Leaderboard

Dragi prijatelju, Pišem ti ovo pismo da te pozdravim, nakon dugo vremena. Znam, nema te više. U stvari, znam, postojiš, ali u nekom drugom obliku i formatu. Tvoja je svrha i dalje slična, tvoje muke podjednake, tvoji problemi i dalje prijete tebi (i nama) da ćeš potpuno nestati. Ona stvarna promjena, korjenita promjena koja nam svima treba, neizvjesna je i dalje. Ali, tvoje postojanje u novom obliku nije niti sjena onome što si bio prije. Danas si tih i gotovo neprimjetno kliziš krajolicima. Nisi posebno brži, ali si udobniji i ugodniji na putovanju. Nekad si bio glasniji, gromoglasniji. Čulo te se pet brda prije nego si stvarno došao. Ma, šta pet, nekad i petnaest, pogotovo noću, kada su utihnuli svi drugi, a ti si se probijao jednakom bukom i snagom kao da je bijeli dan. Sjećam se naših susreta. Ne pamtim niti jedan da bi bio tužan, sjetan. Možda sam ja bio sjetan kada bi te sreo u nekoj životnoj takvoj prilici, ali sam susret, on je uvijek bio veseo. Čak i u najtmurnijim danima, kada sam mislio da će moj ovozemaljski život završiti, susret s tobom uvijek je nosio barem iskricu sreće. Nosio je neki prikriveni optimizam. On se nije uvijek vidio, ali bio je tu. Nisi uvijek bio brz ali si nosio nadu, nisi uvijek bio točan ali si uvijek stigao, nisi uvijek bio čist ni mirisan ali tvoj je miris nosio lijepa sjećanja, nisi uvijek predstavljao napredak ali si ostao simbolom. Bio si simbol jednog kraja i svih života u njemu. Dotakao si egzistiranje svakog od nas, neke vrlo malo, neke neizmjerno puno. Mnogi su te ismijavali, ali kada su ih svi izdali, ti to nisi činio. Ti nisi bio hitar, ali kada su rugalice ostale bez alternative, bili su ti zahvalni što si znatno brži od njihovih životnih koraka u kojima nisu odisale duboke vrijednosti. Mnogi su naši susreti prošli u kratkom trenutku. Nekada si samo prozujao preko Kućanske rampe, nekada sam ti tek vidio krov preko krovova kuća u susjednoj ulici, onoj bližoj kolodvoru. Nekada si malo zastao u kolodvoru, a ja bi prolazio, pa smo imali vremena razmijeniti poglede, mirise, zvukove… Na mnoge sam naše susrete dolazio kako bi te fotografirao. Volio si to, volio si biti model u raznim prilikama. Bio si kao poljodjelac u poljima, kao lovac ili šumar u dolini Bednje uz zagorske šume. Bio si kao stari gradski šmeker između stare ložionice i novih stambenih zgrada. Poznao si svoj kraj, bio si čovjek od prilike, ali uvijek svoj, uvijek prepoznatljiv, uvijek poseban, uvijek onaj kojeg svi znaju, uvijek onaj koji će pomoći svima, koliko stvarno može. I danas postoji tvoj nastavak, on i danas čini gotovo sve što si i ti činio, ali nema tvoj šarm, nema tvoju snagu. Miris izgorenog dizela, vagoni koji se vuku za tobom kao bijele, plave ili sive čelične zmije koje klize krajolicima, zvuk turbokompresora koji je zajedno s motorom šištao preko svih zgrada i brda… Danas te više nema, zamijenili su te novi suvremeni motornjaci. Ali u maglovitim jutrima zagorskih polja oni nemaju tvoju postojanost, tvoju mirnoću u masi čelika. Žute jesenske padine više ne zuje u ritmu tvojih masivnih klipova i teških osovina. Ove nove pojavnosti su lakše i tiše. Ponio sam sa sobom ovu šačicu fotografija, ovu šačicu od mnogih, da se malo prisjetim svih onih divnih dana kada smo se družili i mislili kako naše druženje neće prestati nikada. Od svih što sam napravio, ove su se nekako izdvojile kao najdraže, pa sam ponio samo njih. Zime si posebno volio. Varaždin, 08. 12. 2012. Varaždin, 14. 01. 2013. Varaždin, 14. 01. 2013. Mađarevo, 25. 01. 2014. Varaždin, 02. 05. 2014. Podrute, 17. 02. 2015. Mađarevo, 03. 03. 2015. Mađarevo, 03. 03. 2015. Mađarevo, 08. 03. 2015. Donje Makojišće (Mađarevo), 08. 05. 2015. Donje Makojišće (Mađarevo), 07. 06. 2015. Podrute, 06. 09. 2015. Podrute, 18. 10. 2015. Podsused, 18. 11. 2015. Varaždin, 28. 12. 2015. Varaždin, 17. 03. 2016. Sveti Ilija, 10. 11. 2016. Mađarevo, 10. 11. 2016. Sveti Ilija, 01. 06. 2018. Doljan (Sveti Ilija), 01. 06. 2018. Novi Dvori, 20. 06. 2018. Podrute, 09. 09. 2018. Mađarevo, 03. 03. 2019. Ova je fotografija za mene posebna. Snimljena je za našeg zadnjeg susreta. Tada si već bio posljednji Mohikanac i vozio samo jednom dnevno. Krušljevec, 04. 06. 2021. Ovime su naša druženja završila, ostala su sjećanja. Ostao je tvoj dobri duh koji zauvijek lebdi rajem zaslužnih vlakova. Nedostajati će mi teški bat kotača na skretnicama i u kratim zavojima, nedostajati će mi struganje tih istih kotača u vanjskoj krivini. Nedostajati će mi dok juriš kroz snježne pahulje, a toplina tvojih kupea pored zagorskih krajolika bila je tada kao siguran dom. Nedostajati će mi tvoj zujavi zvuk, tvoje veselo brektanje dok loviš brzinu na kratkim ravnicama, nedostajati će mi dugi farovi reflektora dok sijaju iz dalekih polja, i najavljuju te dugo prije nego dođeš do mene u noći. Nedostajati će mi naši susreti, ta slatka i kratka druženja, taj ushit od tvoje mase i buke dok gotovo nemarno prolaziš i mariš samo za sljedeći kolodvor. Doviđenja stari prijatelju, do susreta u nekoj drugoj dimenziji. Nedostajati ćeš mi dragi prijatelju, sad kada te više nema, nedostajati ćeš mi zauvijek. S poštovanjem, Ante

Ja sam slično bio tužan kada su prestale voziti parne lokomotive u Zagrebu, uspio sam ih slikati dan-dva prije posljednje vožnje Ova je bila večer prije Nedostajali su mi njihovi zvuci poput stenjanja, dahtanja i fićuka kojeg ne može zamijeniti niti jedna truba ili sirena.