Leaderboard

Tokom bavljenja u kolodvoru ulovio sam dva teretna vlaka, oba nakrcana tucanikom i oba u smjeru Koprivnice. Pretpostavljam da idu na remont pruge Kloštar - Pitomača, ali to je samo nagađanje. Ovakvi vagoni se inače rijetko viđaju pa evo osobne iskaznice: Na čelu garniture je 2044-023 privatnog operatera: Ode i on svojim putem: Od ostalih vozila tu je dremljivi i naravno usvinjeni Šved: Za povratak me dopala friško ofarbana i sređena Macosa. Nemam primjedbi: Kakvi su dojmovi na kraju? Uglavnom jako dobri. Prekrasan dan koji više priliči kraju svibnja i udobno putovanje, meni sasvim dosta. Jedino mi je žao što nisam imao vremena obići i predstaviti druge znamenitosti prelijepog Varaždina. Za to bi trebalo provesti u gradu minimalno jedan cijeli vikend. No, ako posluži zdravlje, vidimo se mi opet.

Prepoznaje se rukopis (točnije fotopis) našeg Ante-Vž: Idemo vidjeti što ima vani. Ima svašta poput ovog dizel Soma, pretpostavljam prispjelog iz Čakovca: Ima i dupla Macosa prispjela iz Koprivnice: A tu je i teretnjak s 2062-113 HŽ Carga:

Prije nekoliko godina obišao sam sa svojim forumskim kompanjerosima Karlovac i Sisak, s naglaskom na kulturno-povijesne i druge znamenitosti ovih gradova. Predložio sam i treći takav pohod, u predivni barokni Varaždin, ali nismo uspjeli uskladiti interese i termine. Sada sam odlučio posjetiti Varaždin sâm, a za prijevoz od Sutle do odredišta koristio sam u odlasku vlakove 8021+3054+3004 i u povratku 3015+3069+8050. U Zaboku me dočekalo ugodno iznenađenje - Gredeljev dizelmotorac. U svakom slučaju bolje nego neka pošarana i zagušljiva Macosa: Ovo mi je jedan od najljepših prizora sa pruge Zaprešić - Varaždin, spuštanje u dolinu Plitvice i Varaždin u daljini: Ja stigoh, a on će dalje u Kotoribu: Kolodvor Varaždin je kolodvor na pruzi R201 Zaprešić - Čakovec, na kilometarskom položaju 88+776. Ujedno je i odvojni kolodvor za pruge R202 Varaždin - Dalj i L201 Varaždin - Golubovec. Od susjednog kolodvora Turčin u smjeru Zaprešića udaljen je 6 km, od kolodvora Čakovec 11 km, od kolodvora Jalžabet u smjeru Dalja 11 km i od kolodvora Cerje-Tužno u smjeru Golubovca 11,5 km. Najveća dopuštena duljina vlakova na 2. i 3. kolosijeku iznosi 667 m, a najveća dopuštena brzina kroz kolodvor je 40 km/h. Kolodvor Varaždin početkom XX. stoljeća: Civilna strana: Nekoliko impresija iz prostrane i vrlo uredne čekaonice:

Trg kralja Tomislava, varaždinski korzo: Gradska vijećnica, jedna od najstarijih u Europi. Sjedište gradske vlasti ovdje je smješteno od 1523. godine, a današnji izgled zgrada je dobila 1791. nakon što je stara vijećnica izgorjela u požaru: Palača Drašković iz druge polovice XVIII. stoljeća. Grof Franjo Nadasdy nastanio se 1756. godine u palači te je Varaždin postao glavni grad Kraljevine. U ovoj palači zasjedao je Hrvatski sabor, a od 1767. godine palača je bila i sjedište Kraljevskog namjesničkog vijeća. Na kamenom portalu nalazi se pozlaćeni grb obitelji Drašković: Isusovački samostan s kraja XVII. stoljeća, kasnije samostan pavlina, najvrijedniji je arhitektonski kompleks grada iz vremena ranog baroka. Danas je u njemu Fakultet organizacije i informatike: Meteorološki stup: Historicistička zgrada varaždinske Prve gimnazije, izgrađena 1870. godine po nacrtima bečkog arhitekta H. Neumanna: I evo me natrag na kolodvoru, a tamo se opet može svašta vidjeti:

Varaždin je grad duge i bogate povijesti. Još u rimsko doba ovim područjem je prolazila cesta koja je povezivala Poetovio (Ptuj) i Mursu (Osijek), a naselje se prvi put spominje u pisanom obliku 1181. godine u ispravi ugarsko-hrvatskog kralja Bele III. pod imenom Guarestin. Grad je nastao kao naselje obrtnika i trgovaca uz srednjovjekovni castrum na raskrižju starih rimskih prometnica. Kralj Andrija II. (II. András) dodijelio je 1209. Varaždinu status slobodnog i kraljevskog grada čime su građani dobili pravo na izbor gradskog suca, kojega su birali između sebe, a koji je upravljao gradom. Poveljom su određene i dužnosti građana da sakupe po 12 denara od svake kuće, a kod izbora župana na Dan svetog Martina morali su dati 20 kablova vina, 100 hljebova kruha i jednog vola. Na području grada nastala su dva teritorija, područje slobodnog i kraljevskog grada Varaždina i područje tvrđe, koja će se 1861. godine ujediniti u teritorij grada Varaždina. Andrija II. (II. András) Varaždinska tvrđava bila je sjedište varaždinskih župana. Od 1607. godine i povelje kralja Rudolfa II. Habsburškog članovi bogate plemićke obitelj Erdödy postajli su nasljedni župani Varaždinske županije. Građani Varaždina često su morali braniti svoja prava te su se zbog toga sukobljavali s vlasnicima Staroga grada, obiteljima Ungnad i Erdödy. Među vlasnicima Staroga grada iz obitelji Erdödy bilo je i nekoliko hrvatskih banova - Tomo Erdödy, Sigismund Erdödy, Nikola Erdödy i Ivan II. Nepomuk Erdödy. Grad je doživio nekoliko velikih napada različitih vojski kao što su bile provala Mongola 1241. i 1242. godine i palež grada od vojske Ivana Hunjadija 1446. godine, nakon neuspješnog osvajanja tvrđave. Isto su tako dinastičke borbe 1527. godine između pristalica Ferdinanda Habsburškog i Ivana Zapolje rezultirale opsadom grada. Godine 1406. kralj Sigismund potvrio je ispravu kojom Varaždinci imaju pravo održavati godišnji sajam koji je trajao tjedan dana, a 1431. godine dobili su privilegij trgovanja po cijelom kraljevstvu. Grof Ulrich Celjski im je 1448. godine potvrdio povlastice za jakobovski sajam koji je trajao osam dana, a odvijao se sjeverno od Staroga grada, u predgrađu. Podaci o dobro organiziranoj gradskoj upravi potječu iz XV. stoljeća. Na čelu grada bio je gradski sudac koji je biran prve nedjelje iza Martinja, na godinu dana. Istog dana birani su i prisežnici - 12 ih je birala općina, a 12 predlagao gradski sudac. Sudac i prisežnici činili su gradsko zastupstvo koje je imalo upravnu i sudačku vlast, te se na taj način brinulo o uređenju gradskog života, o cijenama, gradskim mjerama i o obrani grada. Za sigurnost grada brinula su se dva stražara, 4 kvartara, jedan kapetan i čuvari gradskih vrata, a gradski službenici bili su i tržni nadzornik, kmetski sudac, upravitelj gradske nemoćnice i bilježnik. Porastom opasnosti od prodora Osmanlija područje Varaždina dobilo je na pragu XVI. stoljeća veliko značenje i u obrani okolnog područja, a posebice Štajerske. Grad je oslobađan nekih poreza u doba kralja Ludovika II. 1516., Jurja Brandenburškog te kralja Ferdinanda I. 1541. godine zbog potrebe da se što bolje utvrdi. Tokom XVI. stoljeća Varaždin je postao jedna od glavnih utvrda Slavonske granice koja je predstavljala dio obrambenog pojasa od Sedmogradske (Erdelj) do Jadranskog mora. Zbog velike ratne opasnosti važno mjesto zauzela je modernizacija i obnova postojećih te izgradnja novih utvrda pa su štajerski staleži financirali renesansnu obnovu varaždinske utvrde kojom je rukovodio glavni fortifikator Vojne granice Domenico de Lalio. Varaždin je pretrpio i brojne katastrofe poput nekoliko velikih požara i epidemija kuge. Gospodarstvo u XVI. i XVII. stoljeću pretežno se svodilo na daljnji razvoj obrta i trgovine. Osnovani su novi cehovi kao zlatarski 1613. godine te cehovi kovača, kolara i pekara. Robom se trgovalo u Italiji, Njemačkoj, Češkoj, Austriji i Turskoj. Odlukom Hrvatskog sabora 1610. godine utvrđeno je da se uvedu posebni trgovi na koje izvoznici moraju donositi svu robu za izvoz, a najvažniji takav trg bio je u Varaždinu. Da bi zaštitili svoje interese, trgovci su 1629. godine stvorili svoj ceh čija je pravila potvrdio gradski sudac. Nakon Karlovačkog mira 1699. godine Varaždinu više nije prijetila neposredna opasnost od Osmanlija pa je i sjedište Varaždinskog generalata bilo premješteno u Koprivnicu 1731. godine, a na mjestu zgrada Generalata izgrađena je županijska palača. Svoj najznačajniji politički razvoj Varaždin je doživio osnivanjem Kraljevskog namjesničkog vijeća čiji je rad carica Marija Terezija stavila u Varaždin, te je na taj način grad postao glavno sjedište Banske Hrvatske. U to vrijeme hrvatski ban i kapetan Franjo Nádasdy živio je u Varaždinu, u palači Drašković gdje su u jednom krilu palače održavane i sjednice Kraljevskog namjesničkog vijeća u razdoblju od 1767. do 1776. godine. Veliki požar 25. travnja 1776. godine, u kojem su izgorjele dvije trećine grada, predstavljao je kraj političkog i upravnog razvoja grada kao banskog sjedišta. Marija Terezija: Priču o velikom požaru 1776. godine, koji je spriječio Varaždin da (p)ostane metropola Hrvatske, prenosim sa web stranice Muzeja hrvatskog vatrogastva: Akumulacijom političke moći jača i gospodarska moć grada kao obrtničkog i trgovačkog središta, a velik broj plemićkih obitelji ima posjede u okolici i zgrade u samom gradu. Prema popisu stanovništva iz 1772. godine, ima 1635 građana, a na gradskom području se nalazi 501 kuća. No, ta idila je trajala do sudbonosnog 25. travnja 1776. godine. Tada je skupina kmetova iz obližnjeg Sračinca gasila vapno u ulici Dugi konec na gradskom majuru (gradski posjed s gospodarskim zgradama). Među njima je bio mladi Jakob Verček. Pošto ga je zabolio zub, pušio je duhan, jer se tada smatralo da duhan ima ljekovita svojstva. I tako je Jakob sa zapaljenim duhanom krenuo u potragu za posudom u kojoj bi mogao nositi vodu za gašenje vapna. Našao je škaf (kantu) u kojoj se nosio napoj za svinje. Kad je uzeo kantu, prema njemu je krenula krmača koja je pomislila da joj nosi hranu. Jakob se prepao, pobjegao pred krmačom, posrnuo i pao sa zapaljenim duhanom u kup slame. Kako je bilo vjetrovito i suho vrijeme, slama se zapalila i brzo proširila na obližnje objekte. Vatra se brzo po drvenim građevinama i krovovima kuća proširila s majura na sam grad. Nisu bile pošteđene ni plemićke građevine. U objektu trgovca Jakominia došlo je do eksplozije baruta, što je dodatno pojačalo širenje požara. U požaru koji je trajao do 28. travnja, od 501 kuće izgorjelo je njih 385. Veliki dio stanovništva je nakon požara napustio grad... Zbog nesmotrenosti i izazivanja požara, Jakob Verček je kažnjen s 24 udarca bičem na gradskom trgu, kao primjer drugima. Da je naš nesretni Jakob bolje održavao zube, možda bi i danas Varaždin bio glavni grad. Umjetnički prikaz varaždinskog požara iz 1776, ulje na platnu, nepoznati autor. Slika se nalazi u župnom dvoru crkve svetog Nikole u Vraždinu: Izvor: https://mhv.hr/veliki-pozar-u-varazdinu-1776/ Carica Marija Terezija je nastojala poboljšati i zdravstveno stanje stanovništva pa je u Varaždin uputiila gradskog fizika i liječnika Ivana Baptista Lalangua. U grad je po njenom nalogu stigao i Adalbert Barić s ciljem da ovdje osnuje Kameralni studij. Glazbeni život Varaždina obilježiili su Ivan Werner, Leopold Ebner i Jan K. Wanhal, dok crkve čuvaju slikarske radove Joakima Shidta, Blaža Grubera i Ivana Rangera. Zbog bogatog društvenog života Varaždin je prozvan ''Malim Bečom''. Kraj XVIII. stoljeća bio je obilježen strahom pred Napoleonovom vojskom. U gradu su smještani ranjenici u privremene bolnice u Zakmardijevoj palači i Isusovačkoj gimnaziji. Ideje Hrvatskog narodnog preporoda u Varaždinu su našle široki odjek. Ljudevit Gaj, jedan od vodećih preporoditelja, bio je varaždinski gimnazijalac, a 1832. kao odvjetnički perovođa u Varaždinu i ovdje je mnoge ljude oduševio za svoje ideje. U Varaždinu je živio Metel Ožegović čijom je zaslugom 1837. godine otvorena Narodna čitaonica. U blizini je živio i grof Janko Drašković, a u Varaždinu su djelovali Ivan Kukuljević, Tomo Blažek i drugi ilirci. Zbivanja 1848. godine ostavila su trag i u varaždinskoj okolici. Gradsko zastupstvo raspravljalo je o pozivu hrvatskim rodoljubima na veliku političku skupštinu u Zagrebu 25. ožujka, a 30. svibnja sastala se velika skupština Varaždinske županije koja je zaključila da više ne priznaje Erdödyjevce za nasljedne župane. Donesen je i novi grb i županijska zastava. Od 7. rujna iste godine ban Josip Jelačić boravio je u Varaždinu, a 11. rujna s hrvatskom vojskom prešao je Dravu i krenuo u smirivanje Mađara. Razdoblje Bachova apsolutizma odrazilo se i u varaždinskom kraju u sprovođenju germanizacije. Velikom pritisku mađarizacije grad je bio izložen nakon nastanka Austro-Ugarske Monarhije, u vrijeme Radoslava Rubida Zichyja, varaždinskog župana od 1886. do 1906. godine koji je, kao pristalica Khuenova režima na varaždinskom području, sprovodio njegovu politiku. Utjecaj mađarizacije u gradu je prevladavao sve do izbora 1906. godine kada je pobijedila Narodna stranka. Metel Ožegović: Gospodarske prilike tokom XIX. stoljeća dale su novi polet gradu. Car Franjo I. 1811. godine potvrdio je novu trgovačku organizaciju, a 1836. godine trgovački stalež je dobio posebno potvrđena pravila od cara Ferdinanda V. Secesija je Varaždinu dala novi smjer u načinu gradnje pa je početkom XX. stoljeća sagrađena zgrada nove pošte. Tada je u grad uveden telefon, a grof Marko Bombelles doveo je u varaždinski kraj prvi automobil i aktivno je sudjelovao u akcijama automobilskog društva. Marko Bombelles: Prvi svjetski rat je u Varaždin donio mobilizaciju vojnih obveznika. Varaždinci su odlazili na različita bojišta, a u gradu su organizirane bolnice za prihvat ranjenika. Ulaskom u novu državu, Kraljevinu SHS/Jugoslaviju, 1919. godine došlo je do oružane pobune koja je brzo ugušena, a sudionici su poslani u zatvor u Niš. U vrijeme Drugog svjetskog rata na varaždinskom je području nastala Velika župa Zagorje kojoj je Varaždin bio središte. Nakon Drugog svjetskog rata u grad se doselilo mnogo novog stanovništva, pa se na taj način izmijenila društvena struktura ovog područja. Gospodarstvo grada sve se više oslanjalo na novi oblik proizvodnje, na tvornice i poduzeća kao što su LTA, Koka, Kalnik i sl. uz već postojeći Varteks i Svilanu. Gradnjom novih zgrada nastajala su nova naselja, a širenjem gradskog područja razvijala se urbana i komunalna infrastruktura. U gradu su otvorene nove osnovne i srednje škole i fakulteti, razvijao se kulturni život, prosvjeta i socijale ustanove, a povijesna jezgra je zaštićena kao spomenik kulture. Varaždin između dva svjetska rata: Varaždin je dao veliki broj ljudi koji su se istakli u kulturnom, sportskom i javnom životu. Među njima su hrvatski povjesničar, književnik i političar Ivan Kukuljević Sakcinski (1816.-1889.), jezikoslovac i slavist Vatroslav Jagić (1838.-1923.), književni povjesničar, esejist i autor školskih udžbenika akademik Miroslav Šicel (1926.-2011.), slikar i grafičar Miljenko Stančić (1926.-1977.) i brojni drugi. Ivan Kukuljević Sakcinski: Vatroslav Jagić:

Željeznička zgrada iz vremena K.U.K. monarhije, vjerojatno za stanovanje: Sjeverna blok kućica: Zaintrigirao me ovaj industrijski kolosijek opremljen trećom tračnicom: Zatvoren je iskliznicom:

Izlaz iz kolodvora prema jugu. Desno za Golubovec, ravno za Zaprešić, lijevo za Koprivnicu, sasvim lijevo za depo: Polubrklja na ŽCPR se spustila, začulo se agresivno brundanje i ode teretnjak prema Koprivnici: Pogled na depo. Dalje nisam išao, a kome nedostaju detalji iz ove lokacije sretan mu upad: Priznajem da ovako nešto još nisam vidio:

Evo ovaj HŽ Cargo Vectron na četvrtom kolosijeku. Iz tunela Baudine spušta se polagano RCC Oebb Vectron. HŽ Cargo sa Vectronom na čelu polazi sa četvrtog kolosijeka. Od signala do signala; treći kolosijek pun cisterni.

Fontana: Zgrada Hrvatskog narodnog kazališta izgrađena 1873. godine prema projektu bečkih arhitekata Ferdinanda Fellnera i Hermanna Helmera: Zgrada pošte izgrađena 1902. godine u stilu secesije prema projektu državnog nadinženjera Lazara Nikolića: Župna crkva svetog Nikole biskupa postojala je još u Srednjem vijeku, a zvonik potječe iz XV. stoljeća. Današnja je crkva izgrađena u doba baroka od 1753. do 1758. godine prema projektu domaćeg graditelja Šimuna Ignaca Wagnera: Franjevački samostan i crkva svetog Ivana Krstitelja iz 1713. godine. Crkva je izgrađena na temeljima stare crkve, a današnji izgled samostana potječe iz 1632. godine: Kip Grgura Ninskog:

Miroslav Šicel: Miljenko Stančić: Šetnju sam započeo kroz ovaj park: Uz park je i impozantna sakralna građevina. Varaždinska katedrala Uznesenja blažene Djevice Marije na nebo jedna je od najznačajnijih ranobaroknih građevina u sjevernoj Hrvatskoj. Izgradili su je Isusovci od 1642. do 1646. godine, a gradnju je financirao grof Gašpar Drašković. Status katedralne crkve dobila je utemeljenjem Varaždinske biskupije 1997. godine: Palača Zakmardy, građena kao sjemenište za učenike Isusovačke gimnazije 1672. godine. Troškom Ivana Zakmardyja izgradili su je varaždinski graditelji Jakob i Blaž Jančić:

Izgleda da se nešto nedavno kotrljalo ovuda: Ako i jest, samo do ove savane: Izlaz iz kolodvora u smjeru Čakovca: Istočna strana obiluje antikvitetima: Spomen ploča: I još jedno podsjećanje na stare dane:

Tri Faccs-z u stanju mirovanja: Ako se ne varam, ova sprava je služila za mjerenje gabarita vagona i tereta: Mosna vaga u komatoznom stanju: Malo poznatog varaždinskog žutila bez komentara:

Krećem prema drugoj strani kolodvora, a pažnju mi privlači ova zgrada: Viđe s'tuacije: Model (zapravo maketa) parne lokomotive serije 01. Lijepo sjećanje na dobra stara vremena, iako ne vjerujem da su 01 dolazile u Varaždin (možda bi koja dolutala iz Koprivnice?): Pogled na drugu stranu: Veliko robno skladište. Sumnjam da se koristi, iako sam na ulaznom vratima uočio natpis poslovnice firme HŽ Cargo:

Blok kućica na jugu: Ulazni signali iz smjera Koprivnice i Golubovca. U kolodvoru Varaždin tehnika je još uvijek ''na žgance'' - svi predsignali i ulazni signali su likovni, izlaznih signala nema, a sve skretnice su ručne: Ovo izgleda kao komad tračnice: Nisam se prevario, a kolosijek je evidentno pokojni:

Premjestio sam se na istočnu stranu kolodvora i odatle krenuo u hodnju bilježeći usput poneku zanimljivost. Poput ovog kolosijeka obraslog puzavicom: Skretnica je nebrojeno mnogo, a ovo je jedna od njih: Pusa: Odoše one u depo: Peroni su opustjeli: Skretnica ima klupicu da se skretničar ne umori od stajanja: Uskoro će i on krenuti: Stara ložiona kao podsjetnik na romantična željeznička vremena:

Uršulinski samostan i crkva Rođenja Isusova iz 1729. godine. Sestre uršulinke došle su u Varaždin iz Bratislave 1703. godine. Zvonik crkve smatra se jednim od najljepših u gradu: Stari grad je najznačajnija povijesna građevina Varaždina. Utvrda se prvi put spominje u XII. stoljeću, a današnji izgled potječe iz XIV. i XVI. stoljeća. Krajem XIV. stoljeća došla je u posjed grofova Celjskih i iz tog vremena potječe središnja kula oko koje su se izvorno nalazile drvene palisade. U XVI. stoljeću utvrda je pregrađena u suvremenu renesansnu fortifikaciju, a pregradnju je vodio graditelj talijanskog porijekla Domenico dell'Allio. Pod kraj XVI. stoljeća došla je u posjed plemićke obitelji Erdödy koja je izvela manje adaptacije u stilu baroka. Stari grad je 1925. godine predana Gradu Varaždinu i otada se u njoj nalazi Gradski muzej: Kula stražarnica: Ovo me posebno zanima: U muzeju sam vidio mnoštvo zanimljivih izložaka i posjet preporučam svakome, ali fotografiranje nažalost nije dopušteno. Stoga se moram ograničiti na tri fotografije dvorišta snimljene sa balkona: Ponovo u gradu - sjedište Varaždinske županije. Palača je izgrađena 1770. godine prema projektu graditelja Jakova Erbera:

Još dvije slike iz i oko kolodvorske zgrade: A kamo su, zaboga, tebe strpali: Došlo je vrijeme da se zaputim u grad. Šetnja bivšim glavnim gradom Hrvatske Najprije nekoliko najvažnijih podataka o gradu za zainteresirane i nedovoljno upućene. Varaždin je grad u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, uz desnu obalu Drave. Upravno područje Grada obuhvaća 10 naselja s ukupno 43.782 stanovnika (2021.), od kojih u samom Varaždinu 36.384. Grad je ujedno sjedište Varaždinske županije. Grb grada Varaždina jedan je od najstarijih u Europi, a odobrio ga je osobno ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin (Corvin Mátyás, Hunyadi Mátyás) 1464. godine: Zastava s grbom Varaždinske županije:

Malo mi se pomiješala sa zadnjom fotografijom kao i "slideći vlak" iz naslova. Hvala i pozdrav!

Provozao sam se danas malo do Bjelovara i nazad, planirao slobodno popodne potrošiti u laganoj vožnji i španciranju Bjelovarom gdje nisam bio 100 godina na ugodnom sunčanom poslijepodnevu, koje se pretvorilo u samo lagano čekanje, stajanje i sijaset laganih vožnji.. Ne, ovo neće biti klasični putopis kojeg nisam uostalom ni planirao, nego samo rant da stvarno nekad treba imati konjske živce za putovanje vlakom.. divim se ljudima koji su (na žalost) osuđeni na to kao svakodnevicu a imam potrebu to nekome napisati tko će razumjeti frustracije 😉 Isplanirao sam ići vlakom 787 u 15.35 h sa Glavnog, nisam se dobro pripremio pa provjerio kašnjenja 986 koji na Glavni dolazi po VR u 15.25 h.. bez potrebe se žurim, dođem na kolodvor već oko 15 h, kupim povratnu kartu, izađem na peron i gledam kasni 986 oko 20 min.. pomislim super, dok dođe i dok krenemo imati ću taman oko 2 h za prošetati Bjelovarom i na miru natrag za Zagreb u 19.37 h ( ni premalo ni previše vremena ), znam da su radovi na potezu Pitomača - Kloštar pa reko nije strašno.. Dopratim brzi iz Splita, ispratim brzi za Vinkovce, brzi za Koprivnicu a dotle se kašnjenje 986 samo povećava na 43 min 😁.. odem na 6. peron, ljudi čekaju sa koferima i slično, javlja spikerica da se vlak očekuje na 2. peronu jer je već vrijeme za pripremiti Podravku koja kreće sa 6. perona Evo napokon vlaka oko 16.15 h, ljudi ulaze, prometnik je kod prednjeg dijela, pomislim evo krećemo kad vraga.. stojimo mi, ljudi izlaze van i skužim vlak je OTKAZAN, začas je na semaforu stajao polazak u 16.58 h kao vlak 987, mislim si šta ću sad al ajde kad sam već tu čekam i taj polazak, jer već lagano nemam živaca Krećemo na vrijeme, e sad nepoznanica broj jedan, od Dugog Sela do Vrbovca vlak vozi brzinom 20 do oko 60 kmh, kakve su tamo pak lagane vožnje, koliko znam ništa se ne radi? Krećemo iz Vrbovca već uz lagano kašnjenje, oko Gradeca se pak vučemo 20 kmh, onda je raspalio skoro stotku i onda opet pad i gmizanje 20-ak kmh do Svetog Ivana Žabna ( ok, razmišljam, stavljali su novi tucanik iz xy razloga pa će biti lagane vožnje tko zna koliko dugo zbog ne znam čega ) i onda smo konačno istom brzinom od oko 55 kmh stigli do Bjelovara sa 20-tak min zakašnjenja Dangubim po Bjelovaru manje od sat vremena, taman sam vidio da je stvarno lijep gradić i psujem samog sebe što nisam otišao doma ( dok sam mogao ), nego ipak dolazio jer mi se neće dati ponovno tako skoro ponoviti.. U povratku smo kasnili još više, malo više od pola sata zbog dužeg križanja u Vrbovcu i još je nestalo svjetla u vlaku negdje od Sopnice do Maksimira otprilike, dakle show program za kraj 🤣.. jedino što je svjetlilo je bilo crveno na displayu "regionalni vlak HŽPP" Kraj ranta, sad budući sam ipak ovo stavio u putopis staviti ću koju sliku što sam uslikao putem da ipak liči na putopis 🙂 E da, vozilo je bilo naravno plavac ak se ne varam 025, zeznuo sam se na polasku pa sjeo gdje su motori te lagano oglušio do Bjelovara i još mi se pojačao tinnitus.. na povratku sam bio oprezniji i tražio kontra stranu vlaka gdje je iznenađujuće primjetno tiše i ugodnije za vožnju, nemam baš iskustva u putovanju njima pa nisam ni znao da je tako.. Parnjača 51 za koju nisam imao vremena ni pogledati na miru specifikacije, u očigledno puno reprezentativnijem stanju od one katice na Glavnom I za kraj jedna širokokutna da obuhvatim cijelu peronsku stranu kolodvora, kolodvor mi se jako svidio.. nedavno znamo friško uređen, ima vendomate za kavu i grickalice te sokiće, veliku čekonicu te zasad nigdje grafita tako da se nadam da će ga i ostaviti u tako urednom stanju 🙂