Od STRAŽARNOG LOPOVA.....Mladen Vukmir, nekadašnji Poletov novinar i urednik
https://strazarni-lopov.blogspot.com/
U Ulici socijalističke revolucije, na potezu između Šubićeve i Džamije, na samo desetak minuta hoda do samog centra Zagreba, između visokih starih zgrada se kao trinaesto prase uglavio Buffet Vis. U tom slikovitom zdanju od par kvadrata, dominirala je velika peć na drva i šank iznad kojega je bila lutka Miki Mausa bez noge, zbog koje smo to mjesto zvali Diznilend.
Konobarica koja je tamo radila je bila poznata po tome što je sve pizdarije u lokalu rješavala udarcima mokrom krpom po glavama neposlušnih gostiju, a kad ona nije bila u lokalu šerif je bio konobar u plavoj kuti na kojoj je pisalo „PZ Vis“. Cijene u Diznilendu su bile skoro iste kao u dućanu, pa je iz tog razloga i klijentela koja je tamo šankovala bila čista elita.
Mjesto pored peći je bilo rezervirano za izgužvanu ženu, koju smo zbog njene duge uvijek raščupane kose i ispijenog lica zvali Woodstock Girl. Sjedila je kao zombi na praznoj gajbi pive i oživjela samo dok je trebalo u peć ubaciti malo drva (prvo smo zbog nje Buffet Vis prozvali Woodstock, ali čim smo skužili Miki Mausa bez noge odmah smo ga preimenovali u Diznilend).
Kao sa sidrom, za šank je uvijek bio zakačen gospodin Krumpir. Najčešće je igrao đapice sa malim proćelavim debeljuškastim pajdašem podbuhlog crvenog lica, a kad je bio sam onda bi samo kljucao svojim velikim krumpirastim nosom, koji je zbog ispucanih kapilara znao poljubičastiti nakon previše gemišta, zagledan u ništa. Đapice su inače jedna jako visokointelektualna igra. Ukratko, svaki igrač na šank stavi šaku u koju je iza leđa sakrio jedan, dva ili tri novčića (može staviti i praznu šaku). Onaj igrač koji pogodi zbroj novčića u svim šakama na šanku je pobjednik. Igralo se na tri pobjede, u rundu. Gospodin Krumpir nakon trećeg gemišta više nije ni znao brojati, a kako to nije htio nikako priznati, njegov pajdaš je to itekako dobro znao iskoristiti, te bi se uvijek nacicao na njegov račun.
U Diznilendu smo imali i svojega gospona Fulira. Bio je to jedan gospodin srednjih godina, uvijek dotjeran i počešljana brka, kao da je upravo pobjegao sa kraljevskog bala, iz zagrljaja njegovom ljepotom opčinjenih dvorskih dama. Pa kao da je došao malo među prljavi puk, da ga počasti svojom nazočnošću. No i on bi zaboravio na manire, od previše gemišta, te izgledao kao kočoperni pripiti lutalica.
Tužni Legionar je bio još jedan lik iz stalne postave na šanku. Njegova žena i kćer su živjele u Parizu, a kako je on nakon par godina provedenih u Legiji stranaca pobjegao u Jugoslaviju, više se nije mogao vratiti kod njih. Žena mu se nije željela preseliti u Zagreb, njemu se nakon tog bijega bilo preopasno ponovo pojaviti u Francuskoj, pa je provodio dane u Diznilendu i valjda čekao da se tamo dogodi neko čudo.
Naša duga kosa je svu ekipu koja je tamo zalazila asocirala na drogeraše. U početku su nas gledali jako sumnjičavo i sa nepovjerenjem, ali sa vremenom su nas prihvatili kao dio njihovog svijeta, pa su nas čak prozvali „podmladak“.
Na žalost Miki Maus je jednoga dana zajebo stvar. Za jedno veće je uništio teško stvoren sklad. Od čokančića je napravio umjetnu nogu, skočio na šank, iz džepa je izvadio i sasuo svima u lice čarobni prah. Njegov smijeh je probudio demone u glavama dežurnih birtijaških mandrila. Kad su njihove prvokacije došle do one granice preko koje nismo mogli šutke prijeći, bljesak oštrice noža u staklu izloga, otkucao je kraj našeg Diznilenda.
Prošlo je odonda trideset i kusur godina. Ulica socijalističke revolucije je postala Ulica kralja Zvonimira. Neke nove uniforme stoje ispred zgrada sa zastavama. Drugi su natpisi iznad izloga lokala. Vrijeme je progutalo čitav jedan svijet i sve se promijenilo. Sve osim Buffeta Vis, koji je još uvijek tamo na istom mjestu. Jedino što u njemu više nema Miki Mausa bez noge, nema Woodstock djevojke, nema gospodina Krumpira, Fulira, tužnog Legionara i konobara u plavoj kuti, a nema bogme više ni nas.
Vrata su zaključana i tiho je. Kao da netko drijema ušuškan u prašini.
