Ante-vž

Prošlo ljeto kojeg kao da nije niti bilo ljeto. Valja dalje putopisati... Hodali smo, iako smo komotno mogli uzeti autobusnu liniju. Kao da smo prešutno svi bili složni da daljnju vožnju autobusnom ne želimo. Ne zato jer bi možda opet naletjeli na neki krš od busa, ne niti zato jer možda smo željeli izbjeći i ugodnu vožnju nekim novim klimatiziranim busom, već smo željeli malo upiti atmosferu grada, lagano čavrljati usput. Željeli smo vidjeti malo Splita, željeli smo ga malo doživjeti. Kad već nećemo ostati živjeti u njemu, a to je najbolji način da se neki grad ili mjesto doživi, želimo najbolje što možemo dobiti, prošetati kroz njega, vidjeti ljude, zgrade, ceste, automobile, bicikle ako zaluta koji… Ako nekoga zanimaju malo precizniji geografski podaci, nakon terminala pokraj Sukošianske ulice krenuli smo na jug Ulicom domovinskog rata. Klizili smo lagano nizbrdo i prije vrata grada drevne Dioklecijanove palače, koja je u svojoj osnovi ovdje od početka 4. stoljeća, prošli kroz zanimljiv parkić gdje smo našli mnoge sebi slične. Vidjeli smo turiste lutalice kako sjede na travi i po klupicama s odloženim velikim naprtnjačama, neki na dekicama, neki izravno na travi, neki spavaju, neki veselo pričaju, neki čitaju, neki samo sjede i uživaju u popodnevu koje ide lagano kraju i uskoro će zakoračiti u sparnu srpanjsku noć. Onako umorne, parkić nas je skoro zaveo, skoro nas je zadržao na dugi niz sati, zamalo nas je oduzeo od naših želja da zakoračimo u kroz vrata drevnog grada. I jedan geografski detaljčić za one kojima je to važno – parkić se zove „Park J. J. Strossmayera“. I tako smo ušli i zakoračili prema jugu, kroz uske kamene ulice čija širina varira od 2 do 3 metra. Na mjestima povremeno stepenice, pod od glatkog, svjetlo smeđeg kamena ulaštenog od stotina tisuća koraka kroz desetljeća i stoljeća. Okolo nas kamene kuće visoke 10, možda 15 metara. Hodajući tim ulicama starog Splita lako se može dogoditi da nekome kroz otvoreni prozor upadnete u kuću. Kroz vrata se naziru kuhinje i hodnici, kroz druga se naziru trgovine i suvenirnice. S takvim gabaritima grad se brzo napuni ljudima, a u tempu ulica putovanje prođe za tren. Ubrzo, gotovo iznenada, iako hodamo lagano, izbijamo na Peristil. Trg kojeg mnogi percipiraju kao središte Splita. Trg koji izgleda poput amfiteatra, jer je njegov najniži dio pravokutna baza oko koje se uzdiže 5, 6 kamenih stepenica. Da bi stigli na središte trga, morate se spustiti u njegov centar. Kad od brojnih turista počinjete razabirati konture i oblike, sjeverno vidite kamene stare kuće, južno i istočno velike stupove s arkadama te red stepenica koje iz najnižeg dijela trga vode još niže, u zatvoreni prolaz, podrume palače, prema Rivi. Prema istoku je mauzolej cara Dioklecijana koji je pretvoren u kršćansku katedralu. Ironija povijesti je progonitelja Kršćana položila u mauzolej kojeg su kršćani pretvorili u svoje svetište. Tako on sada počiva u simbolu ove religije. Tko zna u što bi neki budući barbari mogli pretvoriti ovaj predivan prostor? Hoće li možda oni spremiti neku povijesnu ironiju, bilo svjesno bilo nesvjesno, koja će ostati za ispričati dolazećim generacijama. Ili će imati poštovanja prema kulturi i povijesti? Ako netko doživi, pričat će. Mladići u odorama rimskih vojnika atrakcija su za turiste. Selfie sa legionarom? Ma, neprocjenjivo. Za sve ostalo, tu je vaša keš lova koju imate, pa ju možete potrošiti na đinđi-minđi suvenire koji su vjerojatno proizvedeni u Aziji, pa su na brzinu prilagođeni da budu u vestibilu prodani na potezu od Peristila do Rive. No prije đinđulija u čiji ćemo se svijet zaplesti za nekoliko minuta svi smo gledali prostor oko sebe. Gledali smo u zvonik katedrale koji je uz mauzolej završen tek prije nekih 100 i kusur godina. Zvonik katedrale Svetog Dujma vjerojatno je najprepoznatljiviji simbol grada. Kad sam malo snimio prostor, dvije su mi misli pale napamet. Prva je akcija mladih splitskih umjetnika koji su jedne noći 1968. godine cijeli bazni dio Peristila prebojali u crveno. Trg je tako bio crven za prve jutarnje šetače prije nego ga je gradska čistoća isprala po nalogu zgroženih organa vlasti. Bila je u to u to vrijeme vrlo glasna poruka mladih umjetnika kako bi Split tada više trebao podržavati suvremene kulturne projekte. Službena javnost je taj postupak osudila kao vandalizam, no moderna povijest umjetnosti bilježi umjetničku fotografsko-slikarsku skupinu kao persone koje su se hrabro usudile iznijeti svoj stav u prostoru, ostaviti poruku i napraviti svojevrsni performas u doba kada oni i nisu bili tako česti. Ako netko želi naučiti više o akciji Crvenog peristila može popratiti slijedeće linkove… http://www.avantgarde-museum.com/hr/museum/kolekcija/4539-CRVENI-PERISTIL/ http://www.dailymotion.com/video/xvte45_crveni-peristil-split-11-sijecanj-1968_creation Druga misao koja mi je pala na pamet je citat za kojeg sam siguran da ga je izgovorio pokojni Boris Dvornik, ali ne mogu se sjetiti da li je citirao Smojea ili nekog drugog, ili je to on sam izgovorio? Uglavnom, na pitanje o tome što misli o Splitu rekao je: „Split je toliko lip da kad čovik u njega dođe, zaljubi se i više ne može otić.“ I taj filing starog Splita, cijele Dioklecijanove palače, i mnogih okolnih dijelova, pogotovo nekih uz more, pa brdo Marjan… Da, Split je stvarno predivan grad. Čak i razje…n svom tom sje…om povijesti nekako preživljava sve te Skile i Haribde i ove moderne tranzicije. Gdje pronaći novi gospodarski uzlet za novi uzlet grada? Kako sve ove tranzicijske predvodnike zakopati negdje duboko, barem sto metara ispod mauzoleja samog Dioklecijana. Kroz vestibil (ili podrume palače) koji od Peristila vode prema Rivi, predivni antički natkriveni prostor, sada umjesto nekih art, muzejskih i možda relativno pristojnih turističkih sadržaja trenutno okupiraju žohari koji azijske drangulije prefarbane u boje nacionalne zastave i grba i sličnih jeftinih veduta trže kao kvazi vrijedne suvenire ovog drevnog grada. To je kao da kravlju balegu pokušavaš prodati kao spomen na dijamant. Pobjegao sam brzo iz ovog prostora, a sličan nedostatak oduševljenja pokazali su i moji suputnici. I onda konačno toplo popodnevno sunce. Ulazak na Rivu, moderno uređen prostor i park između Palače i mora. Vruće je, umorni smo, plan je uz more doći do trajektne luke i željezničkog kolodvora. Dan izmiče kraju, umorni smo, a krevet nam se još ne približava. Valja još uživati u toplom ljetnom predvečerju prije nego li ćemo mrtvi umorni pozaspati u noćnom brzom prema unutrašnjosti. Nastavak slijedi… Bok! Ante

I onda smo se ponovno našli na autobusnom kolodvoru Trogir. Do njega je moguće doći regularnim pješačkim stazama, ali i kroz rupe u ogradi na južnoj strani kolodvora. Ograda bi trebala kolodvor dijeliti od šetnice na plaži. Zašto se ta podjela mora uspostaviti nije poznato autoru ovog putopisanja. Priče o potrebitoj pristupačnosti kolodvora, terminala i sličnih građevina sa što više strana poradi atraktivnosti javnog transporta pučanstvu autorima autobusnog kolodvora i sporne ograde očito također nije poznata. Kroz rupu prošli, četiri forumaša do autobusa broj 37 došli. Broj je to linije koja povezuje autobusni kolodvor Trogir s gradskim autobusnim kolodvorom Sukoišan u Splitu, ime koje dobio je potonji prigodno po ulici u blizini koje egzistira. Udaljenost između dvije krajnje točke putovanja je oko 26 kilometara. Vrijeme vožnje je 55 minuta do 1 sat. Pretpostavljam da u vrijeme veće prometne gužve ono poraste još barem 10-ak minuta. Autobus, dakle, prosječno vozi 25 km/h kaj je za prigradski bus (komotno se za ovu rutu može reći da je full gradska jer vozi konstantno kroz naseljena područja splitsko-solinsko-kaštelanske anglomeracije) čisto dobro. Ono kaj nije dobro je da bi se u integriranom sustavu gdi bi bus od Trogira vozil do kolodvora Kaštel Stari, a dalje prigradski vlak dobilo uštede u ukupnom putovanju oko 15 minuta. To bi pogotovo bilo korisno u dobra vršnih sati kad se putovanje produžuje na nekih sat i 10, sat i 15 minuta jer bi ušteda tada iznosila i do pola sata. Ma, da ne trabunjam. Nije niti postojeća linija tak loša, barem na papiru. Polasci su veći dio dana svakih 20 minuta, i autobusi polaze u oba smjera od 4:00 do 23:45 iz Trogira odnosno zadnji u 00:15 iz Splita. Vozila su, ha, kak se potrefi. Obično su loša. Mi smo krenuli iz Togira točno u peticu, bus razvalina samo takva. Veliki zglobnjak, iznutra pun naljepnica s upozorenjima na njemačkom, nekim je stolicama odvaljen tapecirung, al ljudi ipak u njima sjede. Vruće je za pop…it, klime nema, svi su prozorčići otvoreni, no to bude od pomoći tek kad krenemo. S nama u busu svakakvi domaći „jageri“, strane turistkinje i turisti te nas četvorica željezničkih frikova. Sjedimo na zadnjim sjedištima, bus lagano kreće, kad ono stop. Zablokirali smo cijeli kolodvor jer iza nas čekaju još dva busa da napuste područje istog. Čekamo nekih 2-3 minute a busu pritrčava neki lik u japankama i dugim zamazanim plavim, štofanim hlačama koje su prije nekih 2-3 godine bile valjda ispeglane na crtu. Nešto kasnije uočavam i gornji dio odjeće, kratka je to službena košulja poduzeća „Promet“ iz Splita. Izgleda kao da je prana i peglana preklani, naravno, stoji izvan hlača. Postariji brko, ponosni vlasnik ove krasne službene uniforme, uletava u bus, dočekao ga je drugi kolega kondukter u identičnom outfitu, također u japankama. Vozač sigurno nije bio u puno boljem stanju od njih, ali zakrivalo ga je vozačkom mjesto, pa smo bili uskraćeni za sve pikantne detalje – valjda. Ovi su dečki bili čista suprotnost uredno obučenom, čistom, opeglanom, ljubaznom i nadasve susretljivom vozaču autobusa koji nas je to jutro pokupio u Maljkovićima u brdima. Da zabune ne bilo, radi se istom prijevoznom poduzeću, ali o nekoj drugoj galaksiji. Rondavi zglobnjak pokrenuo se pomalo. Nakon što su ga u Njemačkoj mazili i pazili do zaslužene mirovine, sigurno si nije „mislio“ da će kao otpisana krama završiti u Dalmaciji i ovdje se taljigati po raznim linijama. I da ironija bude veća, danas je vozio liniju 37, koja šiba kroz Kaštela koja su nakićena brojnim kućama koje krase biserna arhitektonska rješenja lokalnih samoukih majstora. Eh, da majstor Radovan ustane iz groba, pa da od katedrale koju je sam uresio (i pripremio za dolazak na listu UNESCO-a) prošeta do autobusnog kolodvora, pa dalje krene prema Splitu, ne bi se mogao nadiviti novovjekovnim majstorima koji ga sljeduju. Sve to vrvi od statua delfina i lavova sa kuća koji blistaju u kombinaciji s jeftinim betonskim ogradama, a ponegdje i bodljikavim žicama. Tu su još i industrijski proizvedene verzije jonskih i korintskih stupova koji svoj spektakularni izgled najviše duguju jednom glavnom elementu – jeftinoj cijeni proizvodnje. Zatim se još svemu tome pridodaju, krajnje namjerno i nametljivo, fontane minimalnih cijena nabave u kombinaciji s arkadama od jeftinog betona na obližnjim kućama. Ravne sivo žbukane fasade dolaze povremeno, u nepravilnom ritmu da razbiju monotoniju monstruozno nagomilanog kiča. One pak pokazuju domaćinstva skromnijih mogućnosti. Ta kvazi jednostavnost čak dođe i kao svojevrsno osvježenje. Ako ništa drugo, ona djeluje realnije trenutku. No, sve to skupa djeluje devastacijski na vidljivi krajolik (nekad) prelijepog kaštelanskog zaljeva. Kvartovi se izmjenjuju, gotovo jednaki u svojoj arhitektonskoj i urbanističkoj promašenosti. Nas hvata umor, prvo se podsmjehujemo jednima koji lagano „kljucaju“, a kad se ti probude, oni se podsmjehuju onim prvima koji popuštaju pod masovnim kasnopopodnevnim umorom. Evo nas pred Solinom. U busu je vruće. Pruga nam postaje suputnik neko vrijeme. Gustoću prometa na njoj nećemo doživjeti, jer gustoće – nema. I prije teretnog kolodvora u Solinu napuštamo glavnu ulicu koja prolazi kroz sva Kaštela. Pogađate, ime „glavne“ ulice je: Doktor tata svih Hrvata. Očito je bio značajan lik u povijesti južnih krajeva koji danas doživljavaju procvat u vidu zatvorenih industrijskih pogona, iseljavanja stanovništva, nezasađenih poljoprivrednih površina, te cesta bez adekvatne gradske infrastrukture. Kako li je tek bilo grozno prije nego što je spomenuti doktor projahao kroz povijest. Nakon što smo prešli rijeku Jadro pomalo nas hvata poznati balkanski sindrom – puno nam je spolovilo više vožnje u ovom otpisanom njemačkom veteranu po loše održavanim gradsko-prigradskim cestama. Preko Jadra u blizini cestovnog prolazi i željeznički most. Mjesto je to gdje se mogu napraviti lijepe fotke rijetko prolazećih željezničkih vozila. I tak, taljigamo se i taljigamo. Šutimo, čekamo dolazak koji ne dolazi. Ipak, i svemu lošem dođe kraj, pa je tako i ta vožnja završila. Kad smo izašli na terminalu u Sukoišanskoj odjednom nam se činilo da putovanje i nije bilo tako loše. Ismić i ja smo na putu prema centru grada počeli razgovarati o intermodalnosti javnog prijevoza i o tome kako bi možda bilo bolje da prigradske linije voze sve do željezničkog kolodvora na Rivi. Načula nas neka gospođa i kaže: „Dečki, možete ovdi uzesti linije dalje za grad.“ „Ma, draga gospođo, mi samo teoretiziramo o moguće bolje postavljenim točkama integracije u gradsko-prigradskom prometu grada.“ – odgovorim ja bez nekih uvredljivih namjera. No, gospođa se, očito uvrijeđena, jer je mislila da ju zezamo, okrenula od nas s visoko uzdignutim nosom bez ikakvog pokušaja nam odzdravi. Mislila, je da ju zekamo žešće. Ali, mi se nismo zekali, mislilo smo kako bi realno bilo dobro postaviti neke druge točke integracije javnog prijevoza u gradu Splitu u cilju mogućih realnih poboljšanja istoga. Ali, kao što reče dr. Nele Karajlić u jednoj pjesmi koja je možda najveći hit „Zabranjenog pušenja“ – Džaba ja to tebi pričam… Krnji četverac se uputio prema Dioklecijanovoj palači. Nakon kraćeg razgleda trebali smo krenuti put kolodvora i susresti ostatak ekipe. Za ilustraciju preuzimam jednu fotku sa autobusi.org. Mislim da nas je ova krševina vozala do Splita (autor potpisan na fotki). Nek me ostatak ekipe ispravi ak nisam u pravu… Nastavak slijedi… Bok! Ante

Hvala, hvala! Ovaj ti je filmić potez kola! Ove mlađe kaj sam ja gledal po putu su ipak bile znatno dojmljivije. Ak ništ drugo filmić može poslužiti kao edukativni sadržaj o sigurnosti u prometu. Hvala, bilježim se sa štovanjem! Drugi put budem i dnevnice zaračunal. Hvala, Stanley! Sad se rumenim. Hvala, hvala! Evo, drago mi da sam onda ispunil očekivanja. Puno hvala za ovaj potez! Budem slobodan u nastavku putopisa i sam ponoviti neke fotke. Dragi mladići, nastavak putopisa očekuje nas… Autobusni kolodvor Trogir nisam snimil, da ne kvarim dojmove svim lijepim trenucima koje sam na ovom zanimljivom putovanju doživil. Odlučan sam tek malo riječima sumirati kaj bi trebalo učiniti. Dakle, za početak, malo arhitekture ne bi škodilo. Ovak na brzinu nisam našel neke planove razvoja, iako sam siguran da barem neke ideje postoje. Evo mojih prijedloga… Ok, Miken je možda malo prevelik za Trogir, ali nešto na tu foru…. Može recimo i štogod vako… http://aasarchitecture.com/2013/05/bus-station-by-blunckmorgen-architekten.html?+blogspot%2FNYoRC+A+AS+ARCHITECTURE No, tak prepušten sanjarenju o boljoj budućnosti pratil sam grupu dalje prema gradu. Ono kaj drugo upada u oči ogromna je prometna gužva na raskrižju kod samog autobusnog kolodvora. Križalište je to Trogirskog mosta, te ulica Kardinala Stepinca i Kneza Trpimira. Na ovom je raskrižju gužva ekstremna, a semafora ili kružnog toka – nema. Prolazak kroz raskrižje traje često satima a gužva se proteže još daleko preko Čiovskog mosta na sam otok Čiovo. Dakle, kilometarske kolone slijevaju se na to je(a)dno raskrižje u jeku turističke sezone. Kolaps traje skoro cijeli dan i prispjelim turistima poručuje – je..te se! Došli ste na odmor u Hrvatsku, imate sunce i more, a okolo se ne morate kretati. Javni prijevoz je kolapsu kao i individualni. Mi, domaći, ne znamo planirati (ili možda znamo, ali nemamo znanja i volje to primijeniti), a vi ostavite nam pare i ništa ne pitajte. U prvom bricu u kojeg smo se sjeli ekipa prosuđuje da je klopa preskupa. U stvari nije, tak košta svugdje u Trogiru, al to smo skužili tek kasnije. Barem je po cijenama Trogir mondena destinacija. No, stari grad Trogir je uistinu prekrasan i nije bez razloga uvršten na UNESCO-ovu listu svjetske baštine. Kamene ulice, Kamerlengo i katedrala tek su dio priče. Treba otići i doživjeti, pa makar iza vas bila neprospavana noć. Ok, spavali smo oko sat vremena, svaki, valjda… Došli smo na most Čiovo, isključili iz perspektive automobilske kolone na mostu, gledali smo kanal, brodove i grad. More je bilo čisto, zeleno-plavo, kamen kuća bijel, brodovi šareni, sunce jako, guste sunčeve zrake kao da su dodatno izbjeljivale vjekovni kamen. Temperatura je išla k tridesetki, no mi smo željeli ovjekovječiti dijelove ovog divnog grada za sebe, i druge. Eto, Mleci nam izgradiše finu utvrdu, Kamerlengo, da se brane još tamo u 15. stoljeću. Mostek pretrpan prometom. Katedrala Sv. Lovre. Prešli smo most, poklopali neku brzu hranu u nekom polu bircu gdje caruje mlada i krajnje neljubazna konobarica. Da, da, pogađate – Vlajina, nema greške! I nakon toga pravac plaža. Neki su se kupali, a oni stariji i iskusniji (čitaj pisac ovog putopisa) su „ubili oko na plaži“. Kad sam se probudil malko osvježen kolega moderator na podforumu mi je prišel mokar od kupanja, razvukel je smiješak i veselo izjavil: „Sad bar znamo ko hrče!“ Eh, sori dečki, al navečer budem zaspal ko bebica, pa ko me čuje, čuje. Uostalom, nekak sam siguran da i ako budem pokrenul pilanu u noćnoj smjeni, da me bude čul ravno niko od prisutnih avanturista. I onda je uslijedil raskol. Pristigli Vorta (pratio ga gosn SBB, za prijatelje EMD trubač) oteli su josipa i zagija i odveli ih u bespuća Vlaja. Ak Ivek je pohital prema busu i kidnul na aeropuerto. Ostatak ekipe je otišel na kavu. Dobro, kavu smo platili da bi ju mogli popiti i da bi u kafiću mogli namiriti elektroničke naprave za komuniciranje električnom energijom. I dok je Ivek guštal operativne radnje na aerodromu izbliza, avioni su neprestano polijetali iznad naših glava. Tog je dana bilo više od 100 polijetanja i isto toliko slijetanja. I dok je jedan od aviona odlazil na susret sa suncem, okinul sam tek toliko da mogu izjaviti: „Svi smo mi Ivo G (dži), ponekad!“ I ode on. A krnja ekipa spremala se na epsko putovanje busom do Splita. E, to je tek doživljaj balkanske kulture i običaja prometovanja. Al, o tome više uskoro… Bok! Ante

Yep, baš tak! Sjećam se da se razvila debata kaj sve staviti u kadar ili ne i da li uzeti poziciju više ili niže uz cestu. Na kraju je svako razvil svoju ideju i čini se da su obje ispale čisto dobro. Hm, vidim, piše mi se. No, malo sam krivo prokalkulirao vrijeme. Naime, idem malo na put i planiral sam ovaj putopis završiti danas, a tek sam „stigel“ do Trogira. Nadam se da nije bed pričekati kojih 10-ak dana da vidite nastavak ovih putešestvija po vlaškom i dalmatinskom kamenjaru. Ipak, ljeto je, vrijeme odmora, a moram priznati da mi treba malo. Polugodište iza mene bilo je uspješno, ali iscrpljujuće. I sam put do Splita i natrag u dvije noći mi sigurno nije pomogel da se malo odmorim od posla, no dobro, nisam odmaral tijelo, odmaral sam dušu. Tijelo idem odmarati sada. A pristup netu ne znam kakav bude mi kad stignem na odredište, pa eto, nastavak slijedi tamo negdi iza dana Domovinske zahvalnosti. Opet, možda mi na odmorištu, uz moguć dobar pristup netu, bude jednostavno do nekih drugih stvari. Ali, nadam se da shvaćate da je to - razumljivo. Ne bi htel završiti na brzinu, htel bi z guštom još napisati gomilu impresija iz trogirskog i splitskog kraja, a zato treba vremena. Niš, pomalo samo i čitamo se skoro! Bok! Ante

Hvala, hvala! Ne mogu sakriti veselje kad me legendarni putopisac s foruma hvali. Da, Stanley, nažalost nismo okinuli. Iako bi bilo zanimljivo vidjeti nas u kasno splitsko popodne s podočnjacima do poda! Biće, biće, samo izi. Nastavak slijedi, evo ga… Ajde da razriješimo taj boj Dalmatike i Vlajine. U biti je stvar vrlo jednostavna, Dalmatinke kažu da im se Vlajine spuštaju na more i kradu im potencijalne muževe. Kako to postignu, da ne okolišamo – odmah daju. Kaj konkretno, za one mlađe od 18 na forumu, daju puno ljubavi. Vlajine se vade na činjenicu da nastupaju s romantičnom ljubavi koju ove s mora ne znaju pružiti. Istina ili laž – samo one znaju. Kad dvije lokalke šeću rivom i vide treću koja se ne uklapa baš u njihove modne kriterije odmah će reći: „Vidi Vlajine!“ Uvreda je to veća nego da su joj rekli da je recimo - sponzoruša. Neljubazna prodavačica nije nešto raspoložena kad uzvraća sitniš, lokalne gospođe odmah će prokomentirati: „Ma, Vlajina jedna, vidi je, došla na more a ne zna ni pozdravit!“ Neljubazna konobarica sigurno nije Dalmatinka. One su sve fino odgojene cure. Ako vam ne pristupi s ljubaznošću sigurno je, pogađate, u stvari Vlajina. Lokalne mještanke provjerenog pedigrea sigurno će prokomentirati: „Didovi su joj iz Vlaja došli, di će ona vaka jadna na moru radit, bolje nek se vrati gori u Dolac boba sadit.“ No, tak bi mogli u nedogled. Ja budem samo dodal jednu malu pričicu s iste te štreke. Dakle, bila je godina 2007. a ja sam se jednu subotu spuštal s lokalcem od Unešića sve do Splita. I tak mi se po glavi vrzmalo pitanje, da li bude neko ušel u lokalac sad oko nekih 10 ujutro. A onda, na svakom stajalištu počele su ulaziti djevojke, niti jedna starija od 20 godina, a sve visoke, duge kose, lijepe vitke noge, manekenskog stasa i lijepih lica. Čim bi se približili nekom stajalištu, ja bi odmah na prozor da vidim slijedeće mlade koke, upicanjene za subotnju kavu, kako čekaju lokalca da ih odvede u centar lipog Splita grada. I svaki put sam pasao oči i dušu. Geografske ljepote krajeva nisam primjećivao sve do Sadina. Naime, od tamo nadalje mlade lijepe Vlajine nisu ulazile u vlak, pa sam se, htio, ne htio, morao diviti ljepotama Kaštelanskog zaljeva prema kojem pruga polako silazi. Ah, da, gdi smo mi divokoze zapeli. Čekali smo na lokaciji kod Labina daljnji promet. Pridružio nam se jedan strojovođa koji vozi za privatnika Keolis u Ruhr oblasti, Sjeverna Rajna – Vestfalija, Njemačka. Dečki se dive mojim vještinama njemačkog jezika. Njih mogu zavarati da sam prosječan govornik, no sebe još uvijek ne mogu. Treba učiti. „Učiti, učiti i samo učiti“, rekao je jedan predsjednik u našoj povijesti. Ne onaj po kome se zove cesta blizu koje smo trenutno bili. Mnogi su iskoristili priliku da poškljocaju i nešto odličnih kadrova u kontralihtu dok smo čekali Adriju koja je došla pola sata za zakašnjelim 825. Evo, citiram neke fotodojmove… Photos by josip (from josip fotogalerija) I onda smo tak čavrljali i čekali Adriu. Biti će to lijepi vlakić s češkim, ruskim, mađarskim i nekoliko slovačkih vagona. Na čelu je Osječanka 030. Ja sam fino postavil fotić na stativ, mjeril kadar jedno 50 puta, ravnal, izoštaval na točku za koju sam mislil da je prava za to. Uglavnom, bil sam umoran, ali totalno na adrenalinu! Nestrpljiv do bola. Dečki su milili oko mene i tražili dobre pozicije. Neki su otišli bliže pruzi i vrebali. I tak je vrijeme prolazilo a Adrije nema, i nema, i nema… Već smo pomislili da je nešt riknulo i na tom vlaku. Pa, nije valjda? Pa, kaj je sad? I onda, dok je većina bila opuštena i tek poluspremna za okidanje, neko je viknul: „Evo je!!!“ Džems je pomolio nos iz usjeka i krenuo relativno brzo u zavoje ispred nas. Počela je strka i vriska – mnogi nisu taj čas bili na željenim pozicijama. Ja sam sve namjestio prije, i fotkalo je čekalo spremno na stativu. Ruke su mi drhtale, priznajem. Imam već cener godina railfanovskog fotostaža, ima tu na desetke izložbi, stotine objava u časopisima, ali sada, pred nailaskom ovog vlaka u predivom kamenjaru nešto ispod Labina Dalmatinskog – ruke su mi drhtale. Htio sam lijepu dokumentarnu i pejzažnu fotku, htio sam vrhunsku memorabiliju dostojnu časopisa i monografija. Nakon toliko putovanja, hodanja i čekanja htio sam maksimum. Vlak je stigao, pritisnuo sam okidač, fotkalo je uzastopno okinulo nekih 6 fotki u nešto manje od 1,5 sekundu… Još je trebalo proći sekundu, dvije da fotić usnimi materijal na karticu, pa da mogu pogledati dal je ispalo dobro. I kadar, i oštrina, i dal sam barem otprilike pogodil ekspoziciju, da nisam nešt „spalil“, da nije uletil neki sitni detalj koji bi smetal, itd., itd… Da li je to to? Moj maksimum u tom trenutku? I kaj da velim o željezničkim pejzažima na pruzi Perković – Split. Ima stvarno nekoliko mjesta koja nude krasne pejzaže. Velika brda bez naselja s točkastim grmićima i žutom travom koja se bori s mnogo bijelo-sivog kamenja. Suhozidi između usjeka uzdižu prugu po sto metara uvis i vlakovi prolaze kroz ovaj pomalo vanzemaljski krajolik bez puno ostalih civilizacijskih smetnji. O njegovoj atraktivnosti dovoljno govori podatak da svi europski railfanovski fotografi dobro znaju za tu prugu i krajolike koje nudi. Mnogi od njih došli su i okušali svoje vještina ovdje. I možda najupečatljiviji dio na toj dionici je onaj od južnog portala tunela kod Labina Dalmatinskog do stajališta Sadine. Taj dio pruge nudi možda desetak odličnih mjesta za fotkanje željezničkih pejzaža i neću puno pogriješiti ako kažem da se mogu mjeriti s najatraktivnijim mjestima za fotkanje željeznice u čitavom svijetu. I pitate se dal mi je uspjela fotka, uskoro ćete moći prosuditi sami. Ja sam se znojio i gledao na malom ekranu fotića kako je ispala, uvećavao koliko se dalo i pregledavao svaki detalj. Nisam bio siguran da sam sve 100% pogodio, ali činilo mi se tak. Tek sam doma na velikom ekranu vidio da je, barem tehnički gledano, fotka u potpunosti – uspjela. Ah, fotka, evo je: Photo by Ante-vž (from Fotokronike Ante-vž) Išel sam na malo krupniji plan. Htel sam malo ući u to gmizanje dizela po (sad već) vrućem kamenu. Pa, eto, možda vam se dopadne… Zagi988 uspio je snimiti jedan potpuno drugačiji plan, i to je učinio (ako mene pitate) odlično. Photo by zagi988 (from Zagi988 slike - sve i svasta) Nakon kaj su većini nas uspjele fotke vlakova koje smo planirali fotkati na mjestima gdje smo to planirali učiniti, sad je pred nas stigel jedan drugačiji izazov. Valjalo je stići dalje Cestom doktora Franje Tuđmana do mjesta Maljkovići. Od tamo u 10:15 polazi Prometov autobus za Trogir. To je nekih 3 km niže uz krivudavu cestu. Sva sreća, pa je sve dalje nizbrdo. Ipak, valja požuriti jer slijedeći bus ide tek u 13:50. Imali smo još želju fotkati 5503, lokalni koji je kroz Labin trebal proći u 9:33, pod uvjetom da ne kasni. Al, to je već dosta knap za hvatati autobus s lokacije gdje smo bili. Odluka pada, idemo dalje niz cestu i ako uspijemo naći lokaciju za fotkanje super, ako ne, nemamo sreće. Dvije su se grupe odvojile i nađene su odlične lokacije: - prva grupa (koja je u tom trenutku bila dalje od Maljkovića) Photo by zagi988 (from Zagi988 slike - sve i svasta) Photo by Ante-vž (from Fotokronike Ante-vž) - druga grupa Photos by josip (from josip fotogalerija) I ovo je, čini se uspjelo. Na krilima uspjeha hitamo prema Maljkovićima nizbrdo. Cesta doktora Franje Tuđmana nema pješačke staze, niti biciklističke staze. Toga nema čak niti kad uđete u naselja. Borimo se s kamionima, autobusima i automobilima koji hitaju prema ulasku na autoput u Prgometu i moraju nas zaobilaziti. Sunce je već vani nekoliko sati, kamen se grije, postaje vruće, znoj se slijeva niz tijela koja hodaju uz užurbanu cestu. Pričamo o svemu pafkajući i stenjući. "Fala Bogu, pa je tu blizu autoput izgrađen." - netko će u grupi. Slijedi odgovor: "Zato, fala Bogu, uz državnu cestu pješaci nemaju gdi hodati." Primijetili smo drugu grupu ispred nas. Putem mobitela smo saznali da su na nekom prostoru koji bi mogao biti autobusno stajalište. I bilo je. Izgledalo je kao da su ga posjetile neke ekipe iz filma „Warriors“ (http://www.imdb.com/title/tt0080120/). Samo je još falilo da se iza nekog kamena oronuloj nadstrešnici bez ijednog stakla (jer su sva bila polomljena) približi onaj lik iz Warriorsa koji tucka dvije prazne boce jednu o drugu i cvilećim glasom poziva: „Warriors, come out to plaaay!“ Eh, tak nekak. Na stajalište je prva grupa stigla nekih 5 minuta nakon druge grupe, a to je bilo u 10:10. Ubrzo smo primijetili da odozdola dolazi žuti Prometov bus. Ouuu, jeeea! Ivek, naš vođa puta ovo je odlično proračunao. Ma, bravo! Ošo bus još malo iznad nas, okrenuo se i evo ga. Bil je fini klimatizirani, platili smo kartu, ukrcali se i polako klizili s brda prema moru. Ekipa se uskoro našla na busnom kolodvoru Trogir koji je tek nešto malo ljepše uređen nego ono stajalište podno brda u Maljkovićima. Busevi, ljudi, gužva, buka, ovo je sve samo ne uređeni i opremljeni terminal u nekom elitnom turističkom gradu. A Trogir bi, kao grad na listi UNESCO-ove baštine to trebao biti. I trebao bi imati autobusni terminal ili kolodvor uređen sukladno tome. Ali, šipak! Rekli bi domaći… Nastavak slijedi… Bok! Ante

Valjamo se dalje. U stvari i nismo bili tak spori. Obnovljena štreka prema Splitu nudi pristojne brzine prometovanja s obzirom na vrlo zahtjevnu geografiju. No, dobro, ono kaj su Francuzi i Španjolci izgradili da se kroz sličan krajolik juri 300 nećemo sad stavljati u kontekst ove priče. Pruga se od Perkovića čija je željeznička na nekih 200 metara počne penjati prema Primorskom Dolcu. Uspon počinje naglo sa skoro 30 promila i povija se oko brda Ošljak čiji je vrh visok 595 metara. Na oko pola puta do Dolca doći će na nekih 250 metara pa će se nizom krivina sjuriti do tog željezničkog kolodvora. Od Dolca pruga ponovno penje prema Labinu Dalmatinskom (za kojeg okruženje otkriva da ipak nije u Dalmaciji nego će prije biti u Vlajama) gdje doseže nekih 360 metara visine nad morem. Tamo kreće prema tunelu i više-manje skroz nizbrdo do Solina. Vlak staje na stajalištima i kolodvorima. Ekipa u vlaku postavlja zanimljivu internu kladionicu bez nekih posebnih uloga, da li će uopće itko ulaziti na jutarnji vlak oko pola šest u mjestima gdje ima svega nekoliko kuća? I ulazili su ljudi. Dva vagona polako su se počela puniti. Ljudi su unosili povrće: mahune, bob, pemidore… Se to ide v beli Split grad. Slično kak u pjesmi „Lepe ti je Zagorje zelene“ u vlak ulaze razna dobra koja ne idu ovdje u Zagreb već u drugi nam po veličini grad u Republici. Prolaze naselja zanimljivih imena: Bakovići, Brdašce, Preslo, Prgomet. Pruga vije uz dolinu i lagano se penje. Lijevo su brda, desno je dolina, a njoj nasuprot nekih 500 metara druga su velika kamena brda. Dolina je mjesto života. Odnose ga otamo razne nedaće, ali ne daju se ljudi. Neki ponosni stanovnici, ili oni koji pak nemaju izbora, ostaju tamo, sade, pa žanju, putuju u Split, sanjaju poljoprivredni raj u koji će jednog dana pretvoriti svoj kraj. Možda i turistički raj, jer kamena Vlaška brda na pragu Dalmacije izgledaju kao krajolici iz „Gospodara prstenova“. Vlak je redovito stigel u Labin Dalmatinski. Križamo teretnjak s dva Turnera na čelu. S nama izlazi jedna gospođa, iza nje desant nekih luđaka s fotićima i ruksacima. Prometnica, prava stasita Vlajina, vitke linije i strogog pogleda ne vjeruje u sebi kaj u stvari vidi. Ko su ovi luđaci!? Na moj pozdrav „Dobro jutro“ dobivam samo strogi vojnički pogled. Znak za polazak i ode putnički. Sunce je još za brdom, ali nebo je čisto ko suza. Biti će krasan vedar dan. Prometnica nas još malo promatra i ulazi u kolodvor. Dio ekipe trči prema Turnerima, dio pokušava pronaći ulicu da stignu do glavne ceste. Mrka prometnica izlazi i otpravlja teretnjak. Dim i buka počinju. Tutanj dizela bez turbopuhača miluje kamena brda. Photo by: josip (from josip fotogalerija) Tražimo i tražimo kak izaći iz područja kolodvora i stupiti na „Cestu oca svih Hrvata“. Ok, zove se prometnica drugačije, no u tom kraju sve važne ceste i ulice nose vrhovnikovo ime. Tamo je očito puno značio u povijesti, jer u mom gradu, pa i u nekim gradovima u sjevernim županijama ulica i cesta s tim imenom – nema. I našli smo. Iako je samo 50 metara daleko, poprilično je teško pogoditi s glavne ceste prema kolodvoru, putokaza nema, kamene kuće okolo su zapuštene. Na „Cesti doktora Franje Tuđmana“ (da, tak se zove) skrenuli smo lijevo, u smjeru juga. Malo sam se naslađivao osobnim uspjehom da sam prema kartama lako odredil da ćemo se dio puta pješke penjati uz cestu, dok je Ivek, doktor navigacija, rekel da budemo cijelo vrijeme išli nizbrdo. Win, win, win! Ma, zekam se, nebitno. U kraju koji slavi vrhovnika nazivom ceste pločnika u naseljima i biciklističkih staza, pogađate, nema. Neke kuće nemaju stanovnike, neke nemaju žbuku. Uglavnom, krenuli smo cestom koja vodi preko tunela, pa do još jednog nadvožnjaka preko pruge. Otuda puca zanimljiv pogled na prugu. Ma, kaj zanimljiv, fakat puca super pogled na prugu. Nakon nekih 20 minuta čavrljanja i hoda uz cestu dolazimo na mjesto događaja. Procjenjujemo kadar, zauzimamo pozicije. Brzi 825 samo kaj nije stigel. Sunce se počelo dizati iza brda i polako osvjetljavati pejzaž. Kazalo se dobro kad… Ubrzo smo saznali da je brzi zapel negdi kod Unešića i da se ne miče. Krepala 011, odmah su zaključili neki – i bili u pravu. Drugi su krenuli slagati priču – sigurno budu poslali Turnere po njih, ove sa terenjaka kaj samo vidli. Drugi si odmahivali – ma, daj! Zagi988 brzo je iščeprkal broj kolodvora u Unešiću i nazval da pitaj kaj je s vlakom. Ljubazni prometnik s druge strane lijepo je sve ispričal. Krepala loksa na 825, poslani Turneri po njih. To je značilo da se kroz nekih sat vremena do nas bude spustila kolona od 8 vagona i 3 (!) lokomotive. Huh, uzbuđenje je naglo poraslo. Austrijanci i Česi tu dolaze godinama, a mi ćemo im sad iz prvog pokušaja drpiti pejzaž kapitalac! Uz malo sreće, he, he… Sunce je lagano klizilo prema jugu i valjalo je promijeniti pozicije. I onda je, nakon 111 minuta zakašnjenja brzi 825 s tri lokomotive pomolil nos iz obližnjeg usjeka! Voila: Photos by zagi988 (from Zagi988 slike - sve i svasta): Photo by josip (from josip fotogalerija) Photos by Ante-vž (from Fotokronike Ante-vž) Eto, tak je to bilo veselo, he, he… I da, kapitalci su polovljeni. Poslije smo saznali da ga je ulovil i naš forumaški prijatelj „M41“: Huh, a još je trebala doći i „Adria“, putnički 5503, a u kontra smjeru (ak nekom paše) još i 520 i 5503. Jutro je fino počelo, čekal se nastavak, priče su kolale, raspoloženje je raslo. I opet ništ o „Dalmatinke vs Vlajine“ u ovom nastavku. Ma, biće, biće... Nastavak slijedi… Bok! Ante

I prije nego uopće mogu nastaviti, valja raščlaniti neke činjenice, razbiti neke mitove i postaviti stvari na svoje mjesto. Ma, da, malo sutra, baš sam ja pozvan da radim tak nekaj. Al, ipak, evo, kao sin Dalmatinke (ali ne i Dalmatinca) moram nešt reći o toj temi da ne bilo daljnjih zabuna i zbunjivanja u ovom, a možda i u nekim drugim putopisima. Sad je valjda jasno kak sam usred Varaždina dobil ime Ante. Dakle, ne Antun, Anton, Antonio ili slično, već baš Ante. Ante koji priča kajkavski, piše pola-pola (kak mu naleti), a većinu ostalog znate. Ne vjerujete, piše mi na osobnoj! I neću priložiti sken, ipak CIA je moćna organizacija. Ja fotkam željeznice, tu bi svašta moglo biti. Dakle na temu, Dalmatinac kontra Vlaj, Dalmacija kontra Vlaji i na kraju, ali nikako ne najmanje važno – Vlajine kontra Dalmatinke. Daklem, geografski gledano, a poklapa se s teorijama moje mame, a slično priča i naš pisac Ante Tomić, Dalmacija je kraj uz Jadransko more koji se proteže od otprilike Masleničkog mosta pa negdje do Ploča na jugu. Otprilike zauzima pojas koji se proteže isključivo uz more i ne zalazi u unutrašnjost dublje od nekih 5 do 7 kilometara, plus svi otoci u tom području included (uključivo). Dakle, od obale što se može dostići u nekih sat, sat i pol pješke je Dalmacija. Sve ostalo su Vlaji. Vlaški krajevi zauzimaju vrlo idilične predjele dalmatinskog zaleđa poput Ravnih kotara, Dalmatinske Zagore i Imotsku krajinu. Riječ Vlaj često se koristila kao pogrdna riječ za one koji su se u prošlosti iz nerazvijenog zaleđa spustili do razvijenijih krajeva uz more. Da li riječ i danas stoji kao pogrdna, i da i ne. Da li budem ju ja koristil kao pogrdnu – ne. Ako naši pisci i novinari Ante Tomić i Predrag Lucić ne vide u pojmu Vlaj ništa pogrdno, već samo odrednicu kraja, onda ju je koristiti valjda u redu. Gdje je nastala razlika između Dalmatinaca i Vlaja? Postoje gospodarske i kulturne odrednice koje su odredile neke razlike između ovih krajeva. Krajevi uz more bavili su se gospodarstvom vezanim uz more. Ljudi su bili pomorci, ribari i salbunjeri. Ovaj se zadnji pojam odnosi na vađenje pijeska kao građevnog materijala iz mora, a u dalmatinskom narječju pijesak je – salbun. Krajevi na morskoj obali imali su i puno bolju prometnu povezanost kroz povijest zbog razvoja pomorskog prometa još u antičkim vremenima, dok se kopneni promet zaleđem razvijao tek nekih zadnjih 150 godina, najviše pojavom željeznice. Ljudi u zaleđu bili su tradicionalno poljoprivrednici. Škrta zemlja čini se takvom samo naočigled. Kada se na poljima razgrne kamen dolazi se do crvene vrlo plodne zemlje na kojoj uspijevaju brojne kulture. I to kako uspijevaju! Vlaški su krajevi poznati po odličnim vinima svjetske klase. Povrće iz Vlaja spada u red najukusnijih valjda igdje. Vlaški krumpir, bob, rajčica (mnogi će tamo reći pemidora) vrlo su hranjivi i izvrsnog okusa. Tu još može rasti i žito. A tek voće – dovoljno je reći samo smokve. Smokve ko najbolji med ukusne. Smokve svježe, smokve suhe, smokve ispečene u smokovaču. Smokovaču kao odličnu baznu rakiju u kojoj onda počivaju trave koje je pretvore u najbolju Travaricu. Dalmatinci i Vlaji vječno se natječu ko će napraviti bolju Travaricu. No, natjecanje je uzaludno, jer su oba proizvoda obično vrhunska. Skoro bi čovjek zaboravil Masline. Mogu i one u Vlajima rasti kao i blizu mora – ulje je lijek vrhunskog okusa. Ali, da ne zaboravim mesoljupce. Vlaji su i Bogom dana zemlja za stočarstvo. Vlaška je janjetina neopisivo čudo pod nepcima, a pajceki koji tamo rastu postanu pršut poznat širom svijeta. Dakle, kad klizite vlakom prema moru, prolazite kroz bogate i napredne krajeve izrasle na vrhunskoj ekološkoj poljoprivredi koja ima tržište na svim kontinentima? Ah, da. Mali problem, Vlaške je krajeve prvo poharao Domovinski rat i raselio većinu stanovništva. O burnoj povijest prije toga da ni ne govorim. I od toga, mislim od Domovinskog rata, bi se možda ljudi nekako oporavili, ali je onda došla još veća grozota koja se u Hrvata zove – privatizacije i pretvorba. Skupa s time došlo je što kriminalno, što neznalačko uništavanje poljoprivrede, naročito u Vlaškim krajevima. I tako su Vlaji, kao i mnogo puta kroz povijest, selili trbuhom za kruhom, u Ameriku, u Australiju, u Argentinu, u Njemačku, u Zagreb… I tako danas vlakom kroz Vlaški kraj naletite na neka naselja, naletite na ogroman potencijal koji je u velikom postotku – neiskorišten. No, bude i nešt slika u slijedećem postu, evo, evo, bude. Mislim, ovo je ipak putopis, manje „slikopis“, iako je i takvima mjesto u ovom podforumu. Kaj ne? Ups, nisam došel do Vlajina. Al dobro, u slijedećem postu budemo razriješili i tu enigmu. Tu bi kontinjud… Bok! Ante

I tak smo stigli blizu Ogulina grada. Pred ponoć tam ništ posebno. Kmica lagana, nešto mladeži na ulici pokraj kolodvora traži neku elitnu rupu da im cajkare zatitraju dušu. Džems su skopčali i u planirano voznoredno vrijeme napustili smo ovaj meni drag kolodvor. Razne djeljiteljske akcije učiniše da kak naš, pa tak niti jedan drugi brzi vlak kroz Liku, više ne vuče – Lički džems, Ličanka, 664 ili kako je zadnih godina bilježe kroničari kao seriju 2062. Tu čast sad imaju najdraže mi Varaždinke, Male Karavele, a bilo bi pravedno reći da su još i Osječanke. Za vrijeme JŽ-a, a i dugo u HŽ-ovo vrijeme koji ga je veselo sljedovao, nije bilo moguće da se recimo lokomotive iz depoa Varaždin miješaju s lokomotivama depoa Knin. Svaki je imal svoje i znalo se gdi točno one voze. Čak ni Varaždinci i Osječani koji imaju 645, Malu Karavelu iliti po modernim kroničarima 2044 lokomotive, iste nisu miješali. Svoj becirk određeni brojevi lokomotiva rijetko su napuštali. No, čari liberalizacije i čovjekoljubnog liberalnog kapitalizma omogućili su mi taj dječački san da moje Varaždinke sad sve do Splita od Ogulina veselo dime. Za našu konkretnu ekspediciju značilo je to da zvuk Ličkog Džemsa ne budemo čuli i da budemo se samo u zajedničkim sjećanjima sjetili istog. Jer, eto, HŽ PP navedenih lokomotiva u svom voznom parku više – nema. No, lijepo nas je 028, nekdašnja Osječanka sad prešla u gore i na more, vozila. Sve nas je fino do Perkovića redovito isporučila. Prije nego smo se od nje rastali priredili smo joj „photo shooting“ u svježoj, mirnoj i mirisnoj ličkoj noći. Mjesto akcije – Ličko Lešće. Datum, ah, da, ponoć je bila prošla, to je sad 19. 7. 2014. General Motors vs Komatsu. USA vs Japan. General Motors vs Daimler Benz. Aha! Di ćeš po ličkoj cesti nego s Mečkom. Međed na međede. Komatsu ostal negdi u pozadini. I još jednu stavljam od tam: Zašto sam link, ziher se pitate? E, pa, vrlo stroga pravila foruma koja moja malenkost nema namjeru (a niti hrabrosti) kršiti strogo nalažu da se fotke već objavljene na forumu u formi za pregledavanje naknadno mogu pokazati samo kao link. Ova je već bila u „Fotokronike Ante-vž“ pa nesme više nanovo – jok. Pravila su pravila! ____________________________________________________ U ovom slučaju urednik foruma "Putopisi" mora intervenirati: Istina je da jednom objavljene slike ne bi trebalo ponavljati, ali u ovom slučaju prikaz slika unutar putopisa nije obično ponavljanje, nego tek ovdje svaka slika ima svoje pravo mjesto i opis okolnosti njenog nastanka u svakom slučaju doprinosi kvaliteti. Zbog toga sam si dao malo više truda i sve slike "oživio" _____________________________________________________ Dakle, natrag na priču. Razmililo se sedam samuraja po Ličkom Lešću u mrkloj noći, fotkaju sve nešto, sve nešto vuku neka fotkala, stative, mobitele… Željezničari su se malo čudili, al, brzo su pustili luđake na miru. Pozicije su padale, napetost je rasla. Kad se približi „parnjak“ 1822 koji je redovito dolazil iz smjera Splita, valja napustiti kolosijeke i omogućiti križanje. Brižni prometnik u jednom je trenutku izašel van i fino nas sve rastjeral. Natrag u kupe, a evo i 1822. I uskoro smo krenuli i mi dalje. Sedmorica sardina u jednom kupeu uskoro su na barem sat-dva zacrkali jedni prek drugih. I onda su budilice s mobitela krenule jedna po jedna. Ekipa se ustala i pripremila za desant na Perković. Na ulaznom signalu smo stali na nekih 30-ak sekundi. Koliko smo skužili, dojurili smo mrvicu prije vremena. Netom pred zaustavljanje na signalu ostao sam sam u kupeu i otvorio prozor. Kad me zapljusnuo taj obuzimajući miris vlaškog kraja u rano jutro, mislio sam da će mi noge popustiti od uzbuđenja. Taj miris vlaškog kraja na pragu Dalmacije koji miješa desetke mirisa mediteranskog bilja nešto je zbog čega bi čovjek ostavio karijeru i kontinent i došao „u Vlaje“ da bude poljoprivrednik na ovoj crvenoj zemlji koja daje najukusnija blaga za čovjeka. Uživati ovaj miris i domaću vlašku „spizu“ nešto je kaj čovjeka ostavi na životu barem jedno stoljeće. I to blagom, ali ispunjenom životu. Miomirisi Perkovića i zvuk domaćih mi 2044 lokomotiva je nešto kaj mi prije nikako nije išlo skupa. Sad mi se, dok sam stajal pokraj kolodvorske zgrade, taj suživot činil moguć, čak idiličan. Na vodovodnoj pipi uz kolodvor osvježili smo se i pripremili za nastavak puta. Pa, mislim, naravno da smo nešt i fotkali. I još jedna samo u linku, bijaše objavljena, čak posvećena nekom već. Pravila su pravila! I tak, to je to za taj čas. Bude još uskoro… Bok! Ante

I tak sam videl temu na forumu u kojoj već prokušana ekipa poziva na „Open windows 2014“, turneju noćnim vlakom do Splita (ili tu negdje), pa onda slijedeću noć natrag. Za one manje upućene u ljepote engleskog jezika – Open, otvoreno, windows, množina od window, prozor. Ah, da, 2014, znači A.D. 2014. A to A.D. je pak latinski i znači „Anno Domini“, ljeto Gospodnje. A to je pak kršćanski kalendar koji se računa (otprilike) od rođenja Isusa Krista, a baš taj kalendar uglavnom koristi većina današnje civilizacije. Uglavnom, ovo je bio treći takav događaj po redu, a iz priča o prethodna dva dalo se zaključiti da se radi o hardcore railfanovskom doživljaju gdje okorjeli ljubitelji dizelskog zvuka u dubokoj, mirnoj ličkoj noći uz otvorene prozore brzog vlaka prema moru dolaze blizu vrhunca doživljaja domaće željeznice. Uz to je tu još i totalno druženje, tračeraj, zezanje i žalopojke o mogućoj skoroj propasti domaće nam željeznice. Đekna još nije umrla, a kad će ne znamo. Možda uskoro? A možda su u šumi? Ovaj treći po redu događaj svakako nisam želil propustiti. Protekle dvije godine bil sam na putu uglavnom. Ove godine oba predložena datuma su mi odgovarala – odluka je pala – idem. Dobro, bilo je tu malo neizvjesnosti oko posla koji je prijetil da se opako protegne na vikend – ali, nisam se dal. Do noći sam odrađival zadatke radnim danom. I spremno dočekal petak – dan polaska! Forumaška ekipa, The magificent seven, koliko nas je bilo ove godine, počela se okupljati na Zagreb Zaglavnom željezničkom kamenu svih Hrvata i ostalih (za koje osobno mislim da nisu gosti) negdje oko 21:00. Trojica koji su stigli iz smjera Zagorja na ovaj pothvat su vlakom 995 već bili prispjeli oko 20:25. Negdje oko 21:20 na 1. peronu, 18. 7. A.D. 2014., bili su postrojeni: zagi988, josip, ismic, element, Marioo i Ante-vž, te capo di capi, glava i vođa puta, duhovna nam snaga – ivog. Mislim, barem su kod ivog-a bile karte i rezervacije. Cilj, misija i vizija putovanja. Dobro, idem jedno po jedno. Cilj: zabava Misija: napraviti odlične fotografije vlakova u dalmatinskom zaleđu i samom Splitu, družiti se s prijateljima i pri tome se odlično zabaviti. Vizija: Da pokažemo našim kolegama Austrijancima, Nijemcima, Česima, Mađarima i ostalima da i mi konja za trku imamo. Mislim, imamo više njih, voljnih okušati se s najvećim iskušenjima željezničke fotografije u vlaškom kamenjaru. U prethodnim dogovorima utvrdili smo plan puta. Al da ne otkrivam previše detalja. Zanimljivi plan nek se otkriva dio po dio. Samo budem rekel da je ovo putovanje bilo pretežno namijenjeno željezničkim zaljubljenicima koji željeznicu prvenstveno – fotkaju. U 21:45 smo trebali krenuti, i bi tako. Fino smo jedrili prema jugu nošeni snagom čiste struje i remontiranog kolosijeka. Mlađe snage koje su motrile događanja više oko samog prometovanja uspjela su primijetiti kak u jednog situaciji putnički ima nešto prednosti ispred našeg „brzog“ vlaka. Svo drvlje i kamenje palo je na naš dragi HŽ, ops, na naše drage potpuno neovisne i neoliberalistički razjedinjenje tvrtke ponikle iz bivšeg HŽ-a. I tak su se tračevi gomilali. O kome? Eh, sad, kaj niste išli s nama. U priče su ulazile forumaške legende od kojih neke više nemaju pristup forumu. Ali, zaključili su najstariji i najmudriji među prisutnima, da nije njih, ne bi forum ni pol tolko zanimljiv bil koliko je bil. Ili kolko je zanimljiv danas. I fakat, kaj bi ovaj forum bil bez, recimo – drempe. „Dobro dečki, dal vi to mene je..te ili onak na finjaka?“ Ispričavam se na prijevodu. Nastavak uskoro slijedi, a bude i nešt fotki…

Primijetih ovaj zgodan putopis sa zanimljivim društvom. Nažalost, moram malo popraviti dva navoda. Prvi je da je na dionici D.S. - Križevci V/max=120 km/h. Razlog - V/max vagona koji se upućuju na tu prugu. Drugi, teretnjaci prema VR voze V/max=80. Uglavnom, čini se kao odličan provod! Bok! Ante

Pa, društvo domaćina vrijedilo je više nego da je pol foruma tam, kaj ne? Ma, dobro, nije bilo Stanleya i Pfaffa, al bar je mladež bila u orgazmičkom zanosu. Njima je lokacija i društvo bilo super! Normalno kad nemaš argumenata da poraziš boljeg. Ma, aj džast mejk šit. Bok! Ante

Ma, čim nema većine od ovih 4C da nam sole pamet kak je Canon vangalaktički proizvod, sve je bilo posve oporo i komorno. Bok! Ante

Ma, Zagi je ko David Lynch! A truba je zakon! Bok! Ante

Bilo je divno! Hvala svima što ste došli! Jako mi je drago također da sam neke srel po prvi puta! Lijepo je prošel dan. Nažalost nije bilo dovoljno vremena da svima porazgovaram koliko želim, ali mnogi, pogotovo mlađi, nisu mogli odoliti čari depoa i hrpi Džemsova koji su danas tamo odmarali. Ne zamjeram im niti najmanje, upravno suprotno, jer na licima im se vidlo da njihovoj sreći nije bilo kraja. Niš, vidimo se uskoro negdje uz prugu! Bok! Ante

Hvala za zanimljiv izvještaj! Mnoge se čistine i proplanci čiste od drvene građe stradale od leda. Ak ništ drugo, bude novih zanimljivih lokacija za fotkanje željezničkih pejzaža. Bok! Ante

Još jedan zanimljiv "gradopis". Moram priznati da iz mojeg skromnog fotografskog iskustva proizlazi da je zeleni most na Savi u stvari krasan objekt za foktanje, pogotovo u trenucima kad njime prolaze vlakovi. No, prije je bio toliko pošaran svakakvim mudrim porukama da bi trebalo utrošiti sate rada u Photoshopu da se to sve lijepo popravi. Uostalom, toliko prepravljanja nikada nisam volio na fotkama jer im se tada uz blagi iskorak u područje umjetničkog u potpunosti oduzme segment dokumentarističkog (bilo bi idealno kad bi fotografija lako ušla u obje sfere). Moram priznati da je ovo malo natpisa što je osvanulo na mostu koji još nije do kraja nanovo obojen u meni izazvalo popriličnu tugu. Kad su radovi počeli, jako sam se razveselio da ću moći napraviti nekoliko lijepih fotki u neko zagrebačko jesensko sunčano popodne s nekim simpa vlakićem koji će krenuti put Gorskog Kotara ili čak sve do Rijeke. No, novi natpisi već su srušili tu, barem meni, potencijalnu čaroliju. Slična se priča ponavlja i s pošaranim motornjacima. Nedavno sam u zagorskim brdima škljocnuo jednu zgodu fotkicu na kojoj je glavni akter - Plavac. Godinama ih ne fotkam u pejzažima jer nikako ne mogu spojiti besmisleno šaranje i krajolike. To šaranje stvarno je besmisleno jer do sad u njemu, koliko god se trudio i pitao stručnjake okolo za savjete, nisam uspio pronaći nikakav umjetnički izričaj. Čak u njemu nisam uspio pronaći niti natruhe možda nekog potencijalnog suvremenog smjera umjetnosti koji izričaj, osjećaje i stavove stavlja daleko ispred forme ili bilo kakve estetike. No, vratimo se na Plavca s početka odlomka. Ovo je bio Plavac 030 koji nema niti jedan grafit na sebi. I djelovao je tako divno. Podsjetio me na djetinjstvo i brojna putovanja. Podsjetio me na mog pokojnog starog koji je baš ove vlakove volio voziti najviše od svih drugih željezničkih prometala. Tu je večer 030 stajao u kolodvoru Turčin zbog izmjene skretnica u kolodvoru Varaždin. Malo sam mu prišao i pomilovao ga po njušci. Imao sam osjećaj kao da mi je uzvratio još jačom energijom. Kao da je stvarno bio i on sam sretan time što sam ja bio presretan da konačno u pejzažu mogu poslikati jednog Plavca koji nije išaran. Kako li su onda tužni svi oni pošarani. Kako smo tužni svi mi koji ih toliko volimo? Pa, poprilično. Gutamo osjećaje i čekamo bolja vremena, ako ih dočekamo. Vremena bez bezrazložnog šaranja mostova, vlakova i mnogih drugih površina. Vremena kada će i grafiti biti izričaj, te će biti smješteni na nekim za to s(p)retnijim mjestima. Hvala Stanley za trud i zapisane utiske! Bok! Ante

Ovo je super! Putopis praktički iz ničega! To mogu samo stari znalci. Bok! Ante

Je, je tako, je. Malo iza Svetog Ilije. Eto, ispalo je zgodno putovanje! Bok! Ante

Detaljno i zanimljivo! Hvala kaj si nam približil putovanje za Rijeku novim vlakom! Bok! Ante

Hvala, Stanley, na odličnom putopisu! Standardi i dalje ostaju visoki! O događaju o koji je prethodio postavljanju osiguranja na ŽCPR-u u Pojatnom slušao sam kao klinac jako puno. Budući da mi je otac u to vrijeme bio aktivni strojovođa u ondašnjem OOUR Vuča Vlakova Varaždin čuo sam od njega mnogo "insajderskih" priča o tom događaju. Moram se odmah u početku ograditi da sve što ću navesti nije službeno zapisano, već je putem priča stiglo do mene. Radilo se uistinu o stravičnoj nesreći koja tada odjeknula po cijelom svijetu. Strojovođe su prepričavale događaj i bile tada pune suosjećanja za kolege koji su dotični vlak tada vozili. Strojovođa vlaka prošao je tešku duševnu traumu i nikada nakon tog jutra više nije sjeo u upravljačnicu niti jednog vlaka. Strojovođe su u stvari bile ogorčene na događaj i uglavnom prepričavali slijedeću priču. Dakle, bilo je rano jesensko jutro. Magla na području Pojatna u to je doba godine česta stvar i stvarala je redovito neprilike u prometu. Ako se dobro sjećam radilo se o vlaku 3320 kojeg je vraćala posada i lokomotiva koja je s jutarnjim ubrzanim (tada pod brojem 727, danas je to vlak 991) otišla iz Međimurja za Zagreb. Vidljivost je bila očajna. Brzina na toj dionici pruge tada je bila 80 km/h. Unatoč magli, kada su svi željeznički SS uređaji ispravni vlak prometuje redovnom brzinom (tako je oduvijek). U koloni autobusa sa školskom djecom koja se tog jutra približila ŽCPR-u blizu tadašnje Pušće-Bistre bilo je tri autobusa. Preko puta pruge u slično se vrijeme navodno našao jedan kamion koji je vozio beton. Navodno je vozač tog kamiona često prelazio taj ŽCPR i uvijek bio na oprezu jer mu je bilo poznato da tada na pruzi ima dosta jutarnjih vlakova. On je navodno čuo sirenu približavajućeg vlaka iz smjera Zagreba i ispred pruge zaustavio svoj kamion. Vozač prvog autobusa stao je na ŽCPR-u, pogledao u maglu lijevo i desno i krenuo prelaziti prugu. Isto je učinio i vozač drugog autobusa. Vozač kamiona je navodno svo to vrijeme stajao nasuprot njih zaustavljen ispred ŽCPR-a i čak je i blicao dugim svjetlima prema vozačima autobusa. Kako su oni to protumačili nije poznato. I treći je autobus stigao blizu pruge, navodno je stao, vozač je pogledao lijevo i desno i krenuo za kolegama prelaziti prugu. U tom je trenutku na njega neprestano trubeći naletjela lokomotiva s vlakom u punoj brzini (strojovođa je zbog guste magle navodno spazio autobus tek nekih 10-20 metara ispred lokomotive). Lokomotiva je udarila u zadnji kraj trećeg autobusa u koloni i potpuno ga smrskala. Epilog je opisan u Stanleyevom postu iznad. Još jednom izjavljujem kako se ne radi o službenom zapisu događaj već o rekonstrukciji na osnovu onog što sam čuo od mog pokojnog starog i brojnih njegovih kolega. Tužna priča koja je ugalsa 14 mladih života i zauvijek promijenila živote svih koji su se našli u blizini nesreće. Pokoj vječni... Bok! Ante

Na kraju nismo vidjeli dokumentiran cilj tvog puta da se bolnog posjeti. Nadam se da bolnica nije puno računala, ili možda Pfaffmobil ima dopunsko? U svakom slučaju lijepo je pratiti kako si vjeran ostao našem željezničkom prijevozniku unatoč raznim peripetijama na prijašnjim putopisima. (i kako bi ja reko) Bok! Ante

Ma ne Mukopis, nego Mrakpis! Ukoričiti ovo valja! Muke po HŽ-u svima su nam nekak na ovom forumu drage. Unatoč loko- i šino-ljublju (ponekad i Švedoljublju ) svi nekak s posebnim žarom uživamo u poslovnim propustima dragog nam prijevoznika. Kad već ide k - nek ide do kraja. Bok! Ante

Super! Evo, put se isplatil. Pozzz do neke slijedeće prilike! Bok! Ante