egérke

PETAK, 10, KOLOVOZA Tematska pjesma: http://www.youtube.com/watch?v=TSnCtZ3zDnI Ujutro se ne zadržavam previše u svom smještaju, već uzimam stvari, kupujem vodu u obližnjem dućanu, te se upućujem prema Rivi, gdje ću nešto pojesti. Putem dotamo, jedan euroskeptični grafit: Na Rivi sjedam u Bobisa, uzimam neke kolače i ledenu kavu. Nakon doručka krećem prema autobusnom kolodvoru. Split također sve više postaje odredište cruisera: Moj autobus ubrzo dolazi i krećem na vožnju od kojih dva i pol sata do Zadra. Šibensko-kninsku županiju ovaj puta preskačem, ionako je to moja matična županija za ljetovanje, a njene sam sve naseljene otoke već obišao u nekim ranijim razdobljima života. Vozimo se kaštelanskom zaobilaznicom, kroz Trogir, pa preko Segeta, Marine, Rogoznice i Primoštena dolazimo konačno i u Šibenik. Čudan mi je osjećaj samo proći kroz Šibenik, uvijek dosada taj mi je grad bio ili odredište ili ishodište. Nastavljamo dalje, preko Vodica, Pirovca, Biograda na Moru, te napokon stižemo u Zadar. U Zadru imam nekih 20-ak minuta pješačenja od kolodvora do luke. Kupujem kartu za hidrogliser, potom se upućujem ručati u jednu palačinkarnicu u ulici Šimuna Kožičića Benje. Moj prijevoz za Sali je omaleni Jadrolinijin hidrogliser Mediteran. Nažalost, stakla su mu dosta prljava i imaju neku vrstu filtra za zaštitu od sunca, tako da će slike slikane tijekom vožnje biti plavičaste. Nakon polaska iz zadarske luke, zaokrećemo oko Poluotoka i krećemo prema jugu Zadarskim kanalom. Prolazimo pored glavnog naselja na Ugljanu, Preka, koje je zaštićeno otočićem Ošljakom: Krećući se prema jugu, prolazimo pored Kali i Kukljice (još jedne općine koja ima samo jedno mjesto), a potom se pred nama otvara prolaz Ždrelac, koji razdvaja Ugljan i Pašman, te most koji spaja ta dva otoka: U samo prolazu, s ugljanske se strane nalazi kapelica Gospe od Sniga: Svake godine, na blagdan Marije Snježne (5. kolovoza) održava se velika morska procesija od Kukljice do crkve, koja uključuje na stotine brodica. Prilično loša slika mosta iz blizine: Most je dug 210 metara, a izgrađen je 1973., čime su ova dva otoka povezana u jedinstvenu prometnu cjelinu. To je ujedno omogućilo i da se na pašmanskoj strani, odmah ispod mosta, izgradi veliko vikendaško naselje Gladuša. Ostavljamo unutarnji niz otoka iza sebe i plovimo prema jugozapadu. Slikam Iž, a lijevo od njega vide se i brda Dugog otoka: I sada malo bolji pogled na Dugi otok: Pogled prema sjeveru kroz Srednji kanal, desno je Ugljan, lijevo Iž: U daljini se nazire i Sestrunj: I tako, nakon nekih sat vremena plovidbe pristajem u Salima (ne u Saliju! – Sali se deklinira isto kao i Ubli). Prvi dojam po izlasku na rivu tog najvećeg dugootočkog mjesta je – mili Bože, kud sam zaš'o. Moram priznati, očekivao sam daleko više od mjesta s reputacijom kakvu imaju Sali, no došao sam u jedno ne osobito šarmantno ribarsko otočno mjesto. Rivu nagrđuje nekoliko velikih ruševina, a s druge strane uvale, na brdu, vidim nekoliko ružnih vikendaških novogradnji. Ha, ništa. Krećem u traženje smještaja. Slično situaciji u Komiži, vidim putokaz za hotel, pa se odlučujem okušati sreću. Ne gajim osobite nade, tih su dana naime Saljske užance, najveća manifestacija tijekom ljeta u Salima, tako da bi hotel mogao biti pun. Hotel je smješten u drugoj uvali, sa sjeverne strane Sali, u lijepoj borovoj šumici, kao nekoliko depandansa. Imam sreće – imaju sobu, taman za noćas, sutra su puni. Odlično. Smještam se u sasvim pristojnu sobu, koju plaćam oko 350 kn, ali barem imam pošteni krevet i sutra uključen doručak. Palim televizor, na programu je upravo polufinalna vaterpolska utakmica iz Londona, Hrvatska - Crna Gora. Gledam utakmicu, jedno vrijeme razgovaram s Enom na telefon, odmaram se prije predvečernje šetnje. Naši pobjeđuju, vrijeme je za obilazak Sali. Sali su najveće naselje Dugog otoka, s oko 750 stanovnika. Ujedno su i središte općine koja obuhvaća čitav Dugi otok. Glavna grana industrije, koja se ovdje gaji preko 1000 godina, jest ribarstvo. Štoviše, upravo je u Salima 995. zabilježen i prvi pisani spomenik o ribarstvu na hrvatskom Jadranu, u kojem se spominju ribolovna područja uokolo Sali. 1905. godine u Salima je otvorena i tvornica ribljih konzervi Mardešić. Prezime Mardešić inače je komiško, a ta je komiška obitelj osnovala nekoliko riboprerađivačkih tvornica diljem Jadrana. Danas je preživjela jedino ova u Salima. Eto, s obzirom na moj itinerer, čini se kao da sam i ja slijedio put Mardešićâ. Osim ribarstva, u Salima je razvijeno i maslinarstvo, a u zadnjih se 50-ak godina razvija i turizam. Sali su najpoznatije po manifestaciji Saljske užance, koja se održava neposredno pred Veliku Gospu, a obuhvaća zabavne igre, koncerte, Trke tovarov (tj. magaraca), te nastup čuvene Tovareće mužike, koja je zaštićena i kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske (a pikiraju i na UNESCO-v popis). Radi se zapravo o svojevrsnom lokalnom derivatu limene glazbe, koji je nastao 1959., kada je nekoliko mladića prilikom jedne od saljskih batarela (halabuke koja se proizvodi s ciljem tjeranja zlih duhova, slavlja ili poruge) dohvatilo volovske rogove i improvizirane bubnjeve, te se pridružilo batareli, pokušavajući uvesti nekakvu harmoniju u tu anarhičnu buku. Mještani su ih dočekali s oduševljenjem, te je skupina otada počela redovito nastupati na kojekakvim feštama. Idućih dvadesetak godina bezuspješno su pokušali proširiti članstvo, a tek je sredinom osamdesetih godina Tovareća mužika stekla popularnost. Danas se osim volovskih rogova i ritam-sekcije u Mužici koristi i osobit instrument – šumpreš, tj. stara pegla na ugljen, napunjena željezom ili kamenjem, koja služi kao neka vrsta zvečke. Ukupni dojam upotpunjuje i odjeća, koja podsjeća na blagdansku odjeću ribara s početka 20. stoljeća. Mužika ima i svoj statut, koji točno definira odjeću, instrumente, ponašanje članova (teško bi bilo reći „glazbenika“, jer se to baš ne može nazvati glazbom) prilikom nastupa, kao i melodije koje se izvode (trenutno su dvije). Inače, poznati Saljanin je i hrvatski jezikoslovac Božidar Finka, jedan od triju autora čuvenog Hrvatskog pravopisa zabranjenog 1971. Pogled na saljsku luku iz mandrača na njenom kraju: I na drugu stranu, pogled prema mandraču: U samom mandraču je vrlo užurbano – priprema se pozornica za večerašnji nastup klape Sveti Florijan. Saljska riva: Odlazim do kraja rive, pa onda na lukobran. Pred Salima se nalazi nenaseljeni otok Lavdara: Iza Lavdare je Pašman: Pogled na jug, prema kraju Dugog otoka i iza njega otoku Žutu: Saljska luka iz ovog kuta: Tvornica Mardešić: U tvornici je mirno, a ne osjeti se ni smrad ribe, pa počinjem sumnjati nije li propala. Nije, nadlijeću ju jata galebova, što znači da ribe ima. Tvornica je zapravo na kraju mjesta, tako da se vraćam prema središtu. Usput slikam ovo pule s majkom: (tek sam sad skužio da sam na obje slike slikao i isto ljudsko mladunče s majkom ) Sali imaju dosta razvijenu kulturnu scenu. U mjestu se nalazi i čitaonica. Svojedobno me mejlom kontaktirala jedna žena iz te čitaonice, budući da se oni bave pronalaženjem svih mjesta na svijetu koja se zovu Sali ili Sale, te njihovim unošenjem u evidenciju. Dotična me kontaktirala kako bih joj kao hungarolog objasnio što znači točno ime nekog mjesta u Finskoj, koje se zove Sälli (ili tako nekako), jer „budući da znam mađarski, vjerojatno mi neće biti teško znati finsko značenje, budući da su ta dva jezika srodna“. Odgovorio sam joj s prijedlogom moguće etimologije, ali uz naglašavanje onoga što uvijek kažem – naziv „ugrofinski“ često zbuni ljude, pa misle da se Mađari i Finci razumiju otprilike onako kao što se razumiju Hrvati i Česi. Prava je istina, međutim, da će se Hrvat bolje razumjeti s Armencem, negoli Mađar s Fincem. Mađarski i finski razdvojili su se pred 5000 godina, dok se indoeuropski prajezik raspao prije 4500 godina. Dakle, ne, ja ne znam finski, niti mi mađarski može imalo pomoći pri tome. Primjerice, riječ za „miša“ doista jest srodna u ta dva jezika – na mađarskome glasi egér, na finskome hiiri. Čisto za ilustraciju „sličnosti“. No, odlutao sam. Uglavnom, zaboravio sam na tu prepisku sve dok nisam vidio ovu letvu na zidu čitaonice: Imaju čak i mjesto na Novoj Gvineji, koje se zove Sale. Pored toga stoji natpis „Nismo sami“. Pogled na ružnu vikendašku arhitekturu: Okićena riva: Ruševine koje nagrđuju rivu: Ubrzo počinju dječja natjecanja na Saljskim užancama. Ima ih nekoliko, što sportskih, što intelektualnih. Tako npr. imamo utrku s krumpirima položenim na čašu (koji ne smiju pasti), prenošenje i slaganje kašeta, utrku u vrećama, te mali kviz o Salima. Ostajem do kraja, a potom odlazim na večeru. Večeru obavljam prilično brzo, jer se žurim u hotel gledati rukometno polufinale Hrvatska – Francuska. Nažalost, rukomet ne prolazi onako kako sam se nadao, bilo bi bolje da sam ostao u mjestu. Vraćam se ponovno do mjesta, živnulo je, koncert je privukao mnogo ljudi, a i večer je ugodno friška. Još se malo šetkam rivom, no Sali mi se čine prilično dosadnima. Vraćam se ponovno u sobu, gledam Bogovi su pali na tjeme na televiziji, te potom gasim svjetlo i tonem u san.

A možda je i manska mačka (one nemaju rep).

ČETVRTAK, 9. KOLOVOZA Tematska pjesma: Rekao sam da je moja soba bila okrenuta prema unutrašnjosti otoka. OK, nije problem u tome što nisam imao pogled na more, no u sobi je zato bilo stravično vruće. Tako da sam se oba jutra probudio u lokvi znoja. Ustajem malo kasnije no prethodnog dana, i spuštam se opet do rive. Sveti Salvestar je već krenuo na jutrošnje putovanje prema Biševu: A ja ću pak do malenog autobusa koji vozi do mjesta neobičnog imena – Žena Glava. Postoji više objašnjenja zašto se mjesto tako zove, od onog očitog (da je ovdje živjela neka porodica kojoj je na čelu bila žena), pa do toga da je to u biti Žedna Glava, tj. da se radi o predjelu gdje nije bilo vode. Zanimljivo, bus za Ženu Glavu vozi samo jednom tjedno, i to četvrtkom. Ja sam taj put bio jedini putnik. Prvo krećemo iz Komiže prema jugu, cestom koja je po rangu viša od one glavne za Vis (ova je državna, a ona županijska), no kojom nitko ne ide osim ako ne treba u neko od usputnih mjesta. Uspinjemo se prema jugozapadu Visa (tu je inače poluotok na kojem je nekoć bila vojna baza), a potom zakrećemo na istok, te prolazimo s južne strane najvišeg otočnog vrha Huma, kroz mjesto koje se prigodno zove Podhumlje, pa zatim i kroz Podšpilje, gdje skrećemo ulijevo, uskom cesticom do Žene Glave. Ovdje silazim, a autobus će pričekati kojih 2 sata do povratka u Komižu. Ja se ne namjeravam njime vraćati. Ispred mene je cesta prema zaseoku Borovik: Iako je prilično rano, već je poprilično vruće. Prolazim kroz Borovik, maleni zaseok od nekoliko kuća, od kojih je jedna neko poljoprivredno gospodarstvo koje nudi i jedan viški specijalitet koji nažalost nisam imao priliku kušati. Riječ je o hibu, kolaču od smokava, badema, domaće rakije i aromatičnog bilja. Nadam se da će biti još prilike... Penjem se prema Titovoj špilji. U toj je špilji, nekoć zvanoj Duhova, od početka lipnja, pa sve do listopada 1944. obitavao Josip Broz, u doba kada je Vis bio zapravo središte Demokratske Federativne Jugoslavije. Kasnije je špilja bila ideološko hodočastilište, što se vidi po činjenici da me po izlazu iz Borovika, na jednom zavoju ceste, dočekuje uredno stepenište koje vodi u šumu. Istina, vidi se da je stepenište posljednjih dvadesetak godina uglavnom neupotrebljavano. Kroz nekoliko stepenišnih serpentina dolazim u jednu uvalu između dvaju brda. S okolnih me stijena uveseljavaju parole: A potom dolazim i pred samu špilju: Ulazni je otvor malen: A i sama špilja je malena, veličine osrednje sobe. Desno od ulaza se sužava, i tu je moguće da se proteže još dublje, no tamo nisam išao. U špilji nema života, samo nekoliko muha. Na zidu su ispisani stihovi Vladimira Nazora: NAŠ VOĐA Od gvožđa je, ali u tom gvožđu kuca Toplo srce. S ruke, kad je uvis diže, Do oblaka tamnih pramen svjetla stiže. Kada hoda, led mu pod petama puca. I tako nas vodi. Mi ne znamo da l' je Sin sadašnjih dana, lik iz drevne priče; Mi kročimo za njim uvijek čvršće i dalje. I u nama vjera još snažnije niče. Okoliš špilje: Ovdje se nema bogznašto raditi, pa tako izlazim i uspinjem se sve užom stazom ponad špilje, nadajući se da ću izbiti na neki širi put koji će me hrptom dovesti do Huma (da se ne moram spuštati opet na cestu, te njome penjati uvis). Provlačim se kroz grmlje i paučinu, no ubrzo ipak nailazim na prohodniju stazu. Slikam pogled prema istoku, u daljini se vidi i Hvar: Ovdje u središnjim poljima Visa u Drugom se svjetskom ratu nalazio i aerodrom, koji je danas posve iščezao pod nasadima i makijom. Preda mnom je Hum, naružen telekomunikacijskim odašiljačima: Odlučujem se ne smucati kroz to ozračeno područje, nego skrećem do ruba, odakle fotografiram Komižu: Krećem strmom stazom koja se serpentinasto spušta u dolinu. U jednom času mimoilazim se sa skupinom turista koja ide u suprotnom smjeru. Spuštanje traje nekih sat vremena, i taman kad sam pomislio kako mi dobro ide i još nijednom nisam pao, ipak sam se morao na jednom mjestu okliznuti. Sve ide fino dok u jednom času ne naiđem na naizgled nepremostivu prepreku. Staza u jednom času nailazi na žičanu ogradu kojom je netko ogradio svoj maslinik. Gledam lijevo, gledam desno, jedino bih možda mogao pokušati uspeti se nadesno, pa vidjeti može li ga se zaobići. No to zahtijeva pentranje kroz prilično neugodnu šikaru. Gledam unatrag – ne pada mi na pamet opet se penjati na Hum, a ako zakasnim na bus iz Žene Glave, onda sam nagrajsao. S druge strane ograde staza se normalno nastavlja. Štoviše, vidim i markaciju, što mi sve daje do znanja da je očito ovo pregrađivanje izvedeno ilegalno. Ograda je možda malo viša od moga pojasa. Sjetim se tada Rousseauovih riječi „Prvi koji je ogradio zemljište i rekao 'ovo je moje' - osnivač je obrazovanog društva. Koliko bi zločina i ratova spriječio onaj koji bi počupao kolje i zatrpao jarak dovikujući bližnjima: Ne vjerujte varalici! Propast ćete ako smetnete s uma da plodovi pripadaju svakome i da zemlja nije ničija.'' I s tom mišlju na umu, prekoračim ogradu, malo ju pritom urušivši, i nastavim stazom. Istu sam situaciju imao još dvaput, svaki puta s istim ishodom. Oni će pregrađivati markiranu planinarsku stazu... Napokon dolazim do ceste za Komižu, one županijske, odakle je put mnogo lakši. Tipična dalmatinska vizura: I crkva sv. Nikole, bez magarca: Ali s Biševom: (lijevo se vidi cesta kojom sam jutros išao prema Ženi Glavi) Prolazim pored pogona tvornice koja je nekoć hranila čitavo mjesto: Te još malo tumaram kaletama: Sjedam na sladoled na rivu, potom se još malo smucam uokolo, promatrajući život. Doista, uz moje već otprije omiljeno Lastovo, Komiža mi se vjerojatno najviše svidjela na ovom putu. Izgleda mi kao posljednji bastion civilizacije na rubu svijeta (iako do Italije ima 150-ak km). Nažalost, Komiža zimi je poprilično depresivno mjesto za život, bez perspektive, što objašnjava i velik broj heroinskih ovisnika. Vraćam se po stvari, koje sam iznio iz sobe, jer je soba već izdana sljedećim gostima. Razgovaram još zakratko sa svojom stanodavkom, otkrivam da je ona zapravo s Ugljana, iz Kukljice, ali se udala u Komižu. Po govoru se ne bi reklo, asimilirala se na viški. Vraćam se do autobusa, nabavljam još tekuću popudbinu, te krećem prema Visu. Serpentine na izlazu iz Komiže: I slika koju nisam slikao u dolasku – Komiža, Svetac (desno) i Biševo (lijevo): Nakon desetak minuta vožnje, evo me u Visu. Imam još nekih 3 sata do trajekta, pa ću opet obići gradić. Već sam spomenuo da je Vis nastao ujedinjenjem Luke i Kuta, a otočko je središte postao tek u XV. stoljeću, kada je napuljska vojska uništila dotadašnje središte Velo Selo (današnje Podselje). Upućujem se prema Kutu, tamo nisam stigao prošli put. Usputne slike: Pogled iz Kuta prema Luci: Smještam se u restoran Pojoda, koji očito ima neku cjenjeniju reputaciju. Ugodna terasa, dobra hrana (uzeo sam nekakav brudet od hobotnice sa slanutkom) i vino...savršen oproštaj s Visom. Još jedan kadar na povratku: U daljini se već nazire trajekt koji pristiže: Mislio sam da Komiža ima najmanji granični prijelaz, ali ovaj u Visu je još manji: Ovaj put će me do Splita voziti Petar Hektorović: Hektorović u Splitu pristaje pramcem, što znači da ovdje mora pristati krmom, kako bi na adekvatan način iskrcao aute. To zahtijeva poprilično spretno manevriranje ove grdosije u omalenoj viškoj luci: Jedrilica s neobičnom zemljom porijekla – San Marino: Dok kupujem kartu, i Jadrolinijinu poslovnicu dolazi neki zbunjeni Japanac, koji pita odakle polazi bus za Hvar. Čovjek se naime ukrcao na trajekt za Vis, uvjeren da ide u Stari Grad. Sada će morati opet do Splita, pa tek onda na Hvar. Navozit će se. Ukrcavamo se u trajekt, sve je spremno za polazak: Prva vizura koju turisti vide kada izađu s trajekta – Vinogradarsko-vinarska zadruga: Pogled prema Kutu: Gradski kaštel: I Hrvatski dom: U povratku u Split nisam ništa slikao. Put sam proveo u salonu, čitajući i dijelom gledajući utakmicu Slaven Belupo-Athletic Bilbao. Po dolasku u Split obraćam se jednoj ženski koja nudi sobe, velim joj da trebam jednu sobu na jednu noć. Ona poziva jednog drugog tipa. On veli 300 kn. Ja velim da su mi u Komiži naplatili 250, a i to je skupo. On počne nešto pričati kako je to ipak Komiža, a Split je skuplji... Split je tranzitno mjesto, zašto bi bio skuplji od Komiže? Usto je grad, u koji se baš ne ide na odmor. Na kraju se ipak dogovaramo za 250 kn. On kaže kako je „tu blizu“, no to „blizu“ je u blizini Hajdukovog Starog placa, što znači da imamo 15-ak minuta hoda. Naravno, soba je i opet s prekratkim krevetom, u stanu u kojem živi njegova majka u gradskoj novogradnji iz pedesetih ili šezdesetih godina. Što je, tu je. Nakon higijene odlazim do grada, želeći kupiti kartu za sutra i nešto pojesti. Odabrao sam kultnu gostionicu Fife na Matejuški. Njihovu sam pašticadu upamtio kao božanstvenu. No, otkako sam zadnji puta bio ovdje, Fife se razvikao, tako da je sada ispred ulaza (tj. između ulaza i štekata) gužva kao za ući u popularniji disko. Nakon nekih 15-ak minuta čekanja napokon nalaze mjesto za mene, te se uvaljujem na kraj stola zajedno s nekim Dancima koji već dovršavaju svoju večeru. Naručujem pašticadu. Nakon što mi je donesu, Danci začuđeni gledaju njoke, nije im jasno što je to. Traže me da im objasnim kakvo je to točno jelo. Kažem im, potom jedan od njih želi kušati jedan njok (valjda je to jednina ), ali ga uzima samog. Velim mu da su sami bezukusni, i da ga mora umočiti u saft. Kaže da nije loše. Ja pak primjećujem da im se pašticada pokvarila. U mom sjećanju je ostalo da sam prošli puta dobio i suhe šljive, no ovaj su puta izostale. Danci ubrzo odlaze, a za stolom nasuprot meni pojavljuje se jedno poznato lice. Mario Petreković s prijateljem. I uživo se glupira kao i na televiziji. Nakon večere odlazim do Rive. Sutradan je na Rivi techno-party, no već su danas postavili pozornicu, pa puštaju neku glazbu u stilu Studija 54 – sedamdesete i rane osamdesete. Moj đir. Plešem tako možda i sat vremena, a potom me lagano moj probavni sustav počinje tjerati kući. Nakon što sam to obavio, dajem se još u kratkotrajnu potragu za vodom, tražeći neki otvoreni dućančić u ovo doba, i naposljetku ga i nalazim. Opskrbljen vodom i izmoren današnjim planinarenjem i plesom odlazim na počinak.

Vidim da izgleda nitko nije bio na Visu... Inače, ova mi je slika još ispala iz putopisa, to je onaj plato-bunker na Biševu:

SRIJEDA, 8. KOLOVOZA Tematska pjesma: Ujutro ustajem oko 7, jer nemam drugu priliku, ako propustim brod. Do Biševa postoji samo jedna tura dnevno – ujutro tamo, popodne natrag. Kartu kupujem u turističkom uredu na rivi. Zanimljivo je gledati kako se prodavačica ubrzano prebacuje iz dijalekta u književni, razgovarajući istovremeno s turistima i lokalcima. Potom još navraćam do obližnje pekarnice po doručak. Prezime je pravo autohtono viško – Kolđeraj. (ranije smo komentirali albanski oblik Kol, kao skraćenicu za Nikola) Moje prijevozno sredstvo do Biševa je: Sveti Salvestar zaplovio je možda dva mjeseca ranije. Ime je dobio po svecu zaštitniku Biševa, a njegov je dolazak bio dugo iščekivan. Naime, na Biševo je 60-ak godina vozio stari drveni leut, jednostavno nazvan Pruga Biševo. Zadnjih je godina zbog dotrajalosti bio sve nesigurniji i nepouzdaniji, pa je Grad Komiža oduzeo koncesiju Poljoprivrednoj zadruzi i ovlastio Nautički centar Komiža da nabavi novi brod. Sveti Salvestar je i pristigao prije ljeta, no već je bilo nekih zamjerki na njega. Brod je svakako moderniji i stabilniji (ima ogromnu kobilicu), no, kako ćemo ubrzo vidjeti, ima određenih konstrukcijskih propusta koji plovidbu čine neugodnom. Dok isplovljavamo, slikam i negdašnji brod za Biševo, sada privezan u komiškoj luci: Ostavljamo Komižu za sobom: Pogled prema Svecu: Prema nekim govorenjima, Sveti bi Salvestar trebao ploviti i dondje. Svetac je, kako rekoh, nenaseljen, no Komižani tamo imaju zemlju, a sada se tamo može samo privatnim čamcima, koje se onda na Svecu mora izvlačiti na obalu, jer nema pristana. Vidite i sami kakvo je vrijeme, more nije osobito nemirno, lijep je dan. Unatoč tomu, Biševski je kanal prilično neugodan, i valovi nas dosta bacaju. I sada se tu pojavljuje konstrukcijska greška Svetog Salvestra. Naime, on ima na bočnim stranicama posebne zaklopce kroz koje voda sa stražnje palube može otjecati u more. No ti se zaklopci u plovidbi otvaraju, te propuštaju vodu i u drugom smjeru. Tako i plovidba po ne pretjerano valovitom moru rezultira time da ubrzo čitava stražnja paluba pliva u vodi. Lako za naše noge, ionako svi imamo nekakve sandale ili japanke, no brod na Biševo vozi i namirnice, koje su smještene u kutijama, a te se kutije dakle i po sat vremena namaču u vodi. Zanima kako li je tek zimi, kada stvarno zapuše pošteni vjetar... Nekih 45 minuta od Komiže dolazimo pred prvu našu postaju na Biševu, uvalu Mezuporat: Po broju kuća dalo bi se zaključiti da je naseljenija no što jest: Dok oni iskrcavaju prvu turu namirnica, ja bacam pogled unazad, prema Komiži: Pogled uokolo: Isplovljavamo iz Mezuporta: Širina pojasa bez vegetacije pokazuje dokle dopiru valovi i koliko je ovdje jak vjetar: A to se pogotovo vidi nakon što krenemo zaokretati oko sjeverne strane Biševa: S vanjske smo strane. Pogled prema Svecu: Zumiram Brusnik, koji se na prethodnoj slici ni ne vidi: Uplovljavamo u uvalu Salbunara. I ovdje ima nekoliko vikendaša koji preuzimaju namirnice. Stepenasto uređen vinograd iznad uvale: Bez obzira što piše na kutiji, ovo nije za mene : Isplovljavamo iz Salbunare, koja je ime očito dobila po pijesku (sablun) u dnu uvale: Desetak minuta kasnije pristajemo u Porat, najveću uvalu na otoku. Ovdje se Sveti Salvestar privezuje, a mi smo slobodni sve do popodneva. Upućujem se rubom uvale prema nekoliko kuća u njenom dnu: Prolazim kroz naselje i počinjem se penjati stazom koja se iza naselja uzdiže prema središnjem platou otoka. Osvrćem se prema Portu: Staza pravi zaokret, pa sam ubrzo ponovno iznad Porta: Izbivši na vrh, fotografiram opet Svetac: I ponovno njegov minijaturni susjed: Sad sam na središnjem platou. Pogled prema sjeveru i kućama iznad Salbunare. U daljini se vidi čak i obala, vjerojatno tamo negdje oko Rogoznice: Biševo (tal. Busi, lokalni čak. Bisovo) najudaljeniji je hrvatski naseljeni otok. Površina mu je 5,92 km2, a najviši mu je vrh 239 m visoka Stražbenica. Od Komiže je udaljen 5 km. Iako je naseljeno od prapovijesti, Biševo danas ima svega 15 stanovnika (prije Drugog svjetskog rata imalo ih je više od 200). Ljeti se taj broj poveća vikendašima, ali i onima koji preko godine žive u Komiži. Ukupno na otoku postoji čak 7 zaseoka. Na Biševu je 1882. rođen i Martin Mate Bogdanović, ribarski poduzetnik koji je početkom 20. st. u San Pedru u Kaliforniji utemeljio riboprerađivačku tvornicu koja će s vremenom prerasti u Star-Kist Foods, danas najveći pogon za konzerviranje ribe u svijetu. No Biševo je najpoznatije po svojim dvjema špiljama – Modroj i Medvidinoj. O njima ću malo kasnije. Otok je inače ranije bio šumovitiji, no u velikom je požaru u ljeto 2003. izgorjelo gotovo pola otoka. Danas se pomalo vegetacija obnavlja, no još se uvijek vide tragovi. Pogled sa središnjeg platoa na Porat i Svetac (u prvom se planu vidi opožareni dio): Još tragova požara – otok sve više prekriva makija: Hodajući makadamskom cestom približavam se središnjem zaseoku, najvećem od svih, nazvanom Poje: Još jedan zum prema Brusniku: I pogled na istok, gdje bi trebala biti Korčula, koja se tek nazire: Dolazim do prvih kuća Poja. Pažnju mi privlači velika zgrada s moje lijeve strane, na samom ulazu u naselje. Na njenoj fasadi stoji ovo: To je inače škola, koja je radila do početka šezdesetih godina. Dugo je stajala očuvana, a onda su pred nekoliko godina popustile grede gornjeg kata, pa se urušio dio stropa. Ulazim u predvorje zgrade, kroz odškrinuta vrata. Unutra je mirno, uzbunio sam tek nekoliko kukaca. Zavirujem u veliku prostoriju, koja je bila učionica. Nažalost, vide se žalosne posljedice incidenta od prije nekoliko godina: Prednji dio učionice je relativno netaknut, a tu je čak i jedna klupa: Postoji čak i stubište na kat, ali nisam lud da idem testirati ostatak greda. Izlazim stoga van. Mora se reći da je ovo bila škola s jednim od najljepših pogleda u Hrvatskoj: Izvana zgrada izgleda dosta uščuvano, trebalo bi to obnoviti: U Poju je i glavna otočka crkva, naravno, Svetog Silvestra: Crkva je zapravo sve što je preostalo od negdašnjeg benediktinskog samostana, izgrađenog 1050., a napuštenog 200 godina kasnije zbog opasnosti od gusara. Biševo ima i svoj vozni park, a čak i lokalne registracije: Prolazim kroz Poje i nastavljam prema južnom dijelu otoka. U središtu Poja priključuje mi se lijevo put iz Mezuporta, pa se zatim spuštam u udolinu južno od Poja. Ovdje ima nekoliko vinograda: Biševo je poznato po sorti plavac mali, najznačajnijoj autohtonoj hrvatskoj sorti grožđa, koja je srodnik američkog zinfandela. Plavac mali je inače i sorta od koje se rade pelješka vina dingač i postup. Jugozapadni dio Biševa je kao neki crvuljak, odvojen od glavnoga dijela malim sedlom: Dolazim do sedla. S lijeve mi strane ostaje najviši dio otoka, a meni sada opet preostaje kraći uspon na vrh ovog manjeg dijela: Pogled na istok. Opet se nazire Korčula: Pogled na najviši biševski vrh, Stražbenicu, s morske strane: U ovom se predjelu, ispod Stražbenice, nalazi Medvidina špilja. Riječ je o 160 metara dugoj špilji koja se nakon uskog i visokog otvora (17 metara) prema kraju sužava, da bi na kraju završila na maloj šljunčanoj plažici, gdje su običavale obitavati sredozemne medvjedice (po kojima je špilja i dobila ime). Nažalost, medvjedica danas više nema, jer su ih odavde potjerali njihovi zakleti neprijatelji ribari. Na vrhu jugozapadnog dijela otoka nailazim na neobičan plato, s nekoliko otvora i stepenicama koje vode u njih: Pretpostavljam da je riječ o bunkeru. Nalazim se na krajnjem jugoistoku Biševa i trenutno sam, izuzevši svjetioničara na Palagruži i nautičare, najudaljeniji čovjek u Hrvatskoj. Nije nemoguće da je ova pozicija pripadala vojsci, budući da se s ovog mjesta kontrolira velik sektor srednjeg Jadrana. Nakon platoa s bunkerom staza postaje uska i jedva vidljiva, pa odustajem od ideje da se spustim skroz do obale. Osim toga, u području sam koje nije pokriveno signalom mobitela, pa ne bi bilo dobro da mi se nešto dogodi. Pogled prema sjeveru, uz zapadnu obalu Biševa: Ovu sam hrid slikao jer me podsjeća ne neko plovilo: Vraćam se prema Poju. Ubrzo se mimoilazim s jednim parom koji odlazi na kupanje na jugozapadni dio otoka. Više nisam najudaljeniji čovjek u Hrvatskoj. Poje gledano s onog raskrižja puteva (lijevo za Porat, desno za Mezuporat): Spuštam se opet kroz nekoliko serpentina do Mezuporta. Pred uvalom je privezana falkuša: Falkuša je poseban tip gajete, karakterističan za Komižu. Budući da je konstrukcija zahtijevala izradu plovila koje će moći izdržati i duge i naporne ture do Palagruže, a opet biti pogodno i za svakodnevno ribarenje u komiškom akvatoriju, konstruirana je niska brodica širokog trupa i velike nosivosti (do 5,5 tona), koja može postići brzinu od čak 8 čvorova pod veslima, a pod jedrima i do 12 čvorova. Ime je dobila po falkama, posebnim uzdužnim nadogradnjama koje su za plovidbe po otvorenom moru štitile posadu od visokih valova. Za izgradnju falkuše tradicionalno se rabila jedino čempresovina sa Sveca, koja je bila najizdržljivija. Kobilica je bila od hrastovine, a vesla od ariševine. Posada falkuše brojala je 6 ljudi, od kojih su petorica bili veslači. Tradicionalno, komiški su ribari održavali svojevrsnu regatu od Komiže do 42 morske milje udaljene Palagruže, nazvanu Rota Palagruzona (Palagruška ruta). Po dobrom vremenu udaljenost se jedreći mogla prijeći za 5 sati, no ako je vrijeme bilo loše, tada je na vesla trebalo i do 16 sati. Sve su falkuše kretale istodobno iz Komiže, na pucanj topa iz komiške tvrđave, pod zaštitom venecijanskih galija, koje su ih štitile od gusara. Doći što ranije do Palagruže bilo je vrlo važno, jer se tako odlučivalo tko dobiva najbolje pošte za ribolov. Regata je prvi puta održana 1593., što ju čini najstarijom u Europi. Posljednji se puta plovilo 1936. Falkuše su s vremenom izgubile važnost pred motornim brodovima, te ih se sve manje viđalo. Posljednja izvorna falkuša, nazvana Cicibela, potopljena je 1986. u oluji u biševskom Portu. Njeni se ostaci danas nalaze u komiškom Ribarskom muzeju. Danas postoje dvije replike izvorne falkuše: Comeza-Lisboa napravljena je 1997. za Svjetsku izložbu u Lisabonu, te je privukla veliko zanimanje, tako da je o njoj snimljeno čak 5 dokumentaraca i jedna radiodrama. Ujedno je time pokrenuta inicijativa za uvrštanje falkuše na UNESCO-v popis svjetske baštine. Druga replika, Mikula, napravljena je 2005. Ovo na mojoj slici je Comeza-Lisboa. U Mezoportu susrećem i još jedan antikni primjerak automobila, s neažuriranom registracijom: Izvorno nisam htio ići u Modru špilju. Nekako mi je previše razvikana, a i vidio sam ju na brojnim slikama. No kako sam ustanovio da imam gomilu vremena, nakon iskapljenog radlera na terasi u Mezoportu, spustio sam se do pristana i ispljunuo tih 40 kn. Ipak je red da mogu reći da sam i ja posjetio to mjesto. Od Mezoporta do Modre špilje neprestance šibaju motorne pasare komiškog hotela Biševo. Napokon sam i ja došao na red. Krećemo: Podno klifova istočne obale Biševa: Pred ulazom u Modru špilju: Napeta uzica je svojevrsna kontrola visine, budući da je ulaz jako nizak (oko metar i pol) i praktički svi moraju polijegati po dnu čamca, ili se sagnuti u fetalni položaj. Modra špilja bila je poznata Biševljanima odavna, no tek ju je potkraj 19. stoljeća opisao austrijski slikar, biolog i istraživač barun Eugen von Ransonnet-Villez. Na njegovu je inicijativu 1884. i probijen sadašnji ulaz u špilju (prije se u nju moglo ući samo roneći). Kroz veliki podvodni otvor, okrenut prema jugu, sunčeva svjetlost svakoga dana između 11 i 13 sati (tj. ljeti jedan sat kasnije) prodire u unutrašnjost špilje, odbijajući se od bijelog dna, te ispunjavajući čitavu špilju plavičastom svjetlošću, i bojeći predmete u vodi srebrnom bojom. Špilja je duga 24 metra, dubine 10-12 metara, a na sredini se nalazi i svojevrsni prag, koji ju dijeli na dva dijela (ispod kojega se također može preroniti). Visina stropa je do 15 metara. Postoji još nekoliko sličnih špilja po svijetu, npr. ona na Capriju ili na Malti, no ova biševska je jedina u kojoj je ulaz pod vodom. Ulaz. Trebamo prvo propustiti ove koji izlaze: Špilja je pod videonadzorom: Naime, danas je vršljanje ovuda na svoju ruku zabranjeno, a ne smije se više ni kupati u špilji. Jedan je razlog to što ovuda stalno cirkuliraju izletnici (barem u ono vrijeme kada efekt plavičaste svjetlosti postoji), a drugi taj što je špilja zaštićeni geomorfološki spomenik. Nekoliko mojih slika iz unutrašnjosti, koje nisu puno posebnije od onih koje ste ionako već vidjeli (čak su i manje kvalitetne): Prag odozgo: U špilji se ne zadržavamo ni 5 minuta. Bliži se dva, ubrzo će efekt nestati. Dok se vraćamo prema Mezuportu slikam mjesto gdje se nalazi podvodni ulaz: Uspješno sam ubio dio vremena, no kako mi brod polazi tek oko pola 5, a na Biševu se zapravo nema što previše za raditi (osim kupati se, ali nisam ponio opremu), imam još 2,5 sata. Krećem lagano pješice prema Portu. Uspon prema Poju: Bogme mi je zbog lagane šetnje do Porta trebalo nekih sat vremena. Još malo biševskih krntija: U Portu sjedam u jedini ugostiteljski objekt u kojem se može nešto prezalogajiti, konobu Tomić. Uzimam neke inćune, više je to predjelo, no hajde, držat će me do večere. Ionako sam danas uglavnom izgubio tekućinu. Srećom, boca vode je uvijek uz mene. Dok krećem pre,a Svetom Salvestru vidim da je doplovila i Pruga Biševo, no očito samo kao izletnički brod: Lagano se na brodu prikuplja ekipa. Dolazi i neka Ruskinja sa sinom. Oboje imaju prsluke za spašavanje. Hm. Isplovljavamo. Iznad Porta se vidi neka obzidana špilja, možda također neka vojna instalacija: Kako smo isplovili iz Salbunare, počelo nas je pošteno valjati. Ja sam srećom vidio kakvu kobilicu ima Sveti Salvestar, pa sam znao da nema šanse da se prevrne, te sam uljuljkan valovima i izmoren cjelodnevnim landranjem ubrzo zaspao. No ona je Ruskinja, čim su krenuli imalo ozbiljniji valovi, sinu i sebi panično navukla prsluke za spašavanje i sjedila čitavo vrijeme unezvjereno zureći pred sebe. Nakon nekih sat vremena, evo nas ponovno u Komiži: Ovaj motiv sam slikao zato što je svojevremeno moja majka uokvirivala jednu fotografiju Komiže s istim motivom: Kako je majka otišla u penziju, a sliku nitko nije podigao, tu fotografiju imam i dan-danas. Vratio sam se zakratko u svoj smještaj, otuširao se, malo čak i prilegao, sve do doba za večernju šetnju. Na komiškoj rivi nalazi se ova spomen-ploča: Sintaksa rečenice je malo zbunjujuća - naime, more nije počivalište oslobodilačkih snaga, nego mornara. Smiraj u Komiži – hrpa bogatunskih jahti: Večer provodim uglavnom u šetnji – i čekanju pizze. Naime, kada je došlo vrijeme večeri, odlučio sam se za jednu pizzeriju koja mi se činila prilično posjećenom. Međutim, uslijed nekih komplikacija, na pizzu sam čekao 50-ak minuta. Budući da su mi odmah donijeli račun, a i kako nisam baš imao nekog pretjeranog razloga za žurbu, ostao sam čekati. Nakon večere u jednom sam kafiću pogledao kako Lucija Zaninović osvaja broncu u taekwondou, pa zatim naše rukometaše kako pobjeđuju Tunižane, a potom sam se lagano uputio na počinak. I sutra se dižem relativno rano, imam još ponešto za obaviti na Visu...

