Stanley

I.N.R.I: Eno dvorca: Jedan pogled unatrag: Malo krupne vegetacije: Pogled na istočni kraj Marijagoričkog pobrđa: Evo me pred ciljem: Ajoj:

Kadilnica vulgo pušiona - Lužnica 2. ožujka 2021. Jučerašnji lijep proljetni dan odlučio sam provesti u šetnji parkom dvorca Lužnica. Plan je bio vlakom od Sutle do Brdovca i natrag, a od Brdovca do Lužnice laganim hodom koji je kod mene cca 6 km/h. Koristio sam vlakove 8029 i 2172 i vožnja je u oba smjera bila nesplatna - u prvom se gospon kondor nije blagoizvolio pojaviti, a za drugi nisam htio kupiti kartu. Alibi: ŽCPR je zatvoren za pješake i ne smijem preko pruge do kioska, a ako se službena osoba ukaže platiti ću kartu u vlaku. Naravno da se nije pojavio, u pravilu iza Zaprešića nikada ne pregledavaju karte. Na 8029 je Mađar: Nakon kratke vožnje... Nešto se radi na ŽCPR (opširnije u temi o pruzi Zagreb - Savski Marof - DG): U Brdovcu skrećem u ovu ulicu, koja je najkraći put do Lužnice: Izgleda da je dvorac tamo u onoj šumici: Samo naprijed za nosom:

Izgleda da jesam. Ovo mi je prvi glas da više nema ausweissa. 🙃

Stigoše i električari: Dok sam čekao svoj vlak za povratak susreo sam ponovo Dobrog Željezničara, ugodnog i simpatičnog čovjeka koji me pitao: - Je li sve u redu, jeste li obavili sve što ste htjeli? - Jesam, a vama hvala na susretljivosti. - Razmijenili smo još poneku riječ da bi me on pitao: - Da niste vi iz udruge ljubitelja željeznice? - Jesam. - Pratim ja vas na internetu! Bilo bi mi drago da gospodin i ovo čita. I za kraj dvije fotografije iz vlaka - radovi u kolodvoru Savski Marof u punom su jeku:

Izdaleka mi se činilo da je ovo neka furda, tj. skladište otpadnog materijala, ali je očito riječ o stvarčicama za remont pruge: Odlučio sam malo pronjuškati i po industrijskom kolosijeku za tvornicu ''Karbon''. Čini se da je zreo za misu zadušnicu:

Evo ga natrag: I ode on po južnom kolosijeku: Stigao je i teretnjak iz kolodvora Podsused Tvornica, a vozio je nepravilnim kolosijekom: Ima tu još zanimljive mašinerije:

Pažnju su mi zaokupili ovi vagoni: Onda se pojavio Som za Savski Marof: Mora u rikvarc jer je sjeverni kolosijek ovog vikenda zatvoren za promet:

