Po Istri sim pak tam - prvi i zadnji nastavak

[Stanley]

Najprije objašnjenje što znači ''sim pak tam'', uzrečica koju često koristim. Potječe od anegdote koju mi je pred dosta godina ispričala jedna prijateljica.

Ta prijateljica je radila u turističkoj agenciji koja je, između ostalog, prodavala karte za avionske letove. Jednom prilikom došla joj je na šalter starija žena i zatražila kartu za Rim. Na pitanje želi li jednosmjernu ili povratnu kartu baba odgovori: - Sim pak tam!

Prije četiri dana došao nam je u posjet bratić Roy sa suprugom Margreth, koji žive u Kanadi - otok Salt Spring Island u zaljevu Vancouvera. Royeva majka Neda bila je rođena sestra mog oca, a u Kanadu je odselila između dva svjetska rata.

Dok ovo pišem oni se spremaju za put u Kaštela gdje će provesti oko dva tjedna, nakon čega će neko vrijeme boraviti u Cavtatu i vratiti se u Zagreb krajem listopada na proputovanju za Beč.

Roy i Margreth su poželjeli vidjeti unutrašnjost Istre, pa smo im za jučerašnji dan organizirali izlet u Hum i Motovun. Društvo smo im pravili moj buraz Milan, nećakinja Olja i ja. Planirano je da s nama putuju i moja kćer Tamara i unučica Dina, ali je to otpalo jer se malena razboljela. Ipak smo iznajmili kombi preko rent-a-cara da se ne gužvamo u malenom Oljinom automobilu.

Roy i Margreth su izvanredni ljudi - dobrodušni, duhoviti i uvijek vedro raspoloženi. I često u pokretu, naprosto obožavaju putovanja pa su bili čak i u Vijetnamu. Uz to su i radoznali pa pažljivo upijaju svaku informaciju i dive se bogatstvu naše povijesti (kod njih u Kanadi prastaro je sve što je starije od dvjestotinjak godina). Nas troje Zagrepčana govorimo engleski pa smo se lako sporazumijevali, premda smo Razbu i ja malo zahrđali i ''gađali se s padeži i izrazi'' (što nam nije smetalo da brbljamo k'o nezdravi).

Željeznice u ovom putopisu ima tek marginalno i usputno, ali se nadam da to neće biti neki veliki nedostatak. Istarskim prugama se ionako uspješno motaju i dojmove prenose Pfaff i lokalni domoroci, uz ponekog fanatika iz Zagreba i ostatka Hrvatske.

 

Krećemo na put. Vozač je Razbu i moram reći da je bio na visini zadaće, jednako kao i udobni Rent-a-mobil:

 

 

U Gorskom Kotaru nas je zahvatila poprilična kišurina i pratila nas desecima kilometara, što je bio povod za zadirkivanje službenog meteorologa ekspedicije - čitaj moje malenkosti. Ja sam uporno tvrdio da nas u Rijeci i Istri očekuje lijepo vrijeme:

 

 

I bi tako:

 

 

Prva destinacija - Opatija. Rent-a-mobil se nekako uspio ugurati na parkiralište:

 

 

Mooooreee:

 

 

Moji suputnici:

 

 

Nisam ni ja za Bogom kamenje bacal:

 

[Stanley]

Nakon malo motanja simte-tamte (nismo imali auto-kartu, a ja nisam zapamtio baš sve detalje sa Google-mapsa) uspjeli smo se dokopati prave ceste, prošli tunel Učka i raspalili po dobroj istarskoj cesti:

 

 

Ja sam naravno vrebao prugu jer sam znao da je blizu, ali sve što sam uspio iz jurećeg Rent-a-mobila uhvatiti je ovo stajalište (nagađam da je to Ročko Polje)…

 

 

… i komadić pruge u daljini:

 

 

Prvo odredište je Hum - najmanji grad na svijetu, do kojeg smo došli cesticom koja se zove Aleja glagoljaša. Pa za početak nešto o ovom slikovitom mjestašcu, a tekst je kompilacija iz različitih izvora na internetu.

Prema legendi Hum je nastao kada su divovi gradili gradove u dolini Mirne te od preostalog kamenja na kraju izgradili Hum. Nalazi se u centralnoj Istri i broji danas svega 20-ak stanovnika.
Unatoč tako malom broju stanovnika u Humu se sve do danas sačuvao običaj "Biranja župana na leto dan", kada svi muškarci iz župe u gradskoj loži biraju seoskog poglavara na način da urezuju svoje glasove u drveni štap. Unutar očuvanih gradskih bedema dvije su male ulice i tri reda kuća. Hum je danas spomen-grad, jedan od rijetkih sačuvanih primjera urbanog razvoja isključivo unutar gradskih zidina.
Osim što je poznat kao najmanji grad na svijetu, od nedavno je Hum poznat i kao Grad biske, rakije s imelom, čiji recept navodno potječe iz Huma. Tim se povodom svake godine krajem listopada u ovom gradiću održava Smotra rakija, na kojoj se natječu proizvođači rakija iz cijele Istre (by the way, kušali smo bisku u prodavaonici suvenira i mogu reći da ima vrlo ugodan okus, ali je treba pijuckati polako jer propisno ''stepava'').

Roč i Hum kao središta glagoljaštva, hrvatske srednjovjekovne pismenosti i književnosti, svoje korijene vuku iz 9. stoljeća. Godine 863. bizantski car šalje sv. braću Ćirila i Metoda da šire bogoslužje među moravskim Slavenima. Prevodeći pismo iz latinskog na staroslavenski, Ćiril je izumio pismo glagoljicu. Glagoljica se trajno zadržala kod Hrvata u Istri i primorskim krajevima kao crkveno pismo, ali se koristila i u administrativnim i komunalnim poslovima i književnosti. Popovi glagoljaši su pismom svjedočili o tradiciji, čuvajući vjeru, jezik i običaje svoga naroda približavajući istovremeno kulturna ostvarenja ondašnje razvijene Europe. U Humu se glagoljica koristila do početka 20.stoljeća.

Današnji svoj izgled u osnovnim je konturama Hum dobio već u srednjem vijeku, u XI. stoljeću. Tada je na ostacima stare utvrde sagrađen Humski kaštel i zatim uz njega prvl niz kuća budućeg gradića. U to je vrijeme Istra pripadala franačkom carstvu i u tom je sklopu 1040. godine postala zasebnom markom. Markgrof Ulrich I. na pograničnim predjelima svoje države obnavija i podiže niz kaštela među kojima i ovaj u Humu. Godine 1102. Ulrich II. daje Hum, uz niz drugih kaštela, kao feud akvilejskom patrijarhu. U darovnici se navodi "castrum Cholm" (prema starom hrvatskom obliku Hlm) i to je prvo spominjanje Huma u njegovoj dugoj opstojnosti. Tim činom zapravo počinje povijest Huma kao grada-utvrde. I u kasnjim povijesnim izvorima sve do XVII. st. Hum se spominje kao "castrum", dakie tvrđava, čime je naglašavana njegova fortiflkacijska uloga.

 

Tri sličice Huma:

 

 

 

 

Jedan od domova malobrojnih stanovnika:

 

[Stanley]

Odmah smo primijetili da su stanovnici Huma vrlo druželjubivi i srdačni ljudi, a radoznali turisti im uopće ne smetaju. Na protiv, neki na njima i zarađuju:

 

 

 

Nisam odolio napasti i kupio sam unučici jednu bijelu majicu na čijem je prednjem dijelu otisnuto ovo:

 

 

Još dva detalja iz unutrašnjosti Huma:

 

 

 

Osim ljudi ima i kućnih ljubimaca. Najprije jedan pitomi psić:

 

 

Ima i nekoliko mačaka, s kojima se dječica vole igrati. Na mačja pitanja još ćemo se vratiti:

 

[Stanley]

Još malo šetnje slikovitim uličicama Huma:

 

 

 

Na povratku prema izlazu sreli smo ovu curicu. Bila je sva uplakana, pa je Olja prišla i pitala je zašto plače. Pokazalo se da malena ima golemi životni problem - sva djeca imaju mačke, a ona jedina ima mužjaka. A njen Grga je strašno ružan, sav je čupav. Moja nećakinja je upotrijebila svu svoju vještinu uvjeravanja da je Grga najljepši mačak na svijetu (u Humu svakako jest jer je jedini mužjak i ima čitav harem, zlobna opaska moja) i da može biti ponosna na njega. U to se pridružila i majka djevojčice koja je zadivljeno promatrala ovo prijateljsko uvjeravanje:

 

 

Pogled na pitomu okolicu:

 

 

I evo nas opet na cesti, a eno nam u daljini i idućeg odredišta. Putem smo presjekli trasu Parenzane, a ja sam razmišljao da li da vučem vodu na svoj mlin i predložim posjet muzeju Parenzane u nedalekim Livadama. Odustao sam jer smo bili u oskudici s vremenom, ali sam Royu i Margreth ispričao ponešto o toj pruzi.

Iz Huma smo u Motovun, premda nisu međusobno puno udaljeni, stigli - vjerovali ili ne - preko Slovenije.

Sve je počelo u Buzetu, metropoli ove mikroregije. Naselje svoj status grada potkrepljuje time što ima više kružnih tokova nego Zagreb. A putokazi svi za neka obližnja sela, ni spomena Motovuna ili nekog grada na obali. Karte nema, seljaka nema da ga pitam, pa smo krenuli odokativno. I naišli na neki objekt koji je ličio na naplatne kućice, ali je prolaz bio slobodan i nigdje nikoga. To je u nama pobudilo prve sumnje, ovo sigurno nije istarski Y-psilon i čemu kućice - where the hell we are? Sve dvojbe razbistrio je ljubazni čovjek pokraj parkiranog automobila slovenske registracije, pretpostavljam u pripremi za lov na tartufe, koji nam je objasnio da se moramo vratiti u Buzet i na kružnom toku tom i tom skrenuti desno. Na povratku smo naišli na veliku ploču s natpisom Dobro došli u Hrvatsku, dakle ono nisu bile naplatne kućice već granični prijelaz. Sva sreća da smo u EU!

Na ulazu u Buzet smo za svaki slučaj parkirali Rent-a-mobil i ja sam se uputio u obližnji kafić po informaciju. Ljubazna dama za šankom objasnila mi je kako je sve jednostavno: na prvom i drugom kružnom toku lijevo, a na trećem desno i slijedimo putokaz za Umag i Buje (lijepo, ali zašto isti putokaz nismo vidjeli kada smo dolazili?).

Prenesem ja burazu šifru lijevo-lijevo-desno, on zakoluta očima ali nas uz nešto muke izvede na pravu cestu.

Konačno se ispred nas ukazao Motovun:

 

 

U Humu smo sreli desetak turista, a u Motovunu je već pravi povodanj. Red je napisati nešto za uvod i o ovom prelijepom istarskom gradiću, a tekst je također preuzet sa interneta.

Motovun je najbolje sačuvana srednjovjekovna utvrda na istarskom poluotoku - najrazvijenijoj turističkoj regiji u Hrvatskoj. Naselje u obliku akropole, razvilo se na vrhu strmog brežuljka, U prapovijesnim vremenima, Ilirska i Keltska plemena gradila su svoje utvrde na mjestu gdje je danas smješten Motovun. Ime mu je također keltskog porijekla, a nastalo je od riječi Montona, što znači grad u gori.

U svojoj prošlosti Motovun je dijelio sudbinu svih istarskih naselja. Ostaci materijalne kulture iz sredine brončanog doba, oko 1500 godina p.K., pronađeni su na zaravni motovunskog brda i svjedoče o približno 3.500 godina kontinuiranog života na ovome brdu. Za vrijeme rimske vladavine u Istri, koja je uslijedila nakon 177. godine p.K., Motovun je privremeno izgubio svoju prvotnu važnost jer u tim relativno mirnim vremenima nije bilo potrebe za sigurnim utvrdama, već za mjestima pogodnim za trgovinu i promet.

Vladavine nad Motovunom neprekidno su se izmjenjivale kroz dugi niz stoljeća, sve dok se u drugoj polovici 13. stoljeća nije Venecija izborila za vlast. U narednih 5 stoljeća vladavine ''Kraljice svih mora'' nastali su najvažniji kulturalni i povijesni spomenici, te je Motovun kao važno strateško mjesto za Veneciju počeo poprimati današnji oblik grada.

Nakon pada Venecije 1797. godine Austrija i Italija izmjenjivale su svoju vlast nad Motovunom, sve dok nije završetkom drugog svjetskog rata 1945. godine pripao Jugoslaviji, te nakon 1991. godine, kao i većina istarskog poluotoka, Republici Hrvatskoj.

Ime Motovuna, kao jednog od najvećih dvoraca u Istri, u povijesnom se dokumentu prvi put spominje u listini Rižanska skupština iz 804. godine, koja je jedna od najvažnijih dokumenata srednjovjekovne povijesti Istre. Među inim, iz listine se vidi koliko su Bizantu plaćali gradovi poreza i kakav je značaj tada imao Motovun kao grad. Tako saznajemo da su Motovun i Labin godišnjim iznosom poreza od 30 zlatnika dijelili četvrto i peto mjesto, nakon Poreča, Pule i Rovinja, a na osnovu toga i svoju značajnost kao jedne od pet najvažnijih utvrda u Istri.

Na najstarijem regionalnom zemljovidu Istre Pietra Coppa iz 1525. godine možemo pronaći i Motovun. Liječnika i ljekarnu dobiva 1331., katastar dobiva 1819., poštu 1826., voćarsko društvo 1852., telegraf 1877., fotograf 1898., telefon 1922., radio prijemnik 1925., električnu struju 1928., otkriveni tartufi 1929., vodovod 1938., televizija 1957., Motovun Film Festival 1999. godine...

Procesija parkiranih automobila započela je već na pristupnoj cesti. U gradu masa turista, a najčešće se, osim hrvatskog, čuju talijanski i njemački jezik. Sreli smo i jednu zanimljivu obitelj - otac Europljanin, majka Japanka i sinčić na mamu. Upoznali su se u Osaki, a žive u Trstu. Mališan je bio toliko impresioniran Royevim štapom da je poželio poigrati se s njim. Za to vrijeme Roy se upustio u srdačan razgovor s njegovim roditeljima.

Moji Kanađani su inače posebno poglavlje. Uz sve ostale vrline iznimno su druželjubivi. Roy je s barem dvadesetak ljudi razgovarao kao da su stari znanci, a pozdravljao je svakoga u prolazu. Kažu da je to kod njih u Kanadi običaj i čude se kako su Zagrepčani suzdržani u kontaktu, a Kanađani svakome koga sretnu požele dobar dan i većinom razmijene po nekoliko riječi. Kod nas se taj lijepi običaj zadržao tek u seoskim područjima.

Talijanski jezik me podsjetio da Royu i Margreth ispričam jednu zanimljivost. U Motovunu je 1940. godine rođen Mario Andretti, pobjednik Formule 1 1978. godine i utrke 500 milja Indianapolisa 1969. godine:

 

 

Kako smo se uspinjali prema gradu tako je pogled postajao sve raskošniji. Ono u daljini je naselje koje se zove Bencani:

 

[Stanley]

I evo nas u Motovunu:

 

 

Kako smo već bili gladni, sjeli smo u zalogajnicu ''Pod napun'' i ručali u amijentu koji ne treba dodatno opisivati. Ja sam se opredijelio za pureći odrezak na istarski način, dok su moji suputnici iskušavali razne druge lokalne specijalitete:

