Stanley

Približavamo se najljepšem dijelu ove zanimljive pruge, onom preko planine Krndije. Krndija je niska planina, ali je treba prijeći pa pruga ima uspone i do 16 promila. Tračnice su mjestimično vlažne, a na pruzi ima i lišća... Stajalište Ljeskovica: Približavamo se brdima. Lijepo se vidi uspon... ... koji iznosi 14 promila: Zavoja je sve više... ''Zeleni tunel'': Grob čovjeka koji je projekirao ovu prugu, a zvao se Ištvan Takač: Nastavak slijedi

Smjestio sam se na odgovarajući položaj i prepustio se ispaši. Prvo stajalište: Zarilac: Pruga dobrim dijelom prati tok rječice Londže. Ovaj vodotok izvire negdje na planini Krndiji, a utječe u Orljavu kod Pleternice: Pruga je od Pleternice do blizu Našica, nažalost, u komatoznom stanju. U nju se ništa ne ulaže. Osovinski pritisak je 16 t/os, a dopuštena brzina jedva 30 km/h. Teretnog prometa nema, a putnika je malo. Naravno, tko bi normalan putovao vlakom uz takvu ''brzinu''... Ali je vožnja zbog lijepog okoliša pravi užitak. U dva navrata ispred vlaka nam je pretrčala srna! Stajališta Knežci i Ciglenik neka vam prikaže netko drugi, a ja sam snimio stajalište Latinovac... ... koje ima čak dvije ''zgrade'' ... ... a Latinovac je tzv. eko-selo. Na ovom imanju uz prugu gazda uzgaja razne vrste domaćih živina, od gusaka do konja: Opet malo pruge: Konačno se približavamo i nekom kolodvoru. Na pruzi Pleternica - Našice postoje dva kolodvora: Čaglin i Londžica. Ovo je Čaglin: Ima čak i jedan teretni vagon: Nastavak slijedi

U Macosi nije bilo gužve, tako da smo okupirali za sebe cijeli jedan odjeljak i razmilili se po prozorima: Prugom Nova Kapela-Batrina - Pleternica - Požega - Velika već sam putovao, tako da me u ovoj prigodi nije previše zanimala. Ono što me potaknulo na ovo putovanje je pružna dionica Pleternica - Našice, jedna od rijetkih u Hrvatskoj gdje me nikada nije bilo. Jedna usputna snimka, reda radi: Kolodvor Pleternica, pogled prema Novoj Kapeli-Batrini. Tu se odvaja krak za Požegu i Veliku, a mi moramo promijeniti vlak. Naša Macosa ide prema Požegi i Velikoj, a mi ćemo presjesti u Macosu iz Požege za Našice i Osijek. Veza je dobra i čeka se tek koju minutu. Ima ovdje i manevrista: Naravno, jer je u kolodvoru teretni vlak Velika - Slavonski Brod: Još malo i krećemo, ovaj put u nepoznato: Ima i ovdje Plassera, a ima i Theurera : Nastavak slijedi

Zagrebačko-zagorska ekipa (može i obratno) vratila se zadovoljna i prepuna dojmova, pa idemo redom u riječi i slici. Portosa i ivoga zatekao sam u zadnjem vagonu ranojutarnjeg Zagorca, koji iz Vrapča polazi u 05.16. Portos je ušao u Zaprešiću, a ivog se kotrljao iz Velike Vesi via Zabok još od 4 ujutro. Stoga predlažem da mu KLJŽ na idućoj skupštini svečano dodijeli titulu Živa Volja. Evo njih dvojice u Bt-u: Na Glavnom kolodvoru sveopći pičvajz: prvi peron je nestao! Točnije, nestajao je njegov kolosijek. Na večer, kad smo se vratili, već je bio položen novi, a podbijačica ga je nemilo mijesila i tlačila. To će vam naknadno prikazati Portos, a od mene dvije ranojutarnje snimke: Na peronu sam se pridružio i drstoka: Kupili smo povratne karte za Našice, u polasku via Nova Kapela-Batrina, u povratku via Koprivnica. Prodavačica je bila jedna od onih bistrijih i nije se dala zbuniti, naročito kada su dečki iza mene počeli govoriti: meni isto što i njemu. Smjestili smo se u vagon Nikole Tesle i čekali polazak. U zadnji čas k nama se dokotrljao zadihani lik, a to je reiche06 koji je do kolodvora morao taksijem: Na putu do Nove Kapele-Batrine nije bilo snimanja jer se prozori nisu mogli otvoriti, a taj dio pruge ionako je već konzumiran milijun puta. Vagon je bio jedan od onih što ih je osuvremenio Gredelj. Komentare o udobnosti i dizajnu bolje da ne spominjem, ali moram reći da je naš odjeljak imao nagibna vrata. Naime, svaki čas su ispadala iz ležišta i nakrivila se. Jedan naš forumaš-gredeljevac od silnog štucanja mora da je završio na Hitnoj. Još jedna osobitost ovog vlaka bio je kondor, koji je nekih pet puta zavirio k nama i pitao: - Jesam li vam pregledao karte? - Rekao sam dečkima: - Ako dođe još jedanput, majke mi, slikati ću ga i metnuti na Forum! - Srećom, bio je pošteđen takve vrste publiciteta. U Novoj Kapeli-Batrini pridružili su nam se Anton i Toma, pa smo svi skupa završili na jutarnjoj okrijepi: A zatim trk prema Macosi koja kreće za koju minutu. Biti će to Dan Macosa, ali o tome u nastavku. Slijedi nastavak

Ako ideš iz Prečkog (sudim po tvojem profilu), pođi Zagrebačkom prema sjeveru i skreni lijevo na Oranice. Idi ulicom Oranice sve do ispred podvožnjaka na pruzi. S desne strane vidjeti ćeš ulaz u kontejnerski terminal. To ti je najjednostavniji put i nikako ne možeš fulati. Druga je mogućnost da uđeš u Špansko, na ulazu u naselje kod Auto Willa skreneš desno i slijediš glavnu ulicu (tamo gdje vozi ZET-ov bus) prema sjeveru sve dok ne izbiješ na prugu. Do ulaza u terminal imaš cca 200 metara. To ako ideš pješice, biciklom ili autom. Za javni autobusni prijevoz ne znam, mislim da nemaš izravne linije. U svakom slučaju, sada znaš gdje se ulazi u terminal. Za pješačenje ili bicikl postoje i nešto kraći putevi, ali te sada neću zbunjivati još i prečicama koje možeš (preporučam na povratku) otkriti i sâm. P.S. Odakle ti je profesor koji ne zna objasniti gdje je kontejnerski terminal?

Izgledalo je kao napušteni ranžirni kolodvor s desetak kolosjeka zaraslih u travu i čičke. Još malo i izgledalo bi k'o danas Trnava, ali tamo je već prava džungla. Kolosjeke su maknuli ranih devedesetih, prije izgradnje kontejnerskog terminala.

Tvojoj znatiželji budi udovoljeno. Nalazi se ovdje, na slici je lijevo: Moram priznati da mi nije jasno zašto to pitaš, ako si pregledao putopis. No, nije bitno. Kontejnerski terminal nalazi se na mjestu bivšeg RK Vrapče, južno od Ilice i željezničke pruge prema Zaprešiću. Ako ideš Ilicom prema zapadu to je s lijeve strane, neposredno prije podvožnjaka na Oranicama i početka Aleje Bologne, tamo gdje se Ilica sasvim približila pruzi i ide usporedno s njom. Ulaz u terminal je kod podvožnjaka na Oranicama. Ako te još nešto zanima, samo pitaj.

S obzirom da me u subotu put nije vodio na ovo mjesto, evo (za svaki slučaj) i dopune opisa nekadašnjeg TK Vrapče. Na fotografiji koju je 2006. snimio Portos vide se tri mosta preko potoka Vrapčak. U prvom planu je most bivše pruge Samoborčeka. U pozadini je betonski most za glavnu prugu X. koridora. Preko mosta u sredini prolazio je nekadašnji izvlačni kolosijek za potrebe ranžiranja u bivšem TK Vrapče. U Vrapču, za razliku od Trnave, nije bilo grbine, ali je ranžirni kolodvor bio malo ''upušten'' tj. bio je na nižoj razini od glavne pruge, pa je postojao dovoljan nagib da se vagoni spuštaju gravitacijom. Na mojim snimkama (uostalom i iz vlaka) može se primijetiti da je i izlazni kolosijek prema istoku bio u nagibu tj. u usponu. Stoga su vlakovi izlazili vrlo sporo i uz veliku buku voznih lokomotiva (moja pokojna baka bi to izrazila onomatopejom: ne-mrem-više-ne-mrem-više… ). Skretnica za odvajanje od glavne pruge prema TK nalazila se kod one zgrade (nekada službeno mjesto, danas stambeni objekt) koja se nalazi istočno od podvožnjaka na Oranicama. Foto: Portos, 24. rujna 2006.

Joj, nemoj me podsjećati, u četvrtak sam bio s jednim društvom kod Bunčića i ubili smo se od prežderavanja. Komotno smo se mogli najesti s pola onoga što smo naručili. Porcije su im tako obilne (a boguhvala i ukusne) da sam pola svoje teletine ispod peke ponio doma, a juhe su im za trojicu. A što se tiče penzićkih dana, za mene život tada tek počinje. Gledam mog starijeg buraza, nikada nije imao tako malo vremena kao danas kad je penzić. Samo se treba organizirati.

Hehe, klub 50% popusta se širi, baš mi je drago. Onaj komadić betona nalazi se negdje oko sjevernog gola na Metalčevu igralištu, s desne strane bivše pruge prema zapadu. Pretpostavljam da bi to mogla biti opomenica prije nekadašnjeg ŽCPR na Zagrebačkoj.

Da spreman! K'o zapeta puška. Dečki, najprije hvala na pozitivnim ''recenzijama''. Dodao bih još neke stvarčice vezano uz nekadašnje stanovanje u Zorkovačkoj. Zgrada je izvorno bila u bijeloj fasadi i izgledala je, hajmo reći, pristojno dok se nije oljuštila. Naravno, ako zanemarimo okolni (sub)urbani ambijent koji je potpuno nagrdila. To je stara, iskonska Trešnjevka koju je tako lijepo opjevao Zvonko Špišić (usput, ne tako daleki susjed). Kad smo doselili Knežija je još bila selo, a jedini veći objekt bila je crkva, pa se s balkona 6. kata pružao prekrasan pogled na Vukomeričke gorice. Nećete vjerovati, ali kada je atmosfera bila posebno čista (obično poslije nevremena) mogao se vidjeti i Klek udaljen zračnom linijom oko 70 km. Ono zatvaranje balkona, točnije hodnika, izveo je čovjek koji je u stan uselio poslije mamine smrti. Jučer sam to prvi put vidio. Taj završetak otvorenog hodnika ili balkona bio je pravi raj za ljude koji nemaju vikendice ni drugog imanja, a znaju uživati u sitnim zadovoljstvima. Mi smo tu priređivali prave pravcate roštiljijade, doduše na električnom roštilju, a s ove strane bila je kuhinja. Tu sam se znao zavaliti u kamp-stolac, staviti noge na tabure, ispijati kavicu i gledati npr. radnike ''Vatrostalne Zenica'' kako na očigled dižu u visinu novi dimnjak El-To. Blizina Tesle, a do nje se moglo dobaciti ''špriherom'', imala je ponekad neugodne posljedice. U vrijeme kada su građene nove tvorničke zgrade tamo su bili visoki kranovi, pa bi za nevremena imali gadnu tutnjavu. Sve u svemu, bilo je to ugodno mjesto za življenje, iako nemam pritužbi niti na svoju Herceg-Malešnicu. Na kraju, Pfaff i drugi Riječani, kad vas put nanese u Zagreb, a imate potrebu ubiti vrijeme, ne vidim zapreke da staru Samoborčekovu trasu i/ili sve što vas bude zanimalo od sadašnje i ex željeznice u Zagrebu i okolici, obiđete i poslikate. Ne treba previše pješačiti, sve se može obaviti i u samovozno-munjovoznoj kombinaciji. Moja malenkost, a siguran sam i moji kumpići, rado ćemo vam biti vodiči. Razmislite, nije forza. A tek da probate koljenicu ispod peke u Samoboru ili pastrve u Gabrovici...

Vraćati se kući pješice bilo bi zaista pretjerano, pa sjedam u Mađara: Ajme što volim ovakve... Teretnjak koji sam spominjao: Nova tema: roštilj i željeznica Jesam li zaista pred koji sat bio tu? Evo me na domicilnom peronu. Opća epidemija Mađara vlada ovim prostorima... Home, Sweet Home:

Ovi su mi posebno zanimljivi, jer sam se u takvima nekada vozio: Nekadašnji putnički vagon za brze i ekspresne vlakove. Postojala je i varijanta poštanskog vagona, a zadnji su vozili na putujućoj pošti Zagreb - Zadar via Oštarije još osamdesetih godina. Putničku varijantu još sam povremeno viđao sedamdesetih: Još jedna legenda naših pruga, popularna štuka (Hecht). Također je vozila u sastavima brzih vlakova, a pri kraju ''karijere'' putničkih. Posljednju vožnju u štuki imao sam krajem sedamdesetih (Sombor - Vinkovci): Još malo voznog parka HŽ - Infrastrukura: Evo i njega, k'o naručen. Čekao sam tek nekoliko minuta: Slijedi završetak.

Iskliznica: Odjednom postaje živahno: Evo ih dvojice: Ku'š na me? Nastavlja se.

Nije gotovo, ajmo dalje. Kod škole izlazim na Selsku cestu i krećem prema sjeveru, prema pruzi. Moji bivši susjedi s druge strane: Prvobitna mi je namjera bila otpješačiti do Zapadnog kolodvora, a onda se ukazao on: Vozim se samo jednu stanicu - do ŽCPR na Vodovodnoj. Vrijeme se proljepšava i pojavljuje se sunce: Skrećem desno na Zapadni kolodvor. Pogled prema zapadu. U daljini se nazire teretnjak, ali nisam dočekao njegov polazak: Ovi stoje ovdje još od Kulina bana: Malo infrastrukture: Zaslužni veteran odmara u šturcu: Nastavlja se.

Pogled u smjeru N-NE. S moje lijeve strane nalazi se glavni ulaz u Teslu. U dnu slike može se nazrijeti prolaz između dvije zgrade u Čakovečkoj ulici. Tuda sam prolazio za vrijeme školovanja u Prvoj gimnaziji. Ruta: pruga Samoborčeka - Samoborski kolodvor - Kršnjavoga - Rooseveltov trg. Tematske pjesme - The Beatles: svašta;, The Rolling Stones: pogotovo svašta; Manfred Mann: Pretty Flamingo; Herman's Hermits: No Milk Today; Cream: zakon; Vanilla Fudge: ludilo. Et caetera... Ovo je zgrada u Zorkovačkoj ulici, broj 2 i 4, gdje sam (na broju 2) stanovao od 1965. do 1990.. Građevina je sâma po sebi ružna k'o sam vrag, gomila betona i cigle ubačena u pitomi ambijent malih obiteljskih kuća gdje ni po čemu ne pripada. Šaka u oko, rekli bi. Svojedobno, kada bih upoznao kojeg Trešnjevčanina, taj bi mi rekao: - Aha, ti si iz one zgradurine koja se ljušti... Ljuštila se ona ili ne, tu sam proveo najljepše godine života. Između ostalog tu sam doveo svoju suprugu i tu sam dovezao svoje dijete iz rodilišta... Na šestom katu, skroz lijevo, primjećujete zatvoreni balkon. To je nekadašnji stan moje obitelji: Evo zgrade i s druge strane: Usput moram dodati još neke opaske. Kao što vidite na slikama, u stanove se ulazi s otvorenog hodnika/balkona. Stanovanje na kraju zgrade bilo je prava blagodat. Sjeverni prolaz/hodnik, budući da smo bili na kraju i nikome nismo smetali, mi smo pretvorili u priručnu vikendicu. Imali smo camping-garnituru sa stolom i nekoliko stolica, a koliko je tu veselog društva bilo i koliko se dobroga pojelo i popilo bolje da ne pričam. Smještaj stana na kraju zgrade - i to visoko na šestom katu - imao je još jednu prednost: dušu je dao za promatranje neba. Upravo u vrijeme kad smo doselili ja sam se napalio na astronomiju i uporno proučavao zvjezdani svod uz pomoć karte i knjige Otona Kučere ''Naše nebo''. Sjećam se kada sam jedne zimske noći, otprilke u dva sata iza ponoći, bauljao između sjevernog i južnog balkona, a moj buraz je siktao iz kreveta: - Oćeš zatvoriti ta vrata, smrznuo sam se k'o p.čka, jebale te tvoje zvijezde!? No, idemo dalje. U ovaj parkić ispod zgrade iznijeli smo kćer na njezin prvi snijeg... ... a ovdje sam je naučio da vozi bicikl, sâma i bez pomoćnih kotača: Kada je moja Tamara dorasla za školu (1987.) imali smo sreću da nam je O.Š. Augusta Šenoe bila na cca 200 metara od kuće. Škola je izgrađena neposredno pred II. SR i jedno je od remek-djela poznatog hrvatskog arhitekta Ivana Zemljaka. Isti arhitekt projektirao je i školu u Koturaškoj ulici, koju sam ja pohađao 1956.-1964. Ova prekrasna građevina izgrađena je u simetriji, s dva jednaka objekta (''dječaci'' i ''djevojčice''!) sa strane i bypassom koji ih spaja u jedinstvenu cjelinu: Nastavak sutra ujutro. Komentari noćne smjene nisu nepoželjni.

Selska cesta nekada je bila dvostruko uža nego li je danas, a kolovoz nije bio od asfalta već od kamenih kocki. Pružni prijelaz Samoborčeka bio je osiguran brkljom, koja je kasnije uklonjena i zamijenjena svjetlosnom signalizacijom. Nekadašnjom brkljom upravljalo je osoblje koje je bilo smješteno u ovom službenom objektu. Nakon što je brklja uklonjena tu je otvoren kafić. Ne znam što je tu danas, nisam stigao zaviriti, ali mi se čini da se tu netko nastanio: Dolazim sve bliže nekadašnjem roditeljskom domu. Ovdje Krapinska ulica zavija udesno, a nekadašnja trasa Samoborčeka vidi se u pozadini: Nastavlja se!

... a usput počinje prosvjedovati i moj obilni doručak od purećih prsa i kojekakvih dodataka, pa se na kratko prepuštam predahu uz: Ubrzo krećem dalje i to trasom Samoborčekove pruge: Reliquiae reliquiarum: I Zagreb ima svoje Bibinjce. Koliko znam, ovo je službeno još uvijek koridor vicinalne pruge za Samobor: Koliko sam puta ovuda prošao, što pješice i što na tračnicama... Selska cesta. Možete li vjerovati da je ovdje nekada bila željeznica? Nastavlja se!

Viče mi kćer da su se picek i mlinci skroz ohladili, ali ja nastavljam dok ne završim. Pa nisam ja onaj koji se javlja iz Irana, Kine ili Mongolije. Nekadašnja trasa Samoborčeka od potoka Črnomerec prema Kustošiji: Nekada je tu bio most Samoborčeka, snimka s druge strane: Pogled niz potok Črnomerec prema jugu i Fallerovo šetalište. Tu sam nekada vozio svoju kćer u kolicima... Tu je nekada bio ŽCPR Samoborčeka preko Zagorske, a promet je regulirao službenik GŽZ-a sa zastavicom u ruci: Ovo me podsjeća na kojem planetu trenutačno živim... Nastavlja se!

Nekadašnji koridori iz moje mladosti danas su zatvoreni kojekakvim građevinama i pregradnjama. Stoga moram privremeno na ulicu. A Zagorska ulica, jedna od najprometnijih u Zagrebu, čisti je teror za pješake. Kako to izgleda vidite na slici. Ova situacija me podsjeća na riječi mog rođaka Leona kada je imao tri-četiri godine: - I kud tad? Mot ga jebat! Skrećem s ulice i penjem se prema bivšoj ložioni s južne strane. Ovdje su nekada bili kolosijeci, a na njima otvoreni teretni vagoni na kojima je pisalo: ''kasirana za prijevoz leša - ložiona Črnomerec''. Tu je negdje bila stacionirana i mala samohodna dizalica na parni pogon za pretovar ugljena. Imala je smiješan zvuk, otprilike kao parnjača uskotračne pruge ali u 5-6 puta bržem ritmu. Tu je nekada bio most Samoborčekove pruge preko potoka Črnomerec: Opet me kuba nekakav error 504, Gateway Time Out. Nastavlja se!

Subota je, teretnog prometa nema, pa se i ona odmara: Izdaleka čujem poznatu plemenitu grmljavinu i hvatam Zagorca u prolazu: Evo ih zajedno: Produžujem prema bivšoj ložioni. Kad bi vi znali koliko je tu bilo dima i pare... A ljepotica 06, 10, 11, 29, 30, 33, 38... Eh, dobra stara vremena... Industrijski kolosijek za Končar. Tu je negdje nekada bilo križište sa prugom Samoborčeka: Nastavlja se!

Odlučujem skrenuti na Zapadni kolodvor, točnije na ex Črnomerec T.K. Prije one zgrade kod podvožnjaka srećem lika koji se sprema prijeći prugu tko zna kamo, u željezničarskoj odori, istina bez kape, pa mu se javljam, a razgovor teče otprilike ovako: - Dobar dan. - Dobar dan. - Gospodine, možete mi reći tko je ovdje glavni? - A što vam treba? - Ništa mi ne treba, ja ću slikati, a imam i dozvolu, pa da ne mislite da je neki terorist... - Ma slikajte sve što vam je po volji. Da bi reč rekel. I evo moje prve fotke s tog mjesta. Vidi se skretnica koja spaja kolosijek s kontejnerskog terminala s prugom na kolodvoru. Te skretnice nekada ovdje nije bilo, već je kolosijek prolazio neposredno uz ovu zgradu: A evo i dokaza da mi bar mozak nije zahrđao. Ovuda su nekada prolazile lokomotive za RK Vrapče u i iz ložione: Nekada je pisalo Črnomerec T.K., a danas piše ovo što vidite. U prostoriji lijevo u prizemlju vidim šest-sedam ljudi za stolom. Nitko me ne doživljava, što me ne čini naročito nesretnim: Javlja mi neki error 503, pa nastavak slijedi!

Idemo mi dalje. Ovo je bivša trasa Samoborčeka od Sokolske prema zapadu: Tu je nekada bio most preko potoka Kustošaka: Ostaci trase prema istoku tj. prema Samoborskom kolodvoru: A evo i dokaza: Pripada li i ovo ostavštini Samoborčeka? Nagađam da je tako i da je ovo ostatak nekadašnje opomenice (Silver, hilfe! ): Trasa pruge vodila je neposredno uz igralište NK Metalac. Kako sam ovuda često prolazio, znao sam naletjeti i na poneku tekmu uživo. Prije pet-šest godina tu sam se zaustavio i na kratko promatrao nadmetanje nekih mladih momčadi (juniora). U vrijeme mojeg dolaska neki su vodili s 11:0, a za tih pet-šest minuta mog ''bavljenja'' uvalili su još dva komada. Pa nije baš svatko za Serie A... Nastavlja se!

Nakon fotkanja u prizemlju popeo sam se na kat tj. na pješački nathodnik koji spaja Radgonsku ulicu s Ilicom. Za neupućene: nathodnik je izgrađen sredstvima TOZ-a nakon što im je nekoliko zaposlenika poginulo zbog neopreznog ''skraćivanja puta'' prelaskom preko pruge. Gore lijevo je skretnica za nekadašnji izlazak teretnih vlakova na glavnu prugu X. koridora, dolje desno je skretnica gdje se odvaja industrijski kolosijek koji sam prikazao u prijašnjem postu: Donja snimka iziskuje opširniji komentar, naročito za mlađe forumaše koji ne poznaju, ili ne poznaju dovoljno, povijest zagrebačkog željezničkog čvora. Na mjestu današnjeg kontejnerskog terminala nalazio se do 1978. godine ranžirni kolodvor Vrapče. Imao je, po mojem sjećanju, najmanje 10 kolosjeka. Za izravne teretne vlakove tu se obavljala zamjena vuče u smjeru zapad - istok. Za teretne vlakove koje je trebalo preraditi koristila se (kao i u Trnavi!) lokomotiva za tešku manevru serije JŽ 35, a zadnjih godina serije JŽ 33. Manevra se obavljala u smjeru zapada, za što je postojao izvlačni kolosijek. Taj kolosijek završavao je na cca 200-300 m od stajališta Vrapče, a trag njegovog postojanja je željezni most preko potoka Vrapčak koji se vidi i danas. Teretne vlakove iz smjera Ljubljana/Maribor - Zidani Most do ovog kolodvora dovlačile su lokomotive ex ŽTP Ljubljana, uglavnom serija JŽ 06 i JŽ 30, povremeno JŽ 10 i JŽ 29, a preuzimale su ih lokomotive ŽTP Zagreb, najčešće serija JŽ 38 i JŽ 33, povremeno i JŽ 11. Zamjena vuče u obratnom smjeru obavljala se u teretnom kolodvoru Črnomerec, danas dijelu Zapadnog kolodvora. Lokomotive su se namirivale i okretale u ložioni Črnomerec, čiji se objekti vide i danas. O tome više u nastavku putopisa. Trasa pruge Samoborčeka obilazila je RK Vrapče u velikom luku s južne strane, neposredno uz nekadašnji ''vojni otpad''. Na mjestu vojnog otpada danas se nalazi vojarna specijalaca MUP-a. Tu se nalazio i teretni kolodvor GŽZ-a, gdje se pomoću upletenog kolosjeka obavljao pretovar tereta s vagona pruge normalnog kolosjeka na vagone Samoborčeka. Najčešće se radilo o teretu za potrebe nekadašnjeg TRZ (tehničko-remontnog zavoda) u Bregani, točnije o tenkovima, samohodnim topovima/haubicama i drugom oružju koje je išlo na remont ili se vraćalo s remonta. To je priča za sebe i o tome je već bilo riječi u temi o zagrebačkim uskotračnim željeznicama, a i ja sam u prikladnoj temi odavno opisao kakva je okapanja moj bratić Željko imao s haubicom koju je pratio. Prolazio sam ovuda kao mladić mnogo puta, uglavnom slijedeći prugu legendarnog Samoborčeka. I sve o čemu vam pričam gledao sam vlastitim očima. Koliko puta su mi majstori iz Srebrne strijele trubili da im se maknem s pruge… Sve je to prošlost, evo današnje slike: Kolosijek koji danas spaja Zapadni kolodvor (ex Črnomerec T.K.) i kontejnerski terminal. Nekada je služio isključivo za kretanje lokomotiva prema ložioni i u obratnom smjeru: Ne biste vjerovali koliko je milijuna tona bruta prošlo ovim, danas zahrđalim, tračnicama. Ovuda su izlazili teretni vlakovi iz RK Vrapče prema istoku: Tu je bio i ŽCPR: Izlazni kolosijek bio je spojen skretnicom s glavnom prugom, a desno se odvajao pomoćni kolosijek koji je bio u upotrebi sve do izgradnje stajališta Kustošija: Ne zaboravimo nekadašnju trasu Samoborčeka: I onda mi upadne on. Strojovođa je primijetio da slikam vlak i temeljito mi je zatrubio. Iz profila mi se učinio nekako poznat, no ne bih htio prizivati duhove... Nastavlja se!

Iz mladih dana sjećam se industrijskog kolosjeka koji je tu negdje presjecao trasu Samoborčeka. I evo ga: Na nekim mjestima vidi se još bolje: Gle, tu je neka rupa. Da vidimo što se tamo može snimiti: Ništa posebno, prazni dio kontejnerskog terminala: Ovdje negdje, u blizini ili iza ovih vrata, nalazilo se križište industrijskog kolosjeka s prugom Samoborčeka. Na nekadašnjoj trasi pruge GŽZ danas se nalazi poligon neke autoškole: Nastavlja se!