Kolodvor Zaprešić, 20. veljače 2021. Čudna je ova veljača... Još prekjučer vunena kapa preko ušiju, danas pravo proljeće sa 17°C. A to znači da valja krenuti u neku akciju. Nažalost, zbog zabrane kretanja izvan matične županije bez ausweissa nisam mogao do neke od ciljanih destinacija pa sam se po tko zna koji put uputio na kolodvor Zaprešić. Viđeno više puta, ali nek' se nađe: I sada slijedi mala pričica. Forumaši koji prate moje putopise znaju da se uvijek najprije javim službenom osoblju i predočim dopuštenje za fotografiranje. Clara pacta - boni amici. Tako je bilo i danas, iako sam ranije u više navrata snimao po kolodvoru Zaprešić bez javljanja i nitko me ništa nije pitao. Dakle, priđem ja mlađahnoj prometnici koja je upravo otpremila vlak kojim sam doputovao i kažem joj: - Dobar dan, obavještavam vas da ću fotografirati po kolodvoru i evo vam dopuštenje od HŽ Infrastrukture. - Joj, ja vam to ne znam, ja sam vanjska. Dajte mi da pokažem kolegi. Uđite. Uđem ja u prometni ured, a tamo za pultom sjedi prometnik (valjda unutarnji ako je ona vanjska). Nisam ga pitao za ime, a za ovu priliku zvati ću ga Mrgud. Počne on studirati moje dopuštenje i kada je stigao do zadnjeg semestra kaže mi: - Ovo ne vrijedi, nema pečata! - Pa što će vam pečat, to je izdano elektroničkim putem i naravno da vrijedi. - Vi ste to mogli fotokopirati! - Mogao sam, a naročito vlastito ime i prezime. Hoćete li da vam pokažem osobnu iskaznicu? - Ne treba. Moram ja to provjeriti sa šefom. I što bi vi slikali? - Kolodvor od prve do zadnje skretnice, sve što je između i sve što je u njemu. Jedino nemam dopuštenje snimati lokomotivski depo, kojeg vi ionako nemate. Provjeravaj i s ministrom, mislim si ja, imam dosta vremena. Vrti on telefon i čeka vezu, a ja ne mogu odoljeti napasti: - Dvanaest godina fotografiram na pruzi, obišao sam tridesetak kolodvora i ovo je prvi put da netko dovodi u sumnju dokument vlastite firme. Na Mrgudov poziv se očito nitko nije javio, ali je u ured ušao nepoznat čovjek - dati ću mu ime Dobri Željezničar - bacio pogled na moje dopuštenje i presudio: - Nema problema, izvolite slikati sve što hoćete ali pazite na vlastitu sigurnost. Naravno da ću paziti, na pruzi i uz prugu sam od malih nogu. No pričica ima i nastavak u obliku dijaloga moje malenkosti i Mrguda: - Želite li da vas slikam i pošaljem vam fotografije na mail adresu? - Ne dolazi u obzir! Vani možete slikati, ali u prometnom uredu ne! - Vama za informaciju, dopuštenje vrijedi i za unutarnji prostor HŽ Infrastrukture. Ne tražim od nikoga da se slika ako neće, ali prostoriju smijem fotografirati. - Ja kažem da ne može! - No dobro, ne kanim se svađati. Nisam se htio inatiti, iako sam bio u napasti izvaditi mog Olyja i okinuti nekoliko snimaka unutarnjeg prostora, bez ljudi. Pa da vidim tko će me spriječiti. Ali nisam došao da tih sat vremena na kolodvoru sebi kompliciram život. Valjalo je izaći van, na prugu. Prije pruge nekoliko fotografija čekaonice za putnike: Vani ima zanimljivog sadržaja: Recimo ovaj pogurani sastav, koji je odzujao kolosijekom gdje se izvode radovi: Da malo razgledamo pružnu mehanizaciju:

Svakako će biti zanimljivo vidjeti nastavak putopisa. Moje dvije fotografije sabirno-manipulativnog vlaka koji odlazi industrijskim kolosijekom Inkera po cisterne, snimljeno 8. studenog 2012. godine:

Valentinovo na pruzi, 14. veljače 2021. Ne, nije riječ o Valentinovu u uobičajenom smislu riječi. Fazu zaljubljenosti apsolvirao sam odavno, prešao sam i fazu pas mater i sada sam u fazi nirvane. Jednostavno se poklopio dan koji priliči mladima i pojava sunca s temperaturom iznad nule, a to kod mene znači kraću šetnju malo dalje od lokalnog dućana. Teški kamion superlight kategorije: Moj potočić maleni: Cilj: Pruga za Kumrovec vulgo Harmicu: Jedna daljinska: Jedan od mostića: X. koridor u smjeru Dežele: X. koridor u smjeru Savskog Marofa: Plavo nebo i HŽ Infra: Signalna oznaka ''kraj izoliranog preklopa'', ujedno i kraj današnjeg fotopisa:

Ova impresivna građevina na uglu Gajeve i Bogovićeve ulice jedno je od remek-djela arhitekta Stjepana Planića (1900.-1980.), jednog od najznačajnijih modernih hrvatskih arhitekata XX. stoljeća i učenika također legendarnog arhitekta Drage Iblera. Izgrađena je 1936. godine kao stambeno-poslovna zgrada ''Napretkova zadruga'' i u to vrijeme je bila najviša stambena zgrada u Zagrebu. Uz neboder u Gajevoj ulici Planić je između ostalog projektirao Sokolski dom, bolnicu na Šalati, Židovsku bolnicu i Tomislavov dom na Sljemenu, kao i brojne urbane vile u Zagrebu i drugim gradovima. Dobitnik je nagrade ''Viktor Kovačić'' za životno djelo. Stjepan Planić:

Ma čemu isprika, sjajno je da si dopunio temu na koju sam već zaboravio. Ja danas šećem uz neke udaljenije vodotoke, ali se nadam da će biti još nastavaka u putopisu.

