DB

Bila je jedna omanja niska zgrada i nadstrešnica, odma ispod glavne ceste. Ne znam jel su imali još nekaj prek ceste.

Englezera tu nema, niti je bilo (najmanje 33 godine), niti postoji razlog da bi bil ugrađen. Uostalom, vidi se na slici da su to dvije skretnice, označene brojevima 2 i 3. Ne znam da sam ikad pil kavu u prometnom uredu u Marofu, pa za to pitaj Stanleya. Vojni kolosjek se je odvajal sa 4. malo dalje od skretničke krivine broja 10 (žuta linija): Namjenu skladišta ne znam (vojna tajna), al sjećam se samo da je bilo dosta naftaških bačvi.

Da. Ne.

Mo'š mislit benefita - županija omotana oko nečega kaj se naziva Grad Zagreb (pol od toga 'grada' su sela, selendre, zaselci, brda i jaruge ...), pri čemu ne samo da je veza između nekakvih županijskih cjelina uglavnom preko Zagreba, nego je i samo poglavarstvo županije - izvan nje! - u Zagrebu!?!

Jesu, al ne pomaže. Ta paprat bi narasla i na Mjesecu da ima vode.

Je.

Ovo se nemre propustiti: DARUVARSKI GINKO ADAM JE NAJSTARIJE STABLO U HRVATSKOJ: Upravo se natječe za europsko stablo godine i treba vaš glas! Za europsko stablo godine natječe se daruvarski ginko nazvan Adam, drvo raskošne krošnje i debla opsega sedam metara U Hrvatskoj postoji drvo ginka staro 242 godine koje se natječe za europsko stablo godine. Iako ima još 15 konkurenata, ovaj daruvarski ginko kao najstarije stablo te vrste u Hrvatskoj i drugo najstarije u Europi zasigurno je jedan od favorita Daruvarski ginko. Daruvarski Adam ima raskošnu krošnju i deblo opsega sedam metara ponosno stoji ispred ulaza u dvorac Janković, a u svojoj sjeni čuva i nešto mlađu družicu Evu. Sada je Adam uvršten u natjecanje za europsko stablo godine, a Daruvarčani se nadaju da će nagradu i dobiti, javlja RTL. Treba vaš glas “Htio sam ga vidjeti čim sam vidio njegovu fotografiju. Rekao sam si: Moraš otići i vidjeti ga uživo”, kaže Britanac Rob McBride koji promovira natjecanje za europsko drvo godine te je ostao očaran ovih drvetom. “Mislim da ima dobre šanse. U konkurenciji ima snažnog drveća. Rusko drvo će jako dobro proći, češko drvo također. Ono je isto bilo na spektakularnoj lokaciji u rezervatu”, kaže McBride. Kako neko drugo drvo ne bi odnijelo pobjedu potrebno je otići na stranicu europsko drvo godine i glasati za daruvarski ginko. Glas morate dati još nekome, ali bez brige, to ne mora biti na štetu hrvatskog kandidata. “Ja sam i prije nego što sam došla u Daruvar glasala da ginko postane europsko drvo godine, i to strateški. Morate izabrati dva drveta, ginko kao prvo i onda potražite zadnje drvo, ono s najmanje glasova da ne konkurira našem ginku, i to sam savjetovala i svim svojim prijateljima”, kazala je Antonija iz Dugog Sela. U Daruvaru očekuju da bi pobjeda na ovom natjecanju pomogla i tamošnjem turizmu. “Na to i računamo, uz već postojeće strane goste koje imamo kroz godinu, vjerujemo da će to dovesti još veći broj posjetitelja”, kaže direktorica Turističke zajednice Daruvar-Papuk Ivana Plažanin Vuković. Natjecanje za europsko stablo godine traje do 29. veljače, a pobjednik će biti proglašen 17. ožujka u Bruxellesu.

Štiti od kiše, snijega i golubova. Za sve ostalo nisu ni predviđene. 😎

Uobičajena benzinska budućnosti - za aute na baterije.

Uobičajena zaštita polužja za prebacivanje prevodnica. To nisu likovni signali. To su: signal ograničenja brzine ("Kraj ograničenja brzine") i signali osoblja pruge ("Lagano" i "Opozivni signal").

Ne bu išlo - tračnice su hrđave, a i to nije most u Sevnici prek Save.

Vjerojatno je mislil na uključnu točku, kolokvijalno nagazni kontakt.

Dobar posao! Generalno si pogodio - pragovi su prednapregnuti, pa kako se dotično prednaprezanje (odnosno njegov završetak) izvodi nakon postizanja tražene marke betona (prirodno, 28 dana nakon izlijevanja betona u kalupe, ili možda ranije, obzirom da se možda pari i/ili vakumira), presječene šipke se zbog vlačne sile uvlače u tijelo praga, a rupe se začepe mortom.

Zabok?

Nemam informacije. Mogu nagađati, da je ZOP-u, ili nekom drugom subjektu u nekom trenutku zatrebalo otvoreno tovarište, pa su prilagodili taj dio terena bez suvišnog kopanja "na nulu".

Lijepo je kad te se prisjete, pa makar i u ovakvom kontekstu.

Pa dobro da ga bar grize savjest. Znači da je ideja još živa ...

Hm, hm ... viš, a ja sam mislil da nije u prometu od II svj. rata.

Blagodarim. Kad pohvala dođe od majstora putopisanja, onda ima posebnu težinu. Nakon ovoga, javljaju (mi) se dva pitanja: - prvo o prošlosti, naime do kada je uopće pruga (do Sajmišta) bila u prometu, odnosno barem za manevarske sastave ... i ima li kakvih podataka u prastarim voznim redovima o ev. putničkom prometu i - drugo o budućnosti, odnosno ima li ikavih izgleda da se ta dionica revitalizira? Ovo drugom slično je postavil svojedobno Seabral, pa sam mu odgovoril da vukovarski 'metro' nema pravoga smisla, jer praktički zaobilazi cijeli grad. To je i osnovni razlog da sumnjam u ikakvu revitalizaciju, jer ni teretni, a ni putnički promet ne bi dobili pozitivne rezultate i u cost-benefit studijama s najblažim mogućim kriterijima. Ostaje dakle saznati, ili makar nagađati kad je tuda prošla zadnja (i koja) lokomotiva ...

Ostao je samo još jedan ŽCP, onaj na ulici Sajmište na kraju nekadašnjeg kolodvora i iza kojeg pruga skreće na jug, prema nekadašnjem kolodvoru Ilača. Do tamo obilazno ima dosta vožnje, a u međuvremenu se je sunce spustilo opasno nisko, dok je meni dinamo i uključivanje svjetala nedokučiva zagonetka. Obzirom na to što bi se moglo zateći na samom ŽCP-u, pokušavam kompromisnim pristupom - umjesto zaobilazno na sjever, idem na jug i skrećem u prvu ulicu lijevo, s nadom da na kraju postoji nekakav put i prilaz kolosjecima. No, završetak ulice u njivama i nikakav pogled na nekadašnji kolodvor me odvraća, pa tu definitivno odlučujem ostaviti ŽCP Sajmište i sam kolodvor za neku drugu priliku ... Okinuo sam na tom mjestu i fotku, ali je, valjda u žurbi ostala skroz mutna, pa nije ušla u obzir, dapače, obrisao sam ju još prilikom učitavanja. Vraćam se polako na sjever prema centru i na rubu uzvisine i početku strmine prema Vuki i centru grada, u Ulici tri ruže bilježim zadnju fotku ovog serijala s pogledom: Spuštam se u centar i ravno u hotel "Lav", gdje vraćam bicikl i naručujem kavu. Sunce je još negdje vidljivo iza zgrada, pa iako ima još malo dana, ispada da sam jedva dočakao predah i da ne žalim zbog propuštenog ŽCP-a. No, dilema ostaje ... kao i obaveza da ga obiđem prvom prilikom (tim više što kod njega počinje jedna druga, još neostvarena priča ...). Nakon kave odlazim u nezaobilaznu CineStarr-Konzumovu kocku i kupujem tek grickalice umjesto konkretne večere. Povratak po već tradicionalnom mraku Županijske, čekanje šveda u zakašnjenju (ovaj put s HŽPP planerom prolazi brže) i povratak u Vinkovce ... Ostalo je još samo predočiti ovogodišnje kretanje: - pješice od kolodvora do centra, malo uz Dunav, više Županijskom, zatim uz Vuku do 1) željezničkog mosta na Vuki. povratak do Turističkog ureda i do hotela "Lav" - biciklom do 2) ŽCP-a 204. brigade, zatim uz stari meandar Vuke i natrag, pa do Adice na ručak, povratak oko stadiona i kroz groblje do 3) kraja Mirogojske, 4) ćoška Držićeve, zatim preko Olajnice do Mosta prijateljstva ... - od Mosta Prijateljstva uzbrdo, pa desno u Kovačićevu i natrag, dalje uzbrdo pa desno prema Zagorskoj i 5) otkriću nasipa bez nadvožnjaka, dalje do 6) ŽCP-a Svačićeva, pa do 7) ŽCP-a na SR Njemačke, do 8.) ŽCP-u na Vijeća Europe, dalje do kraja ulice Stjepana Supanca, pa natrag prema centru grada do hotela "Lav" Dalje je ostalo samo pješačenje od centra do kolodvora Županijskom ... ništa osobito i već viđeno, pa nema karte. Na kraju, što reći? Ovaj netipični putopis je stvorio, barem meni, nekakav okvir predodžbe grada u oporavku od rata. Ad hoc posjeti s problematičnim fotografskim sredstvima i logističkim problemima urodili su, bar se nadam, živahnim prikazom urbanog identiteta i željezničke arheologije, čije rupe u siru zovu na krpanje svih tih rupa u nekim budućim posjetima.

Na Njemačkoj Dio grada kuda se provlači pruga, ali i ulice kojima dolazim na ŽCP-ove su tipične urbano-slavonske, s prizemnicama s fasadama do nogostupa, okućnicama s 'običnim' ogradanma (dakle ne s visokim tarabama), drvoredima s jedne ili obje strane kolnika ... Ulica Savezne republike Njemačke je isto takva, položena smjerom sjever-jug, a ŽCP na njoj je u okvirima očekivanog. Pogled u smjeru kolodvora Vukovar: Pogled u smjeru bivšeg kolodvora Stari Vukovar: Na Vijeća Europe Ulica SR Njemačke se priključuje dalje na Ulicu Vijeća Europe, no do ovog ŽCP-a sam ipak došao obilazno po sjevernoj transverzali, već spomenutoj Radničkoj. Ovaj dio grada je pretežno ravan, tek u blagom padu prema jugu. Da ne bi bilo zabune, Vijeće Europe je ono kojem je Hrvatska pristupila 6. studenoga 1996. a za čiju tajnicu je nedavno izabrana članica hrvatske Vlade, Ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić i koje nema veze sa Europskom Unijom. Ova ulica se nastavlja izvan Vukovara jugozapadno prema selu Petrovci. Smjer ulice odakle sam došao, pogled prema sjeveru: Prizor otkriva dva kolosjeka koje negdje u grmlju spaja skretnica - smjer prema ŽCP-u na Svačićevoj, odnosno prema kolodvoru Vukovar: Dakle, malo dalje je bio (građevinski) početak kolodvora Stari Vukovar: Iz cestovnog kolnika je izvađen kolosjek: Kolosjeka nema ni blizu kolniku. Pogled niz Vijeća Europe prema jugu: Preko nogostupa se nazire jedan kolosjek i skretnica:

Na Svačićevoj Skroz od kolodvora Vukovar do ovdje, pruga debelo zaobilazi glavninu gradskih naselja sa zapadne strane poput srpa. Odavde "ulazi" ponovo u grad, odnosno siječe periferijske ulice koje vode pretežno na jug. Tako je od bišeg nadvožnjaka na Zagorskoj do ŽCP-a na Svačićevoj (il kak bi rekel prof. Neven Budak - Snačićevoj) trebalo dulje pedalirati bez da negdje ugledam kolosjek. Sama Svačićeva i nije neka važna prometnica, počinje od križanja Nove i Radničke, prvo na zapad, pa oštro skreće prema jugu. Sam ŽCP je bio uglavnom očekivan prizor - kolosjek se naravno krije ispod kolonije grmlja: Trag preasfaltiranog ŽCP-a (a nazire se i desni trak unutar grmlja): Grmlj... kolosjek se nastavlja i na južnoj strani ulice:

Na Zagorskoj Vraćam se kroz opisano naselje do Ulice 204. vukovarske brigade, pa skrećem preko Olajnice do Mosta prijateljstva i penjem se do ulice s već spomenutim urbanim vilama - Ivana Gorana Kovačića. Zbog nastojanja da pokušam uhvatiti što više motiva zaboravljene pruge, pokušavam doći do krajeva ulica koje vode na zapad, pa pri tom nemam baš vremena ni volje hvatati usputne fasade. Ipak u ovoj mirnoj ulici su niske, pretežno višestambene vile, otprilike iz 70-ih godina prošlog stoljeća. Na žalost, završetak Kovačićeve je ujedno i završetak napredovanja, pa mi ostaje povratak istim putem. Nastavljam uzbrdo, nastavno na smjer od Mosta prijateljstva i nailazim na kraj sokaka - odnosno na štenge. Nema povratka, guram bicikl po betonskom rubu i dolazim na nastavak koji se zove Vukina. Nastavljam ravnicom i dolazim do Bogdanovačke, skrećem desno i dolazim do nastavka iste koja na sastavu s Dugom mijenja ime u Zagorsku. Da, pomalo čudan naziv za ulicu u Slavoniji ... Ulica se spušta prema još jednom dosta širokom rasjedu, nakon čega se uspinje na drugu stranu. U prolazu gledam gdje su u asfalt ugrađene tračnice i usput se osvrćem lijevo i desno, u slučaju da su izvađene iz same ceste ... tako postepeno prolazim ovu uvalu i penjem se na uzvisinu prema Bogdanovcima. Dolazim do okretišta za autobus, no šinjama ni traga ... vadim obadvije karte i definitivno zaključujem da sam prošao trasu i da mora biti negdje u samoj uvali. Vraćam se polako i zaključujem da bi kolosjek trebao biti položen uz donji rub padine: Ovaj prizor na sjevernoj strani ceste je već poznat, no planum na suprotnoj nije baš zarašten, pa ni dalje kolosječnoj rešetki ni traga ... :ne zna: Bicikl stoji na mjestu gdje pretpostavljam da je prolazio kolosjek, i dok je izostanak tračnica u asfaltu još i razumljiv, teren s obje strane ceste očišćen od kolosjeka je potpuna enigma ... ... sve dok mi oko ne zapne na trapeznom presjeku na suprotnoj strani: - a pogotovo na ovoj: JEEE!!! Je da fali nadvožnjak, al osjećam olakšanje (i euforiju ) da prugu nije pojel mrak ... Doduše, nadvožnjak je očito dal danak ratu ... Još pogled sa strane na nasip: - i sličan na suprotnu stranu ... doduše u kontralihtu: I tako, napuštam lokaciju i krećem dalje prema jugu ... No, nedavno je netko negdje na forumu postavio pitanje o konkretnom nadvožnjaku, pa odlazim na Google Street View radi kontrole lokacije - i ne vjerujem očima: https://www.google.hr/maps/@45.3475471,18.98546,3a,60y,280.38h,83.43t/data=!3m6!1e1!3m4!1sFTW7Y2oEJ4APgvJ616iX0g!2e0!7i13312!8i6656 Pa taj nadvožnjak je dakle 'preživio' zadnji rat i bio je tu prije najmanje 7 i pol godina?!

Obzirom da duž kolosjeka nema paralelne ulice, pa je trebalo obilaziti od jedne do druge i ispipati iz kojih ima kakav-takav pristup kolosjeku, ova bi se mogla nazvati ćošak Tražićeve i Nađićeve: Ipak je samo jedna, i to Držićeva. A pristup nemo'š bolji poželjeti: Sad je tu debeli 'lad: I već poznati prizor (nadvožnjak na kraju kolodvora): Pogled uzbrdo: Pa nekolko zumiranja: Mda, predaleko je da ostavim bicikl bez nadzora, pa optika rješava dilemu - ima li ili nema grudobrana. Mislim da bi nekontrolirano ulijetanje u onaj biljni galimatijas proizvelo veću štetu nego nalet na zemljani naboj. Na kraju ove epizode, posveta malom i glasnom čuvaru teritorija:

Izvlačnjak i okolo njega Vraćam se natrag prema gradu i skrećem iza ćoška već spomenutog nogometnog igrališta. Na kraju nailazim na gradilište: Obilazim mauzolej i nailazim na kraj ulice gdje je stražnji ulaz u neko manje groblje. Uočavam pješačku stazu, koja kroz cijelo groblje vodi do očito, glavnog ulaza: Groblje je starije, usput tražim koja je zadnja godina nekog ukopa. Čini mi se da sam našao 1967. Ulica je Mirogojska. Bi li mogla biti primjerenijeg imena? Cilj ovog vrludanja stražnjim prilazima i sokacima je na kraju Mirogojske: Naravno, ne Mini, nego prolaz prema pruzi - izvlačnjaku: Nadam se da pažljivijim pratiteljima ovog putopisa ne treba objašnjavati što se mjestimično nazire ispod zimskih ostataka džungle. Na stranu prema kolodvoru više se ne bi moglo nazrijeti niti uginulog slona, a kamoli tračnice: Na žalost, ta nakupina svega i svačega, koja ko da je ispala iz bajke o Trnoružici, ne dopušta uzdužno napredovanje. Trebalo je promijeniti lokaciju pristupa, sjevernije ... tamo negdje gdje se u pozadini fotke naziru kuće.