 

 

Tu sam imao zgodan doživljačić. Kako sam imao ''malu potrebu'' spustio sam se do odgovarajuće institucije kat niže, a do nje se dolazi kroz kuhinju (ne znam što bi na to rekli sanitarni inspektori). Tu sam sreo kuhara koji me srdačno pozdravio i uputio na odgovarajuća vrata. A sve na tečnom engleskom. Rekao sam mu da razumijem i hrvatski, na što se nasmijao i odgovorio: - A što ja znam, rekli su mi da su gore na terasi neki Amerikanci.

 

Nakon ručka krenuli smo u šetnju Motovunom, pa bilježim usputne impresije. Ovo je pogled na dolinu Mirne i cestu kojom smo došli:

 

 

Motovun naprosto vrvi izloženim delicijama iz ovog područja, a u prvom planu su naravno tartufi:

 

 

Gradska vrata:

 

 

Još jedan pogled na dolinu Mirne:

 

 

Mletački lav je dobre volje i nema nikakvog rata, jer je knjiga zatvorena:

 

 

Roy me pitao ima li kod nas kuguara (''to je ona životinja iz obitelji lavova''), na što sam mu odgovorio da je kod nas mačka najveći lav. Razbu me ispravio podatkom da je ris veći od mačke i da je po njemu nazvana planina Risnjak. Neka ti bude, stariji si od mene pa bi morao i znati više.

U Kanadi divlje životinje bez straha ulaze u naselja, a mnoge se i pogoste plodovima ljudskog truda. Tako se Roy i Margreth tuže da im redovito dolaze srne i srndaći i poharaju im vrt. Pitam ih zašto ne podignu elektrificiranu ogradu, a oni se smiju i kažu da su neki podizali takve ograde do 4 m visine, ali mudre životinje ipak nađu put u okućnice.

A ja si mislim u sebi: ne uznemiruju životinje nas, već je ljudska vrsta uljez koji se naselio u njihovo prirodno okruženje.

[Stanley]

Župna crkva Svetog Stjepana:

 

 

Pfaff meni šalje slike pošta, a ja njemu Poštarčinu u Miru:

 

 

Nekoliko impresija sa motovunskih zidina:

 

 

 

 

 

A da pokupimo ovo i odvezemo onoj curici u Hum? Prije toga bi svakako trebalo provjeriti je li on ili ona (mislim na primjerak mačjeg roda). Ali ne bi imalo smisla - što bi bilo s jadnim Grgom:

 

[Stanley]

Ima i jedan Veli Jože od slame. Naravno da sam Royu ispričao legendu o divu koji je šamarao Mlečiće i ostale bad guys:

 

 

Gradska vrata:

 

 

I evo nas ponovo na cesti - ovaj put na povratku:

 

 

Naravno da sam i dalje vrebao kakav komadić željeznice. No Razbu je pritisnuo pedal to the metal, tako da se od kolodvora Lupoglav vidi samo ovo:

 

 

Ipak sam ugrabio komad pruge Lupoglav - Pula, makar mi bio na vrh glave:

 

 

Tunel(i) Učka:

 

 

I za kraj nadvožnjak na pruzi Rijeka - Pivka negdje oko Krnjeva:

 

 

Putem smo puno pričali s našim Kanađanima o svemu i svačemu (osim o politici, što je ugodno osvježenje). Istarski krajolik, povijest, ljudi i hrana su ih toliko oduševili da su poželjeli ponovni dolazak za koju godinu - ako zdravlje posluži.

[mali.paja]

Oprosti što ti upadam u putopismalo sa strane. Isto se odnosi na sim pak tam. Bilo je to negdje osamdesetih godina u Zagrebu. Luka Čupković je bio predsjednik poslovodnog odbora RO ŽP Zagreb. Ujutro prvo što je uradio kod dolaska na posao otišao bi u Operativnu službu. Tu bi doznao da li je bilo kakvog zastoja u prometu, podmirenost privrede vagonima itd. Pita ujutro: Što je bilo novo? Ima li kakvih problema? Jedan dispečer iz Sesveta (tamo je stanovao) odgovara: Malo smo noćas vozili sim pak tam. Kaže Luka šefu operative: Vlado dajte vi meni na pismeno sim pak tam što je bilo. Kad je Luka otišao šef operativa po dispečeru: Ti i tvoje sim,tam! . Što nisi odgovorio: Nije bilo niša i sve u redu? A stvarno je bilo od poslijepodne prethodnog dana i cijelu noć sve u redu, bez problema.

[thomcro]

... (nagađam da je to Ročko Polje)…

Upravo tako!

 

Zadnja fotka nadvožnjaka nije na Krnjevu (u Rijeci) nego u Matuljima.

 

Šteta što niste prošli i djelom trase Parencane kad ste već bili u Motovunu i to prema Livadama koje su nasuprot Motovunu dole u dolini preko Mirne. Ima u Livadama dobrih tartufa i prerađevina od njih da ponijeti doma.

 

Inače lijep obiteljski ekšn!

[Stanley]

@mali.paja

Nema potrebe za ispričavanjem, sve je u okviru sadržaja teme. A pričica je zgodna.

@ lokführer

Hvala na ispravci. U početku sam htio napisati ''između Krnjeva i Matulja'', ali sam odokativno procijenio da je Krnjevo bliže (ne poznam Rijeku baš tako dobro).

Što se tiče Parenzane, žao mi je što nismo bili u Livadama. No naši gosti su puno više zainteresirani za lokalne starine i krajolik nego za željeznicu, a bili smo i na knap s vremenom.

[thomcro]

... naši gosti su puno više zainteresirani za lokalne starine i krajolik ...

Uuuu ... baš zato ste trebali otići do Livada a da ne spomenem Oprtalj i Završje (a pogotovo Završje). Oprtalj je malo mjesto na brdu sa kog se lijepo vidi Motovun a Završje ... Završje treba posjetiti jer se riječima neda opisat kako izgleda. Po meni, Hum se može sakrit naspram Završja ali (da, nažalost ima ali) ... Završje je napušteno ali zgrade su facinantne, u Završju nema ugostiteljskih objekta, cesta je makadamska ...

[Stanley]

Uuuu ... baš zato ste trebali otići do Livada a da ne spomenem Oprtalj i Završje (a pogotovo Završje). Oprtalj je malo mjesto na brdu sa kog se lijepo vidi Motovun a Završje ... Završje treba posjetiti jer se riječima neda opisat kako izgleda. Po meni, Hum se može sakrit naspram Završja ali (da, nažalost ima ali) ... Završje je napušteno ali zgrade su facinantne, u Završju nema ugostiteljskih objekta, cesta je makadamska ...

 

Razbu je bio glavni planer putovanja, a uz to i vozač. Ja sam mu predložio da posjetimo i Oprtalj jer je blizu Motovuna, nije imao ništa protiv ali jednostavno nismo imali dovoljno vremena. I nismo htjeli previše forsirati naše Kanađane - uživali su u onom što su vidjeli. Uostalom, evo njih za 2-3 godine opet. Trenutačno borave u Kaštel Sućurcu i Razbu ih vodi do Dioklecijanove palače, Klisa, Salone, antičkog akvadukta... A još ih čekaju Dubrovnik i Cavtat. Uglavnom, puno dojmova za mjesec dana boravka.

[thomcro]

 

Razbu je bio glavni planer putovanja ...

Šteta što se niste konzultirali sa nekim od, kako kaže Pfaffomir, aboriđina da Vam predloži što posjetiti.

 

Ovo ti je poučak za ubuduće (imaš majlove i Pfaffomirov i Narcisov i moj pa se raspitat, buraz nek vozi a ti navigiraš ...)

 

Sorry, malo sam ti skrenuo temu!

[darko06]

Lijepi putopis i bez željeznice u prvom planu.