Pa to nije specifičnost zagrebačkog Glavnog kolodvora...

Ispravak - prvo smo riješili pekaru, onda si se ti spominjao sa strojovođom. I da, ja sam bio nabrijan na to da se provozam u prigradskom, no na kraju ga nisam dočekao, jer je došao Mađar iz Koprivnice. Isti nas je u Sesvetama iskrcao i trebali smo čekati idući vlak (za koji sam se nadao da je Končarevac, ali je i opet bio Mađar ). Zato gužva u Sesvetama na onoj tvojoj fotki, a vidi se i mene (točno ispod slova M u grafitu Mario na zgradi kolodvora).

UTORAK, 7. KOLOVOZA Tematska pjesma: Budući da je jutarnji vozni red autobusa iz Sutivana za Supetar posve neusklađen s polaskom trajekta, do trajektne me luke vozi Hrabrenov tata, a i Hrabren će nam se pridružiti. Nakon doručka se pozdravljam s Hrabrenovom mamom. Sjedamo u auto i za desetak minuta smo već u trajektnoj luci u Supetru. Nije prevelika gužva, ipak je utorak. Kupujem kartu i pozdravljam se sa svojim domaćinima. Potom se ukrcavam na Tina Ujevića. Pogled s broda na supetarsku luku: Ubrzo isplovljavamo. Desetak minuta kasnije, s mora slikam i Sutivan: Inače, Sutivan je jedno od onih divnih mjesta u Hrvatskoj koje je sjedište općine u kojoj je ujedno i jedino naselje. Naime, prvo mjesto istočnije od Sutivana, Mirca, pripada gradu Supetru, dok je zapadno od Sutivana krajnja punta Brača, a iza punte je već općina Milna. U zaleđu nema nikakvihmjesta. Takvih primjera ima još, pogotovo na otocima (npr. Kukljica na Ugljanu). Na pola puta do Splita križamo se s brodom blizancem, Hrvatom: (zanimljivo, Hrvat je zapravo porijeklom Grk, ako se ne varam, kao i Tin) Ako se netko sjeća one rasprave koju smo Nikola i ja vodili s Leticom u istočnoj Turskoj, oko toga kako je Tirana ljepša od Splita, evo konačno prilike da zorno prikažem koja se asocijacija u meni javi kad netko spomene Split: Nekomu prvo padne na pamet Marjan, katedrala Sv. Duje, Dioklecijanova palača...meni prvo padnu na pamet beskonačni nizovi nebodera i novogradnji, jednako depresivnih kao i Novi Zagreb. Pristajemo u splitskoj luci, imam oko sat i pol vremena do polaska idućeg trajekta. Prvo ću otići do bankomata, pa potom laganini natrag do luke. No potraga za bankomatom se donekle oduljila. Ipak stižem do luke dovoljno rano da se ne trebam zabrinjavati. Odlazim još kupiti i vodu, te onda krećem prema mjestu gdje stoji trajekt za Vis. I tada primjećujem neobično dugi rep s kojim nisam računao. Pomiče se on, ali sporo. Vrijeme polaska se približava, a ja još nisam siguran hoću li stići. Ima doduše popodne katamaran, ali onda bi mi to izazvalo neplanirano odgađanje... Ipak se uspijevam dokopati blagajne i u zadnji čas kupujem kartu. Ulijećem na trajekt samo minutu prije polaska, barem onoga po redu plovidbe. U realnosti čekamo još skoro deset minuta prije no što isplovimo. Ovaj puta moje plovilo je Marjan. I opet plovimo pored Brača. Slikam Sutivan iz ovog kuta, ali slabo se vidi: A pred nama su Splitska vrata – lijevo je Brač, desno Šolta, kroz vrata se vidi Vis, a lijevo iza Brača proviruju i visovi Hvara: Ovo bi trebao biti pogled prema Milni: U Splitskim se vratima nalazi i otočić Mrduja: Mrduja je smještena bliže Braču, no u povijesti su na nju pravo polagali i Bračani i Šoltani. Tako postoji legenda kako su i jedni i drugi vezali otok Konopom i stali ga povlačiti prema svom matičnom otoku. Iz toga se razloga od 2008. održava natjecanje nazvano Potezanje Mrduje, gdje se okupljaju brodice s oba otoka i pokušavaju nategnuti konop zavezan za Mrduju. Tko ga jače zategne, ima se pravo godinu dana dičiti titulom vlasnika Mrduje. U stvari, svrha ove zabavne manifestacije je povezivanje Šolte i Brača, dvaju otoka udaljenih nekoliko desetaka metara, ali nepovezanih brodskom linijom (da bi se iz Milne došlo u Stomorsku mora se ići bilo katamaranom iz Milne, ili trajektom preko Supetra, u Split, pa onda opet trajektom u Rogač i potom do Stomorske). Shodno tomu, otoci se smjenjuju u ulozi pobjednika iz godine u godinu. Osim što ju se poteže, oko Mrduje se i plovi, i to 80 godina dulje od potezanja. Naime, davne 1927. po prvi je puta održana Mrdujska regata, sa startom i ciljem u Splitu, a okretištem na Mrduji. To je najstarija regata u Hrvatskoj i jedna od najstarijih u Europi. Krajnja zapadna punta Brača, rt Zaglav: I najistočniji šoltanski rt: Prošli smo kroz Splitska vrata i izlazimo na otvoreno more. U daljini se nazire Vis: A istočno od nas je Hvar: Pogled na južnu stranu Brača i Vidovu goru: Vis: Sveti Klement, najveći u skupini Paklinskih otoka, poznat i po marini Palmižana: Spuštam se u salon trajekta. Na televiziji ide repriza jučerašnjeg natjecanja u gađanju glinenih golubova. E sad ću vidjeti kako je to Cernogoraz osvojio zlato... Nemam sreće. Taman negdje 3 serije prije kraja izlazimo iz područja pokrivenosti digitalnim TV-signalom. Udaljili smo se od Hvara, a još se nismo dovoljno primakli Visu. Kada konačno dobijemo signal, vidimo zakratko kako Cernogoraz proslavlja svoje zlato, a onda se signal opet gubi. Odustajem od televizije. Nakon nekog vremena ipak smo se dovoljno primakli Visu: Na ulazu u višku luku stražu čuva otočić Host: Otvara se pomalo pogled i na grad Vis. On se sastoji od dva danas srasla naselja – Luke i Kuta. Ovo je Kut, na istočnoj strani uvale: S desne je strane poluotok Prirovo, koji još zaklanja pogled na Luku: Evo Luke: Na Prirovu se nalazi franjevački samostan iz 16. st., podignut na ostacima rimskog amfiteatra, te pored njega novo viško groblje, s jednim od najljepših položaja na svijetu: Panorama Luke: Pristajemo. Iskrcavam se i odlučujem malo prolunjati Visom do polaska autobusa za Komižu. Uličica u centru: Crkva Gospe od Spilica, izgrađena u 16. st. između Luke i Kuta, kako bi se ta dva naselja bolje povezala: Pogled na Kut: Vraćam se obalom do trajektnog pristaništa. Odavde polazi i autobus za Komižu. Još ga nema, pa ću sjesti u obližnji kafić, tradicionalno viškoga imena Bejbi. Ispijam jedan bitter lemon, i nekako se pojavljuje i bus. Ukrcavam se i krećem. Očekivao sam da će bus ići cestom koja je i po službenom rangu viša, onom koja gotovo polukružno ide južnom obalom otoka, preko Podšpilja, no on se ipak odlučio za sjevernu, kraću cestu, koja se od izlaska iz Visa konstantno uspinje, sve dok ne dođe do prijevoja iznad Komiže, kada se u nekoliko serpentina sunovrati opet prema obali. Otok Vis (tal. Lissa) jedini je veći pučinski otok u Hrvatskoj. Od kopna je udaljen 45 km. Površina mu iznosi 90,3km2, najviši vrh je i opet Hum, s 587 m visine. Ima otprilike oblik šnite tosta kojoj je netko odgrizao komad na zapadu i sjeveroistoku. U tim su se dvama zaljevima smjestila i dva glavna naselja na otoku. Među Visom i Komižom postoji snažno rivalstvo. Recimo, kada je uvedena nova administrativna podjela Republike Hrvatske, otok Vis podijeljen je na dvije administrativne jedinice – grad Vis i općinu Komižu. Danas se na otoku nalaze dvije administrativne jedinice, grad Vis i grad Komiža. Naime, bilo je nezamislivo da Vis ima viši administrativni status od Komiže. Otok je poznat po grčkoj koloniji Issi, koju su osnovali Sirakužani 397. pr. Kr., po čemu se današnji grad Vis smatra najstarijim naseljem u Hrvatskoj (to mu osporavaju Starograjani, koji smatraju da je njihovo mjesto najstarije). Upravo je Issa bila ishodište daljnje grčke kolonizacije po Jadranu – Išani su osnovali Tragurion (Trogir) i Epetion (Stobreč). U kasnijem tijeku povijesti Vis slijedi priču ostatka Dalmacije. Kako je zbog svog isturenog položaja bio strateški jako važan, oko Visa su se često vodile bitke. Najpoznatija je ona 20. srpnja 1866., kada je habsburška vojska, pod zapovjedništvom admirala Wilhelma von Tegetthoffa, pobijedila Talijane i na taj način obranila Dalmaciju. Visom su jedno kratko vrijeme, u doba napoleonskih ratova, vladali i Englezi, te je upravo na Visu odigrana prva utakmica kriketa u Hrvatskoj (Vis i danas ima svoj kriket-klub). Nakon Prvog svjetskog rata Vis pripada Kraljevini SHS. Priča kaže da je Italiji kao ustupak ponuđeno Lastovo, samo da se odrekne Visa. Talijanima je Vis bio važan i strateški i simbolički, no ipak su ga prepustili. Važnu ulogu u tome je imao i tadašnji narodni zastupnik Visa, Ante Trumbić. Zanimljivo je da je u doba stare Jugoslavije tristotinjak Višana prešlo na pravoslavnu vjeru. Razlog je bio državna podjela kolonatskog zemljišta težacima, pod uvjetom da prijeđu na pravoslavlje. To je izazvalo velike sukobe među otočanima, te se dio njih kasnije vratio na katoličanstvo, a dio iselio. 1933. u gradu Visu sagrađena je i velika pravoslavna crkva, koja je kasnije oštećena u njemačkom bombardiranju, te je srušena. U Drugom svjetskom ratu Vis su ponovno okupirali Talijani. Nakon kapitulacije Italije, Vis je jedini dio bivše Jugoslavije koji nisu okupirali Nijemci. To je omogućilo da se na Visu razvije snažan partizanski pokret, te je upravo Vis bio središte Narodnooslobodilačkog pokreta tijekom 1944., do zauzeća Beograda u listopadu te godine. Nakon rata, Vis je, kao i Lastovo, bio zatvoreni vojni otok, s tim da je bio mnogo militariziraniji od Lastova. Čitavo podzemlje Visa premreženo je nizom tunela, podzemnih prostorija, čak i podzemnom bolnicom, tunelima za ratne brodove, a na površini se nalazilo čak 30 vojnih objekata. Danas je Vis mnogo dostupniji, iako je još uvijek udaljen dva i pol sata trajektom, što s jedne strane omogućuje da ipak odolijeva turističkim hordama. Izvan sezone, međutim, otok je sablasno pust. Ukupno na otoku živi oko 3700 ljudi, dok ih je u doba Austro-Ugarske, početkom 20. stoljeća, bilo dva i pol puta više. Otočani se tradicionalno bave vinogradarstvom (poznata je viška sorta grožđa vugava), a u Komiži i ribarstvom. Govoreći o Komiži, ja upravo u nju stižem. Autobus me ostavlja na parkiralištu koje služi i kao autobusni kolodvor, te se ja upućujem prema obali. Izlazim na glavnu komišku rivu: S obzirom da ovaj grad živi s morem i od mora, riva nosi naziv Svetega Mikule, koji je naravno zaštitnik pomoraca i čitavog grada. Sjedam u jednu od konoba na rivi, vrijeme je ručku. Više se ne sjećam što sam jeo za glavno jelo, no pio sam vugavu, a za predjelo sam uzeo komišku pogaču. Naravno, postoji i viška pogača, ne mogu jedni imati nešto, a da i drugi nemaju. Osnovni sastojci su isti u obje, to su slane srdele, luk, kapari, masline, peršin. Razlika je u tome što komiška u sebi još ima umak od paradajza. Također, razlika je u rezanju – viška se reže na trokute, a komiška na četverokute. U svakom slučaju, to jednostavno težačko jelo ukusan je i okrepljujući obrok. Komiža danas ima oko 1400 stanovnika. To je najudaljenije naselje u Hrvatskoj. Komiži pripada i najjužnija točka Republike Hrvatske – hrid Galijula u arhipelagu Palagruže. Komiža je smještena u širokom zaljevu na zapadnoj obali, podno strmih brda zapadne strane Visa. Kao da je sam otok Vis, pogurnuvši svojim reljefom Komižu prema moru, i potom širom otvorivši Komiški zaljev, utjecao na stoljetnu komišku orijentiranost moru i ribarstvu. Komiža se prvi puta spominje 1145., kao Val Comeza, premda se vjeruje da su na ovom području živjeli i Grci i Rimljani, no tomu nisu nađeni tragovi. Čak se tvrdi da ime mjesta dolazi od Com Issa, „pored Isse“. Na mjestu grada postojala je i benediktinska opatija. U mletačko doba Komiža je glavno ribarsko središte na Jadranu, a prosperitet koji iz toga proizlazi ogleda se u izgradnji luksuznih velikih kuća, crkava, utvrda. U doba Austro-Ugarske postaje općinsko središte, te je u to vrijeme i najveće naselje na Visu, s 4000 stanovnika. Početkom 20. st. Komiža ima čak 7 tvornica za preradu ribe. Gradi se lukobran, proširuje pristanište... A onda propada Austro-Ugarska, a glavna komiška ribolovilišta, ona oko Palagruže, pripadaju Italiji. Pa onda dolazi novi rat, vojna izolacija Visa, iseljavanje, ukidanje općine, ukidanje trajektne veze sa Splitom... U mjestu je ostala samo jedna tvornica ribe, čuveni Neptun, koji je svojim sardinama opskrbljivao JNA. Samostalnost Hrvatske rješava čitav Vis tereta vojne zone, no ekonomska katastrofa koja slijedi ubrzo zahvaća i Neptun. Neptun je još životario desetak godina, uglavnom pakirajući i prerađujući uvezenu ribu, da bi onda početkom 21. stoljeća sve otišlo u stečaj, strojevi prodani i preneseni u – Niš. I sada se u Nišu, usred Balkana, pakiraju marokanske sardine, a Komiža, koja je bila perjanica jadranskog ribarstva, koja se nalazi posve okružena morem – nema više nijednu tvornicu ribe. Komiža je i prvo hrvatsko mjesto koje je posjetio neki papa. Bilo je to 1177., a papa je bio Aleksandar III., kojeg je za vrijeme plovidbe kod Palagruže ulovilo nevrijeme, pa su ga ribari prebacili do Komiže. Nakon što je posvetio crkvu Svetog Nikole, nastavio je prema Zadru. Najveći iseljenički centar Komižana nalazi se u San Pedru u Kaliforniji, gdje živi gotovo 25 000 Komižana i njihovih potomaka. Završavam s ručkom i krećem u potragu za smještajem. Turistički je ured zatvoren. Ha, ništa, da barem uslikam nešto s obale: Na slici se vidi Biševo, otok smješten jugozapadno od Visa, danas naš najudaljeniji naseljeni otok. Biševo je priča za sebe i naravno da ću ga posjetiti. Još nekoliko slika komiških kaleta: Komiža ima i hotel, imenom Biševo. Dobivam želju za poštenim hotelskim krevetom, te se upućujem pogledati imaju li slobodnih mjesta za putnika namjernika. Nažalost, nemaju. Vraćam se natrag do centra i zavirujem u neke od turističkih agencija, pitam ih imaju li sobe. Šalju me od jedne do druge, naposljetku u trećoj mi izlaze u susret. Jedna gospođa ima sobu u privatnom stanju, samo, kaže, to je novogradnja i nema pogled na more. Nema veze, nisam baš u situaciji da biram, a i nije da mi je toliko bitno da ujutro odmah mogu s prozora vidjeti more. Daju mi smjernice i ja se otpućujem na rečenu adresu. Gospođa je već tamo, pušta me u stan, pokazuje mi moju sobu. Zadovoljavajuća je, iako krevet opet ima previsoko uznožje. Srećom, bračni je, pa ću i opet spavati po dijagonali. Pogled s mog prozora na brda iza Komiže (ovo je ustvari Hum): Na slici se vidi i crkva Svetog Nikole, koja dominira iznad mjesta, a sagradili su ju benediktinci u 13. st. Nakon raspakiravanja i tuširanja odlazim se opet prošetati po Komiži. Slikovite kamene kuće koje kao da izrastaju iz mora: Uz glavni komiški lukobran pristaju luksuzne jahte. Na vrhu se nalazi granični prijelaz, budući da je na zapad od Komiže otvoreno more skroz do Italije. Međutim, čitav mi granični prijelaz izgleda vrlo komično: Naime, svatko može zaobići tu barikadu, te ljudi to, dok se šeću, i čine. A u kontejneru većinu vremena ionako nema nikoga. Pogled na drugu stranu, vidi se Hum i mletački kaštel iz 16. st., nazvan Komuna: Danas je u kaštelu ribarski muzej. Inače, kaštel je bio potreban zbog izloženog položaja Komiže, koju su često napadali gusari. Postoji priča o crkvi Gospe Gusarice, iz koje su gusari jednom ukrali Marijinu sliku. Ubrzo su doživjeli brodolom, a more je Marijinu sliku izbacilo na obalu točno pred crkvom. Još jednom kaštel: Pogled na zapad u suton: Lijevi otok je Biševo. Desni je Svetac ili Sv. Andrija (Stondrija, kako ga zovu Komižani). Svetac je do početka ovog stoljeća, i smrti Jurke Zanki, posljednje stalne stanovnice, bio najudaljeniji hrvatski naseljeni otok. Iako je relativno velik, i čak ima i pitke vode, Svetac je vrlo teško pristupačan – obala je strma, a valovi su toliko jaki da su u povijesti vrlo brzo razorili svaki pokušaj izgradnje lukobrana. Tako su na Svecu živjeli samo najuporniji. Zapadno od Sveca na horizontu se vrlo mutno uočava neka mrljica: To nije čamac, već još jedan otok – Brusnik. Brusnik je jedan od dva jadranska otoka koji su vulkanskog porijekla (drugi je Jabuka), te jedan od tri koji nisu sagrađeni od vapnenca i dolomita (treći je Susak). Za razliku od Jabuke, koja je zastrašujuća crna gromada koja zlokobno strši iz Jadrana, Brusnik je nizak i samozatajan. Štoviše, u sredini je mala udolina kroz koju se more za visokih plima čak prelijeva, te se tako Brusnik pretvori u dva manja otočića. Ime mu dolazi od činjenice da su komiški ribari njegovim kamenjem brusili svoja oruđa. Inače, otoku je tamo negdje u doba stare Jugoslavije prijetilo nestajanje, budući da se brusnički vulkanski kamen masovno koristio prilikom izgradnje podloge za cestu na Visu. Danas je zaštićen, kako zbog svoje geološke vrijednosti, tako i zbog endemične faune (brusnička crna gušterica). Još jednom Svetac u izmaglici: Otpućujem se do južnog ruba grada. Ovdje trunu pogoni negdašnjeg komiškog privrednog giganta: Tvornicu je kupio neki Južnoafrikanac, koji naravno nema namjeru ovdje pokrenuti proizvodnju ribe, već neku turističku investiciju. Radnici su dobili otpremnine i sada ne znaju što bi, budući da mnogi još nisu za mirovinu, a posla na otoku nema. A teško baš i da bi ih Južnoafrikanac zaposlio da mu rade u hotelu, apartmanskom naselju, što li već namjerava izgraditi. Komiža općenito muku muči s nedostatkom perspektive, pogotovo za mlade, izuzev tijekom tih dva-tri ljetna mjeseca. Zato se mnogi mladi u Komiži drogiraju, te tako ovo ljupko dalmatinsko otočno mjestašce postaje slučaj. Pogled prema crkvi Svetog Nikole i prijevoju odakle dolazi cesta iz Visa: Simpatična lokalna fauna (pozdrav Portosu! ): Lagano je već pao mrak na Komižu. Pogled na gradsku plažu, odmah ispod crkve Gospe Gusarice: Prolazeći rivom, čujem neku pjesmu s trga u zaleđu. Skrećem, kad tamo vidim klapski koncert. Riječ je o viškoj klapi Liket (čak su se i zezali na taj račun, kako je to čin velike hrabrosti da su se Višani usudili doći u Komižu), a čitav nastup vodi jedan viški lokalni glumac, koji često priča i anegdote i viceve, naravno, sve s karakterističnom viškom čakavštinom (odnosno, cokavštinom): naime, na Visu su se praktički posve izgubile kvačice. Č je postalo c, š je postalo s, a ž je postalo z. Ć ostaje. Tako se mjesto u kojem se trenutno nalazim zove po njihovu Komiza. Preko puta je Bisevo. A u turističkoj agenciji žena na šalteru nekoj lokalnoj ženi kaže „Cekojte!“ Zvuči smiješno, kao tepanje, no ubrzo se navikneš. Zapravo, niti jedan od tih otočkih govora mi nije zvučao nerazumljivo. Osim jednoga, ali o njemu kada za to dođe vrijeme. Evo jednog kadra koncerta: Nakon prilično ugodnog koncerta od oko sat i pol, odlazim još malo protegnuti noge do lukobrana. Lijepa je Komiža, doista me vrlo ugodno iznenadila. Vraćam se do svoje sobe i ubrzo liježem. Sutra se opet rano ustajem...

Ali je i danas to ulica kurvi i pogrebnih poduzeća. Eros i Thanatos, štono bi se reklo.

PONEDJELJAK, 6. KOLOVOZA Tematska pjesma: Nakon lijenog buđenja i doručka, odlazimo na kupanje na plažicu istočno od središta mjesta. Moje jedino kupanje na ovom putovanju. Potom se susrećemo s Hrabrenovom ekipom, pa slijedi kava. Nakon toga još malo zujanja uokolo i ručak. Nakon ručka uzimam fotoaparat i krećem bilježitikadrove Sutivana. Pogled od Hrabrenove kuće prema središtu mjesta: Sutivan ima 720 stanovnika i jedino je mjesto u istoimenoj općini. Smješten je na sjeverozapadu Brača, najbliže Splitu od svih bračkih mjesta. Ime dolazi od negdašnje ranokršćanske bazilike sv. Ivana, a u lokalnom govoru dolazi u obliku Stivan ili Stivon. U središtu mjesta nalazi se veliki ljetnikovac s kraja 17. i početka 18. stoljeća, koji je pripadao pjesniku Jerolimu Kavanjinu (tzv. Kavanjinovi dvori, nedavno stradali u požaru). Kavanjin je bio barokni pjesnik, koji je u mladosti bio vojnik i odvjetnik, da bi po povlačenju na Brač napisao religiozno-filozofski ep Bogatstvo i uboštvo, najopsežnije djelo starije hrvatske književnosti, s čak 32 724 stiha. Iz Sutivana porijeklo vodi i obitelj Andronika Lukšića, najbogatijeg Čileanca i najbogatije osobe hrvatskog porijekla. Dotični je čak nešto i htio kupiti u mjestu, ali, koliko mi je Hrabren ispričao, od toga nije bilo prevelikog uspjeha. S terase jednog kafića na obali pogled prema središtu mjesta: Začudo, mjesna župna crkva nije posvećena sv. Ivanu, već Uznesenju Marijinom. Izgrađena je u 16. st., a proširena u 18. st. Crkvica sv. Ivana nalazi se istočno od središta mjesta i izgrađena je u 17. st., a upravo su pored nje otkopani temelji ranokršćanske bazilike iz 6. st. Pogled duž obale u pravcu Miraca, Supetra...: Nakon pive u kafiću, odigravamo rundu-dvije biljara. Usput na televiziji vidim da se održava finale natjecanja u gađanju glinenih golubova na OI u Londonu, i da su čak dvojica naših u finalu. Uspinjemo se strmo uzbrdo i dolazimo do crkve sv. Roka iz 17. st.: Nedaleko se nalazi i groblje, koje je jedinstveno po katakombama u kojima je smješteno 126 grobova. Spuštamo se natrag kroz uske kalete: Prolazimo pored crkve i opet smo uz more: Kuća na sredini slike je tzv. kuća Marijanović, kaštel iz 17. st. Središte Sutivana karakterizira ovaj drvored palmi (ili cikasa?), uz koji se protežu šetnice: Nakon popodnevne šetnje odlazimo u jednu konobu, gdje ja Hrabrena častim večerom, kako bih mu zahvalio za gostoprimstvo. Ispada da u toj konobi radi jedan njegov prijatelj. On nas je skužio taman negdje nakon glavnog jela (punjenih liganja), pa smo onda dobili besplatno još i desert i još jedno vino (pili smo pošip). Hrabren je nenavikao na takvu fensi večeru, ali ubrzo će doći na svoje jer se večeras održava još i ribarska fešta, što znači da ćemo nakon ove (moram priznati prilično mršave) večere omastiti još brk i pečenim srdelama, vinom i fritulama. Spuštamo se do obale, motamo se kroz gužvu i blagujemo rečeno. Noćni pogled na luku: Potom se okuplja Hrabrenovo društvo i opet navraćamo do one njegove prijateljice kod koje smo prethodni dan bili na ručke (Vlatka se zove). Iznad ulaza u Vlatkinu kuhinju, u jednoj rupici u zidu, gnijezdo su svili šišmiši. Kroz rupicu se lijepo vide mladunci. Ostatak večeri provodimo igrajući Trivial pursuit. U jednom času čujemo kako je toga popodneva Giovanni Cernogoraz osvojio zlato u gađanju glinenih golubova. Eh, da smo znali dok smo onako usput bacali pogled na televizor... Nakon ovog lijenog dana bez previše događaja, vraćamo se na počinak. Sutra opet ruksak na leđa, pa put pod noge...

Link je inače Jadranska sol od Stampeda. Ne znam zakaj ne radi.

NEDJELJA, 5. KOLOVOZA Tematska pjesma: http://www.youtube.com/watch?v=-eY0yid8Zrg Nakon ranog ustajanja, upućujem se prema luci, gdje je još od sinoć privezan katamaran Judita. Jelsa nema Jadrolinijin ured, pa se karte kupuju u turističkom uredu. Gužva je poveća, no srećom na katamaranu ima dovoljno mjesta. To je inače linija koja Jelsu spaja sa Splitom, uz stajanje u Bolu. Meni je dovoljno samo da me prebaci do Bola. Judita nema mogućnost izlaska na gornju palubu, tako da nemam baš neke mogućnosti fotografirati. Stoga po izlasku iz jelšanske luke i usmjeravanju prema Braču slikam kroz prednje staklo i preko prednje palube panoramu južne strane Brača: Na slici ne izgleda toliko impozantno, no Brač je s te strane doista visok (tu je, uostalom, i Vidova gora). Desetak minuta kasnije već smo pred Bolom: A ubrzo i pristajemo u taj ljupki gradić, jedino veće mjesto na južnoj obali Brača. Iskrcavam se iz katamarana i krećem u šetnju bolskom rivom. Ime Bol nema nikakve veze sa slavenskom riječju „bol“, već je dalmatskog porijekla – od latinske riječi vallum, tj. palisada, zemljani bedem. Mjesto Bol ima oko 1600 stanovnika (poznata je priča kako središnji teren bolskog teniskog centra, na kojem se do 2003. igrao WTA turnir, ima više mjesta nego što Bol ima stanovnika), a zbog reljefa se prostire uglavnom uz obalu. Prvi se puta kao lokalitet spominje 1184., a kao naselje tek 1475. Današnji se Bol formirao oko dominikanskog samostana u čijoj se crkvi nalazi više slika poznatog bokeljskog slikara Tripa Kokolje. Danas je Bol mjesto koje uglavnom živi od turizma, te se smatra jednom od mondenijih turističkih destinacija u Hrvatskoj. S obzirom na doba dana, ulice su još puste, pa malo bilježim motive Bola: (velika zgrada na sredini je zgrada Prve dalmatinske vinarske zadruge, osnovana 1903.) Kako nisam stigao ništa doručkovati u Jelsi, zastajem u jednoj pekarnici i kupujem burek. Skuplji je nego u Zagrebu. Da, cijene me podsjećaju da je Bol mondeno odredište... Sjedam na klupu i jedem svoj doručak. Na obalnom šetalištu je neobično živo. Svako malo promakne neki džoger, pa netko na rolama, jedna gospođa čak hoda s onim štapovima za hodanje...halo, ljudi! 8 sati ujutro je, nedjelja je i još je državni praznik! I vi ste, navodno, na odmoru. Budući da mi bus ide tek u 10:45, moram razumno utrošiti vrijeme. Krećem stoga lagano prema zapadu, šećući uz obalu. Zapadno od mjesta počinje kompleks hotela, a potom dolazim i do glavne bolske atrakcije: Zlatni rat jedna je od najprepoznatljivijih vizura Hrvatske, i svakako najpopularnija plaža u zemlji. Riječ je o 634 metra dugačkom rtu, u čijem se središtu nalazi borov šumarak koji je sa svih strana uokviren šljunčanom plažom. Plaža mijenja svoj oblik ovisno o morskim strujama, vjetru i plimnim ciklusima. Moguće je npr. da pri vrhu plaže zaspite na jednoj strani, a probudite se na drugoj. Ili u moru, ako ste krivo procijenili kretanje mora. Zbog te je pojave čitav Zlatni rat zaštićen kao geomorfološki fenomen. U šumarku pored plaže nalaze se ruševine rimske ville rustice, s ostacima bazena. Zbog povoljnog vjetra maestrala, potaknutog činjenicom da se nalazi na najužem dijelu Hvarskoga kanala, u svojevrsnom koridoru, Zlatni je rat omiljeno odredište zaljubljenika u jedrenje na dasci (slično kao i Viganj na Pelješcu, pokraj kojega sam također prošao). Spuštam se do plaže. U ovo doba dana još je prazna (svi džogiraju i rolaju se), tako da imam priliku snimiti jedinstven kadar: Iznad redova ligeštula spremnih za iznajmljivanje vidi se Vidova gora, sa 778 m najviši vrh jadranskih otoka: Krećem lagano natrag prema Bolu. Usput liježem na jednu klupicu, te malo kunjam. Lagano se budi život oko mene, prvi kupači kreću na plažu. Po povratku u Bol, još malo usputnih kadrova: Bolska lučica: I došlo je tako i vrijeme da krenem na bus za Supetar. Po polasku iz Bola, cesta se ubrzano uspinje, otkrivajući sve bolji pogled na Bol, Hvarski kanal i susjedni Hvar: Ovdje se dobro vidi strmina južne obale Brača: I još jednom pogled na Hvar: Te prelazimo prijevoj i ulazimo u unutrašnjost Brača. Krajolik je ovdje mnogo zeleniji, pogled prema sjevernoj strani Vidove gore: Otok Brač (tal. Brazza, lokalni čak. Broc) s 395 km2 treći je najveći hrvatski otok, i, kako smo već spomenuli, najviši od svih. Ima oblik elipse kojoj su na sjeverozapadu i jugozapadu dodana dva isturena dijela koja zatvaraju Milnjanski zaljev. Dužina istok-zapad iznosi oko 40 km, a širina sjever-jug oko 12 km. U geološkom smislu, Brač je tzv. prebačena bora – nastao je sudarom dviju litosfernih ploča, no taj sudar nije uzrokovao jednolično izdizanje, već je pritisak jedne ploče bio jači, pa tako Brač izgleda kao golema kosina, tj. od sjeverne se obale visina blago povećava prema jugu, da bi se potom na južnoj strani naglo survala u more. Brač je jedan od rijetkih jadranskih otoka koji na sebi nema mjesto koje se zove isto kao i otok. Ime mu navodno potječe od ilirske riječi brentos – jelen, a i Grci su ga zvali Elaphousa. Iako je nastanjen još od paleolitika, grčke su ga naseobine zaobišle. Ilirski su otpor slomili tek Rimljani 9. g. po Kr. No ni oni nisu izgradili nikakvo veće naselje na otoku, nego je Brač uglavnom služio kao mjesto za odmor rimskih plemića. Ono što se međutim eksploatiralo, bio je kamen – brački je kamen čuven u svijetu, a od njega je izgrađena i Dioklecijanova palača i predvorje zgrade UN-a u New Yorku. Nakon što su Avari i Slaveni razorili Salonu, mnogi su Salonitanci prebjegli na Brač, te prema predaji osnovali mjesto Škrip, najstarije na otoku. Brač ostaje pod upravom Bizanta. Od 1268. do 1357. Bračani priznaju mletačku vlast, zatim ugarsku, a od 1420. ponovno mletačku, uz sačuvanu autonomiju. Bračani su birali vlastitog kneza, koji je stolovao u staroj otočnoj prijestolnici Nerežišćima. S otoka Brača iz tog razdoblja potječu i dva zanimljiva dokumenta – Povaljska listina (posjedovna isprava benediktinskog samostana) i Povaljski prag (natpis majstora Radonje iznad vrata na tom istom samostanu), oba pisana bosančicom. To su jedina dva ćirilična dokumenta nađena na području Hrvatske (obično se navodi još hrvatskih ćiriličnih dokumenata, ali oni su svi s područja današnje BiH, pa je upitno možemo li ih smatrati hrvatskima). Zanimljivo je da je Povaljska listina otkrivena slučajno, kada je svećenik koji je došao blagosloviti kuću zapazio neobične znakove na papiru kojim je domaćica raspirivala vatru na ognjištu. Tek nakon 15. st. bračka se naselja iz unutrašnjosti sele na obalu. U 16. st. nastaje glasovita glagoljaška pustinja Blaca zapadno od Bola. 18. st. donosi urbani razvitak obalnih mjesta. Nakon propasti Venecije Brač pripada Ilirskim pokrajinama, pa Austriji, a zatim ulazi u sastav Jugoslavije. 1941. ga je okupirala Italija, potom je nakon kapitulacije bio neko vrijeme slobodan, pa su ga zauzele ustaše, pa Nijemci, do ponovnog oslobođenja u srpnju 1944. Vjerojatno najpoznatiji Bračanin jest Postiranin, pjesnik, pisac, prevoditelj, partizan i prvi predsjednik Sabora NR Hrvatske (sve na p-), Vladimir Nazor. Otok je patio od snažne emigracije početkom 20. stoljeća, prvenstveno u Čile (recimo, poznati čileanski biznismen Androniko Lukšić porijeklom je iz Sutivana). U Jugoslaviji se situacija poboljšala, pa je izgrađena infrastruktura, otok je povezan trajektima s kopnom, a razvila se i industrija (tvornice Sardina Postira i Favorit Nerežišća). Ipak, težak život na otoku obilježio je Bračane i bio uzrokom jednog od najpoznatijih stereotipa o njima – onoga da su škrti. Zanimljivo je i da je Brač najnačitaniji hrvatski otok – statistika pokazuje da po glavi stanovnika dolazi 5 knjiga u otočkim knjižnicama. Isto je tako jedan od 3 otoka s međunarodnim aerodromima. Zračna luka Brač izgrađena je 1993., jedina u samostalnoj Hrvatskoj, a nalazi se sjeveroistočno od Bola, u unutrašnjosti. Nadao sam se da ću autobusom proći kroz Nerežišća, no u Pražnici skrećemo na sjeveroistok i počinjemo se spuštati prema Pučišćima. Odavde sijevaju vidici prema obali, i Omiškoj Dinari: U daljini se vidi i Split: A na jugu prijevoj Dupci, koji odvaja Omišku Dinaru (lijevo) od Biokova (desno): I tako se pomalo spuštamo u Pučišća, gradić poznat po okolnim kamenolomima i nedavnoj aferi s Jadrankamenom. Pučišća su smještena u dubokoj uvali koja se u dnu dijeli na dva rukavca. Ne zadržavamo se previše, tek da iskrcamo putnike, pa stoga samo tri brze slike: Nastavljamo cestom koja vodi sjevernom obalom., preko Postira i Splitske do Supetra. Umor od nedovoljno prospavane noći (da, krevet je bio opet prekratak) ubire danak, pa većinu te dionice spavam. Nakon 20-ak minuta stižemo u Supetar, glavno otočko naselje i trajektnu luku. Ja ovdje presjedam na drugi bus, koji me vozi do Sutivana. Oko pola 1 sam u Sutivanu. Razlog zašto idem ovamo jest dogovor s čovjekom neobična imena – Hrabren. Hrabren i ja upoznali smo se prethodne jeseni na jednom od brojnih zagrebačkih pub-kvizova, kad smo spletom okolnosti završili zajedno u ekipi. S vremenom smo se sprijateljili, a kad sam mu iznio svoj ovogodišnji plan, rekao mi je da slobodno navratim i u Sutivan. I eto, ja došao. Taman će mi Sutivan doći na ovom putu nešto kao Ohrid na landranjima Balkanom, mjesto na kojem ću jedan dan bez obaveza puniti baterije. Hrabren me čeka na stanici, te prvo sjedamo u jedan kafić na obali. Uz uobičajeni razgovor, malo me informira i o Sutivanu, no ja ću te podatke iznijeti u idućem nastavku. Potom odlazimo na ručak do jedne njegove prijateljice, usput susrećući i Ellu Dvornik. Naime, Dvornikovi imaju kuću u Sutivanu, te su Hrabren i Ella znaju još od djetinjstva. Nakon ručka ostavljam svoje stvari kod njega, a potom provodimo poslijepodne na plaži s njegovom ekipom, sjedeći u hladu i laprdajući. Hrabrenovo neobično ime posljedica je činjenice da su mu oba roditelja kroatisti i zaljubljenici u staroslavenski, te su tako djetetu dali ime koje aludira na Crnorisca Hrabra, bugarskog monaha iz 10. st. koji je u svom spisu O pismenima branio i zastupao glagoljicu spram latinice i grčkog alfabeta. Suprotno svim očekivanjima, Hrabren nije zbog svog imena imao problema u školi. Toga popodneva sam upoznao i Hrabrenove roditelje. Dok je Hrabren emotivac, osoba koja voli popiti, svira gitaru i poprilično puno priča, njegovi su mi roditelji ostavili dojam pomalo nepristupačnih ljudi, škrtih na riječima. Bili su ljubazni i susretljivi, ali nekako nekomunikativni. Sušta suprotnost sinu jedincu. I posebno mi je bilo smiješno što su mi se obraćali s „vi“, iako sam svega 8 godina stariji od njihovog sina. Nakon večere je Hrabren uzeo gitaru, te smo se i opet spustili do glavne sutivanske rive, te proveli večer tamburajući na zidiću. Kako smo obojica taj dan bili umorni, legli smo relativno rano – čak prije ponoći. Ah, sutra ne moram ganjati nikakve autobuse ni brodove...