Taman podigli na 120 km/h, kad ono... Na pruzi se još uvijek radi... ... pa i moj Som za Harmicu stiže neuobičajenim kolosijekom: I za kraj pozdrav od vašeg savoplovca:

Ponovo na rijeci: Oproštajni pogled na skelu: Natrag u šumu: Na stajalištu Zaprešić Savska Vectron Enna-PPD s teretnim vagonima za žito:

Sve dvojbe riješene su nakon povratka kući. Na satelitskoj snimci se lijepo vide ušće Gradne i mjesto koje sam pohodio: Nisam nažalost imao vremena ići dalje jer sam žurio na vlak za povratak. Usput su mi pažnju privukli ovi brzaci na Savi: Usputni pogled na Samoborsko gorje i stari grad Okić: Skela je srećom još na desnoj obali:

Gradna je po kategorizaciji voda potok iako više nalikuje rječici. Nastaje od Lipovačke Gradne duljine 11 km, koja izvire u okolici Japetića na nadmorskoj visini 610 m, te Rudarske Gradne duljine 9 km. Oba vodotoka se sastaju u jedinstven tok ispod Starog grada Samobora. Do ušća u Savu Gradna ima jedinstven tok duljine 8 km. Ukupna duljina toka od izvora Lipovačke Gradne do ušća iznosi 19 km, a zračna duljina oko 15 km. Sutok Rudarske i Lipovačke Gradne: Gradna u Samoboru: Po količini vode i širini toka učinilo mi se da ovo ne može biti Gradna i da bi mogla biti riječ o potoku Rakovica: Zaključio sam da bi ušće Gradne moralo biti tamo negdje:

Nekoliko riječi o selu Medsave. Po teritorijalnom ustroju Republike Hrvatske nalazi se u sastavu Grada Samobora, županija Zagrebačka. U popisu iz 2011. godine imalo je 242 stanovnika u 60 domaćinstava. Medsave na snimci Google Eartha. U desnom dijelu fotografije vidi se skelski prijelaz, a sasvim lijevo ušće rječice Gradne: Nekoliko fotografija sela Medsave, koje bi bilo ''Bogu iza leđa'' da nije skelskog prijelaza: I sada dolazimo na početak mojih nedoumica. Prema riječima skelara ušće Gradne se nalazi na ''manje od kilometra'' od skele, pa bi to trebalo biti to:

Pogled na drugu obalu Save: Prelazimo na drugu stranu: Dva pogleda na skelu sa desne obale Save:

Sloj izmaglice: Usputni pogled na Medvednicu: Još malo izmaglice: I malo šumskog ugođaja: Evo me kod skele, koja vozi: Odmah sam se ukrcao, a ljubazni skelar mi je poklonio gratis vožnju u oba smjera: Sava uzvodno:

Malo zimskog ugođaja: Upozorenje

Medsave, 3. veljače 2021. Danas sam po treći put u penzićkoj šetnji pohodio skelu Medsave. Prvi put sam bio 19. svibnja 2018., a drugi put 8. listopada prošle godine. Namjeravao sam obići ušće potoka/rječice Gradne, ali je na kraju ispala kadilnica (hrvatski: pušiona) o čemu više u nastavku. Skela je za mog posjeta 2018. godine vozila: Tada sam se prevezao preko Save ''sim pak tam'' i nisam izlazio na drugu obalu: Za lanjskog posjeta skela je bila privezana uz desnu obalu Save zbog visokog vodostaja rijeke: Krenuo sam od željezničkog stajališta Zaprešić Savska i taman uhvatio svoj korak od 6-7 km/h kada mi je iza leđa zatutnjao niz narančastih Wascosa: Most preko potoka Lužnica:

Dobar i zanimljiv putopis. 👆 Gdje je nastavak?

Ako se ne varam ovo je prvi putopis iz ptičje perspektive. Vrlo zanimljivo i poučno, naročito za nas koji nismo nikada putovali tom prugom. 👍

Izlaz na sjeverni peron: Novi završetak Savske ulice: Ne znam što misle drugi, ali meni ove barijere djeluju baš ružno i nekako depresivno: Radovi na peronima su dovršeni, kako bi rekla moja baka, ''s polovice''. Kućici nedostaju stakleni zidovi i klupa, nema još ni jedne kante za otpatke, a ne bi škodio ni neki WC. Jedan putnik se na moje oči popišao u grabu koja će jednog dana, vjerojatno i kasnije, biti zelena površina: I za kraj dugački teretnjak iz Dobove. Strojovođa me pozdravio zvučnim signalom: