Jump to content

DB

Članovi
  • Posts

    18265
  • Joined

  • Last visited

  • Days Won

    59

Everything posted by DB

  1. Uobičajena zaštita polužja za prebacivanje prevodnica. To nisu likovni signali. To su: signal ograničenja brzine ("Kraj ograničenja brzine") i signali osoblja pruge ("Lagano" i "Opozivni signal").
  2. Ne bu išlo - tračnice su hrđave, a i to nije most u Sevnici prek Save.
  3. Vjerojatno je mislil na uključnu točku, kolokvijalno nagazni kontakt.
  4. Dobar posao! Generalno si pogodio - pragovi su prednapregnuti, pa kako se dotično prednaprezanje (odnosno njegov završetak) izvodi nakon postizanja tražene marke betona (prirodno, 28 dana nakon izlijevanja betona u kalupe, ili možda ranije, obzirom da se možda pari i/ili vakumira), presječene šipke se zbog vlačne sile uvlače u tijelo praga, a rupe se začepe mortom.
  5. Nemam informacije. Mogu nagađati, da je ZOP-u, ili nekom drugom subjektu u nekom trenutku zatrebalo otvoreno tovarište, pa su prilagodili taj dio terena bez suvišnog kopanja "na nulu".
  6. Lijepo je kad te se prisjete, pa makar i u ovakvom kontekstu.
  7. DB

    Vukovarski 3 u 1

    Pa dobro da ga bar grize savjest. Znači da je ideja još živa ...
  8. DB

    Vukovarski 3 u 1

    Hm, hm ... viš, a ja sam mislil da nije u prometu od II svj. rata.
  9. DB

    Vukovarski 3 u 1

    Blagodarim. Kad pohvala dođe od majstora putopisanja, onda ima posebnu težinu. Nakon ovoga, javljaju (mi) se dva pitanja: - prvo o prošlosti, naime do kada je uopće pruga (do Sajmišta) bila u prometu, odnosno barem za manevarske sastave ... i ima li kakvih podataka u prastarim voznim redovima o ev. putničkom prometu i - drugo o budućnosti, odnosno ima li ikavih izgleda da se ta dionica revitalizira? Ovo drugom slično je postavil svojedobno Seabral, pa sam mu odgovoril da vukovarski 'metro' nema pravoga smisla, jer praktički zaobilazi cijeli grad. To je i osnovni razlog da sumnjam u ikakvu revitalizaciju, jer ni teretni, a ni putnički promet ne bi dobili pozitivne rezultate i u cost-benefit studijama s najblažim mogućim kriterijima. Ostaje dakle saznati, ili makar nagađati kad je tuda prošla zadnja (i koja) lokomotiva ...
  10. DB

