo naselje. Brzo ga napuštamo, vlak solidno juri i trese. Ipak, u maloj smo nezgodaciji. U kupe nam banu neka gospođa. Smjestila se nama nasuprot, ali ne ljuti se što je svako malo prozor otvoren. Ljeto je, ima razumijevanja i vrlo je ljubazna. Pričamo nešto o cesti, autoputu dok kompozicija presijeca zlatna polja. Odjednom gotovo zastoj, puž ovdje dobiva brzinu s vlakom. Vlak (ne puž) gmizi kakvih 5-10 km na sat. Nakon toga opet zabrunda džems i poteže dalje. Putujemo u Zagorje, ali nema još puno gora. Nenametljivi brežuljci s lijeve strane na koju smo fokusirani zbog položaja vagona. Tek tu i tamo brdo se približi pruzi i to na jedan čudnovato simpatičan način: ima pruga mjesa, nije u usjeku, ne prijeti mu stijena, ali onda se brdo odlučno diže, kiti grmljem i šumom, za sobom povlači vinograde i polja kao skute svoje raskošne ljetne haljine. OKUPANI SUNCEM Veliko Trgovišće. Lijep kolodvorić okupan suncem koje je zaslijepilo naša fotografske sprave, trozabatna zgrada, imaju i peron. Svuda uokolo raspršene kuće: po dolićima i poljima, po bregovima i brdašcima. Ima ih svakakvih: novih i starih, ožbunkanih i ciglenih, a potkrade se ponegdje i kakva autentična drvena hiža. Mnoga cesta je asfaltirana, nađe se dosta sala, skladišta i pogona. Možda nagovještaj neke bolje perspeltive. A svako malo na nekom brežuljku crkva s istaknutim tornjem, orijentiri, mali umjetnički biseri, nadahnuća putnika, duhovna okrjepišta. Zabok Pod bregom stisnut gradić, longitudinalan dosta. Podsjeća pomalo na kakvo gledalište u kinu. Svaki niz kuća je sve viši i viši. Važno željezničko čvorište. Živo je: tu makoza, tu manevra, tu drezina spremna na popravak krapinske pruge. I tu Maestral stane. Protok putnika nije beznačajan. Jednostavna kolodvorska zgrada s ljupkom nadstrešnicom, sve skromno, ali i funkcionalno. Išarani magazin: ovdje ima žestokih navijača. Ravno pruga zove Krapinu, Đurmanec, Sloveniju, a mi ćemo desno, prema srcu Zagorja i, napokon, prema Varaždinu. U SRCE ZAGORJA Zavoj udesno, zum ispod magistrale i autoceste i brda nisu više tako stidljiva. Sve više se prijete željeznim zmijama. Mnogo putnih prijelaza, mnogo šumaraka, lugova, humova, grmlja i šikara. Mnogo kuća, sve ruralnijih. Tu kaj jače zveči. Ipak, pruga je tvrdoglava i zavoji nisu česti. Bedekovčina. Po ulasku u kolodvor jedna se kuća stasito drži na svom zelenom prijestolju, izgleda kao kakav smiješan i strog prometnik. A tek kolodvorska zgrada. Hej, hej..su se to dečki malo prekombinirali pa su dio krova denuli skroz nisko, košarkaš ne bi mogel glave provući. Je, to je nadstrešnica, vicmaherski napravljena. Vrlo uredna stanica. Od stajanja do stajanja se malo toga mijenja. Stoji se uglavnom zbog križanja vlakova. Zlatar Bistrica. Neobična čekaonica, nadstrešnica bolje reći. Kao da sam upao na jug SAD-a, ti kvazibarokni ovali kao da odišu nekim meksičkim duhom. Sve čekam ne bu li izašao kakav Jose sa sombrerom i onom gitaretinom. Je vraga, tu možeš sresti samo kakvog mršavog i niskog Jožu. U Zlataru nas je napustila suputnica iz kupea uz srdačan pozdrav. I naš prozor je ponovno postao aktivniji. Ide to sve brzo, neka stajališta su s druge strane, a i ona koja su s naše su dosta neprimjetna. No još se malo toga mijenja, zapravo, brda kao da su opet pobjegla od pruge i prepustila prostor poljima. Konjščina. Opet stojimo. E, sad mi se to nekako čini previše za jedan međunarodni vlak. Opet križanje. I ovdje su i zgrade i kolodvor na nivuo: skromne i stare, ali brižno održavane, vidi se da je Zagorec oduvijek volio štreku i da se sasvim zaživio s njime. PLANINE PRIJETE