Leaderboard

Parnjače sam uživo imao priliku doživjeti svega par puta. Jednom u Banovićima u svibnju prošle nam 2022. i u Steinzu u Austriji. Oba puta sam bio oduševljen tim predivnim strojevima sa dušom. Svaka čast napretku i tehnologiji ali parnjače mi od svih nekako imaju najviše duše od svih. Nju se mora paziti i bedinjati kak bi naši rekli, od nekih stvari koje sam pohvatao a to je da se ležajeve mora uvijek mora pažljivo stezat jer ako se previše stegnu onda se ležaj previše troši a ako je pak nedovoljno onda se lamatanjem razvali, kod parnjače nema guranja ručke do kraja i vozi već se gas postepeno dodaje regulatorom. Žao mi je što nemam češću priliku biti u doticaju sa njima te razviti bolji dojam koji se ne bi temeljio na tih par vožnji uskotračnim parnjačama dugima par kilometara već na nečem gdje bih dobio realan dojam o svemu tome.

Hvala ti Antiša za ovaj predivan osvrt na Zagorski cug. Kako je netko već rekao, ne znaš je li bolji tekst ili slike. Zahvaljujući ''godini proizvodnje'' imam sreću pamtiti i vrijeme kada su zagorskim štrekama vozile parnjače, a imao sam puno prilika voziti se Zagorjem uz guštanje dima i pare. Ponekad i u nepravedno zaboravljenom šinobusu koji se tresao pri svemirskoj brzini od 70 km/h, a bio je pun putnika kao šipak koštica. Danas se putuje brže i udobnije, ali to nije ''to''. Jedan pravi Zagorski cug iz sedamdesetih godina na izlasku iz kolodvora Zabok: