Jump to content

Ante-vž

Počasni član
  • Posts

    5753
  • Joined

  • Last visited

  • Days Won

    16

Everything posted by Ante-vž

  1. Huh, ovaj post mi je malo prošao ispod radara. Dragi prijatelju, hvala puno na lijepim riječima! Možda ipak nije najbolji post, ali si me ipak dirnuo ovim obraćanjem. Živio, dragi moj! Bok! Ante
  2. Dragi prijatelju, Pišem ti ovo pismo da te pozdravim, nakon dugo vremena. Znam, nema te više. U stvari, znam, postojiš, ali u nekom drugom obliku i formatu. Tvoja je svrha i dalje slična, tvoje muke podjednake, tvoji problemi i dalje prijete tebi (i nama) da ćeš potpuno nestati. Ona stvarna promjena, korjenita promjena koja nam svima treba, neizvjesna je i dalje. Ali, tvoje postojanje u novom obliku nije niti sjena onome što si bio prije. Danas si tih i gotovo neprimjetno kliziš krajolicima. Nisi posebno brži, ali si udobniji i ugodniji na putovanju. Nekad si bio glasniji, gromoglasniji. Čulo te se pet brda prije nego si stvarno došao. Ma, šta pet, nekad i petnaest, pogotovo noću, kada su utihnuli svi drugi, a ti si se probijao jednakom bukom i snagom kao da je bijeli dan. Sjećam se naših susreta. Ne pamtim niti jedan da bi bio tužan, sjetan. Možda sam ja bio sjetan kada bi te sreo u nekoj životnoj takvoj prilici, ali sam susret, on je uvijek bio veseo. Čak i u najtmurnijim danima, kada sam mislio da će moj ovozemaljski život završiti, susret s tobom uvijek je nosio barem iskricu sreće. Nosio je neki prikriveni optimizam. On se nije uvijek vidio, ali bio je tu. Nisi uvijek bio brz ali si nosio nadu, nisi uvijek bio točan ali si uvijek stigao, nisi uvijek bio čist ni mirisan ali tvoj je miris nosio lijepa sjećanja, nisi uvijek predstavljao napredak ali si ostao simbolom. Bio si simbol jednog kraja i svih života u njemu. Dotakao si egzistiranje svakog od nas, neke vrlo malo, neke neizmjerno puno. Mnogi su te ismijavali, ali kada su ih svi izdali, ti to nisi činio. Ti nisi bio hitar, ali kada su rugalice ostale bez alternative, bili su ti zahvalni što si znatno brži od njihovih životnih koraka u kojima nisu odisale duboke vrijednosti. Mnogi su naši susreti prošli u kratkom trenutku. Nekada si samo prozujao preko Kućanske rampe, nekada sam ti tek vidio krov preko krovova kuća u susjednoj ulici, onoj bližoj kolodvoru. Nekada si malo zastao u kolodvoru, a ja bi prolazio, pa smo imali vremena razmijeniti poglede, mirise, zvukove… Na mnoge sam naše susrete dolazio kako bi te fotografirao. Volio si to, volio si biti model u raznim prilikama. Bio si kao poljodjelac u poljima, kao lovac ili šumar u dolini Bednje uz zagorske šume. Bio si kao stari gradski šmeker između stare ložionice i novih stambenih zgrada. Poznao si svoj kraj, bio si čovjek od prilike, ali uvijek svoj, uvijek prepoznatljiv, uvijek poseban, uvijek onaj kojeg svi znaju, uvijek onaj koji će pomoći svima, koliko stvarno može. I danas postoji tvoj nastavak, on i danas čini gotovo sve što si i ti činio, ali nema tvoj šarm, nema tvoju snagu. Miris izgorenog dizela, vagoni koji se vuku za tobom kao bijele, plave ili sive čelične zmije koje klize krajolicima, zvuk turbokompresora koji je zajedno s motorom šištao preko svih zgrada i brda… Danas te više nema, zamijenili su te novi suvremeni motornjaci. Ali u maglovitim jutrima zagorskih polja oni nemaju tvoju postojanost, tvoju mirnoću u masi čelika. Žute jesenske padine više ne zuje u ritmu tvojih masivnih klipova i teških osovina. Ove nove pojavnosti su lakše i tiše. Ponio sam sa sobom ovu šačicu fotografija, ovu šačicu od mnogih, da se malo prisjetim svih onih divnih dana kada smo se družili i mislili kako naše druženje neće prestati nikada. Od svih što sam napravio, ove su se nekako izdvojile kao najdraže, pa sam ponio samo njih. Zime si posebno volio. Varaždin, 08. 