Polako, Zlarin je tek 16. otok u nizu... Nadam se da će sutra ili prekosutra biti novi nastavak.

Aha, ja sam mislio da to ide na matičnu županiju. Bezveze, znači po tome npr. Karlovačka županija ima visoko osiguranje samo zato kaj je kroz nju ogroman promet sa sjevera prema obali, pa prema tome i mogućnost nesreće.

Znam to. Ali je to zapravo blesavo, jer će povećani broj registriranih autiju povisiti stupanj rizika za daruvarsko područje i posljedično povisiti cijenu registracije.

Neka, gledaj to s druge strane - barem bumo na ovoj morali manje drviti kad metnem idući nastavak.

Ma znam ja da je danas ono zaštićeno, ovo sam čul da je posljedica onih 40 godina vojne prisutnosti. I to ne na cijelom području otoka, već samo oko tih vojnih objekata nedaleko Pasadura.

Mislim da hotel radi, a u vezi tih vojnih objekata na Lastovu sam čul priče i da je podmorje posve mrtvo, kao da su tamo istovarivali nekakve kemikalije koje su potamanile sav živi svijet. Putopis inače ne bu došel do grada Hvara, njega sam ovaj puta eskiviral, a posjetil sam ga dvaput ranije (za novu godinu 2002. i u ljeto 2006. kad sam boravil kod svoje tadašnje cure, inače polu-Hvaranke). Grad Hvar ljeti je inače mjesto koje treba izbjegavati: gužva, skupo... Meni je toga ljeta bilo OK, jer sam imal besplatni smještaj, a i bil sam u ugodnom društvu, no svejedno su večernji izlasci bili naporni, jer se šetnja gradom pretvarala u laktarenje kroz gomilu. Hvala na dobrodošlim dopunama za Vrbosku! Meni uvijek ostane nekaj za vratiti se.

E takve vas volim. Da nije Žic? To je omišaljsko prezime, ako se ne varam. (I ne, da preduhitrim, ne znam nikakvu Elizabetu Žic, samo pokušavam vidjeti kako stojim s poznavanjem porijekla prezimena.) Ali to uopće nije izvorno. Hebrejsko ime glasi Elišeba ("Božji zavjet"), od toga starogrčki Elisabet. Oblik Jelisaveta dolazi od postklasičnog grčkog, kada je b već prešlo u v (zato u srpskome, koji je uzimao iz bizantskog grčkog, a ne iz latinskoga, imamo varvarin, Vitlejem, Vizantija, lavirint, Vavilon). Protetsko j- često je kod imena koja su počinjala vokalom - Elena > Jelena, Irina > Jerina, a ima i u kajkavskome, kod spomenutog imena, inačica Jalžabeta (i odmila Jalža). Dakke, Elizabeta je definitivno stariji oblik od Jelisaveta. No Jelena i Jelisaveta su dva različita imena - prvo je hebrejsko (iako k nama došlo preko grčkoga), a drugo izvorno grčko. Nađe se tu i tamo pokoji neregistriran, no na ovim većim otocima je to ipak rijetkost. Češće je to npr. na Žirju, koje čitavo izgleda kao autootpad. Ali je neobično visoka frekvencija daruvarskih registracija. Svaki dan sam viđao barem jedno vozilo s tom registracijom - i to prvenstveno kamione Konzuma i Velproa, rent-a-carove i slično.

