Carpe Diem: Sisak Caprag, 7. ožujka 2019.

[Stanley]

Uželio sam se pruge, a nije me na njoj bilo podulje vrijeme. Odlučio sam pohoditi još jedan kolodvor koji nije pobliže predstavljen i na kojem sam imao samo jedno kratko ''bavljenje'', iako sam kroz njega prošao vlakom nebrojeno puta. Željezničke veze su bile povoljne, s dva presjedanja u Zagrebu. Ukupno sam u oba smjera prevalio cca 158 km, neloše za početak sezone.

Napominjem da putopis nije složen po vremenskom slijedu već tematski.

 

Moje odredište na Google Earthu:

 

 

Na Glavnom kolodvoru u Zagrebu ''oduševila'' me perspektiva da putujem 54 km s ovakvim pogledom kroz prozor. U HŽ PP još nisu shvatili da je vrijeme božićnog vlaka davno prošlo:

 

 

I tako sam brzinom do 140 km/h, svemirska pojava u odnosu na taljiganje od Savskog Marofa do Zagreb Glavnog, dospio u Caprag.

 

Kolodvor (1)

 

 

Sisak Caprag je međukolodvor na pruzi M502 Zagreb Glavni kolodvor - Sisak - Novska, na kilometarskom položaju 369+966. Nekada je bio i odvojni kolodvor za pokojnu prugu Sisak - Topusko - Karlovac. Od susjednog kolodvora Sisak u smjeru Zagreba udaljen je 4,5 km, a od kolodvora Blinjski Kut u smjeru Novske 8 km. Najveća dopuštena duljina vlakova na 3. i 4. kolosijeku je 575-583 m ovisno o smjeru vožnje, a dopuštena brzina kroz kolodvor je 40 km/h.

Kako je kod mene red i običaj odmah sam se javio prometniku i šefu kolodvora, pokazao dopuštenje HŽ Infre za fotografiranje, objasnio da sam ljubitelj željeznice i usput razmijenio nekoliko riječi s tim srdačnim i susretljivim ljudima. Nažalost, nisam im zabilježio imena.

 

Dvije sličice iz prometnog ureda:

 

 

 

Biti će ovdje zanimljivih railfanovskih motiva:

 

 

Ovo pripada Pružnim građevinama:

 

[Stanley]

Malo bliže:

Nekakva improvizacija, vjerojatno vezana uz remont pruge:

Očito ima veze s ovom utovarnom rampom:

U kolodvoru je radio Đuran 2041-105:

Ovakav vagon ću jednog dana nabaviti u mjerilu 1:87:

Najprije krećem prema sjeverozapadnom kraju kolodvora:

 

[Stanley]

Izlaz iz kolodvora u smjeru Siska:

Blok kućica:

Posljednji ostatak pruge prema Petrinji - Glini - Topuskom - Karlovcu:

Sudeći prema izgledu ove tračnice bi mogle biti upravo sa spomenute upokojene pruge:

Prema drugom kraju kolodvora krenuo sam s južne strane. Ima ovdje dosta kolosijeka:

 

[Stanley]

Stara skretnice i kolosijeci pamte i bolje željezničke dane:

Moglo bi se reći ''živo između mrtvog'':

Došao sam do pješačkog nathodnika...

... sa kojeg slijedi nekoliko snimaka. Za žičanu ogradu ne odgovaram:

 

[Stanley]

Zbog ovih žutonja nisam mogao snimiti cijelu zgradu kolodvora:

Živahnost kolodvoru daje putnički promet. Sisak Caprag je krajnja točka za vožnju u vlaku, putnici u smjeru Sunje i dalje ovdje presjedaju na autobus:

Malo detalja:

Izlaz iz kolodvora u smjeru Blinjskog Kuta:

 

[Stanley]

Garnitura vagona-cisterni...

... i kontejnerski vlak s lokomotivom HŽ Cargo 1141-215:

Kolska vaga po svemu sudeći nije dugo ništa vagala:

 

[Stanley]

Zaintrigirao me ovaj kolosijek u dobrom stanju, koji se očito koristi:

Ide prema Željezari Sisak:

Pristup za cestovna vozila:

Željezara

Kolosijeci kao Arijadnina nit:

Nisam mogao ući u Željezaru pa sam se ograničio na snimke sa ulaza:

Dvostruki Andrijin križ na ŽCPR bez brklje:

 

[Stanley]

Od Željezare sam uspio snimiti samo ovo, bila mi je točno ispod sunca:

 

 

Parna lokomotiva JŽ 116-037, danas izložena u Hrvatskom željezničkom muzeju, svoj radni vijek je okončala upravo u Željezari Sisak (foto sa web stranice HŽ Infrastrukture):

 

 

Zanimljiv osvrt na Željezaru i Caprag objavila je Barbara Matejčić na internet portalu pogledaj.to:

 

Od industrijskog raja do grada duhova

 

Tišina se razlijeva među ogromnim industrijskim pogonima Željezare Sisak. Sunčan je dan sredinom siječnja. U daljini se u bistro nebo diže dim iz Rafinerije nafte. U blizini nigdje nikog. Tek je jedan auto sa strane parkiran. Unutra sredovječni čovjek ispunjava križaljku. Kasnije, kada nam bude zabranjivao fotografiranje jednog dijela privatiziranog pogona Željezare, shvatit ćemo da se radi o čuvaru. Ono što čuva, hrpe su kamenja. Tu je već odnošeno više-manje sve što je vrijedilo. Nekoć je to mjesto svakodnevno bilo zaglušujuće bučno, kaže nam naš vodič, odličan poznavatelj povijesti Željezare, Siščanin Milenko Kovačević Fleka. Strojevi su bučili, sirene se uključivale, razvozio se materijal, a kad bi se uključila elektromagnetska peć, tlo bi podrhtavalo. U Željezari nije bilo predaha, do 14 tisuća ljudi tu je radilo u tri smjene. I televizijska novogodišnja javljanja znala su se uključivati pored tih velikih, užarenih peći, odakle bi preznojeni radnici slali čestitke narodima i narodnostima zavaljenima pred crno-bijelim televizorima.

Nakon više od šezdeset godina peći su se ugasile i radnika više nema. Posljednjih devetstotinjak je dobilo otkaz u prosincu, kada je američka tvrtka CMC odlučila zatvoriti proizvodnju u Sisku. Iako su uložili 200 milijuna dolara u modernizaciju proizvodnje, zaključili su da im se posao ne isplati. Ako ništa, makar radnicima nisu ostali dužni, kako to obično biva kada se zatvore tvornice. Isplaćene su im sve plaće, božićnice i ponuđene otpremnine. Tako je završila priča o nekadašnjem sisačkom industrijskom divu koji je omogućavao radnicima da žive u blagostanju kakvo radničkoj klasi danas može biti samo dio sjećanja ili snova. Zbog Željezare je u njenoj neposrednoj blizini niknuo cijeli grad - radničko naselje Caprag. Radnici su dobivali stanove u solidnim stambenim zgradama, okruženima parkovima i šumom.

Sama je Željezara niknula usred hrastove šume. Iz svojih su toplih stanova, koje je opskrbljivala toplana u sklopu Željezare pa su im režije bile niske, odlazili na neke od brojnih sportskih terena u naselju. Na raspolaganju su imali igrališta za odbojku, tenis, košarku, rukomet, kuglanu i nogometni teren s atletskom stazom. Pored nogometnog terena kluba Metalac bila je restauracija istog naziva, središte društvenog života Capraga. Na toj je terasi nastupala Lepa Brena, Miroslav Ilić i mnoge druge jugoslavenske zvijezde, dok su radnici ostavljali plaće na šanku. U blizini je bio izgrađen i prvi sisački bazen, olimpijske veličine. Kao i većinu objekata za rekreaciju, bazen su gradili sami radnici nakon što bi se vratili s posla. Ukupno je na radnim akcijama u Capragu utrošeno i do 50 tisuća radnih sati godišnje. Danas je bazen, kao i neki drugi sportski tereni, privatiziran i godinama već zatvoren propada. Velika je pažnja poklanjana ''aktivnom korištenju radne pauze u krugu poduzeća'', kako stoji u vrlo zanimljivoj monografiji o Željezari koju je u nekoliko izdanja objavio Metalurški kombinat Željezare Sisak. Tako je u okviru same Željezare bilo čak 18 igrališta za odbojku, tri za rukomet, dva boćališta, 11 streljana i 20 kuglana. Možete zamisliti da se danas radnici za vrijeme pauze, ako je uopće imaju, razbježe po sportskim terenima koje su im izgradili poslodavci.

Sve je počelo još prije Drugog svjetskog rata kada je poduzetni inženjer Miroslav Tomac zaključio da je položaj Siska idealan za metaluršku industriju. U predratnoj Europi je rasla potražnja čelika, a okolica Siska bila je poznata po nalazištima željezne rudače, koja se iskopavala još od predrimskog doba. K tome, Sisak nije bio daleko od najvećih potrošača sirovog željeza u Hrvatskoj i Sloveniji, a i jeftina radna snaga se mogla naći u blizini - uglavnom na Baniji i u Bosanskoj krajini. Tomac je našao investitora i 1939. je svečano potpaljena visoka peć napravljena po njegovim nacrtima u novoosnovanoj Talionici Caprag, nekih pet kilometara od Siska. Bio je to prvi industrijski metalurški pogon na teritoriju današnje Hrvatske. Talionica je nakon rata privatizirana i 1947., kada je već imala 500 radnika, preimenovana je u Željezaru Sisak. U narednih deset godina se izgrađivala i širila, proizvodila je sirovo željezo, sirovi čelik i bešavne cijevi, po kojima je bila poznata. Od Talijana je kao dio ratne reparacije dobila valjaonicu za bešavne cijevi, kaže Fleka. Njihove željezne konstrukcije su ugrađene u splitski stadion na Poljudu, Cibonin toranj pa i one skele što su godinama bile na zagrebačkoj Katedrali. Bila je to treća po veličini željezara u Jugoslaviji - iza Zenice i Jesenica.

No s rastom broja radnika, koji je već premašivao pet tisuća, pojavio se problem stanovanja i kvalitete života. Mnogi od njih, pridošli uglavnom iz Bosne, živjeli su s obiteljima u barakama na području koje je imalo samo jedan mali prehrambeni dućan. Prioritet je bio da se dovrši izgradnja Željezare, a tek onda pobrine za radnike. Izgradnja se intenzivirala šezdesetih godina, kada se gradilo i po stotinu stanova godišnje. Bile su to zgrade za samce, ali i dvosobni i trosobni stanovi, kao i obiteljske kuće s dva stana u kojima su živjeli stručni kadrovi, i ta se ulica zove Inžinjersko naselje.

Caprag je dobio robnu kuću, vrtić, školu, poštu, knjižnicu, dom zdravlja, sportske terene i sve drugo što je radnicima bilo potrebno. ''Sirotinja bi se iskrcala na sisačkom željezničkom kolodvoru s jednim kuferom u ruci i sve bi dobili u Željezari. Imali su dobre stanove, pristojne plaće, hranili se u tvornici, a i režijski troškovi su im bili mali. Nisu razmišljali o podmirivanju osnovnih potreba, nego o tome hoće li kupiti novi namještaj ili auto. Kada bi željezarci dobili plaće, u gradskim dućanima je bila takva gužva da smo ih izbjegavali tih dana. Mnogi su si priuštili i vikendice na moru'', prepričava Fleka. A i ako ne bi imali vikendicu, mogli su ići u neko od ljetnih odmarališta Željezare.

Danas tu živi oko deset tisuća ljudi, uglavnom umirovljenici. Naselje je još uvijek u dobrom stanju, mada su sportski tereni i parkovi zapušteni. Jednako kao i javne skulpture, kojih ima neobično puno - oko tridesetak skulptura je ''razasuto'' po naselju i industrijskim pogonima. Razlog tome je nekadašnja umjetnička kolonija koja se od 1971. pa do 1990. održava u sklopu Željezare. Kroz koloniju je ukupno prošlo dvjesto umjetnika, među kojima su bili Ivan Kožarić, Dušan Džamonja, Ratko Petrić, Peruško Bogdanić i Milena Lah. Realiziralo se više od dvije tisuće djela u raznim medijima.

Stručna komisija je dvaput godišnje birala umjetnike koji su dolazili u Caprag i tamo bi tijekom dvadeset dana radili. Bila je to socijalistička varijanta današnjih rezidencijalnih programa za umjetnike. U Capragu su umjetnici surađivali sa željezarcima, odnosno radnici u kulturi s radnicima u proizvodnji, s ciljem da željezarci ne budu objekti, već subjekti kulturne politike, kako je to definirao Odjel za kulturu unutar Željezare.

Sisački umjetnik Marijan Crtalić koji se podrobno bavio tom tematikom u sklopu izložbe ''Nevidljivi Sisak: Fenomen Željezara, za koju je i nagrađen, kaže da je jedan od ciljeva kolonije bio ukazivanje pažnje radnicima na proizvodni proces kao potencijalni kreativni čin''. Umjetnici su surađivali s grupama radnika zaduženima za tehničku realizaciju njihovih kreacija, kaže Crtalić. Kolonija je utjecala i na osnivanje radničkih likovnih amaterskih grupa. Željezara je od umjetnika otkupljivala radove i potom ih postavljala u javne prostore ako se radio o skulpturama ili ih je darivala radnicima kao nagrade za postignuća. Kada se odvozi krupni otpad u Capragu, još uvijek se zna naći vrijednih umjetnina, kaže Fleka. Nisu svi bili oduševljeni umjetninama koje su nastajale u sklopu kolonije pa su tako neki prigovarali da su skulpture previše nalik na strojeve i proizvode metalurške industrije, odnosno da nema velike razlike između te umjetnosti i onog što proizvode radnici Željezare. Kako bilo, u parku se može vidjeti izvrsna ''Kardeljeva zvijezda'' Dušana Džamonje, zapuštena kao i druge skulpture u Capragu. Neke su skulpture u međuvremenu nestale, vjerojatno su se vratile tamo odakle su nastale - u talionice željeza.

Crtalićeva je izložba, kojom je dokumentirao skulpture u Capragu, potakla konzervatorski zavod da ih uvede u popis kulturne baštine.

Nekoć su se građani Siska žalili da je grad zapušten, dok se u njihovom susjedstvu razvija ''najmodernije naselje'', kako su pisali u omladinskom partijskom listu. Danas su i Sisak i njegovo predgrađe Caprag zapušteni. U Sisku su stari, davno napušteni industrijski kompleksi s početka 20. stoljeća urušeni, a Capragom ljudi u kolicima iz šoping centara skupljaju staro željezo...

 

http://pogledaj.to/prostor/od-industrijskog-raja-do-grada-duhova/

 

Kako sam čuo od šefa kolodvora Željezara ipak radi i donosi HŽ-u dosta tereta.

 

Nisam imao vremena ulaziti u naselje pa objavljujem samo nekoliko usputnih slika:

 

 

 

 

 

ŽCPR preko glavne pruge, bez brklje ali sa svjetlosnom signalizacijom:

 

 

U prvom planu je glavna pruga u smjeru Blinjskog Kuta, a iza su industrijski kolosjeci Rafinerije nafte Sisak pa ću ih istražiti:

 

[Stanley]

Rafinerija

 

Dok se Željezara još nekako drži rafineriji se po svemu sudeći ne piše dobro, jer mađarski MOL kao većinski vlasnik najavljuje njeno zatvaranje.

Sisačku rafineriju osnovala je poznata zagrebačka židovska obitelj Mayer-Marić. Ovi sposobni poduzetnici su poslije Prvog svjetskog rata uložili obiteljski novac u brojne poslovne pothvate. Svoj kapital su iskoristili za izgradnju Tvornice limenih bačava, aluminijskog posuđa i ambalaže Lim, Sujedinjene tvornice konopljika i užarske robe, Tvornicu svijeća i kemijskih proizvoda Iskra iz koje je nastala tvrtka INA Maziva Zagreb i Kemijska industrija Iskra u Zelini. Bili su suvlasnici i tvrtke Isis iz koje je nastala Pliva. Također su ulagali u banke, elektroindustriju i naftnu industriju. S obzirom na pozamašan kapital, dobre veze i europsko obrazovanje uspjeli su ući u poslovnu vezu sa Shellom i postali su suosnivači poduzeća Anglo-jugoslavensko petrolejsko društvo. Shell je najprije kupio velike komplekse zemljišta na obali Save kraj Beograda i u Capragu kod Siska, zbog prednosti za jeftin dovoz i odvoz nafte i derivata. Kako gradske vlasti Beograda nisu izdale dozvolu za izgradnju zbog bojazni od zagađenja Save obitelj Mayer-Marić se obratila čelnicima Siska, koji su im dopustili da na području zvanom Caprag podignu rafinerijska postrojenja te su kupili zemljište i rafinerija je započela s proizvodnjom 1927. godine.

Većina članova ove ugledne poduzetničke obitelji stradala je u Holokaustu, a nasljednici preživjelih i danas se bore (bez uspjeha) za povrat vlasništva odnosno udjela u vlasništvu. Namjeru zatvaranja rafinerije doživljavaju žalosno i tužno, o čemu svjedoči u Jutarnjem listu ekonomist Dragutin Mayer: - Grozno je gledati kad ljudska glupost uništava nešto što se gradilo gotovo 90 godina.

 

Tri fotografije Rafinerije Sisak snimljene sa pruge:

 

 

 

 

Iz Rafinerije izlaze dva industrijska kolosijeka, od kojih jedan završava bikom. Sudeći po izgledu tračnica oba se intenzivno koriste:

 

 

 

 

[Stanley]

Izdaleka sam primijetio puno vagona-cisterni i jednu manevarsku lokmomotivu. Nakanio sam napraviti nekoliko snimaka, ali ovo ne djeluje baš ohrabrujuće:

Radnici kod ulaza u krug Rafinerije uputili su me na šefa, kome sam objasnio želju da uđem i snimim lokomotivu. Umjesto toga pozvao je strojovođu da izvede lokomotivu izvan kruga Rafinerije gdje je mogu slikati do mile volje. Rijetka počast jednom skromnom railfanu, stoga manevarka zaslužuje više od jedne fotografije:

Nakon obavljenog posla istim putem natrag:

Spajanje industrijskog kolosijeka Rafinerije s glavnom prugom:

 

[Stanley]

Kolodvor (2)

 

Blok kućica na jugoistočnom kraju kolodvora:

 

 

Ulaz iz smjera Blinjskog Kuta:

 

 

 

Našlo se i novih arheoloških artefakata:

 

 

 

 

[Stanley]

Bliži se vrijeme povratka:

 

[Stanley]

Robno skladište:

Prije povratka zavirilo se i u putnički prostor:

Primjećujete da postoje dvije putničke blagajne, od kojih naravno radi samo jedna. Nekada je putnika bilo kudikamo više nego danas, a u kolodvoru Sisak Caprag - u ono vrijeme Sisak Predgrađe - stajali su i svi brzi vlakovi:

Piše mi u horoskopu da danas imam opstrukcije kod gledanja kroz prozor:

Znam gdje sam, opali ti 140 i vozi me doma:

 

[Garfield]

Lijep putopis, kao i obično

Na Glavnom kolodvoru u Zagrebu ''oduševila'' me perspektiva da putujem 54 km s ovakvim pogledom kroz prozor. U HŽ PP još nisu shvatili da je vrijeme božićnog vlaka davno prošlo:

https://i.imgur.com/q0binKT.jpg

Piše mi u horoskopu da danas imam opstrukcije kod gledanja kroz prozor:

https://i.imgur.com/ABNTrwr.jpg

 

Putovanje s pogledom.

[Portos]

Kao i uvijek temeljito odrađeno.

Ona žuta rampa služi kako bi se cestovno vozilo ili radni stroj moglo popeti na Ro-La vagon. Na jednoj od slika nalazi se kamion miješalica na Ro-La vagonu. Očito ga tako prevoze do mjesta betonaže, kada istovare beton dovezu ga natrag na kolodvor i istovare sa Role.

[mgalic2]

Izvanredno!

[kaubojac]

Mislim, dakle nisam 100 posto siguran ali u željezaru se može ući bez problema. Pruga se koristi za cios-cezar i ide pokraj pogona koji nisu u upotrebi. Išao kamionom u dva navrata tamo i nigdje nisam stajao.Ima i kolosijek koji ide u ljevaonicu ali on je ograđen

[Toni SK]

Lijep kolodvoropis. Koliko sam puta vidio te kadrove i opet sam s guštom popratio ovaj slikopis.

 

Dvije ispravke, Sisak Caprag bi i danas trebao biti odvojni kolodvor jer pruga sluzbeno na papiru postoji do Petrinje, dalje prema Topuskom i Karlovcu ukinuta i na papiru.

Najveća dopuštena brzina kroz kolodvor je 35 km/h u pravac kroz 3. kolosijek, te 20 km/h u skretanje za ostale kolosijeke. Do nedavno (prošlog voznog reda) je brzina u pravac bila 60 km/h.

[Stanley]

Hvala na ispravkama Toni. Podatak o dopuštenoj brzini sam uzeo iz Izvješća o mreži za 2019. godinu.

[pet4r]

Stanley, ako imaš vremena i volje trebao bi razmisliti da u nekom trenutku od svih putopisa napišeš knjigu (makar i samo u pdf-u). Toliko dobro to radiš da je šteta da ovakvi opisi, a i slike kolodvora i drugih željezničkih lokacija ne ostanu i za neka druga vremena.