Napokon zavoji, još široki, no sve učestaliji. Pruga traži sjever, a otamo se prijete prave planine. Krajolik je sve nemirniji, tu je polje, pa tu brijeg, pa tu šumarak, pa opet krivina, ne znaš šte to čeka i teško je predvidjeti kud će te pruga nositi. Brunda i gunđa amerikanka, baš ko kakav težak što mora na tlaku. To još nije nikakv uspon, 10 promila – sitnica. Sad nema stajanja, a ulazimo u jednu od ključnih točaka trase – Budinščinu. Prošibasmo kroz nju ni ne trepnuvši, nisam ni vidio onu kapelicu, ni zgrade, ni kuće, tek nešto starih pragova i industrijskog otpada. Tu već pomalo hvatam konce, malkice poznajem ovaj kraj. I onda, odjednom, međunarodni naš zug od sedam vagona, od toga tri mađarska, odjednom se zaustavi na putnom prijelazu gotovo usred ničega. Znam da taj put vodi do groblja Sv. Petra gdje je pokopan moj tetak, ali me čudi to zaustavljanje. Vidim da je netko izašao iz lokomotive , izmijenio pozdrave i krenuo puteljkom. Obuzima nas šuma, vidim da prelazimo regionalnu cestu za Pece i da nam sad pravo Zagorje ne gine. I ni pet ni šest, oštar lijevi zavoj i napokon prave prilike za prave fotodojmove. Zarobljeni smo u šumi, u dimu dizela, u buci kotača, u ljepoti pejzaža. Steru se polja, ne predaju se pred bujnom vegetacijom i šumom pa ona kao da stvara svoje oaze. Vinogradi, povrtnjaci, voćnjaci. Usjek i kuća, a onda mi se širom otvara pogled na zapad i na strminu i cestu što vodi moj teti Anki gore, na Pece. Kao mali sam stalno dosađivao pitanjem hoće li ikad asfaltirati taj strmi put, na što bi mi pokojni tetak odgovarao: „Buju onda kad buš se ti ženil.“ I cestu su fakat asfalterali, a ja... ja opet prebiram po sjećanjima kako sam često znao baš s te ceste gutati pogled na krajolik koji kao da je satkan iz Vidrićevog Pejzaža. Koliko bih tu puta vidio, a pogotovo čuo vlak. Tada tu, doduše, još nije bilo crkve u Podrutama. Ona je nevjerojatno skladno uklopljena, kao da je bila oduvijek. Bližimo se njoj. Brda nas stišću sa svih strana, ali tunela nema, samo jedan poludugi, zavojit i strm usjek. Projektanti kao da nigdje nisu oskrvnuti prirodu, kako to jednom napisa Jules Verne. Nakon usjeka je krasna dolina, ali je nevelika i pruga opet mora u zavoj, preko ceste, uz novi brijeg. Pararelno zmijoliko ide iz nju ne bi li je opet forsirala. Tu lokomotiva uvijek trubi i taj prijelaz, začudo, još nema nekakve svjetlosne ili zvučne signalizacije. A onda, najljepši moment čitave trase: S zavoj na istočnom izlazu iz Podruta. Rekao bi netko da pruga ne može tako zaokrenuti, gotovo pod pravim kutem. Bez problema, desno ostavlja padinu na kojoj se kočopere vikendice čuvane kestenovom šumom, lijevo lug što je odvaja od ceste. Taman kad želi promijeniti pravac, prelazi jedan puteljak i opet se sjuri prema cesti kao da se ljuti na nju. A onda se klackaju: čas je pruga viša, čas cesta, dok im to ne dosadi i dok se ne raziđu svaka na svoju stranu kao dva posvađana susjeda. I nestade kuća i polja, ostade tek gora i šuma, šumetina. Tu je lokomotiva najveća zvjerka i urla, i riče, i trubi, i škripi, i suklja, i dimi. Bitka s usponom je dobivena i nakon lijevog zavoja puca pogled na pitomiji kraj, na uzibane dole, pitoreskne brege. Madžarevo. Eto one ceste, slijeva se strmo spušta ravno na prugu. Neće moći, rampa je spuštena. Široka, široko krivina kroz samo mjesto, imaj čak i podvožnjak. ZAKAJ SMO STALI? A onda...gotovo stop. Na visokom nasipu ne vidim ništa, a vlak se jedva miče. Zar je krepala lokomotiva? Proklizava li? Čuo sam da je bilo takvih slučajeva, ali... Ubrzo ponovno akcelerira, a ja vidim iza sebe znak za laganu