12. 2012. Varaždin, 14. 01. 2013. Varaždin, 14. 01. 2013. Mađarevo, 25. 01. 2014. Varaždin, 02. 05. 2014. Podrute, 17. 02. 2015. Mađarevo, 03. 03. 2015. Mađarevo, 03. 03. 2015. Mađarevo, 08. 03. 2015. Donje Makojišće (Mađarevo), 08. 05. 2015. Donje Makojišće (Mađarevo), 07. 06. 2015. Podrute, 06. 09. 2015. Podrute, 18. 10. 2015. Podsused, 18. 11. 2015. Varaždin, 28. 12. 2015. Varaždin, 17. 03. 2016. Sveti Ilija, 10. 11. 2016. Mađarevo, 10. 11. 2016. Sveti Ilija, 01. 06. 2018. Doljan (Sveti Ilija), 01. 06. 2018. Novi Dvori, 20. 06. 2018. Podrute, 09. 09. 2018. Mađarevo, 03. 03. 2019. Ova je fotografija za mene posebna. Snimljena je za našeg zadnjeg susreta. Tada si već bio posljednji Mohikanac i vozio samo jednom dnevno. Krušljevec, 04. 06. 2021. Ovime su naša druženja završila, ostala su sjećanja. Ostao je tvoj dobri duh koji zauvijek lebdi rajem zaslužnih vlakova. Nedostajati će mi teški bat kotača na skretnicama i u kratim zavojima, nedostajati će mi struganje tih istih kotača u vanjskoj krivini. Nedostajati će mi dok juriš kroz snježne pahulje, a toplina tvojih kupea pored zagorskih krajolika bila je tada kao siguran dom. Nedostajati će mi tvoj zujavi zvuk, tvoje veselo brektanje dok loviš brzinu na kratkim ravnicama, nedostajati će mi dugi farovi reflektora dok sijaju iz dalekih polja, i najavljuju te dugo prije nego dođeš do mene u noći. Nedostajati će mi naši susreti, ta slatka i kratka druženja, taj ushit od tvoje mase i buke dok gotovo nemarno prolaziš i mariš samo za sljedeći kolodvor. Doviđenja stari prijatelju, do susreta u nekoj drugoj dimenziji. Nedostajati ćeš mi dragi prijatelju, sad kada te više nema, nedostajati ćeš mi zauvijek. S poštovanjem, Ante
  3. Hvala ti puno za ovaj putopis! Jako si se potrudio i bilo je zabavno popratiti druženje i iz tvog kuta. Bok! Ante
  4. Nisam dugo posjetio ovaj dio foruma, pa želim samo pohvaliti autora na vrlo zanimljivom putopisu. Posebno mi je drago da si uključio i Manastir Lepavina kojeg sam već dvaput posjetio. Jedna anegdota vezana uz Carevdar i Lepavinu. Negdje tamo 2006. godine sam krenuo fotkati nešto blizu Carevdara. Išao sam vlakom rano ujutro. Računao sam da će, u slučaju maglovitog jutra, moguće vrijeme provesti u nekoj seoskoj "biblioteci". Jutro je bilo maglovito, no seoske gostionice, krčme, kafe bara ili bilo čega sličnog - nije bilo. Nema niti danas. Naučen na zagorska sela, gdi nemre biti da krčme nema, mislio sam da je tako i u Prigorju i na Bilogori - eh, greška. Magla je bila ko u rogu, i ja sam čekal 2-3 sati na otprilike nula stupnjeva da se stvore koliki-toliki uvjeti da bar nešt zanimljivo snimim. Nekoliko tjedana kasnije sam fotkao oko Lepavine, vrijeme je bilo toplije, pa mi jutarnji čaj i grijanje nije trebalo. Po svijetlom primjeru na Carevdar (valjda) niti Lepavina krčmu, kafe bar ili nešto slično - nema. Stvar u toplijem dijelu godine spasi dućan gdje na prostoru ispred objekta lokalni seoski uglednici - piju pivu. Čak je na parkingu pokraj postojao (ili možda još postoji) improvizirani drveni objekt s klupicama i zaštitom od kiše. I tak. Bok! Ante
  5. Lijepe fotke i odlična foto-priča. Nostalgija, tuga... A pruga kraj Zelenjaka izgleda još uvijek super. Čisto bi komotno tam mogel voziti neki vlak. Bok! Ante
  6. Bravo, čestitke za novi putopis! Kako je bilo voziti se u novom vlaku, točnije u 7023? Bok! Ante
  7. Pozdravljam ovaj lijepi putopis iz svog kraja. Ova me priča podsjeća na dječje snove koji se onda kasnije manifestiraju na najljepši način. Kada snove pretvoriš u posao, unatoč tome što živiš u teškim vremenima, možeš pomicati planine. Puno sreće, Karlo! I vidimo se negdje uz prugu! Bok! Ante P.S. Poseban pozdrav tati!
