Jean

II. dio Stižemo u Zabok par minuta prije dolaska vlaka kojeg smo ispratili u Zaprešiću. Usput nailazim na nešto što u Štacionu ima posebno značenje: Stiže i vlak. Prometnik je vrlo brzo mahnuo loparićem, prije nego sam stigao i reagirati. Na prozoru betejca ukazale su se dvije poznate face: I odjurile svojim vlakom dalje... Stanley i 2063 XXX vraćaju se nakon obavljenog posla Šarafi, šarafi... Nastavljamo prema Budinšćini (Pfaffu svaka čast na izbjegavanju rupa, hodočasnika i biciklista-rekreativaca), gdje se ekipa već okupila u popriličnom broju: Dio ekipe gušta u hladu, dio u kafiću Cug, a dio se razmilio po kolodvoru: Stigli su i posljednji članovi ekspedicije - spremni smo za dalje čim šoferi nadomjeste energiju izgubljenu okretanjem volana: Da Stanley nije stigao sa nama u autu, mislio bih da je ovo njegovo: Dogovor kamo ćemo dalje: Dalje ćemo prvo do Podruta: Stanična zgrada "ukrašena" je interesantnim detaljima: Ekipa sa fotićima gadno je uznemirila prometnika, ali je uskoro skužio da ekipa nije ratoborna, pa se povukao u svoje odaje. Evo par slika: Ćenifa: Dvostruki logo KLJŽ, ukopan u tucanik: Maci: Spremni za dalje! Dogovor što i kuda:

Ufff, al ste iscrpni! Šta da ja sad dodam na sve ovo, a da već nije rečeno, poslikano i detaljno opisano? Ajmo redom: I. dio Buđenje u 4, sređivanje i sastanak sa Pfaffom u 5:00: Rano je za škljocanje, još se ni kava nije popila, pa je fotić mirovao do Zaprešića. Na zaprešićkom kolodvoru je dogovoren susret sa Stanleyjem, a kako smo došli par minuta prije, zagrijavamo fotiće detaljima za zaprešićkog kolodvora: 2062 055 pospano brunda: Drezinče još spava: Ispraćamo mađara za Zagreb: ...i krećemo prema obližnjem bircu, kada se sa zvučnika čula najava za vlak iz Zagreba. To je valjda Stanleyjev. Vraćamo se na peron: Stanley nije sam! S njime je i 2063 XXX (iliti, po domaći Božo). Zajedno ispijamo kavu i cugu kojom se nazdravlja dobrom provodu! Sa zavučnika na kolodvoru ponovno se čuje najava za vlak iz smjera Zagreba. To bi trebao biti taj u kojem su STIB, Egerke i ekipa. Još se jednom vraćamo na kolodvor da ih poslikamo. 1 Bl i 3 Bt vagona vuku čak dvije 2044! Na prozorima očekujemo poznate glave, ali od njih ništa...: U međuvremenu, sa suprotne strane kolodvora čuje se zvuk dizela. Očito su forumaši-putnici zaokupljeni slikanjem vlaka s kojim se križaju u Zaprešiću: Vlak u kojem nismo vidjeli forumaše kreće dalje prema zagorskim bregima. Sjedamo u pfaffomobil i činimo isto.

A kad bi to, po tvojoj procjeni, trebala početi glavna turistička sezona? Prema nekim kriterijima ona počinje prvi vikend u lipnju, prema drugima prvi vikend iza petnaestog lipnja, prema trećima posljednji lipanjski vikend. Uglavnom, sva tri datuma ili su prošla ili je do njih ostalo četiri dana, što je premalo za izvođenje bilo kakvih ozbiljnijih radova.

Super, Pfaff! Imao si daleko više sreće nego ja prije tri tjedna, kada sam tamo zatekao tek jednu izgrafitiranu drezinu i prazan dvoosovinski vagončić za tucanik...

Odlično, Erraser! Fenomenalne fotografije i motivi, pa još povrh svega komentari koji izvlače osmjeh na facu...

II. dio Tri i po kilometra dalje, na mostiću četiristo metara prije mjesta gdje pruga tangira put organiziramo novu sačekušu: Ohooo, bandera! Točno po Kikijevom proračunu ekipa se pojavljuje iza zavoja: Jedan za drugim... K'o pačići u onom crtiću :mrgreen : Ponovno slijedi kraći odmor, a zatim svi skupa (nas 11!) pješačimo tih 400 metara do spoja cesta i pruge: Maratonci silaze sa pruge na makadam odmoriti noge. Još uvijek nema zainteresiranih za uslugu prijevoza prema Most Raši: Mi se vraćamo u aute i upućujemo prema vodovodu Mutvica ispred kojega se nalazi ŽCP osiguran Andrijinim križem: Izvor Mutvica vodom napaja šumske životinje, labinske ljude, a nekada davno i parne lokomotive: File je u naletu defetizma legao na prugu! Dosta mu je svega! Sva sreća da se taj napad desio na pruzi Lupoglav-Štalije Evo i maratonaca! Sad je karavana već poprimila nekakve normalne konture: LLeon na čelu, Thomcro i Narcis na bremzi… Lovac se nešto uspuhao, ali nakon pravovremene logističke intervencije (u obliku vrlo kratkog odmora i riječi potpore) nastavlja dalje još energičnije nego do sad: Ima li umornih? Zainteresiranih za prijevozničke usluge? Mannas i Kiki su ponijeli i po blok „cvikalica“, ali slabo su tržili. Nema zainteresiranih, iako im je ovo bila posljednja prilika za odustajanje, a do kraja je još 4 kilometra! Odvajamo se od pruge i prelazimo preko mosta na desnu stranu Raše. Prolazimo pored još jednog vodocrpilišta otkuda se pitkom vodom snabdijeva jug Istre. Preko rijeke vidimo opomenice predsignala kolodvora Raša i nakon par zavoja likovni predsignal: Nakon tri i pol sata offroada ponovno smo na asfaltu! Sat vremena dok se ostatak ekipe ne pojavi na kolodvoru Raša koristimo za podizanje netko tlaka kavom, a netko alkoholnih promila u bircu u Most Raši. Dok se jedan Tomo sa ostatkom ekipe približavao cilju, jedan drugi Tomo, bjelovarac prezimena Vinković tek je kretao na svoj put: Ako nije Tomo, molim za prosvjetljenje! A drug Radoje nas je gledao svisoka: Nakon kaf'ce uputili smo se na kolodvor Raša. Tamo nas je dočekao apsolutni mir, nikakav muving. Jedino se iz ITV-a čulo brujanje nekakvih strojeva koji rade i nedjeljom: Krećemo ususret maratoncima i susrećemo ih kod ulaznog signala: Pfaff!?!?!?!? Pa otkuda se on stvorio??? E, ovo je iznenađenje u pravom smislu te riječi! Ako je Thomcro hodajuća reklama hrvatskog zdravstva, Pfaff je hodajuća reklama za domaću farmaciju (ili narodnu medicinu, ako je prihvatio Thomcroov savjet za suzbijanje simptoma gripe) Neki su već vidno umorni: Dok su neki drugi još puni snage: Veki, trebao si ići s nama!!! Mannasu, uz najbolju volju, ovaj posao ne ide kao tebi!: Thomcro u dilemi: smijem li ili ne smijem??? : Konačno su na cilju!!! Pripreme za povijesnu: Mažoretkinje i pleh-mužika su izostali iz razloga što bi tolika količina buke poremetila nedjeljni mir u ovom pitomom kraju. Kao nadomjestak, ponio sam vlastiti glazbeni iznstrumentarij (gitaru i drombulju), ali ekipi nije bilo do muzike, nego do osvježenja. Zbog toga je prigodni kulturno-umjetnički program preskočen, a umorni prugopješaci okrjepu su požurili potražiti u pasareti i favoritu u konobi Nando u Trgetu: Logističar Mannas i hodač Drempa: Logističar File (hmmm, jesam li se zaj**'o što sam naručio ovo???): Hodač Thomcro: Dvostruki hodač, penjač i kaskader LLeon: Logističar i iznenaditelj Pfaff: Dvostruki hodač Narcis i jednostruki (samo južna dionica!) Portos i Lovac na pruge: Hodač i moj suputnik od Most Raše do vidikovca nad Plominom, Zlayo: Kiki mi je utek'o. Taman otišao obaviti blagajničko-računopolagačke dužnosti, kako to i dolikuje čovjeku njegovih kvalifikacija… Nakon cijelog dana na pruzi i 20 kilometara tucanika i pragova u nogama, čovjek se osjeća ko tovar. I jedino ga tovar može shvatiti i utješiti: Obilazak raške pruge završili smo vožnjom u rudarskom vagonetu. Portos, LL i ja smo se ukrcali, a thomcro tresao vagon (kao u onom vicu): Od Zagrebačke ekipe rastali smo se na vidikovcu iznad Plomina. Pale su i neke velike riječi i obećanja u vezi nekih novih skorih ekšna… Vidjeli smo da smo dovoljno složni i organizirani da možemo poduzeti i nešto veće. Samo se treba dogovoriti! Preko razrovane ceste odlazimo u crveni kvarnerski suton... Do nekog novog ekšna čestitam na sjajno obavljenim zadacima i zahvaljujem na fenomenalnom druženju redom: Drempi, Filetu, Kikiju, LLeonu, Lovcu na pruge, Mannasu, Narcisu, Thomcrou, Pfaffu, Portosu i Zlayi. Postavili smo visoki standard!

I. dio Bogu hvala, putopis kojeg ne započinjem izvatkom iz zdravstvenog kartona!!! A ne započinjem ga niti sa Vratima Jadrana i Vidikovcem i to iz dva razloga. Prvi je taj što sam taj dio ekšna preskočio (doći ćemo kasnije i do toga...), a drugi je taj što je za mene, kao savjesnog logističara, ovaj ekšn počeo znatno prije negoli za ostatak ekipe... Počelo je, dakle, onom raspravom na forumu o tome kakvi su pristupni putevi do pruge i postoje li oni uopće. U petak sam na Google Earthu uočio svjetlu crtu koja prati lijevu obalu Raše i pri dnu prelazi na desnu. Daljnjim guglanjem dolazim do mjesta gdje se mogu kupiti biciklističke i topografske karte Istre i tu počinje moj put. U subotu kupujem topografsku kartu doline Raše i krećem put Labina, odnosno Most Raše u izvidnicu i pripremu terena. Kasno subotnje popodne... Sunce se lagano pakira "u krpe" iza Učke, obasjavajući crvenom svjetlošću vrhove creskih brda. Oblaci već mute nekakvu kišicu nad Lošinjem. Stajem na odmorištu prije Brseča i hvatam Cres i Lošinj ispod duge: Nedugo nakon Zagorja prvi radovi: To je ujedno i semafor na kojem se najduže čeka zeleno: Dok sam stigao do Most Raše već je pao debeli mrak. Neposredno poslije prelaska ceste prvo preko pruge, a zatim preko rijeke Raše skrećem na bijelu cestu koja vodi u polje. Put je relativno dobar. Na Google Earthu se vidi nekakvo postrojenje u šumi i znam da put sigurno vodi do njega. Za dalje ćemo vidjeti... Prolaskom pokraj te osvjetljene hale put postaje sve lošiji i pun ogromnih lokvi. Uskoro nailazim na most preko Raše i eto me na drugoj strani. Prugu vidim pod osvjetljenjem farova . Uskoro ŽCP i još nekakvo postrojenje, no ono u potpunom mraku... Nastavljam dalje. Ako je vjerovati karti, uskoro će se taj put i pruga ponovno dodirnuti, a ako je put prohodan do kraja, trebao bih izaći u Potpićanu... Mobitel poručuje "Samo SOS pozivi". Močvarno tlo, mrak i farovi Clija rezultirali su baletom žaba na putu. Cestica je čitavim putem prekrivena kraterima promjera od 30 do 150 centimetara, koje je kišurina koja je padala zadnjih dana pretvorila u lokve. Široka je dovoljno da se dva auta mogu mimoići. Između ceste i pruge nalazi se šašavo tlo (obraslo u šaš!), a povremeno i prava šuma. Ipak, pruga je dostupna i to je ono što je najvažnije. Još ako je cesta prohodna skroz do Potpićana... Potpićan je na vidiku! Samo da pred kraj nije nekakav trošni drveni mostić ili kakav glib... Cestica je prohodna!!! Dakle, logistička ekipa ima kuda pratiti "hodače", te može uvijek biti relativno blizu, za slučaj "ne daj Bože". Obilazim još i Šumber i ŽCP kod kolodvora Potpićan, gdje završavam preliminarnu ophodnju rute sutrašnjeg ekšna (u suprotnom smjeru, doduše...). Prst sudbine htio je da u nedjelju ujutro nastavim baš sa mjesta gdje sam u subotu navečer stao sa slikanjem: Nedjelja je započela dosta smušeno. Thomcro je nazvao da mi javi kako je došlo do promjene plana i da se za detalje čujem sa Kikijem, čiji će mi broj poslati SMS-om. Sjedam u auto i krećem prema Istri, očekujući znak za SMS (Decooooooo!!! ) koji nikako da stigne. Nedugo nakon vage u Opatiji prošla mi je glavom crna slutnja da mi je mobitel ostao doma! Pipanje po praznim džepovima potvrdilo je najcrnju slutnju i jedino što mi je preostalo bilo je vratiti se po njega : . Zbog toga sam propustio Vidikovac i start iz Potpićana i priključio se Mannasu i Filetu na ŽCP-u: Ostaci prošlih vremena: i id(e)ologija: I taman kad mi je na pamet pala ideja da se popnem na prvi kat pretovarnog skladišta te da od tamo opalim koju sliku hodača, eto njih... Preduhitrili su me: Netko prugom: a netko cestom: Evo i KLJŽ-ovaca! LLeon se već negdje spentrao... Tek su krenuli...: Logistička karavana se sastoji od tri mobilne operativne stanice: Hodači nastavljaju dalje: Sljedeći susret sa hodačima samo parsto metara dalje, na križanju pruge i ceste Potpićan-Pićan (...i dalje prema Jakačićima ): Detalj eko-rampe: Narcis i Zlajo pokušavaju spustiti rampu da ostatak ekipe može nesmetano proći: Prolaze oni i sa dignutom rampom: Skitam se i snimam... Portos: Kiki sa hodačima: Na čelu kolone LL i LnP: Na ŽCP-u iznad raskršća za Šumber i Martinski na pruzi smo naletjeli na nekakvo čudno šinsko vozilo: koje je išlo ususret hodačima na pruzi: pa su u pomoć pritekli vatrogasci: Ekipa stiže! Prvo izviđačko-navigacijski odred: Ponovo imamo i drumski dio ekipe: Evo, uspio sam okupiti svih u jednom kadru. I šetači i logistika: Narcis najavljuje prolazak putničke kompozicije... Zapravo razglašava, jer kompozicija je već prošla Prvi i jedini koji je počeo hodnju i odustao je Kiki . Kasnije će reći da je on to tako i planirao, da ujutro radi, da čeka prinovu... Ok, vjerujemo mu! Krećemo dalje prema kamenolomu između Potpićna i Šumbera. Spuštena rampa na ulazu predstavlja krajnju točku do koje se smije autom. Da smo se pješice nastavili spuštati prema pruzi, došli bi dolje vjerojatno nakon hodačke ekipe. Zato samo uspostavljamo glasovnu komunikaciju s brda po sistemu "Ooooooj, thomcrooooooo!" Uz pristupni put prema pruzi, netko je instalirao "Trijezdvobitni vindouz Istra": Kako sam preskočio jutarnji dogovor oko rute, a logističari nisu pratili moje terensko izvješće od večer prije, prezentirao sam im detalje sa noćne ophodnje (ob-vožnje?). Odbačena je ruta Šumber-Martinski i kroz koju minutu opet smo na prašnjavom putu uz Rašu: Između nas i pruge je potok. Karta kaže da je neposredno poslije mostića preko tog potoka nekakva staza prema pruzi. Kiki prelazi u moj auto kako bi proučavao kartu dok ja vozim: Neposredno poslije mostića je poljski put, ali i nekakva zgrada! Pa to je stajalište Vetva!!! Željezničko stajalište usred ničega! Najbliža kuća udaljena je oko 8 kilometara, najbliže industrijsko postrojenje je u Potpićanu... Gasimo motore. Tišinu remete samo naši glasovi i kreket kreketuša iz obližnje bare: Stajalište Vetva sa "cestovne" strane. Slika super za teksturu, nadam se da je netko uslikao i ostale strane jer ja nisam...: Nekada je i telegrafista bio ovdje: Dočepali smo se pruge: Dok čekamo da se hodači pojave, File pokušava uspostaviti telefonsku vezu (i uvaliti kredit "s povoljnim kamatama" thomcrou ). Uspjeva iz trećeg pokušaja (uspostaviti vezu - kredit će nastaviti ugovarati negdje gdje je GSM signal malo jači). Kako nismo imali kod sebe DPŽ-ovih naljepnica, ostala nam je samo improvizacija: GSM signal je slab, ali bi zato u kutiji sa velikim slovom T na stupiću uz prugu trebao biti željeznički telefon. Možda uspijemo koga dobiti? Kiki sumnjičavo otvara pretinac, a unutra... Ophodarska knjiga! I to najsvježija! Ophodar ima ritam prolaska svaki četvrti dan, ako su zapisi točni, prošao je dan prije u 10:30 ujutro: Podne je. Sunce je u zenitu. "Vazduh trepti kao da nebo gori..." Nisam neki ljubitelj cvijeća, ali tratinčice me uvijek vrate u djetinjstvo i onaj park ispod ogulinskog kolodvora...: Filetova informacija glasi: "Hodačka ekipa je udaljena još puna dva kilometra." Vraćamo se u aute prezalogajiti nešto i napojiti žedna grla: Pored nas se zeleni nabujala Raša: Vraćamo se na prugu. Kroz par minuta u daljini se nešto nazire. Ekipa hodača, predvođena Barba bojnikom ( ) približava se stajalištu Vetva!!! Ekipa je u odličnoj formi! Thomcro je najbolji dokaz da je hrvatsko zdravstvo vrhunsko. Do prije par dana nije mogao ustati, a vidi ga sad! Deset kilometara pragova i tucanika je za njima, a drug thomcro jaše na čelu kolone! Mali predah: Odmor za noge... ..., za leđa... ...i za fotografiranje: U Mannasovom rječniku pojam "Stanica" označava mjesto do kojeg treba dovesti putnike... Ne znam kako bi se 669 ponašao u močvarnoj kaljuži, ali Corsa je svom (uz šoleta) jedinom putniku, Filetu, priuštila silno zadovoljstvo off-road vožnje u stilu Camel trophy: Ekipa nastavlja dalje prugom ...a mi se vraćamo na prašnjavi put. Usput gledamo brazde koje je Corsa napravila po močvarnoj livadi... K'o da je Tomo Vinković prošao... Dan prije ga je oprao...

BONUS! BONUS! BONUS! Sjedamo u aute i krećemo prema Autoputu. Ma čekaj malo! Pa još je malo dana! Thomcro! Mannas! Idemo vidjeti ako ima koji dizel pred ložionom? -Ajmo! Dok smo stigli do ložione, više nije bilo dana, ali dobro... Nisu slike bogzna kakve kvalitete, ali osjetiti miris ložione vrijedi više od deset slika. Parkiramo iznad podvožnjaka i krećemo prema ložioni: U mraku spava drezina: Pjeskara u mraku: Pumpa za lokomotive. Ima samo jedan brojač! Zašto ne broji i kune??? : Pred ložionom osim jednog putničkog vagona nema apsolutno ničega! Međutim, iznutra se čuje da nešto bruji, nekakav agregat ili uređaj za grijanje radi. Odlučujemo ući. Unutra puno toplije nego vani i neki vrag još jače bruji: 'bro'eče... (nema odgovora) dobro VEČE (opet ništa) DOBAR VEČEEEEER, IMA LI KOOOGAAA??? (opet ništa) Pa ajd', kad smo već ušli da vidimo što ima, ako se tko i pojavi valjda ćemo se uspjeti nekako dogovoriti... Unutra tri turnerice: 2062 101: 2062 103: i 2062 104: 103 i 104: Penjući se na platformu da slikam upravljačnicu 101-ice.... ma nema veze... Samo, nek' poprave te prozore na ložioni da im ptice ne ulaze... Od upravljačnice uspio sam snimiti samo ovo: Tu su i dva snježna pluga: Za kraj, skretničareva kućica i thomcro (kako bijaše na početku, tako i sada...): Eto, to je to od mene! Veliko hvala (abecednim redom, da ne bi bilo kasnije "njega si prvog naveo, a mene trećeg..." ) Kićotu, Kikiju, LLeonu, Mannasu, Narcisu i Thomcrou na sjajnom danu, na odličnom putovanju i ekšnu, Pfaffu koji je uveličao ovaju ekšn, policajcima jer su nam oprostili pojaseve i nadam se da ćemo uskoro u nove pohode!

Krećemo prema autima i dogovaramo kojim putem dalje: Gomirje ili Cetin? Plebiscitarnom odlukom odabir pada na Gomirje. Argumenti: čitav niz, ali glavna su dva: 1. vjerojatno bolje čiste cestu kroz naseljena mjesta nego kroz šumetinu; 2. kraće je, što može biti presudno kada prilično rastrošan auto voziš na rezervi još od Delnica... Prolazimo još jednom pored Inine pumpe i uvjeravamo se kako 100% ne radi i produžujemo prema ulazu na auto-cestu, ali ne skrećemo na nju, nego nastavljamo starom cestom za Gomirje. Kako tu cestu poznam bolje od Kiće, prelazimo naprijed neka nas Team1 prati. I vozimo tako punih 600 metara... Slikali smo danas već bijele čovječuljke , i crvene , e pa sad je došao red na plave! Samo tko ima petlje izvaditi aparat dok me legitimiraju? Može li dokumente? Kakve su vam to gume? Imate li lance? Gdje ste krenuli? Po što idete u Ogulin? (Bogu dragom i mannasu hvala, imao sam upaljena svjetla!)... Jeste li što popili danas? (Rek'o "jesam, kavu!" ), Jeste li se voljni podvrgnuti alko-testu? I tako... Napuhao sam 0,00 (mannas kaže da to baš i nije pohvalno, obzirom da je već bilo prošlo 14 sati)... Team1 nas je čekao kod pružnog prijelaza u blizini Manastira Svetog Jovana Preteče na ulazu u Gomirje. Kad smo se našli, kaže thomcro "uspori malo da okinem jednu niz prugu!". Dok sam se lagano približavao štreki, čujem mannas i Kiki raspravljaju da li zeleni signal u blizini znači skori dolazak vlaka... "Ne", kaže Kiki, "taj je uvijek zeleni...". I baš tad, dok sam brzinom od jedva 2-3 km/h prelazio preko pruge, čujem zvono i skužim kako se rampa spušta nama na krov!!! Gas, gas!!! Uslijedio je foto ekšn: Na benzinskim parama dolazimo do pumpe u nekadašnjoj Ulici Ilije Milanovića (pojma nemam kako se sad ta ulica zove) u Ogulinu. A tamo... Grtal'ca parkirana ispod krova pumpe, pumpadžija čisti nekakav kanal i stoji izvješen znak "Cisterna priključena". Šta sad? Do Oštarija ćemo teško stići. Već sam ja u glavi isplanirao kako ću žicati nekoga od susjeda koju litru da ispumpam. No ipak, s druge strane se moglo ući i natankati, što je ekipa primila s veeeelikim olakšanjem! Dolazimo u Ogulin. Thomcro piči drito u prometni ured, a ja u obilazak čekaonica i natkrivenog perona. Mogao bi se tu dobar posao napraviti... Thomcro se ponosno vraća sa papirićem na kojem nešto piše: Sunce mi smeta da lijepo uslikam zgradu ogulinskog kolodvora: Ali ne i za slikanje zgrade prometnog ureda i u pozadini zgrade u kojoj sam odrastao: Evo nam i Šveda za Liku. A evo i putničkog za Rijeku. Za divno čudo, kasni samo 6-8 minuta. Dobro je, s obzirom na vremenske prilike i na dan u tjednu: Oooooopss! Taman pred mene i moj objektiv: Ode... Dok je ekipa išla u obilazak autobusnog kolodvora i parnjače, ja sam otišao na brzinu do stana i nakratko na terasu zgrade. Ostatak ekipe bio je nestrpljiv - thomcro i mannas na vrhu nizbrdice: Pogled na kolodvor sa terase zgrade: Ovdje je nekad bio park. Ništa posebno: pošljunčana čistina sa 4 klupice (od toga 1 bez naslona) i jednim dijelom zaraslim u travu iz koje je u proljeće raslo toliko tratinčica da je bijela boja prevlavala nad zelenom. Ali park u kojem sam prvi put šutnuo loptu, park u kojem sam prvi put igrao skrivača i lovice, park u kojem sam provodio sve ferije kroz osnovnu školu... Prepoznajete građevinu i ovo uparkirano u nju? Autobusni kolodvor Ogulin: I neizostavna 51-148: Par panoramskih, isto sa terase: Prema gradu (lijevo pravoslavna crkva, desno katolička, u pozadini Klek): Prema Lomostu (u pozadini stambena zgrada poznata kao "Raketa"): Prema Procama (desno dolje Dom penzionera sa pripadajućom gostionom "Tomislav"): Prema ložioni (u pozadini "paromlin", ložiona skrivena iza krošanja): I za rastanak od Ogulina, prozor s kojega sam kao klinac ispraćao "Bjelca", "Školu" i ostale: Mannas i thomcro čekaju pred zgradom. Ostatak ekipe već je krenuo prema Oštarijama. Čekajte nas, stižemooooo...! Po dolasku u Oštarije opet su mi ruke bile prezauzete za slikanje - sada je u njima bio sendvič! Tek par slika kolodvora i okolnih objekata: Beskrajna dritura prema Ogulinu: I prema Kukači: Tike tike tačke... : Ljudi čekaju, vozni red kaže "već je trebao"... Pa gdje li je? Evo ga, evo ga! 1141 213, ponovno se susrećemo: Tri vagona za Zagreb: Ode... Ekipa, bilo je super! Vidimo se još koji put! Razlaz sa Timom1:

Dolazimo u Brod Moravice. Kolodvor je smješten na 506mnm, u duuugačkom zavoju: I tekšto smo došli, nekakav šušur! Netko viče na thomcroa, nekakav šum dopire iz daljine. Rekao bi Đoni Štulić "Nije normalno, pa to je vlak!": Dvije žutke zajedno vuku dvadesetak teretnih vagona (iz susjednih zemalja, kako se vidi): Pjevao je Balašević pred sedamnaest godina "vreme se vuče k'o teretni voz..."... Sigurno nije mislio na ovoga, jer mi je ovaj tako prozujao da nisam stigao niti namjestiti aparat kako spada... Pružio se u punoj duljini kroz zavoj i nestao prema Skradu: Slijepi kolosijek prekriven snijegom: Još malo zimske idile: Ponovo šetnja do ulaza u kolodvor, ovaj puta ne sam nego u društvu Mannasa i Narcisa. U povratku zastajem kod kućice uz prugu, ali ona je devastirana do te mjere da se u nju ne može (niti isplati) ulaziti: Još jedan pogled prema kolodvorskoj zgradi: i ponovo zasniježenom cestom kroz tunel ispod pruge... Dalje... Prema Moravicama! O "alternativnom pravcu" prema Moravicama već je napisano i uslikano dosta. Ja nisam slikao jer su mi ruke bile zauzete volanom, ali mi je u dva navrata gadno stao knedl u grlu kad mi je auto zašlajfao sa prednjim kotačima u ledenoj vododerini. I već sam pomislio "od daljnjeg slikanja ostalo je samo mo'š se slikat!". Moravice... Spoj dvaju svjetova. Raj za railfanove željne dobre fotografije! Tu se može naći i ASEA i Brena i dizela raznoraznih i manevri, Mađara, Šveda i Poljaka (litorina), i swingera i drezina i svakakvije' strojeeva, i vagona putnički' i onije' teretni'... Ali čim smo došli blizu kolodvora, našu je pažnju zaplijenila ONA: Kraljica riječke pruge, sunča se u najudaljenijem mjestu kraljevstva 3kV. Dominira zapadnom stranom kolodvora... Na istoku je već spremna nasljednica: Prilazim bliže, da se bolje upoznamo: ...ali ona je tako hladna: Iskoristio sam prigodu i okinuo par fotki. Ne izgleda loše, vidjet ćemo za koju godinu kad lak matira, a prašina sa pantografa zaprlja sjajne pruge... LED tehnologija: Kao boksači prije meča: mrki pogled i dodir šakama: Na okupu 1141 305 i 1141 213 Narcis pozira sa ispred ASEA-e 213: ASEA 213 pozira kraj Narcisa: Pozdrav, 213. Vidjet ćemo se mi još danas... Ne znam ima li veze sa željeznicom, ali ovaj natpis je uvijek plijenio moju pažnju na prolazu kroz Moravice: Mislim da Moravice imaju poslije Rijeke najdulju kolodvorsku zgradu do Karlovca: Žuti stupovi - spoj svjetova! Treba li putovnica za na drugu stranu? S jedne strane pločice kažu "25": a s druge "3": Došlo je vrijeme (konačno) za kavu. Kondor će vas uvijek dočekati otvorenih vrata... Osim kad se ekipa zbuksa u separe odmah iza vrata, pa se baš i ne može otvoriti Taman smo ispili zadnje gutljaje makijata s toplim mlijekom, kad se s razglasa čula najava vlaka (od muzike u Kondoru nisam čuo što najavljuje, ali i sam glas "spikera" bio je dovoljan da pobudi fotografski nagon u Štacionovcima...) - sad ćemo snimati promjenu lokse! Oćemo vraga! To je nagibni! Kratko se zadržao u Moravicama I produžio prema Vrboskom: Još jedan pogled prema Žutki u daljini I napuštamo kolosijeke Moravica. Još par slika iz čekaonice: Blagajna: Odavdje je nekad odjekivalo "Pažnja, pažnja! Ubrzani vlak iz Ogulina za Delnice, Fužine, Sušak-Pećine, Rijeku stiže na drugi kolosijek! Ponavljam..." Radi li ovo još uvijek? Lijepo je u Moravicama, ali Štacionova putujuća ekipa mora dalje... Idemo u Vrbovsko (ako putem ne ostanemo bez benzina :no_no: ). Inina postaja u Vrbovskom je zatvorena i to ulijeva dozu straha u Štacionove misionare. Gdje je slijedeća pumpa? Hoće li Brava izdržati do Ogulina? Radi li pumpa u Ogulinu? Al' sad... Šta je tu je... O tom ćemo razmišljati ako se desi... U Vrbovskom nas čeka žutica slična onoj u Delnicama: Ekipa je odmah pohrlila slikati tunel na izlazu prema Moravicama (dobro, dio ekipe...): Neki su se išli javiti personalu kolodvora, a ja sam krenuo sliknuti kolodvorsku zgradu: Opet neko komešanje: signal se zeleni, u daljini se vide svjetlosni znakovi ŽCPR-a kako blinkaju! Nešto dolazi! Pentram se po žutim vagonima da zauzmem što bolju poziciju. Dolazi teretnjak: Prolazi pokraj mene: i ode prema Moravicama... Peron skladišta iza žutih vagona: To je bilo to od Vrbovskog. Dok sam se ja po peronu vratio u civilizaciju, ostatak ekipe bavio se sportskim aktivnostima: Thomcroa se malo čekalo, a kad ga se dočekalo bio je vidno uzbuđen! "Ja sam, znaš...! On je rekao...! Dobit ćemo!!! Zgrada! Kolodvor! Obnavlja se! Mi bi trebali!!! Na proljeće, znate...!" Ja ga nis' niš' skužil kaj je til reć', al' vi'te i saaami da se po guovoru već pripreeemam za svooj kraj! Oguline, da ti nima Kleka čula bi se pisma izdaleka...

Prošao je skoro tjedan dana, dojmovi su sređeni, vrijeme je da široj javnosti prezentiram svoje viđenje prošlonedjeljnog putovanja: Evo kako je tekao ekšn-day: buđenje između 7 i 8, topla obleka i provjera gdje su lanci... Lanci?!?!? U bunkeru od Clija ih nisam našao, mora biti da ih je stara uzela u Bravu kad je zadnji put išla za Ogulin... Ma ne, pa ne trebaju njoj lanci, ona na Bravi ima zimsk... ZIMSKE GUME!!! Trenutna promjena plana! Gospođi majci auto ovih dana ionako ne treba, bolje da ga ja malo provozam nego da stoji pred zgradom... Spuštam se u grad po klopu i cugu za "po putu", koju nisam uspio kupiti večer prije kad me teta s metlom izbacila iz Kauflanda u 21:05, ponosno i zadovoljno naglašavajući kako je "od prvog stupio novi zakon po kojem se ne radi iza 21 i nedjeljom". Zbog podulje potrage za dućanom koji prkosi novom zakonu, stižem na zborno mjesto sa malim zakašnjenjem. Thomco i mannas me naprosto ne zamjećuju... Ili sam gadno smršavio od zadnji put ili očekuju crveni Clio sa nekakvom naljepnicom... Konačno su me skužili! Pokrcasmo se u Fiata i pravac Grobnik. Tamo nas već čekaju Narcis i LL, a kroz nekoliko minuta stižu i Kićo i Kiki. Kratki dogovor oko rute i spremni smo za polazak. Pravac Lokve! A tamo... Zimska idila. K'o sa razglednica: thomcro i kućica u snijegu - prvi put! Snijegom prekrivene planine na jutarnjem zubatom suncu: Na visini od i ugodnih -12°c Vani snijeg skoro "do koljena" Ali zato u čekaonici praši vuruna: (mesni doručak je improvizirana ćikobernica, da ne bi netko nešto krivo pomislio...) A onda nam se ukazao Deda Pfaff!!! Glavom, brkovima, oćalima u boji i bradom!: Sjeća li se još itko Tončipa? Ima li ova kućica preko puta kolodvora kakve veze sa željeznicom? Po načinu gradnje bi se reklo da da! Ekipa je spremna za dalje. Još pokoja fotka za rastanak sa Deda Pfaffom: Što li ovaj žućko traži po snijegu? Napuštamo Lokve! Idemo malo niže: Spuštamo se u goransku metropolu, gdje vedri prometnik niti ne pokušava sakriti zadovoljstvo što ga posjećuje delegacija Društva prijatelja željeznice: Sve se žuti, a nigdje Žutke :no_no: : Delničanima je očito "puna pipa" snijega... A LLeon ne bi bio LLeon da se ne popentra nekamo... Upozorenje: ...ali mi i nismo čekali vlak... Doduše, ne bi nam smetalo da je naišao! Ako se nekome BAŠ pila kava (!!!), mogao ju je srknuti i u čekaonici u Delnicama Pila se, doduše, kava i meni samom, ali moralo se krenuti dalje. Prometnik nam savjetuje da Zalesinu i Kupjak posjetimo u proljeće jer "onaj što vozi grtal'cu" baš i ne posjećuje rado te krajeve. Logično, slijedeća postaja je Skrad: I ovdje nikakav muving. Samo umireni radni strojevi: Idem u kratku šetnjicu prema skretnici na sjevernom ulazu u kolodvor: Kuća uz prugu zavijene u bijelo: Iza kuće metar drrrva... ti si moja ljubav prva! (tako smo u osnovnoj školi pisali curicama u spomenare - uf, al sam već onda bio romantičan!) Ova dva kera su mi se gadno prijetila izdaleka, ali nisam se dao! Konačno skretnica! i skretničarska kućica: Ulazak u Skrad iz smjera Žrnovca (ako nisam negdje usput prošao Žrnovac, a da nisam skužio): Od skretničareve kućice prema cesti vodi široki put: A od one s drvima strmi, uski, serpentinasti: Netko je već spomenuo zgradu u kojoj su uskladišteni šarafi... Evo i interijera: Zahvaljujemo se Skradu na gostoprimstvu i idemo dalje. Jesam li u traženju ulaska u skradski kolodvor nehotično obišao i Žrnovac, ostaje misterij. Brod moravice, jeste li spremne za sedam odvažnih?