Leaderboard

Jedan pogled niz peron: Možda je ovdje nekada bila brklja?: Umjesto šlipera stare palete: Stari natpis je dijelom izbrisan. Ostavljeno je samo ''industrija'' da ne bi netko pomislio kako je riječ o poljoprivredi: Jedini teretnjak danas. Zapravo jedini kojeg sam uhvatio jer ih je putem bilo više - po jedan u Generalskom Stolu i tri u Gornjim Dubravama. Ovog smo pretekli u kolodvoru Draganići: Za kraj pozdrav od vašeg izvjestitelja:

''Kam te vrag nosi?'' pitao bi netko od starijih iz naše familije iz Ivanić Grada kada bi koji klinac (s)krenuo u neko opasno, zabranjeno ili naprosto neuobičajeno mjesto. Hmm... Pruga može bez mene, ali ja bez nje ne mogu. Nikada previše dobrih putovanja, a ovaj put odlučio sam se za dva međusobno bliska i relativno zanemarena službena mjesta - kolodvor/ukrižje Kukača i stajalište Tounj na pruzi Zagreb - Rijeka. Na prvi pogled ne izgledaju kao neke posebno atraktivne lokacije, no meni su bile privlačne jer je uvijek dobro istražiti poneko novo područje i upoznati okolicu. Od Sutle do Zagreba koristio sam vlak 8009, od Zagreba do Kukače vlak 4050, od Tounja do Zagreba vlak 4059 i od Zagreba do Sutle vlak 8032. Sva četiri Somovi, ujutro blago zagrijani i kasnije prikladno rashlađeni, svi bez gužve i sve u svemu jedno udobno putovanje. Zanimljivo, u prošlom voznom redu moga sam putovati i nagibnim vlakom jer je jutarnji ICN iz Zagreba stajao u Kukači radi križanja. Bavljenje je bilo objavljeno u putničkom voznom redu, dakle vlak je morao stati i ako nije bilo križanja. Mogu si zamisliti izraz lica konduktera i prometnika ako bi vidjeli lika koji putuje elitnim vlakom do nekakve Kukače. U ovom putopisu stjecajem okolnosti nema puno vlakova, ali zato ima drugih meni zanimljivih stvari. Pa tko voli neka mi se pridruži u ovom otkrivanju novih područja.. Kukača Kukača je međukolodvor/ukrižje na pruzi M202 Zagreb Glavni kolodvor - Rijeka, na kilometarskom položaju 522+296. Od susjednog kolodvora Gornje Dubrave u smjeru Zagreba udaljen je 6 km, a od kolodvora Oštarije u smjeru Rijeke 5 km. Prema Izvješću o mreži za 2025. godinu najveća dopuštena duljina vlakova na 1. i 2. kolosijeku ovisno o smjeru vožnje je 531-584 m, a najveća dopuštena brzina kroz kolodvor je 75 km/h. S obzirom na namjenu isključivo za križanja vlakova kolodvor Kukača ne nudi neke naročite atrakcije, ali se ipak nađe poneki prizor vrijedan zabilješke u slici. Sa visine liči na zmiju: Ljubazan i susretljiv gospodin prometnik zaslužuje više od jedne fotografije: Dvije sličice iz prometnog ureda... ... i dvije iz čekaonice za putnike:

Ponedeljak 15. travnja 2024. godine, godinama bivšeg sistema bio je dan željezničara. Još samo 4 sata do blažene izborne šutnje. Očekuje se .ulazak vlaka broj 4609 u kolodvor Plase.

Nemam baš serpentofobiju, ali ne volim zmije u svojoj blizini. Zmijoljupci su i inače rijetka bića, a prosječan homo sapiens ima averziju prema svim gmizajućim stvorenjima. Zmija sam se u životu nagledao, a oko Sutjeske, na jezeru kod Virovitice i u Odranskom polju bile su doslovce na svakom koraku. Ne plaše me i ne ubijam ih ako ih sretnem nego ih nastojim otjerati. Prije nekoliko godina, nedugo nakon useljenja u kuću u Šenkovcu, našao sam malu zmijicu neutvrđene sorte u sobi gdje je inače boravila moja unuka. Lansirao sam je tamo gdje spada - u prirodu (čitaj susjedov voćnjak ). Na putovanjima mi jednostavno ne prija pomisao da me pikne kakav poskok, ili neka druga puzajuća ili leteća neman (naročitu averziju imam prema stršljenima), jer bi to poremetilo plan i upropastilo doživljaj. As simple as that.

Prešao sam otprilike trećinu puta i shvatio da neću imati vremena spustiti se skroz dolje i vratiti se na vrijeme, stoga samo jedna snimka špilje iz daljine: Kad sam već tu vrijedi zabilježiti i pogled na jedno ugarsko građevinsko nasljeđe: Nakon malo motanja simte-tamte našao sam još jednu ciljanu građevinu: To je župna crkva svetog Ivana Krstitelja: Zapis o ovoj zanimljivoj građevini prenosim sa web stranice Grada Ogulina: Na mjestu današnje crkve bila je starija župna crkva čija se gradnja spominje nakon odlaska Turaka oko 1700. godine. 1827. obnovljena je i dograđena, ali je zbog dotrajalosti 1895. srušena i zalaganjem tadašnjeg župnika Josipa Broza, na istom mjestu 1897. izgrađena je današnja neogotička crkva. Osmog studenog iste godine posvetio ju je ogulinski župnik Ante Perković. Smještena je u središtu starijeg naselja, na povišenom mjestu. U blizini crkve je župni dvor iz 1824. godine. Projekt je izradio Hermann Bollé, graditelj zagrebačke katedrale, pa vanjski izgled crkve ima dosta detalja i sličnosti s katedralnom crkvom u Zagrebu. U zidu starog tornja-zvonika napravljen spojni otvor i izrađene su stube radi povezivanja s novom crkvom. Građevina je puna velikih lučnih prozora, raznih izbočenja i detalja. Arhiktet Bollé nadzirao je kompletnu gradnju i napravio nacrte za opremu, osim za glavni drveni oltar koji je 1902. projektirao Stjepan Podhorsky. Crkva je trobrodna građevina s križnim stropom oslonjenim na četverokutne stupove ugrađene u bočne zidove. Podijeljena je u pet segmenata, od kojih je završni suženi polukružni prostor i sakristija. Iza glavnog oltara stoji velika slika Sv. Ivana dok krsti Isusa na rijeci Jordanu. Pokrajni oltari posvećeni su Majci Božjoj i Srcu Isusovom. Ulaz je ispod balkona s pjevalištem i orguljama. https://www.ogulin.hr/zupna-crkva-sv-ivana-krstitelja-tounj/ Hermann Bollé: Još dvije slike crkve: Uz nju su i ostaci neke davne građevine: I došlo je vrijeme za povratak na prugu. Imao sam dosta teškoća dok nisam našao domoroca koji me uputio u pravom smjeru, preko ove asfaltne baze:

Izlazak na friški zrak. Kolodvor miruje, ali samo privremeno: Kolodvorske serpentine: S obzirom na vijugavost kolodvora potreban je ponavljač predsignala. Gornja žuta i donja bijela svjetlost znače ''Glavni signal signalizira Stoj'' (ovo sam lijepo rekao, a prepisano je iz Signalnog pravilnika ) Može li netko podsjetiti što znače KL, R, D i h?: Padokaz, bolje rečeno usponokaz, je jasan: Garaža, drvarnica, ili...?

Stanley bi mogao biti profesor iz zemljopisa i povijesti a i fotografski zanat mu nije stran.

Onaj cestovni nadvožnjak mami na obilazak: Naravno da nisam odolio napasti: Cesta vodi u veliki kamenolom: Eksploatacija vapnenca u kamenolomu Tounj počela je usporedno s izgradnjom željezničke pruge Karlovac - Rijeka 1870. godine. Kamen je korišten za izgradnju gornjeg sloja pruge i za razne željezničke objekte, a kasnije za održavanje. Igrađen je i industrijski kolosijek za utovar i otpremu kamenog materijala. Izgradnjom visokih peći u Željezari Sisak vapnenac je korišten i za njezine potrebe. Od 1950. godine kamenolom se nalazio u sklopu poduzeća ''Granit'' iz Zagreba kao samostalni pogon, a od 1957. djeluje kao samostalno poduzeće pod nazivom ''Industrija kamena Tounj'''. Nakon 1990. godine, tokom ''slavne'' pretvorbe i privatizacije, kamenolom je mijenjao vlasnike (od kojih su neki kazneno gonjeni zbog prijevare) i pao pod stečaj da bi 2013. dobio koncesiju 350.000 m3 kamena godišnje do kraja 2028. godine. Danas je u sastavu riječkog poduzeća ''Rudar d.o.o. pogon Tounj''. Ako postoji prijevoznik podesan za prijevoz proizvoda od kamena to je željeznica. No industrijski kolosijeci se po svemu sudeći ne koriste: U neka bolja željeznička vremena služili su svrsi: Uhvatilo se i nešto živog prometa:

U istoj zgradi je i poštanski ured. Sudeći po radnom vremenu spao je na niske grane: Spomenik kamenolomcu, hranitelju tounjskih obitelji: Za oko mi je zapeo ovaj lijep mural na zgradi preko puta općine: Malo lokalne faune: Jedan pogled na predivan okoliš: Zaintrigirale su me prve dvije lokacije na smjerokazu: Ne čini se predaleko pa se spuštam niz ovu stazu. Oprezno, jer su zmije ovdje česta pojava:

Tounj Tounj je sjedište istoimene općine površine 95 km2 s 7 naselja - Gerovo Tounjsko, Kamenica Skradnička, Potok Tounjski, Rebrovići, Tounj, Tounjski Tržić i Zdenac. Prema popisu stanovništva iz 2021. godine na teritoriju općine živjela su ukupno 1.002 stanovnika, od kojih u samom Tounju 323. U odnosu na popis iz 2011. općina je izgubila 13% stanovništva. Tounj je jedna od minijaturnih općinićica koje su po Hrvatskoj iznikle kao gljive poslije kiše, a kopne kao snijeg na suncu. Dan Tounja je 24. lipnja na dan rođenja sv. Ivana Krstitelja. Naselje se nalazi na Jozefinskoj cesti Karlovac - Josipdol - Senj (danas državna cesta D23 Duga Resa - Josipdol - Žuta Lokva - Senj). Zastava s grbom općine Tounj: Tounj na satelitskoj snimci: Prema narodnoj predaji, u pećini iz koje izvire rijeka Tounjčica utvrdile su se protiv Turaka tri hrvatske obitelji - Fumić, Juraić i Rebrović. Oni se smatraju osnivačima i prvim graditeljima grada Tounja. Ime Tounja potječe od riječi Htone što označava jezero ili duboku vodu. Grad Tounj spominje se prvi put u povijesnim spisima 1481. godine kao vlasništvo kneza Stjepana II. Frankopana. S vremenom je grad bio napušten, a 1577. je pripojen krajiškoj graničarskoj upravi i ponovo naseljen. Za vrijeme Vojne Krajine pripadao je Ogulinskoj pukovniji. Krajem XVIII. stoljeća kroz Tounj je izgrađena Jozefinska cesta koja spaja Karlovac i Senj. Tada je Tounj dobio svoju najpoznatiju znamenitost, dvokatni most koji premošćuje kanjon rijeke Tounjčice. Nadgrobna ploča Stjepana II. Frankopana: Stari grad Tounj u XVIII. stoljeću, autor crteža Václav Anderle: Stari grad Tounj 1895. godine, autor nepoznat: Da vidimo što nam nudi današnji Tounj. Za početak nudi gomilu smjerokaza kojih ima gotovo više nego stanovnika. Ali su vrlo korisni za orijentaciju među brežuljcima po kojima je naselje rasuto:

Nedaleko mosta uređeno je lijepo malo izletište: Valja se popeti na most: A na mostu pogledati kipove rimskih vojnika:

Kukača nije samostalno naselje nego je zaselak sela Kamenica Skradnička, stoga o njoj nema posebnih zabilješki. Udaljenost Kukača - Tounj prugom iznosi 2.189 m, a državnom cestom D23 cca 3 km. Relaciju računam ''od vrata do vrata'' tj. od jednog do drugog službenog mjesta HŽ Infrastrukture. Namjeravao sam odpješačiti ta minorna tri kilometra, to mi nikada nije bio problem, ali mi se jedan mještanin ponudio da me preveze do Tounja automobilom. Naravno da mi je dobro došlo jer mi je raspored bio zgusnut između jedina dva vlaka koji mi odgovaraju. Nedjelja je i vozni red je prorijeđen. Sa pruge idemo na cestu: Jozefina i čuveni most Riječ je o Jozefini ili Jozefinskoj cesti, danas D23. Ime je dobila po Josipu II. (1780.-1790.), inicijatoru izgradnje ceste i sinu austrijske carice Marije Terezije. Izgradnji ceste prethodila je zapovijed zapovjedništva Vojne krajine 1762. godine da se održi sastanak knezova i starješina oko dogovora o gradnji ceste Karlovac - Senj preko Kapele. Cesta je izgrađena trasom starog karavanskog puta preko Velike Kapele. Trasa Jozefine vodi iz Karlovca preko Josipdola, Brinja i prijevoja Vratnik do Senja. Građena je između 1765. i 1779. godine, a njezina ukupna dužina je 115 km. Izgradnja Jozefine uveliko je utjecala na razvoj Brinja i oštarijsko-josipdolskog prostora, a naročito Senja, uz Karlobag najpovoljnije smještene luke na izlazu karavanskih puteva iz zaleđa. Izgradnjom ceste došlo je do proširenja senjske luke i povećanja njezinog prometa. Danas je atraktivna za sve brojnije turiste. Ceste od Karlovca prema moru izgrađene u XVIII. stoljeću: Obelisk u Karlovcu koji označava početak Jozefinske ceste i udaljenosti u austrijskim miljama: Zaprega na Jozefini u stara vremena, autor nepoznat: Ovo je najpoznatiji objekt na cesti - kameni dvokatni most preko rijeke Tounjčice: Tounjčica je rijeka duljine 12,5 km. Izvor joj je u špilji ispod brda Krpel u Tounju, a utječe u Mrežnicu kod istoimenog sela. U rijeci živi stenoendem Ogulinska špiljska spužvica (Eunapius subterraneus), iznimno rijetka i ugrožena vrsta, a od riba potočna i kalifornijska pastrva, štuka, mrena, podust, plotica, klen, linjak i grgeč. Tounjčica: Ogulinska spiljska spužvica (Eunapius subterraneus), foto B. Jalžić: Znamenita građevina vrijedna je opširnijeg osvrta:

À propos ovoga da ne vodi nigdje... Nekada to ne bijaše nigdje, naletio sam ovdje http://arhiva.metkovic.hr/vijest.asp?vijest=6272 na dvije zanimljive slike gdje su vidljivi vagoni u luci. Vrijeme nastanka fotografija nije navedeno. Za drugu sliku sam ovdje https://repozitorij.gradst.unist.hr/islandora/object/gradst%3A657/datastream/PDF/view na 9. stranici pronašao podatak da je iz 1960. Sudeći po ortofoto snimku iz 1968., ti su kolosijeci dopirali do prvih skladišta u luci (gledano iz pravca Ploča) koja su davno srušena, s tim da je još jedan išao suprotnom stranom luke (tj. ne od Neretve već od današnje ulice Andrije Hebranga), vidi sliku ispod. Kraj toga kolosijeka bijaše na početku spomenute ulice, kod glavnog ulaza u luku, što je (još uvijek) vidljivo na fotografiji ispod.