  8. Zanimljive osobne impresije i lijepe fotke koje sve to dočaravaju. Mislim da si lijepo proveo subotu. Meni je to bilo pravi gušt pogledati ovdje na oblačnom sjeveru Bavarske gdje sam trenutno smješten. Bok! Ante
  9. Odlična akcija! Pohvale akterima! Bok! Ante
  10. Mensečini da je analiza malko netočna, odnosno da je HŽPP malko više točan. Naime, prema www.hzpp.hr jednosmjerna karta Rijeka - Fužine iznosi 29,80 kn. Povratna je 47,60 kn (i to potvrđuje njihov web). To je malko više od 20% popusta jer (29,80 + 29,80) * 0,8 = 47,68 kn. Ako se pak obračunava popust od 50% onda nema više dodatnih popusta, pa je izračun 29,80 * 2 * 0,5 = 29,80 kn što je točno to kaj si platil. Da si kupil kartu u jednom smjeru bilo bi 29,8 * 0,5 = 14,90 kn. Nije da inače branim tarife HŽ PP-a, al eto, reagiral sam kad sam videl da i seabral reagira. Iako je njegova reakcija ljepša. Inače, pratil sam u ovo ljeto prek mappera kak se kreću neki vlakovi na riječkoj pruzi i tijekom 3 praćena mjeseca niti jedan (!!!) putnički vlak na relaciji Rijeka - Zagreb - Rijeka nije redovito stigao na krajnje odredište. Tu nema smajlića. Živ mi bio! Bok! Ante
  11. Hvala ti, putopis mi je baš fino sjeo. Zanimljiv je i fino si sve pofotkao. Ova crkvica ti je super pofotkana, jedino možda WB malo više u toplo. Al motiv i kadar su stvarno dobri! Ovo govori o "znanju" vodiča. Mislim, lijepo je da se ljudi trude i imaju udrugu koja se brine o svemu, uređuje neke stvari i vodi turiste, ali ipak, malo znanja ne bi bilo na odmet. Da, i ovo je vjerojatno isto posljedica "znanja" vodiča. Ja sam poprilično siguran da u vrijeme dok su njemački ratni zarobljenici bili u bivšoj Jugoslaviji, pa tako i u Hrvatskoj, gotovo ništa od toga što se danas od vojnih objekata na Visu može vidjeti još nije bilo sagrađeno. Ili? Btw, ima li na Visu nešto sačuvano od vojnog aerodroma iz 2. sv. rata da se može pogledati? Bok! Ante
  12. "Bivša vojarna Taborec" - heh, kaj se sve dogodi mimo tebe pa čovek ne stigne pratiti. Godine 2001. sam posjetio tu vojarnu i to baš kao muzičar. Nas nekoliko iz vojarne u Dugom Selu imali smo rock band i gostovali smo upravo u Taborecu. Nismo svirali sami jer je Taborec imao svoj domaći bend pa smo imali zajednički koncert. Zanimljivo, s menom u bendu je svirao jedan bivši član Zadruge, a u bendu iz Taboreca je svirao jedan sadašnji član Zadruge. Zanimljive stvari život poklopi. Uh, s ovakvim sjećanjima zvučim sam sebi kao da ulazim u seniorsku forumašku gardu. Ma, nek, sam nek je zdravlja i dobre volje! Fala, Stanley na obnovi putopisa i zanimljivom detalju koji je donio novu pričicu. Bok! Ante
  13. Super slikopis! Vratio mi je uspomene na putovanje tom prugom. Naravno, samo do Virovitice, jer za putovanje do Barča sam puno premlad. Bok! Ante
  14. http://www.pohrani.com/f/3M/Td/19VlDHTT/img6238.jpg Fotka godine! Glasanje nije opće potrebno. Putopis i fotke - najs! Bok! Ante
  15. Tko ne trola ovu temu nije forumaš! Najbolje da ćemo jedni druge zajeb... preko PP-a! Gdi je onda draž? Bok! Ante
  16. Dragi dečki (jer, nažalost, niti jedne djevojke nije bilo)! Bilo je predivno i lepo smo se družili. Rekoše neki "ponovilo se" a ja dodajem: "Što češće!" Prozujalo je deset godina sam tak. Hvala svima koji su ovo virtualno mjesto napravili tako posebnim za mnoge od nas. Anton je "zakuhao" i uložio mnogo truda i vremena da ovo sve funkcionira on-line - posebno zahvaljujem! I posebno zahvaljujem ostalim administratorima, moderatorima i svima onima koji su nesebično upucavali gomilu što povijesnih, što suvremenih podataka i kvalitetnih fotografija. Dear, Koki! Pa, kaj i ti nisi malo došla!? Siguran sam da bi razveselila mnoge naše drage seniore kojima si falila i koji su pitali za tebe. Bok! Ante P.S. Buba u uho: "Ovo bi trebalo biti godišnje druženje."
