Leaderboard

Hvala ti na ovome! Bio sam u Redipugiji 2016. godine, i zaista, kompleks djeluje priično nestvarno! Dimenzije su nevjerojatne, i svaka uspordba čak i s najmonumentalnijim NOB spomenicima u bivšoj državi je zapravo potpuno promašena. Ovo u Redipugliji je monumentalna arhitektura, a spomenici NOB-a su ipak 'samo' jako monumentalna skulptura. Giovanni Greppi je napravio i jedan, tipološki sličan spomenik -Sacrario militare del monte Grappa. Pogled prema kolodvoru Redipuglia sa podnožja spomenika. pozdrav toma

Toma, pozdravljen, to su bila vremena, kad si mogao šetati po Beču Ispod Borovićeva kipa stoji i njegov grb. Povečanje... Grb su prvi put ucrtali u knjigu izdatih izdatih grbova u Budapeštu. Pošto je bila tada Hrvatska dio Ugarskog dijela duple monarhije, postao je Boroević ugarski plemić. danas u Državnom arhivu u Budapeštu Šteta, što ne mogu naći grba u koloru... Još koji naziv je primio Boroević 1905. godine (2.5.) uz ovaj grb: Freiherr Hrvatska wikipedija: Freiherr ili Freifrau je bila njemačka plemićka titula. Nositelji ove titule spadaju u niže plemstvo.U prijevodu s njemačkog jezika Freiherr je slobodni gospodar. Ova titula javlja se u Svetom Rimskom Carstvu, Austro-Ugarskoj, baltičkim i nordijskim zemljama. Ova titula je u istom rangu sa titulom barun. Ali nije sasvim tako. Ako pogledamo u Nemačku wikipediju, vidi se, da je došlo do navike, da se oslovljavaju Freiherr/slobodni gospodari kao baruni. U stvari nikad nisu dobili naziva barun. Dakle odavde je izašlo, da se svi popreko nazivaju barunom. izvor: https://de.wikipedia.org/wiki/Freiherr Boroević imao je mogučnost, da zamoli za barunski naziv ali toga nije uradio. Računao je, da će posle završenog rata dobit još više nazive. Ali sve se je zaokrenulo, na kraju rata svi su ga ostavili... pozdrav Darko

Pozdrav i čestitke na fotografijama naročito kolodvora "pomladile" su me! U postu sam želio reći nakon citiram:"kako su mogli nakon katastrofe kod Kobarida...................... podignuti ovoliki spomenik svojoj veličanstvenoj pobjedi nad vojskom, koja ih je tri godine lupala svaki put kad bi pokušali ostvariti novi plan, da bi na kraju ta ista vojska nakon što joj se država raspala, kratko i jednostavno "otišla doma" i ostavila im prazno bojno polje. No jedno im se mora priznati u stvaranju odnosno designeu im u pogledu ukusa nema premca.

Nekada su stambene zgrade podizali imućni pojedinci koji su se itekako brinuli za njihovo održavanje. Nakon II rata je država sve nacionalizirala i od tada je sve pošlo nizbrdo. Osnovali su gradska stambena poduzeća koja su ubrzo postali sami sebi svrha. Radi socijalnog mira stanarine su bile niske pa se i nije moglo akumulirati dovoljno sredstava za ozbiljnije zahvate. Dešavale su se iznimke kad bi se neki rukovodilac doselio u staru zgradu (ili kupio stanarsko pravo u njoj), tada je ona bila ubrzo obnovljena? Danas je većina stanara otkupom od države postala vlasnikom svojega stana no izdvajanja za tzv pričuvu su i dalje ostala premala za veće radove. Često je slučaj da bi stanari željeli izdvajati više no dovoljno je da se nađe neki siromašniji ili inatlija da to blokira. Doduše da su zgrade u doba socijalizma bile bolje održavane danas situacija nebi bila toliko kritična?

@tramvajac zahvaljujem na odgovoru! Nastavljamo dalje sa obilaskom RK Vinkovci. Od kontaktne mreže je ostala samo paukova mreža. Vraćam se nazad na cestu pored uz prugu Ulica se zove: Toliko o ovom obilasku, neznam kad idem sljedeći put a možda prije ljeta opet malo budem obišao u obilazak.

Pa nije taj grob ni u tako lošem stanju nakon 101 godinu. Samo trebate pogledati kakav su kompleks napravili u Redipuglia. Negdje pred bivši Dan Republike 1972. ili 1973. godine, poslali su me u direkciju FS u Trstu, kako bih dogovorio najam 30 vagona za posebne vlakove. Nakon razgovora pitao sam gdje bih te vagone mogao vidjeti. Tu blizu u kolodvoru Redipuglia. Odoh ja tamo vidio sam vagone no iz auta sam vidio nešto ogromno i to me zaintrigiralo. Jedno sat vremena sam to pješačio uzduž i popreko. Bilo je naši spomenika iz NOB-a prilično monumentalnih, ali ovo je nešto nepojmljivo. Otišao sam natrag kući i još od onda me stalno čudi kako su mogli od katastrofe na Kobaridu kada su im front spašavali Francuzi, Englezi i Amerikanci. Tada su kao krajnju mjeru primjenili sistem "desetkovanje" odnosno osudu na smrt svakog desetog vojnika bez obzira bio uopće kriv ili potpuno nevin. Na taj način život je izgubilo oko 1.000 vojnika. Da ne duljim ovo je grobnica oko 60.000 poznatih i po imenu i prezimenu navedenih te oko 40.000 nepoznatih vojnika Treće Armije. Veliki sarkofag je grob Vojvode od Aoste, koji je 1931 prema svojoj želji pokopan uz "svoje vojnike". Kameni blok sarkofaga je težak 75 tona. Pored njega su grobovi generala. Pored ovog spomenika je groblje sa prko 14.000 poginuli vojnika protivničke tj Austro-Ugarske strane. Naredbodavac odluke o desetkovanju (decimazione latinskog izvora) general Cadorna je poslije smijenjen. Sve skupa je tako veliko i djeluje skoro nestvarno Snimka od podnožja prema vrhu snimka sa susjednog brežuljka satelitska snimka - u podnožju spomenika na lijevo je ulazna strana kolodvora Redipuglia od Trsta, kolodvor se nalazi na prugi za Goriziu Cle. (FS).

1borna, pozdravljen, odlična reportaža o starim zgradama Zagreba 👍 Da, bilo je vrijeme komunizma/socializma, kada za održavanje kapitalističkih zgrada nisu htjeli izdvojiti novac, koga su mogli tiskati koliko su željeli. Da, sad je vrijeme kvazi kapitalizma, kad za stare zgrade nema novca, jer ga ne mogu više tiskati koliko se želi. A zgrade pate Tantalove muke... Još je dobro, da nije stradao koji pješak dole... Da se malo bolje vidi, da su ...i loše održavane barem 80 godina pozdrav Darko

Nastavak jučerašnje slikovnice, zgrada u Ilici gdje je Kerempuh ima razigrano pročelje zapuštenog stanja Gore se nalazi i datum nastanka koji je teže uočljiv, iznad toga se vide improvizacije Pogledao sam onda okolo nebih li našao još koju zgradu sa godinom i pronašao je na uglu sa Frankopanskom Nekoć su graditelji nastojali napraviti što interesantnija pročelja bogato detaljima Zgrada u Ilici 34 ima koječega pri vrhu Sve ovo je dobro izdržalo potres, vjerojatno je bilo obnavljano? Na zgradi u kojoj je austrijska ambasada vidim nesklad u bojama fasade ali i očito nasilno promijenjen desni dio sa izlogom trgovine koji je morao ostati izgledom poput lijevoga, takve se izmjene nebi smjele dozvoliti!

U tramvaju si ipak siguran i sve promatraš iz visoka, kao pješak si nezaštićen i ideš polako. Sjetio sam se sada brojnih izlijetanja automobila na pločnike u svojoj Smičiklasovoj ulici, samo zadnjih 30-ak godina ih je bilo na stotine. Vozači se zalete po Đorđičevoj kako bi stigli na zeleno (ili žuto) pa onda moraju dosta skrenuti prema Smičiklasovoj (kut je možda i 120 stupnjeva) Uz to nalete na prugu u Račkoga koja je još i malo izdignuta na sredini pa izgube kontrolu i završe na zidovima desne strane. Bilo je i takvih koji bi tada smotali volan previše pa bi završili i na lijevoj strani. To se obično dešava noću kada se brže vozi no znalo je biti i dnevnih veselja, čudom da nitko od pješaka nije stradao (kojih i nema baš puno ovdje)

Malo fantazije i historije..... (ovo je zbog rime) Kada Borojević javlja caru kako je sa 500.000 vojnika (o brojki možemo raspravljati) umarširati u Austriju tj u Beč i podržati ga no Karlo je to otklonio. Revolucija u Austriji i Mađarskoj svakako je Habsburge željela i fizički ukloniti iz okvira novoosnovane republikanske Austrije, tako da je cijelu obitelj na sigurno odvela britanska regimenta, koja je bila u počasnom mimohodu na sprovodu Karlovog sina Otta godine 2011. u Beču. Car Karlo je očito nadživio Borojevića te je umro kasnije koliko me ovo sjećanje ne vara na Madeiri i to samo dvije godine poslije Borojevića. U međuvremenu je Austrija 1919 zakonom ukinula plemstvo, a svim članovima kraljevske loze zabranila ulaz na teritorij države, osim ako se izričito ne odreknu prava na na nasljedstvo krune, jer se Karlo nikad nije odrekao titule. Očito je Karlo dobro znao zasluge Borojevića kad mu je i grob dao napraviti i tko zna postoji li još kakav privatni arhiv obitelji, koja je stoljećima vladala, ili je car koji je i sam umro u prilično slaboj materijalno situaciji, bio u bilo kakvoj vezi sa Borojevićem. To nikad nećemo znati. Može biti da je iako je Borojević otklonio naslov baruna, Karlo, koji se i dalje smatrao zakonitim Carem taj naslov Borojeviću dodijelio i posmrtno. Isprave i zakoni su vrijedni no pokoji put život piše svoje. No sad smo zašli već u hipotetične vode. Darku svaka čast na istraživanju

Da završim sa Boroevićevim barunstvom... Kada je umro u Klagenfurtu (slovensko: Celovec) 23.5.1920, žena Leontine napisala je osmrtnicu, gde piše u svoje ime kao baronica Boroević i ostale familije, da će biti pokopan barun Svetozar Boroević de Bojna 26.5.1920 na gradskom groblju u Klagenfurtu. Dakle za Leontinu Svetozar bio je barun, poslijedično bila je ona baronesa... Treba da napišemo, da ne bi ko tražio grob Svetozara Boroevića u Klagenfurtu, da je bio ekshumiran i posmrtni ostaci preneseni su 21.11.1920. godine u Beč i položeni u arkade Središnjeg bečkog groblja, a mjesto je osigurao bivši car i kralj Karlo Habsburški. Boroevićev grob nalazi se na počasnom mjestu u arkadama pokraj same crkve, gdje se inače pokapaju austrijski predsjednici i drugi znameniti ljudi. Kako izgleda grob: Šta piše sa strane... Piše, da je Svetozar Boroević barun a žena Leontine baronesa, sin Fritz isto barun. Je li to istina? Šta piše Dušan Nećak u članku: Nekaj premislekov, dilem in popravkov o življenjepisu feldmaršala Boroevića : junak ali uživač?, Prispevki za novejšo zgodovino, 55, 2015, št. 2, 173–182. Baronski naziv je povezan z odlikovanjem vojaškega reda Marije Terezije. Prva stopnja tega reda, viteški križ, namreč avtomatično prinaša plemiški naslov »vitez«, prejemniki poveljniškega križa, kakršnega je dobil Boroević, pa imajo pravico zahtevati naslov »baron«.11 Takšne zahteve ali njene zavrnitve zaenkrat v pristojnih dunajskih in budimpeštanskih arhivih (Vojni arhivi) nisem našel. Vodja delegacije madžarskega vojnega arhiva pri Avstrijskem državnem arhivu, v okvire katerega sodita tudi avstrijski Vojni arhiv in Arhiv vojaškega reda Marije Terezije, podpolkovnik dr. Tibor Balla, je o tem v elektronskem pismu z dne 11. 12. 2009 avtorju tega besedila sporočil naslednje: »Spoštovani gospod profesor, Boroević je madžarski naslov barona leta 1917 odklonil, hotel je namreč ponovno zaprositi zanj po zmagoslavnem koncu svetovne vojne. Kolikor jaz vem, ni baronskega naslova nikoli dobil ali uporabljal. Torej je napis na grobu na Osrednjem pokopališču napačen. V arhivu Vojaškega reda Marije Terezije nismo o tem našli nobenega dokumenta. S prijaznimi pozdravi Dr. Tibor Balla, podpolkovnik Vodja delegacije«12 12 »Sehr geehrter Herr Professor! Boroevic hat den ungarischen Baronstitel im Jahre 1917 abge-lehnt, er wollte den nämlich nach dem siegreichen Ende des Weltkrieges neuerlich beantragen. Meines Wissens nach hat er nie den Baronstitel bekommen oder gebraucht. Also die Aufschrift auf sein Grab im Zentralfriedhof ist falsch. Im Archiv des Militär Maria Theresien Ordens im Kriegsarchiv haben wir keine Dokumente darüber gefunden. Mit freundlichen Grüssen, Dr. Tibor Balla, Oberstleutnant, Delegationschef.« Pismo hrani avtor (Dušan Nećak), koji zaključuje: I dalje ostaje otvoreno pitanje, da li je Boroević u istinu imao barunski naziv. izvor: https://ojs.inz.si/pnz/article/view/85/237 E pa sad, komu da vjeruješ? pozdrav Darko

Imam još slika od prekojučer, posjetio sam tržnicu u Branimirovoj koja je nekada bila na dobrom glasu Izgleda otužno, kao da je iz nekog sluma u Africi? Ribarnica više nije to već je opskurni birc Pred nekoliko godina su započele gromoglasne predizborne najave obnove i sve je svršilo na rušenju nekih objekata i zidova Relativno veliki prostor je rasprčkan sa svime i svačime (bolje je reći ničime) Nažalost nije bilo nekog vlaka da uljepša sliku ovog zapuštenog predjela iza zida Ova poveća zgrada na Krešimirovom trgu je očito dobila nove dimnjake i veći dio krova, mogli su ga onda urediti i cijeloga?