vožnju i to od 5 kilometara na sat!!! Nevjerojatno. Kasnije sam saznao da je to zbog klizišta, ali zbog takvih stvari trasa može izgubiti atraktivne vlakove. S brijega me gleda barokna crkva, ima narteks, što se ne viđa tako često. Svuda uokolo rasute kućice, šuma kao da potpisuje kapitulaciju. Na istoku obrsi dalekih planina. Nadvožnjak pred Marofom. Ulaz u Novi Marof s juga, starom magistralom, je strm, no kako je niveleta pruge dosta visoka, u vlaku se ne dobiva takav dojam. Nakon dulje vremena stojimo. Stanica je na padini pa se na našu stranu nema što vidjeti osim brda, pokoje kuće, sporednih kolosijeka. Opet se pruga druži s cestom koji kilometar dok ova ne šmugne desno, preko Bednje. BEDNJONCI Upravo taj dio mi je bio oduvijek najmisteriozniji. Kuda ide pruga? Kako svladava brdo? Danas bih postavio drugačija pitanja, prije svega: zašto ovuda ne prolazi i cesta? Teren mi se ne čini toliko zahtjevan, do bednjanskog mosta su brda prilično razmaknuta, pa i kasnije. Kadrovi su impresivni i suputnica i ja ih krademo jedno drugome. Propuhani i zacrvenjeni od ambrozije na koju smo alergični, ali jako sretni. Luckasta stvar je što u blizini toga ima mosta jedan makadam koji dva puta prelazi prugu: čim je prijeđe prvi put, nakon stotinjak metara prelazi je i drugi put, opet na staru stranu. Tu su zadnji trzaji Zagorja, padine su još strme, trsje se još vidi, Sveti Ilija blago gleda s brda. No, sve se lagano i neumitno spušta dolje, u široku ravnicu, u dravski bazen i daleko, daleko na sjever. I Varaždin se vidi dok se vlak dostojanstveno spušta i bori s posljednjim zavojima. Turčin. Baš tako, sjeo se u dolinu kao Turčin u šator i škilji bi li u brijeg ili u Varaždin. Skupio se uz cestu i prugu kao mačak uz peć. Još nas malo dijeli do malog Beča. Vidim cestovni most preko kojeg sam toliko puta prešao. Pruga kao špaga, sa strane kuće, vrtovi, povrtnjaci, rijetki cestovni prijelaz. Nadvožnjak i pogled na nogometne terene. He, tu smo. Šteta, sad se ne igra tekma pa strojovođa neće zatrubiti. Ili ipak.. VARAŽDINU NA PLACU... Stanica je dosta sjeveroistočnije no što bih očekivao. Golubovačka pruga se dobrano mota između zgrada i vrtova ne bi li se pridružila matici i depou te starim kolodvorskim zgradama. Radione s vijencima lukova na prozorima, štektanje kotača po skretnicama, usporavanje i – tu smo. Izlazimo i gledamo Maestral koji nas donese. Za povijest, za sjećanje. Mogao bih prčati i malo o našem bpravku u Varaždinu. Kako smo obišli centar grada, groblje, Stari grad. Mogao bih pričati o neobičnom varaždinskom smislu za humor. Mogao bih pričati kako smo jedva uspjeli naći kakav-takav restoran da se pošteno najedemo, a ne da se samo trujemo brzom hranom. Mogao bih pričati kako smo se fest nahodali i nadivili svim ljepotama grada Varaždina. VARAŽDIN I ŽELJEZNICA No, ipak ću se zadržati na onome željezničkom. Oduvijek me fascinirala golubovečka pruga i morao sam svakako obići makar onaj njezin dio pored stambenih zgrada. I doista, probio sam se točno kod predsignala. Predsignala koji je još uvijek likovni i kojim se upravlja žicama. Svaka čast tradiciji i povijesti, ali valjda ipak nismo toliko siromašni da si ne možemo priuštiti elektroničku signalizaciju. Kao sušta mu suprotnost djeluje ovaj uređaj za koji ne znam čemu služi, ali očito ima veze sa solarnom energijom. Na ovom su dijelu pragovi betonski, ali na par mjestu su otkrhnute donje strane tračnice. Kad dolazi kakva prepreka poput cestovnog prijelaza, žice za predsignal idu kroz tunelić ispod kolnika. Sam varaždinski depo mi ne izgleda nimalo atraktivno, a nisam