    Vukovarski 3 u 1

    Ostao je samo još jedan ŽCP, onaj na ulici Sajmište na kraju nekadašnjeg kolodvora i iza kojeg pruga skreće na jug, prema nekadašnjem kolodvoru Ilača. Do tamo obilazno ima dosta vožnje, a u međuvremenu se je sunce spustilo opasno nisko, dok je meni dinamo i uključivanje svjetala nedokučiva zagonetka. Obzirom na to što bi se moglo zateći na samom ŽCP-u, pokušavam kompromisnim pristupom - umjesto zaobilazno na sjever, idem na jug i skrećem u prvu ulicu lijevo, s nadom da na kraju postoji nekakav put i prilaz kolosjecima. No, završetak ulice u njivama i nikakav pogled na nekadašnji kolodvor me odvraća, pa tu definitivno odlučujem ostaviti ŽCP Sajmište i sam kolodvor za neku drugu priliku ... Okinuo sam na tom mjestu i fotku, ali je, valjda u žurbi ostala skroz mutna, pa nije ušla u obzir, dapače, obrisao sam ju još prilikom učitavanja. Vraćam se polako na sjever prema centru i na rubu uzvisine i početku strmine prema Vuki i centru grada, u Ulici tri ruže bilježim zadnju fotku ovog serijala s pogledom: Spuštam se u centar i ravno u hotel "Lav", gdje vraćam bicikl i naručujem kavu. Sunce je još negdje vidljivo iza zgrada, pa iako ima još malo dana, ispada da sam jedva dočakao predah i da ne žalim zbog propuštenog ŽCP-a. No, dilema ostaje ... kao i obaveza da ga obiđem prvom prilikom (tim više što kod njega počinje jedna druga, još neostvarena priča ...). Nakon kave odlazim u nezaobilaznu CineStarr-Konzumovu kocku i kupujem tek grickalice umjesto konkretne večere. Povratak po već tradicionalnom mraku Županijske, čekanje šveda u zakašnjenju (ovaj put s HŽPP planerom prolazi brže) i povratak u Vinkovce ... Ostalo je još samo predočiti ovogodišnje kretanje: - pješice od kolodvora do centra, malo uz Dunav, više Županijskom, zatim uz Vuku do 1) željezničkog mosta na Vuki. povratak do Turističkog ureda i do hotela "Lav" - biciklom do 2) ŽCP-a 204. brigade, zatim uz stari meandar Vuke i natrag, pa do Adice na ručak, povratak oko stadiona i kroz groblje do 3) kraja Mirogojske, 4) ćoška Držićeve, zatim preko Olajnice do Mosta prijateljstva ... - od Mosta Prijateljstva uzbrdo, pa desno u Kovačićevu i natrag, dalje uzbrdo pa desno prema Zagorskoj i 5) otkriću nasipa bez nadvožnjaka, dalje do 6) ŽCP-a Svačićeva, pa do 7) ŽCP-a na SR Njemačke, do 8.) ŽCP-u na Vijeća Europe, dalje do kraja ulice Stjepana Supanca, pa natrag prema centru grada do hotela "Lav" Dalje je ostalo samo pješačenje od centra do kolodvora Županijskom ... ništa osobito i već viđeno, pa nema karte. Na kraju, što reći? Ovaj netipični putopis je stvorio, barem meni, nekakav okvir predodžbe grada u oporavku od rata. Ad hoc posjeti s problematičnim fotografskim sredstvima i logističkim problemima urodili su, bar se nadam, živahnim prikazom urbanog identiteta i željezničke arheologije, čije rupe u siru zovu na krpanje svih tih rupa u nekim budućim posjetima.
  11. DB

    Vukovarski 3 u 1

    Na Njemačkoj Dio grada kuda se provlači pruga, ali i ulice kojima dolazim na ŽCP-ove su tipične urbano-slavonske, s prizemnicama s fasadama do nogostupa, okućnicama s 'običnim' ogradanma (dakle ne s visokim tarabama), drvoredima s jedne ili obje strane kolnika ... Ulica Savezne republike Njemačke je isto takva, položena smjerom sjever-jug, a ŽCP na njoj je u okvirima očekivanog. Pogled u smjeru kolodvora Vukovar: Pogled u smjeru bivšeg kolodvora Stari Vukovar: Na Vijeća Europe Ulica SR Njemačke se priključuje dalje na Ulicu Vijeća Europe, no do ovog ŽCP-a sam ipak došao obilazno po sjevernoj transverzali, već spomenutoj Radničkoj. Ovaj dio grada je pretežno ravan, tek u blagom padu prema jugu. Da ne bi bilo zabune, Vijeće Europe je ono kojem je Hrvatska pristupila 6. studenoga 1996. a za čiju tajnicu je nedavno izabrana članica hrvatske Vlade, Ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić i koje nema veze sa Europskom Unijom. Ova ulica se nastavlja izvan Vukovara jugozapadno prema selu Petrovci. Smjer ulice odakle sam došao, pogled prema sjeveru: Prizor otkriva dva kolosjeka koje negdje u grmlju spaja skretnica - smjer prema ŽCP-u na Svačićevoj, odnosno prema kolodvoru Vukovar: Dakle, malo dalje je bio (građevinski) početak kolodvora Stari Vukovar: Iz cestovnog kolnika je izvađen kolosjek: Kolosjeka nema ni blizu kolniku. Pogled niz Vijeća Europe prema jugu: Preko nogostupa se nazire jedan kolosjek i skretnica:
  12. DB

    Vukovarski 3 u 1

    Na Svačićevoj Skroz od kolodvora Vukovar do ovdje, pruga debelo zaobilazi glavninu gradskih naselja sa zapadne strane poput srpa. Odavde "ulazi" ponovo u grad, odnosno siječe periferijske ulice koje vode pretežno na jug. Tako je od bišeg nadvožnjaka na Zagorskoj do ŽCP-a na Svačićevoj (il kak bi rekel prof. Neven Budak - Snačićevoj) trebalo dulje pedalirati bez da negdje ugledam kolosjek. Sama Svačićeva i nije neka važna prometnica, počinje od križanja Nove i Radničke, prvo na zapad, pa oštro skreće prema jugu. Sam ŽCP je bio uglavnom očekivan prizor - kolosjek se naravno krije ispod kolonije grmlja: Trag preasfaltiranog ŽCP-a (a nazire se i desni trak unutar grmlja): Grmlj... kolosjek se nastavlja i na južnoj strani ulice:
  13. DB

    Vukovarski 3 u 1

    Na Zagorskoj Vraćam se kroz opisano naselje do Ulice 204. vukovarske brigade, pa skrećem preko Olajnice do Mosta prijateljstva i penjem se do ulice s već spomenutim urbanim vilama - Ivana Gorana Kovačića. Zbog nastojanja da pokušam uhvatiti što više motiva zaboravljene pruge, pokušavam doći do krajeva ulica koje vode na zapad, pa pri tom nemam baš vremena ni volje hvatati usputne fasade. Ipak u ovoj mirnoj ulici su niske, pretežno višestambene vile, otprilike iz 70-ih godina prošlog stoljeća. Na žalost, završetak Kovačićeve je ujedno i završetak napredovanja, pa mi ostaje povratak istim putem. Nastavljam uzbrdo, nastavno na smjer od Mosta prijateljstva i nailazim na kraj sokaka - odnosno na štenge. Nema povratka, guram bicikl po betonskom rubu i dolazim na nastavak koji se zove Vukina. Nastavljam ravnicom i dolazim do Bogdanovačke, skrećem desno i dolazim do nastavka iste koja na sastavu s Dugom mijenja ime u Zagorsku. Da, pomalo čudan naziv za ulicu u Slavoniji ... Ulica se spušta prema još jednom dosta širokom rasjedu, nakon čega se uspinje na drugu stranu. U prolazu gledam gdje su u asfalt ugrađene tračnice i usput se osvrćem lijevo i desno, u slučaju da su izvađene iz same ceste ... tako postepeno prolazim ovu uvalu i penjem se na uzvisinu prema Bogdanovcima. Dolazim do okretišta za autobus, no šinjama ni traga ... vadim obadvije karte i definitivno zaključujem da sam prošao trasu i da mora biti negdje u samoj uvali. Vraćam se polako i zaključujem da bi kolosjek trebao biti položen uz donji rub padine: Ovaj prizor na sjevernoj strani ceste je već poznat, no planum na suprotnoj nije baš zarašten, pa ni dalje kolosječnoj rešetki ni traga ... :ne zna: Bicikl stoji na mjestu gdje pretpostavljam da je prolazio kolosjek, i dok je izostanak tračnica u asfaltu još i razumljiv, teren s obje strane ceste očišćen od kolosjeka je potpuna enigma ... ... sve dok mi oko ne zapne na trapeznom presjeku na suprotnoj strani: - a pogotovo na ovoj: JEEE!!! Je da fali nadvožnjak, al osjećam olakšanje (i euforiju ) da prugu nije pojel mrak ... Doduše, nadvožnjak je očito dal danak ratu ... Još pogled sa strane na nasip: - i sličan na suprotnu stranu ... doduše u kontralihtu: I tako, napuštam lokaciju i krećem dalje prema jugu ... No, nedavno je netko negdje na forumu postavio pitanje o konkretnom nadvožnjaku, pa odlazim na Google Street View radi kontrole lokacije - i ne vjerujem očima: https://www.google.hr/maps/@45.3475471,18.98546,3a,60y,280.38h,83.43t/data=!3m6!1e1!3m4!1sFTW7Y2oEJ4APgvJ616iX0g!2e0!7i13312!8i6656 Pa taj nadvožnjak je dakle 'preživio' zadnji rat i bio je tu prije najmanje 7 i pol godina?!
  14. DB

    Vukovarski 3 u 1

    Obzirom da duž kolosjeka nema paralelne ulice, pa je trebalo obilaziti od jedne do druge i ispipati iz kojih ima kakav-takav pristup kolosjeku, ova bi se mogla nazvati ćošak Tražićeve i Nađićeve: Ipak je samo jedna, i to Držićeva. A pristup nemo'š bolji poželjeti: Sad je tu debeli 'lad: I već poznati prizor (nadvožnjak na kraju kolodvora): Pogled uzbrdo: Pa nekolko zumiranja: Mda, predaleko je da ostavim bicikl bez nadzora, pa optika rješava dilemu - ima li ili nema grudobrana. Mislim da bi nekontrolirano ulijetanje u onaj biljni galimatijas proizvelo veću štetu nego nalet na zemljani naboj. Na kraju ove epizode, posveta malom i glasnom čuvaru teritorija:
  15. DB

    Vukovarski 3 u 1

    Izvlačnjak i okolo njega Vraćam se natrag prema gradu i skrećem iza ćoška već spomenutog nogometnog igrališta. Na kraju nailazim na gradilište: Obilazim mauzolej i nailazim na kraj ulice gdje je stražnji ulaz u neko manje groblje. Uočavam pješačku stazu, koja kroz cijelo groblje vodi do očito, glavnog ulaza: Groblje je starije, usput tražim koja je zadnja godina nekog ukopa. Čini mi se da sam našao 1967. Ulica je Mirogojska. Bi li mogla biti primjerenijeg imena? Cilj ovog vrludanja stražnjim prilazima i sokacima je na kraju Mirogojske: Naravno, ne Mini, nego prolaz prema pruzi - izvlačnjaku: Nadam se da pažljivijim pratiteljima ovog putopisa ne treba objašnjavati što se mjestimično nazire ispod zimskih ostataka džungle. Na stranu prema kolodvoru više se ne bi moglo nazrijeti niti uginulog slona, a kamoli tračnice: Na žalost, ta nakupina svega i svačega, koja ko da je ispala iz bajke o Trnoružici, ne dopušta uzdužno napredovanje. Trebalo je promijeniti lokaciju pristupa, sjevernije ... tamo negdje gdje se u pozadini fotke naziru kuće.
  16. DB

    Vukovarski 3 u 1

    Adica Karta pokazuje da smo na otoku, no u naravi cijele ove vodene površine južno nema: Voda sjeverno: Tu se putevi razilaze. Ja ću lijevo. Prvo se dolazi do parkirališta: Restoran u dva dijela: Sa stražnje strane: Tamo dalje su smještajni kapaciteti: Tzv. zelena površina: Sprave za mučenje: Sjenica: Nakon obilaska izvana, smjestio sam se unutra. Naručio juhicu i smuđa. Juha ko juha, al smuđ baš i nije bio nešto ... je jestivo, al od prvoklasne ribe se očekuje i prvoklasna klopa, a ne nešto na razini gableca u radničkoj menzi. Ak se dobro sjećam, navodno je fiš-paprikaš po čemu su poznati, al nešto nisam bio raspoložen za grijanje ušiju.
  17. DB

    Vukovarski 3 u 1

    Etapni cilj mi je dakle Adica, no za početak pokušavam slijediti zapušteni kolosjek, s namjerom da obiđem korito "Stare Vuke" s istoka i sjevera, pa da tuda dođem do parka (i restorana) ... Utabani put je naoko tvrd i ravan, no osjećaj kog prenosi sic je više tvrd, nego ravan ... Jedan pogled unazad: Polako napredujem i vrlo brzo desno uočavam rub izvlačnog kolosjeka (odnosno, početka dionice Vukovar - Stari Vukovar): Nemam nikakav lokot, pa se ne usuđujem jednostavno ostaviti bicikl i pentrati se ne bi li locirao nekakav grudobran. Odlučujem zato da ću kasnije pokušati prići sa suprotne, gornje, urbane strane. Nastavljam dalje duž ribolovilišta: Na kraju vode, nailazim na pješčani rudnik: Teren, strojevi i sužavanje staze ne obećavaju ... a karte ne pomažu puno, jer su jednostavno prilagođene urbanom rasteru ulica i zgrada, a ne nekakvoj neuređenoj industrijskoj divljini. Uočavam kolegu biciklista koji očito vozi prema meni, pa čekam da se primakne i pitam mogu li dalje tuda doći do Adice. Kartu čitaj, a seljaka pitaj. Čovjek vrti glavom i savjetuje da se vratim na asfalt. Slušam savjet i okrećem, a ovo je jedna slika s povratka: Da nije strojeva u daljini, bila bi to prava oaza mira.
  18. DB

    Vukovarski 3 u 1

    Tja, za trajanja rata, babe su u kameru tumačile ne samo koji im je kalibar napravil rupu u crijepovima, nego i poziciju otkuda je doletjela.
  19. DB

    Vukovarski 3 u 1

    Biciklo Prigodna pjesma: https://www.youtube.com/watch?v=e2zYGUi3SqM Planirao sam na ručak otići u Vukovarsku kuću na Adici (unatoč imenu, nije otok, nego park zapadno od grada) i usput prijeći ŽCP na Ulici 204. vukovarske brigade. Prije toga svraćam u Turistički ured da se opskrbim nekakvim planom grada, jer mi je traženje zaraslih ŽCP-ova po ekranu smartfona prevelika tlaka. Napominjem im kakve su mi (i bile) namjere (nextbike-om) i kakva mi karta treba. Službenica se čudi da Nextbike nema ni jednog bicikla, ali mi nudi njihov, gradski - i to zabadava! To je nekakav evropski projekt, kojim je grad nabavio 4 bicikla za znatiželjne turiste, taman su dan ranije (ili koji više) stigli, a čuvaju ih preko ulice, u hotelu "Lav". Pa ako želim, moje je samo da izrazim želju i dam osobne podatke, pa odem preko na recepciju i dobivam biciklo ... Bit ću time i vrlo prvi korisnik. Naravno da sam izrazio želju. Uzimam dva plana grada različitih mjerila, prelazim ulicu i javljam se recepcionerki, a ona me odma šalje pred ulaz, gdje njezin kolega izvlači odnekud 2 bicikla. Muški i ženski. Odabirem naravno ženski. Za ono što mi treba, puno je spretniji za česta zaustavljanja, silaženja i penjanja radi fotografiranja. I evo ga: 21 brzina, Shimano ... sve super, samo mi je sic prenisko. Nažalost, ne uspijevam naći nikakav inbus-ključ za regulaciju, pa se nastavljam mučiti savijenih koljena do kraja ... U pozadini je naravno, ŽCP na Ulici 204. vukovarske brigade. U smjeru mosta na Vuki: U smjeru centra grada: Iza ograde je nogometno igralište. Pogled s pruge u smjeru Olajnice i Vuke: U smjeru Adice: U smjeru kolodvora: Vjerovali ili ne, ali stojim uz kolosjek: Teškom mukom se može locirati jedna tračnica ...
  20. DB

    Vukovarski 3 u 1

    Otprilike na 2/3 raspona je rupa u pokrovnom limu - očito od minobacačke granate (Stanleyu ostavljam procjenu jel od 80 ili 120 mm ...): Malo dalje, još jedna. I ova izgleda da je od granate - samo nedetonirane: Ležajevi južnog upornjaka: I ovdje je eksplodirala granata: Arijadnina nit ...? Pogled unatrag: Iznenađujuće je solidno stanje mosta - tračnica, pragova, pribora, rasponske konstrukcije, naoko i upornjaka - stječe se dojam da bi trebalo počupati raslinje, popraviti oštećenja od 2 granate - i moglo bi se voziti bambus-drezinama. Valjalo se strmopizdit - kaj je obično teže nego uzbrdo: Uspio sam, hvatajući se za granje, bez opasnosti i ozljeda. U podnožju, pogled nalijevo, duž nasipa: Lagani zoom na imelu: Kuća (vahtarna?) na željezničkom nasipu: Zaputio sam se natrag istim putem prema centru ...
  21. DB

    Vukovarski 3 u 1

    A ovako je to na mostu: - pogled s upornjaka uzvodno - pogled s upornjaka nizvodno - iznad ležaja nizvodno - iznad ležaja uzvodno - nizvodno - uzvodno - nalijevo - nadesno - niz vodu - uz vodu
  22. DB

    Vukovarski 3 u 1

    Pruga Vukovar - Stari Vukovar (Sajmište) 2019. Ove godine sam imao plan obići periferiju grada, dakle one sasvim 'obične' stambene dijelove, s krajnjim ciljem obilaska i fotografiranja svih željezničko-cestovnih prijelaza na zaboravljenoj pruzi. No, pješačenje baš i nije opcija, jer kad se pogleda karta grada, taj dio je upravo i daleko najveći. Protekle dvije godine sam razbijao glavu kako organizirati nekakav auto - no ove godine se ukazala druga mogućnost - Nextbike. Našao sam da imaju terminal taman između pješačkih mostova na lijevoj obali Vuke. No planovi nisu uvijek gotova stvar - dolaskom na destinaciju, našao sam samo prazne stalke. Prva pomisao je bila da je svih 6 bicikala (toliko je naime stalaka) u prometu. A ništa, ostaje dakle cipelcug, pa dokle dođem, dođem ... I krenuo sam već opisanom trasom duž lijeve obale Vuke prema mjestu gdje bi se trebao nalaziti nekakav željeznički most ... Nisam uopće imao predodžbu gdje je i kako smješten , u kakvom je stanju i - postoji li uopće. Obzirom na pregledavanje Google Maps i pogleda duž izvlačnjaka iza kolodvora, bilo je tek izvjesno da je trasa potpuno obraštena zdravim grmljem i možda nižim drvećem. Ništa - ali baš ništa me nije pripremilo na ovaj prizor iza blage desne (lijeve riječne) krivine: JEEE!!! Iznenadna pojava, naoko sasvim solidnog mosta u ovakvom, gotovo parkovnom ambijentu - moram priznati da bi me više od ovog mosta oduševila jedino rekonstrukcija onog prvog, u II svjetskom ratu srušenog mosta kod Erduta preko Dunava. Obzirom da je dotična županija trenutno jedina službeno razminirana, a i na utabanu stazu, valjalo se naravno popeti na kolosjek. Lakše reći nego provesti. I na fotki se nazire (a fotke su inače loš medij za predočavanje strmina) kakva je strmina i nepristupačnost, a obzirom na moje cipele sa zaobljenim đonovima, bila je to zahtjevna zadaća. Pitanje je da nasip nije obrastao šibljem, bi li se uopće mogao popeti bez nekog drugog pomagala? No uspjelo je i ovo je prizor nadomak vrha: Ovakav je pogled sa vrha nasipa preko i uzvodno: Desno, u smjeru sjevera i kolodvora Vukovar: Netko je nedavno negdje spomenuo da se uređuje lijeva obala i uzvodno od mosta, pa kako su od ovog prizora prošla 3 i pol mjeseca, bilo bi dobro saznati kako to sad izgleda.
  23. DB

    Vukovarski 3 u 1

    Napuštam groblje drugom, paralelnom stazom koje s memorijalnog dijela vodi ravno do onog ranije uočenog ulaza. Odnosno, izlaza. Skrećem desno i nekih 200-300 metara niz prilično prometnu cestu D2 prema Iloku, dolazim do odvojka sporedne ceste prema Muzeju vučedolske kulture. Još nekih kilometar i pol i trebao bih stići: Ta nepuna dva kilometra, mimoišlo me je ili prešlo tek nekoliko automobila, tako da iako cesta nema nogostupa, hodanje duž nje je sasvim bezopasno. Cijela cesta je položena duž još jednog rasjeda, pri čemu je južna strana strma, gotovo vertikalna, visine preko 4 metra, s mjestimično jasno razlučivim naslagama prapora. Ili lesa ... Na sjevernoj strani, slijeva, duž ceste se proteže jarak (kanal, potok ...?), a dalje strmi pokos, pri čemu se na jednom dijelu pojavljuju i kuće. Djeluju više kao vikendice, nego stalni stambeni objekti. I nakon užurbanog hodanja: Muzej vučedolske kulture Suvremena građevina je poluukopana u desnu padinu uzvisine na kojoj je nekad bilo glavno naselje vučedolaca, tik do dunavske obale: Pri kraju mi je baterija u fotiću, pa preskačem slikanje u muzeju, tim više što mi računica vremena govori da bi se moglo smračiti prije nego krenem natrag i uhvatim bus kod groblja ... Vučedolska kultura je eneolitička kultura III. tisućljeća pr. Kr., nazvana po nalazištu Vučedolu na Dunavu kraj Vukovara. U starijoj je literaturi poznata i kao istočnoalpska sojenička kultura (M. Hoernes), slavonska kultura (G. Childe) ili Vučedol-Zók. Ishodišno joj je područje istočna Slavonija i Srijem (Vučedol, Vinkovci, Sarvaš, Gomolava, Belegiš, Mitrovac); tijekom klasične i kasne faze razvoja proširila se na sjever preko Madžarske (Zók), Gradišća i Donje Austrije te Slovačke sve do Praga, na zapad u središnju Hrvatsku (Apatovac, Veliko Trojstvo, Mikleuška, Rudine) i istočnoalpski prostor (Ljubljansko barje), a na jug u Bosnu (Hrustovača, Zecovi, Debelo Brdo), te na istok preko Šumadije i sjeverne Srbije do rumunjskoga Banata. Nositelji rane i klasične vučedolske kulture svoja su naselja smještali na visokim prapornim terasama uz rijeke ili na obroncima brda. Većina je bila utvrđena dotjerivanjem strmih padina, palisadama ili vodenim opkopima. U kasnoj fazi prevladavaju gradinska ili sojenička naselja, a povremeno su se koristile i špilje. Stambene građevine četverokutne su nadzemne kuće od kolaca i šiblja oblijepljene ilovačom, opremljene ognjištem i malim kućnim žrtvenicima, te posebnim jamama, odnosno podrumima za spremanje zaliha. Posebno je obilježje kulture bogata i raznovrsna keramička proizvodnja. Posuđe se odlikuje izvrsnom kakvoćom, sjajnom crnom površinom i osebujnim stilom ukrašavanja koji počiva na tehnikama urezivanja, duboreza i rovašenja, upotpunjenima bijelom, žutom ili crvenom inkrustacijom. Ornamenti su najčešće komponirani arhitektonski po zonama ili metopama, a u njihovu izboru izražena je sklonost prema geometrizaciji. Među oblicima se izdvajaju raznovrsne bikonične zdjele, amfore s uskim cilindričnim vratom, trbušasti vrčevi s ručkom, zdjele na niskoj nozi, zdjelice na četiri nožice, jajoliki lonci i niz specifičnih oblika poput posude u obliku golubice (odnosno jarebice), trodijelnih boca, posuda u obliku krušne peći. Figuralna plastika nije osobito brojna, ali je pažljivo i izražajno oblikovana. Ističu se ljudski likovi s detaljnim prikazom odjeće i obuće (Vinkovci, Sarvaš, Vučedol, Ljubljansko barje). Gospodarstvo je počivalo na kombinaciji poljodjelstva i stočarstva te na osobito razvijenoj metalurgiji bakra u klasičnoj i kasnoj fazi (ostatci peći za taljenje rude, kalupi za lijevanje različitih bakrenih predmeta, puhaljke za mjehove, bakrene sjekire, bodeži, šila, dlijeta). Vučedolska kultura nastala je kao rezultat velikih društvenih promjena prouzročenih seobama stepskih populacija. U njoj sačuvanu autohtonu osnovu kasnih neolitičkih kultura (vinčanska, sopotska) i utjecaj neposredne prethodnice (kostolačka), obogatili su i nadopunili novi elementi s istoka. Prikupljanjem, istraživanjem i izlaganjem građe vučedolske kulture bavi se Muzej vučedolske kulture, osnovan na nalazištu Vučedolu 2013. Muzej je arhitektonski postavljen u cik-cak usponskom nizu na padini, pri čemu je ulaz u podnožju, a izlaz na krovu muzeja. Krov je terasast, pokriven travnjakom i popločen za posjetioce. Ne spuštam se natrag na cestu, nego prelazim na susjednu uzvisinu na kojoj se nekad nalazila kovačnica glavnog naselja i okidam zadnje fotke: - Dunav - dunavski rukavac i Orlov otok - svjetlarnik Muzeja - izlaz prema podnožju - kuća sa, čini mi se, znanstvenom namjenom Postalo je pretamno za dalje fotkanje, a ugrađeni fleš ionako ne koristi ničemu, osim što troši bateriju, pa je to ujedno i zadnja foka iz 2017-e. Slijedilo je pješačenje prema groblju i stanici busa. Dolazim na vrijeme da uhvatim kasno ranovečernji bus i stalno promatram cestu kako se primičem. Na stanici ne uočavam nikoga tko bi čekao, pa odlučujem krenuti pješice do sljedeće stanice. Dolazim i do nje, a busa (u dolasku) još uvijek nema ... :ne zna: OK, odlučujem krenuti još jednu stanicu dalje, čime sve manje riskiram da mi pobjegne. Prolazim i križanje otkuda bi bus trebao skrenuti iz naselja na glavnu cestu. Mori me žeđ i u daljini nazirem benzinsku pumpu, pa odustajem od natjecanja s busom koji ne dolazi i skrećem na pumpu i kupujem flašicu vode. Strusio sam ju u nekolko minuta. Nazirem i Vodotoranj, a do (zadnjeg) vlaka imam još dovoljno vremena, pa se prestajem osvrtati dolazi li bus ... Spuštam se u centar, odmjeravam imam li vremena još za kavu, no čini mi se prenategnuto, pa nastavljam dalje ... Županijska ulica je tradicionalno mračna, pusta i dosadna u ovo doba tek palog mraka. Vidim da je do odlaska vlaka još dovoljno vremena za jednu brzinsku kavu, no kafići su ovdje rijetki, a i ambijent svih na koje nailazim mi je odbojan, pa preskačem večernju kavu i polako stižem na kolodvor. Vlak kasni, hladnoća se uvlači pod jaknu, a čekaonica mi je prezagušljiva, pa s klupe ispred prometnog ureda promatram ples lučkih dizalica koje očito nešto pretovaruju ... Dolazi konačno šved, ulazim i hvatam mjesto zijevajući i jedva čekam polazak, Vinkovce, hotel, tuš, krevet ... Na kraju, smjerovi kretanja toga dana - prvo od kolodvora Županijskom do Bolnice, Dvorca Eltz i do pizzerie u centru, pa natrag do Turističkog ureda i do tržnice: Busom (crvena linija, približno) od tržnice do groblja, pa pješice od groblja do Muzeja vučedolske kulture: Od Muzeja do kolodvora, u jednom potezu:
  24. DB

    Vukovarski 3 u 1

    Nakon ove tekstualne torture, slijedi povratak u uobičajeni ritam - red slika, red teksta ... Al prvo još malo teksta. Na izlasku iz dvorca, protegnuo sam noge do južne polovice centra, radi zadovoljenja gastro-energetskih potreba. Obzirom na planirani ostatak dana, odustao sam od nekog klasičnog restorana, i nakon kratkog švrljanja naletio na brzogrizni lokal u suvremenom nastavku svođenog baroknog niza. Mislim da sam smazal pizzu. Nakon toga, vraćam se u sjevernu polovicu centra, gdje je preko puta hotela "Lav" smješten Turistički ured. Pitam kakve su mogućnosti doći do Memorijalnog groblja i Muzeja vučedolske kulture osim taxijem (vrlo sam nesklon tom vidu prijevoza, obzirom na reputaciju taksista u ovom dijelu Globusa). Ispada da postoji gradski prijevoz! Doduše, samo dvije autobusne linije, no ona koju trebam ima stanicu pokraj obližnje tržnice (stare) i vodi na južnu stranu upravo do groblja, koje je, po mapi otprilike za jednu stanicu iza zadnjih gradskih kuća. Do Muzeja nema nikakvog javnog prijevoza, no od groblja vodi sporedna cesta, otprilike 2 km, pa to i nije neka prepreka. I tako, sit i zadovoljan krenuo sam do tržnice, pričekao neko vrijeme i upao u autobus za groblje ... Čovjek bi očekivao da bus vozi glavnim ulicama, odnosno duž D2 za Ilok ... no kad smo se popeli do Vodotornja, odjedamput skrećemo desno!? OK, očito i tom dijelu grada (a prema mapi, to je i najveća gradska cjelina) treba prijevoz, no očekujem vožnju prvom, ev. drugom paralelnom ulicom i povratak na Jelečićevu ... no udaljavali smo se i dalje, vrludali naseljem i konačno nakon nekolko minuta, vratili se na glavnu ulicu, pred samim izlazom iz grada. Još jedna stanica i izlazimo. Naoko, groblje ima dva ulaza, pa krećem desno, prema bližem. Iza ulaznih vrata proteže se poduga i poširoka staza, s nizovima grobova s obje strane. Osim što na nadgrobnim pločama ima upadljivo puno datuma smrti iz 1991. sve ostalo ničim ne odstupa od uobičajenih groblja na ovim prostorima. Sve djeluje vrlo uredno, pristupačno i dobro održavano. U daljini se nazire poznati zeleni monument: Primjećujem da polja bijelih križeva s obje strane nemaju nikakva druga obilježja - očito, pod njima nije nitko ukopan, nego predstavljaju neodređene poginule vukovarce u Domovinskom ratu. Svaki križ za jednog poginulog ... Također, u tom pravilnom rasteru strši da polja nisu popunjena u pravokutnoj matrici - ostavljeno je još mjesta za nestale ... Centralno mjesto Memorijalnog groblja:
×
×
  • Create New...