  17. Priča postaje sve zanimljivija. CSI zeljeznice.net. Nema potrebe za ispričavanjem, nema ovdje nikakve krađe, već se jednostavno radi o motivaciji od strane drugih. Seabral je lijepo pofotkao haustore i tramvaje, no ti si snimio stvarno zanimljiv kadar. Tramvaj, prolaznik, snijeg, fasade i zanimljive sjene u samom haustoru. Mutnjikavi tramvaj se poklapa sa smjerom kretanja čovjeka koji je ispred njega. Sve skupa daje neku melankoličnu akciju, dojam lijenog zagrebačkog zimskog dana uz ipak neko kretanje u sivkastoj svakodnevici. Sve je to lijepo zaokruženo ovim haustorskim vratima, punih sjena i zanimljivih detalja i rasvjete, što daje dojam tradicije i mističnosti. A sve to opet isprepleteno s životom ulice koji se nalazi u planu ispred. Potencijalno zanimljivo. Ništ, samo naprijed s putopisom. Ispričavam se za mogućnost da "uhvatim" još nešt fotografski jako zanimljivo i u budućnosti. Bok! Ante
  18. Zbog ovoga je fotografija zanimljiv i uzbudljiv medij. Može se, rijetko doduše, potrefiti da netko tko o fotografskoj umjetnosti, ili o umjetnosti općenito (što ovdje ne mora biti slučaj) nema pojma, snimi nešto zanimljivo, čak možda izuzetno. To je slučaj ovdje i to je slučaj s fotkom koju sam izdvojio. Kadar je to kojeg se ne bi posramili mnogi etablirani fotografi. Ti uistinu nemaš pojma što si snimio. I nakon skretanja pažnje od strane drugih da se potencijalno radi o odličnoj fotografiji - ti i dalje nemaš pojma da si moguće snimio izvrsnu fotografiju. Kak sam i rekel, fotografija je zanimljiv medij. Lakoća stvaranja fotografije plijeni mnoge, no visoku razinu umješnosti, bez obzira da li se radi o primijenjenoj ili umjetničkoj fotografiji, dostiže tek njih malo. Zanimljivost cijele priče je u tome da je moguće da netko nekim slučajnim ili manje slučajnim okidanjem preskoči taj put. Time ne postaje majstor, tek iskazuje određeni potencijal u većoj ili manjoj mjeri. Nitko te ne tjera da se baviš fotografijom, da učiš bolje fotkati ili da proučavaš povijest umjetnosti fotografije. Ja se tek divim odličnoj fotki koju si napravio. Mora se priznati da si svojim nonšalantnim komentarom o tome kako te ne zanimaju mišljenja drugih o tvom fotkanju vjerojatno lako otfikario većinu koja ti je bilo kaj vezano za tvoje fotkanje mislila reći u budućnosti. Osim nekih. Bok! Ante
  19. Ili naknadno malo editirati. Evo moj doprinos praćenju teme: http://www.zeljeznice.net/forum/index.php?/topic/13092-foto-klinika-simptomi-dijagnoza-terapija/?p=490230 Bok! Ante
  20. Pa, eto, slobodno možeš slijediti svijetli Ivekov primjer. Fala, Ivek na dopunama! Viš, ovo s "bijesnim" Antom kad mu u kadru smetaju neke stvari sam zaboravil. Dio "fantastične sedmorke" je ušel u vlak i nije zatvoril vrata - grrrrr!!! A znali su da fotkam, jao... Imal je "bijesni" Ante i još neke epizode kad je teral ostale članove ekipe iz kadra u Gornjoj Stubici, pa u Podrutama i tak. A ovo s okretanjem lokomotive, zabave sa skretnicama i višestrukim pogađanjem puteva vožnje mogli bi nazvati - Treća sreća! Al kakav bi nam život bil da nas naše željeznice tak ne zabavljaju! Fala na komentaru! Heh, sad, australske vrleti još nismo probali, ali ima još vremena. Bok! Ante
  21. Hvala, kolega! Eto, nadam se da sam pogodil kaj smo proživjeli svi skupa tamo. Hvala, Stanley! Pohvale od putopisaca (koji su manje slikopisci) uvijek gode! Hvala i za nadopune iz bliže povijesti. Bok! Ante
  22. Fajnali d fajnal part, konačno završni dio… Reko, da završimo. Krenuo sam, gužva, čekanje, semafori, velike kolone, Split popodne postaje grad dugih kolona i kratkog strpljenja. Milio sam pomalo. Poneki oblaci iz poluoblačnog vremena donosili su poneku kap kiše. Prognoza je pokazivala kišu, na ja sam se nadao ugrabiti priliku prije nje. Kolone su bivale sve rjeđe, promet sve protočniji, Trogir sve bliže. I onda sam umjesto u Trogir iza aerodroma skrenuo u brda. Evo me opet na cesti dr. Franje Tuđmana, ovaj put pičim uzbrdo. Pronalazim lako Maljkoviće i sva mjesta koja smo bili pokorili pješice. Prva mi se pozicija ne sviđa zbog dalekovoda, krećem autom opet niže, nalazim jednom mjesto gdje je obnovljena cesta malo izmijenila put i gdje se jedna nadstrešnica starog autobusnog stajališta s polusmrvljenim asfaltom ispred toga našla nekih 4-5 metara od glavne ceste. Tu ima dovoljno mjesta za stati autom, a nitko neće naići stati baš ovdje. Izlazim, slažem fotkalo, čekam putnički iz Perkovića. To će biti svojevrsni nastavak i zaključak svega onoga što sam ovdje proživio po ljeti, ili? Sve je super, ali… počinje lagana kiša. Kišobran je vrlo učinkovit u ovoj fazi. Tri-četiri minute kasnije vlak je već trebao biti ovdje, ah, kasni malo. Čekam, kiša malo pojačava, još je uvijek sve ok. Kiša sve jača, vlaka nema. Odjednom shvaćam da je Vrag odnio šalu i da se sa sad već solidnim pljuskom ne isplati boriti. Spremam fotkalo u torbu, ubacujem ju na suvozački sic, sebe ubacujem na vozački. I dok sam sklapao kišobran leđa su mi skroz pokisla. Sada je već lijevalo gadno. Taj čas vidim da je vlak konačno prošao prugom na brdu. Bio je to putnički 5507. Dakle, 11. 9. 2014., iza 5507 išao je 523. Tko je pratio vijesti, već polako slaže kockice. Palim auto koji se zamagljuje brzo, palim klimu i auto se odmagljuje u roku 20-ak sekundi. Ako je prije kiša lijevala, onda nemam neki pojam kako bi opisao snagu padalina koje su taj čas rokale po mojoj šajbi i autu. Brisači na najvećoj brzini tek su djelomično donosili malo vidljivosti. Od silne kiše pruga se na brdu više nije vidjela. Gusta kiša koja je padala davala je dojam guste magle. Auto sam okrenuo i krenuo prema glavnoj cesti. Ono što je prije 10 minuta bio poluzemljani prijelaz na bivše autobusno stajalište sada je bila bujica vode koja je valjala omanje kamenje. Hoću li moći na cestu!? Vozim polako i riskiram kada prolazim bujicu. Ipak, dolazim nekako na cestu i krećem prema Trogiru, dolje. Sada je pak cesta svojevrsni potok koji sa strane nosi zemlju i kamenje. Iz šahtova skaču vodoskoci. Odlučujem pronaći mjesto gdje bi se mogao okrenuti i ipak krenuti u brda, prema Labinu i na kraju autoputu. Ako je ovakav potop ovdje, dolje pri moru gdje ova silna voda dotiče vjerojatno je još gore. Uskoro se okrećem na nekom parkiralištu i krećem prema gore. Vozim 20 sat. Brže ne ide. Kiša pada kao da sutra neće biti, voda teče niz cestu, valja zemlju i kamenje. Napuštam Maljkoviće i krećem dalje u brda. Neki vozači stoje uz cestu i čekaju da oluja prođe. Neki dolaze mi u susret, polako i oprezno. Kiša lijeva, ovakvo nešto čovjek vidi jednom u životu. Jebem si sve po spisku i moje jebeno naslikavanje vlakova!!! Voda valja sve više kamenja sa sve više vode uz cestu. Da li da stanem ili nastavim!? Polako sam gmizao, prepoznavano mjesta uz put gdje smo prolazili pješice. Stigao sam i do nadvožnjaka iznad pruge gdje smo fotkali „triple GM“ pa zatim Adriu. Od kiše se jedva vidi pruga, usjek kojih je nekih 300 metara daleko od guste se kiše – ne vidi. Vozio sam polako i samo pazio da ne naletim na odron. Malo je kamenje povremeno padalo na cestu i voda ga je odmah nosila prema rubu. Vozio sam po potoku na kojem je bilo barem 5 cm vode. Samo sam pazio da ne pokupim neki veći odron. Ekipa s vlaka 523 taj dan imala je manje sreće od mene. Kad su roknuli odron, lokomotiva se prevrnula. Srećom, nitko nije ozbiljno stradao. Prolazim kroz Labin, kiša lije i lije. Buka koju stvaraju udarci kapljica o lim i stakla auta postaje nesnosna. Vidi se 50-ak metara okolo. Htio sam stati na kolodvoru i čekati da prestane ova uvertira u neku novu Noinu plovidbu. No, zbog loše vidljivosti, profulao sam skretanje. Okretanje na cesti punoj vodotoka i kotrljajućeg kamenja nije dolazilo u obzir. Pravac autoput. Na autoputu je kiša padala i dalje ko luda. No, ipak, tamo barem nije bilo kamenja kojeg bi voda u nabujalim potocima uz rub valjala po cesti. Vozio sam 50-ak na sat. Kiša se počela smirivati. Preda mnom put do Zagreba. Kroz Liku će još padati dosta kiše, ali niti približno kao ovaj potop što sam maloprije prošao. Takvu kišu nikada još u bilo kojem prijevoznom sredstvu nisam doživio. Biti će to sto posto na svim telkama. I bilo je, na samom početku svih vijesti i dnevnika svih domaćih televizija. U srednjoj Dalmaciji i zaleđu bujice, poplave, odroni, urušene ceste i kuće, stariji ne pamte nešto slično… Prošel sam dobro, ozlijedil se nisam, vozilo nisam oštetil. Jebali me vlakovi da me jebali. Al, opet, dvije avanture u dva mjeseca na istim lokacijama. Svaka sa svojom pričom i jednom zajedničkom poveznicom – fotkanjem željeznice. Nabacil sam fakinski smješak, pustil si glasno mjuzu i nastavil voziti prema Zg. (i tako nije bilo slika u zadnjem postu) Di end. Bok! Ante
  23. Za sve one koji su voljeli Picarda i kapetanicu Janeway sigurno nisu voljeli priče koje su se provlačile kroz dvije epizode. Tada bi nestrpljivo čekali sutra kada bi na početku slijedeće epizode pokazali što se dogodilo u prethodnom nastavku i tada bi nakon toga jedna teta u mraku ekrana rekla: „…and now the conclusion!“ I sada zaključak – to je bila fina rečenica koja nas je onda još dodatno hipnotički prikovala uz telkač slijedećih 50 minuta. Uživanje je moglo početi! I kao i svakoj priči, pisanju, pa tako i putopisanju dođe kraj. Ja sam odlučio ovdje završiti, točnije, završiti u ovom postu. Valjda? Nadam se da ste vi rijetki koji ste ovo stvarno i čitali imali u tome gušta i da sam vam barem malo mogao predočiti što je to doživjela „magična sedmorka“ koja se sastojala od 4C (bez jednog C), jednog N, i još troje pridruženih mladih nada koji bi također mogli biti kategorizirani pod C. Za one manje upućene uputiti ću ih kratko kako bi upućeni mogli znati što to kao neupućeni znali nisu, a to je da C stoji za proizvode japanske korporacije imenom Canon, a N za proizvode japanske korporacije imenom Nikon. Dakle, te dvije popularne tvrtke koje obje proizvode odlične fotoaparate i pripadajuću opremu nameću se za poklonike i tu često dolazi do doživotnih „prijateljstava“. Naravno, oni su (mi smo) čiste žrtve marketinga, no kaj se tu može. Ponavljam, radi se o dvije vrlo kvalitetne tvrtke čije proizvode je po kvaliteti nezahvalno uspoređivati jedne s drugima. Nema se tu kaj pogriješiti pri odabiru, sitnice odlučuju, neki sitni detalji koji nekima odgovaraju više nekima manje. I tako se izabere, kupi, i radi dalje. Oni rijetki će uz fotografije stvoriti i nešto više, onaj mali komadić magije iz čudesnog stroja koji još uvijek, nakon gotovo 200 godina, radi na jednostavnom principu Camere obscure. Stvoriti će čaroliju bez obzira da li na kutiji piše Canon, Nikon, Pentax, Roleiflex, Mamiya, Hasselblad, Leica, Fujifilm ili neki čisto stoti naziv. No, neki se kroz karijeru usude napraviti i nezamisliv, gotovo zabranjen potez. Preći s korištenja Nikona na Canon ili s Canona na Nikon. Uh! Joj! Grozno! Pa kako?!??!? Pa, tako. Jednostavno ti se više svide karakteristike drugog proizvođača, i to obično po čisto osobnim preferencijama, a nikako po pitanju kvalitete komponenti, kvalitete fotografije i sl. Zašto to pričam? Pa, lako bi pod „Otvorenim prozorima 2014“ bila čista C ekipa, da se jedan pripadnik ekspedicije nije prije nekih godinu i pol odmetnuo i prešao u protivničku momčad. I još k tome ne bilo koju, već u najljućeg rivala. To vam je kao da pređete iz Reala u Barcu, iz Intera u Milan, iz Citya u United, iz Rome u Lazio, iz Dinama u Hajduk… Pogađate, ta crna ovca sam – ja. Pa, kako sam samo mogao?! Al, 'ajde, prihvatili me ovi C-ovi nekako u društvo. Što se sve ostalo događalo, u većini do sad – napisah. Splitska večer ostala je polupusta, barem na željezničkom kolodvoru. Nakon što su Adria i 1822 „posisali“ dvije nakupine uglavnom mladih i veselih turista i odvukli ih prema kontinentu, ostalo je još samo ponešto onih koji će za put koristiti i 824. To je brzak kojim se više u zimskom periodu neće moći putovati. Baš će ovih dana napraviti svoju zadnju vožnju za ovu godinu. Splitski kolodvor to će lišiti nekolicine putnika željeznicom u divne splitske večeri preko jeseni i zime. Bio sam tako umoran da nisam više videl ništ. Sve tamnije nebo nad Splitom meni se u očima pretvaralo u samo jedan oblik – krevet. Prije polaska sam iscijedio zadnje atome snage. Za kaj sam ih potrošil? Pa, naravno… A kaj su radili drugi koji su također bili mrtvi umorni? Pa, naravno… Photo by Marioo Ova je doduše nastala nešto radije. U vrijeme kad sam i ja još nešto fotkao, ali odapela mi kartica i te fotke su nestale. Joooj, da ne ulazim sad u detalje kako to biva kad fotografu odapne kartica ili jedan njezin dio (što je bio moj slučaj). Srećom je odapel dio, jer u protivnom bi izgubil sve slike s ovog putovanja. Ah… Uglavnom, džaba ti i brend i pet godina garancije kad baš tebi takva „super kartica“ otkaže poslušnost… Povukao sam dole srećom 80-ak posto materijala van s nje, bacio, kupio drugu, još skuplju i bolju, opet s pet godina garancije, pa ćemo vidjeti… Slagali smo krevete u kušetu jedan po jedan, veselili se, smijali se danu i događajima. Bili smo krepani i sretni. Vlak je uskoro povukao u brda. Kaštela su prošla za tren. Negdje iza Labina još smo u hodniku pričali o svemu. Kroz otvorene prozore uvlačio se predivan miris bilja dalmatinskog zaleđa. U jednom trenutku saopćio sam svoju odluku da želim samo malo leći i odmoriti noge. Svjetla su se uskoro ugasila. Slijedeće što se sjećam je da me negdje već u zoru, kad smo bili već duboko u kontinentu, Marioo trknuo i na dve-tri sekunde probudio. Bilo je jasno zakaj je to napravil. Opet sam bil aktiviral svoju tvrtku „Pilana“ d.o.o. Uskoro će Zagreb, ekipa će se pozdraviti do neke slijedeće ludorije… Putopisu je kraj, ali ne i ovoj cijeloj priči oko njega. Bil je 11. rujan, Anno Domini 2014, mjesto radnje Split, ja učesnik određenih poslovnih događanja. Završio sam tamo, ručao. Kolega me nazvao i zamolio da mu prije puta još nešto pošaljem mailom. Činim to u kafiću blizu Split Predgrađe kolodvora. Valja krenuti dalje. Već je 16:20, ja trebam autom put Zagreba. Vidim da se oko brda slažu zanimljivi oblaci, vidim da imam dovoljno vremena za stići u Maljkoviće. Ideja je napraviti nekoliko fotki na mjestu gdje je „magična sedmorka“ prolazila pješice prije nešto više od dva mjeseca. Iako je vrijeme poluoblačno, čini mi se super prilika za fotkanje s ovim oblacima što zapinju za vrh brda iznad Trogira, Kaštela, pa i samih Maljkovića. U Splitu popodne na cestama je velika gužva. No, probati ću stići do tamo, uz malo sreće biti će super fotke. Uh, lagao sam. Ovo ipak neće biti zadnji post u putopisu. Kraj, svršetak, konac, di end ipak dolazi u slijedećem i zadnjem nastavku. Čitamo se uskoro! Bok! Ante
  24. I tako dan ide kraju, polako i ovaj putopis. Umorni smo teturali uz more. Ekipa se malo razišla. Ostaci ostataka kruže obalom. Ja sam nastavio Obalom Lazareta, uz samo more, dalje prema kolodvoru. Obilazim „špic“ zgrade lučke kapetanije. Ovdje taj čas nema privezanih brodova i pogled puca na otvoreno more, cijelu putničku luku a prema sjeveru vidi se grad. Ispred njega na obali načičkakni mali kiosci ispred zgrade željezničkog kolodvora, turisti vrve da dosegnu vlakove, brodove, autobuse. Krasan miris mora me mami. Umorni kapci malo se više otvaraju, a ja vadim fotić i snimam… Kako sam teturao dalje u nosnice mi ulazi smrad mokraće. U tom trenutku za mene je to bio zamamni miris. Bilo me silno teralo na pišanje i smrad gradskog wc-a u blizini učini ni mi se kao najljepši miris prilike za olakšanje. Ruta mi se ucrtala u glavi, ušao sam i pustio slapove, život je postao lakši… „More je provod, more su koke, more je izvor života, je li tako Moke? A Moke je još dodao i to…“ Ovaj moderni citat često dobro opisuje vrevu po našim jadranskim mjestima u ljetnim danima. Ima provoda i lijepih žena, ima ugodnih šetnji, krasnog mirisa mora, ljetnog toplog sunca, predivnih njegovih zalazaka u more. Nekima ipak nije lako do mora doći. Treba nešto potrošiti, neki pak kampiraju, putuju vlakom, busom, stopom, žele stići do obale i malo se zabaviti, družiti se. Tu su uglavnom mladi. Dakle neki uspiju, neki ne. Vidjevši one koji su na razne načine uspjeli, razmišljam o onima koji nisu. „Kad su Pišonju nosili u hitnu, on ugleda mjesec iznad sebe i reče: „Bože kako neki mogu gore? A ja i Žuga ni na more?“ A poslije toga je pao u nesvijest i više nije mogao čuti kako se još dugo na nebu smijao mjesec žuti…“ Sunce je i dalje sijalo, mjesec se nije pokazivao. A i večer kad stigne biti će svjetla, vruća, puna lijepih šetnji i zabave. Divno ljeto „pokriti će“ pročelje kolodvora koje je natiskano s kvazi dućančićima koji nude svakakve suvenirske bedastoće. Ovaj prolaz uz sam kolodvor, između ulice i kamenog zdanja, sličan je podrumima u Dioklecijanovoj palači koji su također „zatrovani“ sličnim sadržajima. No, lijepo ljeto učiniti će da se zažmiri na jedno oko i da se kaosu koji buja iz godine u godinu „progleda kroz prste“. Ekipa se pomalo skuplja na kolodvoru. Vorta je dostavio „izopčenike“ koji su uživali u kasnom popodnevu oko Perkovića. Sad samo opet skoro svi na okupu, svega ima osim poleta. Kolodvor je za razliku od nas živ i veseo. Skupljaju se putnici koji će se uskoro ukrcati na popodnevnu „Adriu“. Provod na Jadranu došao je kraju i valja opet poći put Slovačke, Češke, Mađarske, Rusije… I tada Adria stiže. Službujući prometnik je čeka i prati budno kako će se garnitura postaviti na kolosijeku. Vlak je stigao. Kreću priče oko ulaska, traženja mjesta, praćenja rezervacija i karata. Vlak je velik i putnika puno. I dok se lokomotiva okreće oko garniture, putnici kreću u svoj pohod na sjedala i krevete. Večer se bliži divna i topla, no oni će današnju zabavu mijenjati za put kući. Dani odmora ipak moraju prestati. Nekima će pasti teško, neki će pak punih baterija bez problema krenuti u neke nove cikluse. I ja se nadam da ću pred jesen biti u ovom drugom modu. Ukrcaj je završen. Vrijeme je za posljednju akciju dana. Poslikati odlazak Adrie prema kontinentu. No, ispostavilo se da je još do kraja dana bilo nekoliko dodatnih „akcija“. Al nema veze. Sam sam doteturao na nadvožnjak, a većina ekipe je hvatala neke pozicije za fotkanje uglavnom pred južnim portalom splitskog tunela. U povratku s nadvožnjaka srećem Iveka. On se pun dojmova vratio s aerodroma. Sjedili smo na terasi u blizini nadvožnjaka i pretresali dan i noć iza nas. Bili smo krepani, ali bili smo sretni. Čini se da je akcija uspjela. Željeznički frikovi zadovoljni su učinjenim, valja dalje prema kolodvoru. Tamo će se skupiti sva ekipa i plan je dogovoriti kako ubiti još nekih sat i pol do polaska našeg vlaka, do trenutka kad bude se pred nama ukazal krevet. Počeli smo sanjati o skorim snovima. Prije snova trošili smo baterije fotoaparata i punili kartice – a kaj bi drugo radili, ne?. Luka je nudila divne tople boje netom nakon zalaska sunca. Veliki bijeli brodovi odlazili su i dolazili. Putovanje morem spada u red najromantičnijih putovanja. Čekajte, pa naravno da je vlak u toj istoj kategoriji! Kombinirati vlak i brod? Mrtav umoran sanjam o putovanju. Sanjam da ne zaspim. Možda smo mogli i s ranijim brzim prema Zagrebu, ali je prije puta jednoglasna odluka bila da putujemo s 824 koji polazi u 22:01. Željeli smo doživjeti večernji život kolodvora. I sada smo ga doživljavali sa zadnjim atomima snage. Vlak 1822 bio je spreman za polazak. I mi smo polako bili spremni završiti avanturu. Već je u tom trenutku bilo jasno da se dogodovštine neće prepričavati do dugo u noć. Sanak će stići brzo nakon polaska. Finalni dio putopisa slijedi uskoro… Bok! Ante
  25. Brutalno! Za ovakvo peckanje po adminu može se zaraditi ban! Btw, zanimljiv putopis. Lijepo je vidjeti da tradicija Parenzane živi barem ovako. Bok! Ante
×
×
  • Create New...