impresioniran niti samim kolodvorom. Jest, uredan je, zgrada se temeljito obnavlja,ali...vlada neko mrtvilo. Istina, oduševila me 2043002 s teretnim, ali me rastužio malen broj vagona . Posebno me rastužila signalizacija, sramotno je da su jedini svjetlosni signali oni za ispravnost ŽCPR-a. I još nešto. Manevarsko osoblje koje je umjesto interpunkcije koristilo najogavnije moguće psovke. Posao jest težak, vjerujem, ali baš u tom trenutku nisu radili ništa. Nekakav kodeks ponašanja bi trebao postojati i to ne služi na čast kolodvoru koji se nalazi u jednom od najrafiniranijih hrvatskih gradova. Lagao bih kad bih rekao da nije bilo vlakova. U tih sat vremena koliko smo čekali, vidjeli smo teretni za Golubovec, šveda iz Golubovca, brzi i makozu iz Zagreba. Reći ću što se mnogima neće svidjeti, no to je nužnost: Varaždinu kao i svima osalima treba elektrovuča. Možda sam ja nekakav freak po tome pitanju, ali i najzabačeniji kolodvor živne s kontaktnom mrežom, signalima Sve to navedeno zahtijevalo bi detaljni remont pruga i povećalo njihovu propusnu moć. Ipak, svjestan sam da je ovo što govorim prilična utopija i da je veliko pitanje kada će se ostvariti. Možda kada se budem ženio? POVRATAK Napokon, eto i našeg kružnog ubrzanca. On mi odlično odgovara jer ne stane baš kraj svake vrbe, a i vozi me skroz do Trnave. Na čelu mu je 2044010. Sada mi se otkrivaju neke tajne koje nisam mogao vidjeti prije, kada mi je kupe gledao samo lijevo. Zaključio sam da je Turčin vrlo ljupki i ekonomičan kolodvor. Ponajviše me zaintrigirala ona tvornica u Novom Marofu gdje još uvijek stoje teretni vagoni. Koristi li se, tko zna, uopće taj industrijski kolosijek? Marofska zgrada je ofarbana zeleno, valja priznati, neobičan izbor (iako ja volim zelenu boju). U Madžarevu je groblje tik do pruge, penje se uz nju i nakraju je i nadvisuje. Posebno mi je drag pogled na Donje Makojišće, tu sam bezbroj puta gledao vlak iz perspektive cestovnog putnika. Podrute me uvijek očaraju, a sad vidjeh da imaju i zaposjednutu zgradu i da je tu i prometnik. Šteta što ne produže onaj kolosijek pa da se mogu križati vlakovi.Sigurno bi podiglo propusnu moć jer je od Marofa do Budinščine dobar komad puta. Zaboravih reći kako smo se nazad vozili u Bt-u, naravno. Taj u mnogih omraženi vagon je pokazao svu svoju funkcionalnost: lako se ide s jedne na drugu stranu, pogotovo ako nema putnika kao sad. Budinščina me iznenadila u svakom pogledu: neugodno svojom vrlo skromnom i neuglednom zgradom, a ugodno prometom: od četiri kolosijeka tri su bila zaposjednuta: na prvom je bila drezina, na drugoj putnički za Zg na čelu s 2044001, a na trećem mi. Zadnje iznenađenje bio je ranžirni signal u Konjščini i neobično velik kolodovor 8rekao bih, veći i od Varaždina). Mislim da je tu druga najdulja dionica gdje paralaelno idu dva neelektrificirana kolosijeka iako su malo udaljeniji jedanod drugoga, a taj južni očito služi samo za teretni promet. Naši fotoaparati izmučeni i ispucani su malaksali i mi smo se se, već i pomalo umorni, prepustili vožnji. Još sam smogao snage zabilježiti stubičku prugu. Bilo je vruće ljetno predvečerje, kraj nas su prolazili Zabok, Trgovišće, Zaprešić (s nakostriješenom prometnicom), podusedski tunel, Zapadni kolodvor. Tu se oprostih sa svojom pratiteljicom, a ja nastavih prema svojoj Trnavi. ZA SJEĆANJE Dan koji će mi zauvijek ostati u sjećanju, u kojem sam ostvario jedan mali san i u kojem sam shvatio koliko je malo potrebno čovjeku da bude sretan. Svakako, ponovit ću ovakav izlet. Možda bi to moglo biti u zimi. No, te zime više neće puhati Maestral.

Sjajno, hvala i tebi i prijatelju

Ta ti je dobra...kaj, u Atlantskom oc...glu,glu,glu....

I ne samo za vas I meni je ovo nadasve zanimljivo, sve je to tu, blizu, a opet daleko Čestitam, seabral, i hvala

He-eh, lijepo Doduše, Tri kralja malo kasnije dolaze, naslov je stvarno luckast Eh, da vas je bar Portos odvukao do friških kanarinki , no vidim da vam je i ovak bilo super. Rastužuje me tek ona scena iz Harmice...valjda će jednom dalje krenuti ta pruga

Jedan od ponajboljih putopisa u posljednje vrijeme. Čestitke i puno hvala

Je, kaj, thomcro, tipfeler...mislio je sreća

Tko zna, da je skroz 25kV, bi li trebala zaprega asea od Bakra do Moravica? No, da ne kradem topic Portosu

Upravo tako...to se rijetko viđa. Očito je bila mrcina od teretnjaka

Bravo Pfaf, postavljaš visoke standarde. Prva slika mi jako poznata...i ja imam (negdje) tu EX-JŽ kartu

E da, još i da snimimo trasu tamo i nazad i pripalimo torrent ili drstokin server...he....di bi nam bio kraj Što se tiče, ŽCPR-a, spušta li se rampa kad ide drezina. Pitam zato jer su većinom ručne, a baš ne vidim nešto hž osoblja...

Loksi se štuca (točnije, brzinomjeru). Kako je mogu tako pustiti na prugu? Vukla me ona nazad i z Vž-a još tam u kolovozu. Trublja joj ni baš uvjerljiva, ali je ovaj post sjajan

Pfaf, maestralnp, bravisimo Zaista, sve više jača želja provozati se tom prugom, a za to su šanse upravo nikakave. Zar se nije nešto pričalo o revitalizaciji Raše i Štalija... Stvarno grehota predivne ptuge....

Nisam to znao, razumijem komentar.

! Zaista, thomcrova konstatacija je na mjesto, ovo nije bilo potrebno. Sve ostalo je za svaku pohvalu

Hvala na iscrpnom odgovoru

Vedrane, a koji vlak/lokomotiva kvači te vagone i fura na istok? Treba li reći da nestrpljivo očekujem novi nastavak Iverice

Baš ti hvala, Stanley Šala, nema ni tamo više takve džungle.

Super slike. Nek se Lovac drži. ..znam ja kak je s aaaaapciha... mbrozijom

Ajoj..slatkog li lavića...bar se danas naigrao.......

Da, dosta zagonetna stvar Ima li kakva znaka prometa po pruzi? Huh....kad bi tek bio film s nje

Sjajan putopis s meni izuzetnom zanimljivom temaom - tunelima i to ne bilo gdje već - na meni mističnoj - pruzi za Rašu. Dio između dva tunala oduzima dah i sad je definitivno razriješena misterija oko one slike sa "slovenskim zelenkom"....to je snimljeno upravo na tom dijelu

Sesvete! See-sveete...lijepa i poprilično u zapšečak gurnuta kajkavština lijepa naša, izvorno narječje naše himne. I u Sesvetema se sve manje čuje kaj, baš kao i u Zagrebu. I rat, i migracije i čitav niz drugih okolnosti uvelike su utjecaje na, ako ne nestanak, a onda svakako zamiranje kajkavske riječi. Zanimljiva je zrcalnost Zagreba, njegova zapadnog i istočnog ulaza. Oba oplakuju obronci Medvednice, blage kose i brežuljci, šumarci i livade, predgrađa. Sesvete su svoje i Sesvete su Zagreb. I teku i žive u tom nekom fluidu. Do Sesveta dođoh biciklom. Branimirova me vodila pred sam kraj, a onda sam kuražno prešao koridorsku prugu i prugu za Resnik, prugu kojom ide valjda najviše teretnih vlakova, ali kad ja ondje zabludim, sretan sam kad prođu i dva. Istok me zove i ja mu se odazivam Željezničkom ulicom, tik uz prugu. Svuda okolo kaos – prigradske kuće, seoski domovi izmiješani dućanima s građevinskim materijalom, salonima namještaja i motora, birtijama i tko zna čime sve ne. Začudo, ulica me vodi skroz do sesvetskog nadvožnjaka, a onda naprasno, a zapravo očekivano, nestane. Ćorsokak. Divlji prijelaz preko četiri kolosijeka...a ne, nisam taj tip. Baš tada izmili bjelovarska plavuša i dostaojanstveno odmili prema zapadu. Okrenuh se u nadi da će naići još koji vlak. Dolazim do obilježenog ŽCPR-a i prelazim prugu. Sesvetska Sopnica je to...buka se prilična digla oko stajališta kojeg nema i mosta kojeg – vidi vraga – ima. Tek što prođoh, eto ti zvrndanja i uskoro brena vuče putnički za tko zna kud. Novo Brestje..nabreklo oko glavne prometnice, navalilo kao četa mrava. Nema tu susjed svoj mir od drugogh susjeda, pogled od drugog pogleda, nema čistog zraka jer su ga posaugali i zatrovali auti, busevi, kamioni. Istrošen nekakav kraj, sve je prašnjavo i karbonizirano. Vrlo brzo, evo me kod nadvožnjaka i gle...puteljak asfaltirani što vodi do prije spomenutog divljeg prijelaza. Sačekuša odlična, savršena, ali ne i vozni red. Biti tamo, a ne popeti se na nadvožnjak bio bi grijeh. I stvarno..pogled je vrlo dojmljiv. Odmah upada u oči – katredrala. Jasno, nema nikakve katedrale, ali ja sam odmalena crkve s dva tornja zvao katedralama. Barokno rastresena, kičasta, udubljena i ispupčena, mami svačiji pogled – simbol i srce mjesta. Ima još poneka dopadljiva zgrada na šarmantnom središnjem trgu, malkice južnice od križanja puteva što vode Popovcu, Dugom Selu, željezničkom kolodvoru. I tu me posluži sreća – teretni vlak, Optima eklspres i putnički...zacijelo Sesvete odavde najljepše izgledaju. Sesvete su sve bregovitije prema sjeveru, ondje su lijepe prigradske kuće i zgodni, humanizirani stambeni blokovi. No južnije je – sve tužnije. Napućena industrijska zona, zastrašujući Badelovi silosi i postrojenja, neuredno natiskana i razbacana skladišta. Nemiran poduzetnički duh ipak je pozitivniji od cajkaških utvara ulice uz kolodvor, ondje gdje su suknje sve kraće, duhan sve lošiji, a krhotine stakla sve češće, turiranje auta i škripa kočnica sve glasniji i gdje čak ni premoćna karavela ne može razbiti taj čemer bestida, kiča i preniskih strasti. U jedno krležijansko večernje grotlo ubacilo se i jato ćukova što se uporno deru skriveni u kršnjama stabala tamo iza banke. Smrt urbanom zvuku...za moje male katastrofe. No, tu su oni zbog kojih dođoh i koji tješe uvijek i svugdje, koje se ne daju izbaciti iz svojih tračnica i fućka im se živo. I pomisliš pokatkad – tako i treba. No, za to – ipak – treba snage.

E vidiš, taj eas nosi bad luck... Kad god je bio, bilo je malo vlakova Ja obično odem od 19-20, tad se pojačava promet, ostao bih i dulje ali je problem fotkanja.

Malo nas je, al nas ima