SUBOTA, 4. KOLOVOZA Tematska pjesma: Ujutro ustajem rano i krećem u obilazak Sućurja s idejom da zabilježim nešto više od mjesta. Inače, u Sućurju je, osim one kolegice moje bake, rođena i još jedna ličnost, koja je u modernoj hrvatskoj povijesti ostala zapamćena o lošemu. Riječ je o Grgi Budislavu Angjelinoviću, rođenom 1886., u mladosti aktivnom pravašu i borcu protiv Austrije, koji se potom prometnuo u vatrenog podupiratelja jugoslavenstva. Upravo je u toj ulozi i počinio čin kojim je nedvosmisleno označen kao negativac – naime, nakon što su 5. prosinca 1918. u Zagrebu izbile demonstracije protiv ujedinjenja provedenog bez izjašnjavanja naroda i protiv srpskoga kralja, a za hrvatsku republiku, Angjelinović, tada povjerenik za javni red i sigurnost u Zagrebu, naredio je otvaranje vatre na prosvjednike, pri čemu ih je 13 ubijeno, a 17 ranjeno. Kasnije će se taj događaj pamtiti pod imenom Prosinačke žrtve. Angjelinović je kasnije u više navrata isticao kako se tim činom gušenja protujugoslavenskog otpora ponosi. Iz Stranke prava istupio je 1919., kasnije je bio jedan od osnivača Jugoslavenske nacionalne stranke, ministar građevine u vladi Antona Korošca, da bi izbijanjem Drugog svjetskog rata pobjegao u inozemstvo, gdje je surađivao s krugovima odanim kralju i kraljevoj vojsci (četnicima), između ostaloga i s Momčilom Đujićem. Tako je u potpunosti prešao spektar – od hrvatskog, preko jugoslavenskog, do srpskog nacionalista. Umro je 1946. u Splitu. Njegov brat Danko Angjelinović djed je današnje hrvatske ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić. Jutarnja idila u centru Sućurja: Trajektno pristanište i iza njega Pelješac: Šećem se istočno od mjesta, do same istočne punte Hvara, rta Sućuraj. Ovdje se nalazi svjetionik: Pogled na Živogošće-Blato i Nikolin kamp: Pelješac: Ovuda se šeće i neki turist iz Srbije, sa svojim psom, nekim ptičarom, koji se zove Aleksa. U jednom času Aleksa projuri pored mene i nekuda nestane. Vlasnik ga mahnito doziva „Aleksa! Aleksa!“, a ja si ne mogu pomoći da se ne sjetim scene iz „Kako je počeo rat na mom otoku“. Dok se vraćam prema mjestu, još uvijek čujem njegovo dozivanje. Aleksa se očito izgubio. Sjedam na kavu u jedan kafić, promatram jutarnje buđenje Sućurja. Prolazi neki ptičar, sličan Aleksi, no to je ženka. Više ne čujem dozivanje, nadam se da su se ipak potrefili. Sućuraj je općinsko mjesto, a općina obuhvaća krajnji istok Hvara. Zgrada ooćine je vrlo neugledna: Odlazim još do trajektnog pristaništa i slikam drugu stranu mjesta, te u pozadini visove Biokova: Pogled u dubinu mandrača: Vraćam se u svoju sobu, pakiram stvari i krećem. Zastajem se u dućanu opskrbiti novom bocom vode. Rekao sam da mi danas slijedi svojevrsna pustolovina. Naime, Sućuraj je prometno prilično izoliran, budući da je udaljen pedesetak kilometara od Jelse, a autobusne linije po Hvaru ne idu istočnije od Jelse. Postoji doduše jedan autobus koji vozi od Splita do Drvenika, pa trajektom u Sućuraj i onda do Hvara, no on ne vozi subotom. Nadao sam se možda nekim lokalnim minibusevima koji nisu oglašeni na internetu, no djevojka u turističkom uredu mi je rekla da toga nema i da se mogu probati dogovoriti jedino s taksistima. To je zadnja opcija, prije toga ću pokušati onu jeftiniju – stopiranje. Krećem tako pješice do izlaska iz mjesta, prošavši usput i pred nogometnog igrališta gdje je sinoć bio koncert. Podosta je udaljeno od mjesta, što objašnjava i zašto se sinoć nije čula buka. Naposljetku, nekih kilometar i pol od trajektnog pristaništa, nalazim hlad i dovoljno dugačak komad ravnoga da me potencijalni prijevoznici mogu vidjeti, te podižem palac. Nekako upravo u vrijeme kad sam došao na lokaciju stigao je i trajekt, jer se promet intenzivira. No nemam sreće, stopiram kojih desetak minuta, bez uspjeha. Na koncu se zaustavlja jedan Slovenac sa ženom, koji mi kaže da ide do Bogomolja. Neka, i to će mi biti od koristi, malo pomalo, imam cijeli dan pred sobom, premda bih volio negdje do podneva stići do Vrboske. Otok Hvar (tal. Lesina, lokalni čak. For) četvrti je hrvatski otok po veličini, s površinom od 299,7 km2. Ukupno je dugačak 72 km, a na najširem je dijelu širok 10,5 km. Ima oblik mača usmjerenog prema istoku. Na zapadnom se dijelu nalazi prostrano Starigradsko polje, te vrlo razvedena obala, s najdubljim Starigradskim zaljevom. Čitavim južnim dijelom otoka prostire se greben (koji je istočno od Jelse zapravo jedini dio otoka), koji se strmo ruši na obje strane. Najviši vrh je Sv. Nikola, visok 628 metara. Otok je naseljen od prapovijesti (nalazi keramike u Grapčevoj špilji, megalitska gradina Purkin kuk). Kasnije ga nastavaju Iliri, a u 4. st. pr. Kr. stižu Grci s otoka Para, koji osnivaju koloniju Pharos na mjestu današnjeg Starog Grada. 219. pr. Kr. pada pod vlast Rima, kasnije je u posjetu Bizanta, a nakon doseljenja Slavena pod vlašću Neretvanske kneževine. U 11. st. Hrvatskoj ga priključuje Petar Krešimir IV. Od 14. st. je posjed Venecije, premda ne bez poteškoća (poznata je Hvarska buna 1510-1514., kada su pučani, pod vodstvom Matija Ivanića, svrgnuli s vlasti plemiće, a bunu je ugušila Venecija). U 19. st., pod vlašću Austrije, Hvar doživljava procvat trgovine i poljoprivrede. 1858. na Hvaru je osnovana prva meteorološka postaja u Hrvatskoj. Nažalost, prosperitet je prestao potkraj stoljeća, najezdom filoksere i dolaskom parobroda koji su istisnuli hvarske jedrenjake. Nakon Prvog svjetskog rata tri je godine bio pod okupacijom Italije, a od 1921. je u sastavu Kraljevine SHS/Jugoslavije/Hrvatske. Hvar se smatra najsunčanijim hrvatskim otokom. Poznata je priča kako turisti u hotelima na Hvaru imaju pravo na 50% popusta ako ih zatekne kišni dan, a ukoliko padne snijeg, taj im je dan besplatan. Ujedno je Hvar svojedobno proglašen jednim od 10 najljepših svjetskih otoka. Lijep jest, to nema sumnje, no je li baš među 10 najljepših na svijetu, to nisam siguran, pogotovo zato što sam i na ovom putovanju posjetio neke koji su po mom mišljenju ljepši. Neobično talijansko ime otoka, Lesina, dolazi od slavenskoga Lesna – šumovita, staroga imena grada Hvara, budući da se tako zvala uvala u kojoj je on smješten, a koja je kao i čitav otok nekad bila prekrivena gustom šumom, koja je tijekom godina nestala u sječi i požarima. Danas je uglavnom prekriven makijom, te poznatim vinogradima (plavac, bogdanuša) i nasadima lavande. Poznata je hvarska uskršnja procesija Za križen, od 2009. na popisu nematerijalne svjetske baštine UNESCO-a. Procesija se odvija na Veliki četvrtak, traje 9 sati (od 22 do 7 ujutro), a putem se prijeđe oko 25 km. Ukupno se zapravo radi o 6 manjih procesija, od kojih svaka kreće iz svoga mjesta – Vrbanj, Vrboska, Jelsa, Pitve, Svirče, Vrisnik – te obilazi preostalih 5 da bi se ujutro opet vratila na ishodište. Važno je da se na tom putu ne susretnu, što znači da je potrebna dobra koordinacija. Svaka procesija ima svoj način pjevanja, a čast križonoše, koji ju predvodi, je tolika da se određuje i po 20 godina unaprijed. Jelšanska procesija je poznata i po tome da križonoša zadnjih 100 metara puta mora prijeći trčeći. Kada je tradicija točno započela, ne zna se, no prvi zapis o njoj datira iz 1658. Nakon Sućurja cesta se počinje lagano uspinjati, kako glavni greben otoka postiže visinu. Vidici su prekrasni i prostiru se na obje strane – na sjever prema Braču i na jug prema Pelješcu. Prolazimo Selca kod Bogomolja i dolazimo u Bogomolje. Slovenac koji me pokupio ovdje ima vikendicu. Ostavlja me na trgu u središtu mjesta, pred birtijom, te mi želi sreću u daljnjem stopiranju. Upućujem se prema zapadu, tražeći pogodno mjesto za stopiranje. Bogomolje je razvučeno mjesto (inače, jezična opaska: nisu OVE Bogomolje, već OVO Bogomolje), tako da opet hodam oko kilometar sve do nekog ugibališta, gdje se utaborujem. Prolazi nekoliko automobila, nitko ne reagira, osim jednog starijeg gospodina koji mi kaže da ide svega kojih 200-300 metara dalje. Izgleda da će ovo stopiranje biti napornije od onoga u Sućurju... Krajolik: Nakon kojih 45 minuta čekanja zaustavlja se jedan kombi. Opet stranac. Nijemci iz Bochuma, obitelj s dvoje male djece. Inače odsjedaju u kampu kod Sućurja, no sada idu na jednodnevni izlet do Starog Grada i malo po okolici. Odlično, s njima dakle mogu do odvojka za Vrbosku. Cesta vodi kroz Gdinj, Zastražišće, Poljica, te se malo prije Jelse konačno spušta do obale. Uska je i zavojita, često bez ikakvog rubnika, tako da vožnja zahtijeva veliku koncentraciju. U razgovoru vrijeme brzo prolazi, te nakon nekih sat vremena stižemo do mjesta gdje se od glavne otočke ceste odvaja cesta za Vrbosku. Ja ću se ovdje pozdraviti sa svojim ljubaznim prijevoznicima i pješke prevaliti preostalih kilometar-dva do Vrboske. Spuštam se u Vrbosku sa zapada, s mjesta gdje se duboki zaljev najdalje usjekao u kopno: Ovaj kanal u sredini je zapravo bočati potočić koji je prirodni produžetak zaljeva. Vrboska je, slično Zlarinu, smještena u izuzetno dubokoj uskoj uvali, koja na najdubljem mjestu prelazi u korito potočića, nadsvođeno trima mostovima: Dolazim polako i do proširenja uvale, na čijoj se sredini nalazi otočić sa spomen-obilježjem poginulima u Narodnooslobodilačkoj borbi: Vrboska je danas mirno i tiho mjesto od 500-tinjak stanovnika, iako je početkom 20. st. imala tvornicu sardina, brodogradilište za drvene brodove, dom kulture, ambulantu... Nažalost, to je sve uglavnom propalo, tako da danas mjesto živi uglavnom od turizma (u Vrboskoj se nalazi ACI marina) i trgovine. Najpoznatiji turistički objekt je crkva-tvrđava Sv. Marije iz 1575.: Crkva je izgrađena kao tvrđava nakon što su Turci 4 godine ranije poharali i spalili Vrbosku. Svrha joj je bila da se u slučaju budućih turskih provala u nju sakrije čitavo stanovništvo mjesta, ali kako se nije moglo u potpunosti računati na Božju zaštitu, za svaki su ju slučaj još i utvrdili. Nažalost, crkva je otvorena samo prijepodne, a sada je 12:20, te ću tako biti lišen pogleda na njenu unutrašnjost, barem ovoga puta. Spuštam se ponovno do obale i tu opažam neobičan prometni znak: Koje li mu je značenje? „Oprez, lijenčine na cesti u popodnevnim satima“? Još jedan pogled na zapadni dio Vrboske i njene mostiće: I na drugu stranu, s crkvom: U ovom dijelu Vrboske, koji se inače naziva Podva, svoju je kuću imao i Matij Ivanić, vođa Hvarske bune. OK, uglavnom sam apsolvirao glavne vedute Vrboske, pa ću tako i ja sad lagano prema Starom Gradu. Doduše, prvo treba pričekati autobus. On se pojavljuje za nekih 15-ak minuta, a na putu do Starog Grada prvo odlazi na istok do Jelse. To mi omogućuje da putem uslikam pogled na brdsko selo Pitve i najviši hvarski vrh Svetog Nikolu: Iz Jelse se pak vraćamo preko Vrbanja, te potom kroz Starigradsko polje do Staroga Grada. Stari Grad (ne Starigrad! – Starigrad je kod Zadra) svoje korijene ima u grčkom naselju Pharosu, osnovanom 384. g. pr. Kr. Smješten je na najdubljem dijelu Starigradskoga zaljeva, na mjestu na kojem se vjeruje da je nekoć bilo ilirsko naselje. Sve do 13. st. bio je glavno naselje na otoku, te je nosio ime Hvar. Kada je 1278. sjedište biskupije (osnovane 1147.) preseljeno u naselje Lesnu na jugozapadnoj strani otoka, došlo je i do promjene imena – Lesna se počela nazivati Hvar, a dotadašnji Hvar postao je Stari Grad (što je u odnosu na Lesnu i bio). 1571. Stari su Grad spalili Turci, te je morao biti ponovno izgrađen. Danas ima oko 2500 stanovnika. Poznati Starograjani su npr. pjesnik Petar Hektorović, arheolog don Šime Ljubić, političari Juraj Biankini i Tonći Tadić... Šetnjom kroz slikovite kalete Staroga Grada izbijam na obalnu promenadu: Starigradski je zaljev inače ekološki ugrožen, budući da je u njemu 1994. otkrivena po prvi puta invazivna alga Caulerpa taxifolia. Zasada je spriječeno njeno daljnje širenje, no još nije iskorijenjena. Na području zaljeva od 1976. se održava i poznati Faros maraton, međunarodno prvenstvo Hrvatske u daljinskom plivanju. Šetnja mjestom dovodi me i do Tvrdalja, renesansnog dvorca Petra Hektorovića iz 16. stoljeća. Tvrdalj je spoj ladanjske i obrambene arhitekture, premda su mu gradnju omeli Turci, a nakon Hektorovićeve je smrti počeo propadati, tako da je kao arhitektonska cjelina obnovljen tek na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće. Kada su 1834. istekle odredbe Hektorovićeve oporuke, Tvrdalj se ponovno dograđuje i pregrađuje. Današnji oblik dobio je početkom 20. st. Nažalost, Tvrdalj je također zatvoren (otvara se u 5, kada meni polazi autobus), tako da neću moći zaviriti u njegovu unutrašnjost, koja krije ribnjak s bočatom vodom i perivoj. U unutrašnjosti Tvrdalja nalazi se i jedan od orvih zahoda na ovim prostorima, iznad čijeg je ulaza Hektorović postavio jedan od brojnih moralizatorskih natpisa kojima su načičkane zidine Tvrdalja. Ovaj nad zahodom kaže: Si te nosti, cur superbis – Ako si se upoznao, zašto se oholiš. Meni je, kako sam obilazio Tvrdalj izvana, privukao jedan drugi natpis, ovaj na hrvatskome: Pročelje Tvrdalja: Lijevo se vidi terasa restorana u kojem sam ručao. S obzirom da me nije morila osobita glad, uzeo sam samo jednu veću salatu i vino, a poslije, dok sam se poslije ručka odmarao proučavajući karte Hvara, dobio još jednu čašu vina na poklon. Konobarica mi ju je donijela uz riječi „Vidim da uživate, pa vas mi častimo još jednom.“ Poslije ručka uzimam još kolač u jednoj slastičarnici, a potom lunjam uličicama, usput slikajući: Župna crkva Sv. Stjepana iz 17. stoljeća: I Starigradski zaljev završava kanalom koji zadire duboko u kopno: Vraćam se na autobusni kolodvor. Zanimljivo je da se predio grada uz sam autobusni kolodvor zove Šiberija. Navodno riječ dolazi od Sibir, budući da je taj predio mnogo hladniji od ostatka mjesta. Izlazimo iz Starog Grada i vozimo se uz Starigradsko polje: Ovo polje, dugo 6, a široko do 2 km najveće je i najplodnije polje na jadranskim otocima. Izvornu parcelizaciju polja proveli su još Grci, te se ona očuvala, uz neznatne izmjene, sve do danas, što znači da je riječ o najstarijoj očuvanoj parcelizaciji na Sredozemlju. Od 2008. nalazi se na UNESCO-vom popisu mjesta svjetske baštine. Hvar je tako jedini otok u Hrvatskoj koji se nalazi na UNESCO-vom popisu svjetske baštine i to čak s dvjema stavkama (Starigradsko polje i pricesija Za križen), a kako su još na popisu nematerijalne baštine u Hrvatskoj zaštićeni i klapsko pjevanje i čipkarstvo (a benediktinke iz samostana u gradu Hvaru izrađuju poznatu čipku od vlakana agave), može se reći da se čak 4 od ukupno 20 hrvatskih kulturnih dobara nalazi na Hvaru. Dok se vozim natrag prema Jelsi, još jednom slikam Pitve: I tako drugi puta danas pristižem u Jelsu. Ovaj puta s ciljem noćenja. Stoga se i opet zapućujem u turistički ured, gdje mi kažu da oni nemaju praksu povezivanja s iznajmljivačima, ali mi svejedno može preporučiti gdje mogu pitati. Označava mi na karti, te ja tako dolazim do kuće obitelji Šurjak, gdje se navodno iznajmljuju sobe. U vrtu jedna gospođa zalijeva cvijeće. Da, to je gospođa koja iznajmljuje sobe. Odvodi me na kat, pokazuje mi sobu, sve je u redu. Cijena je doduše za dvokrevetnu sobu, jer prave jednokrevetne sobe nema. Općenito, svugdje sam na ovom putovanju spavao u dvokrevetnim sobama, koje su redovito imale bračni krevet, i gotovo mi je uvijek taj bračni krevet bio prekratak, jer je uznožje bilo previsoko, tako da sam morao spavati po dijagonali. No nekako mi se čini da hrvatski iznajmljivači još uvijek nisu svladali osnovnu abecedu turizma – ljudi ima različitih visina, te bi onda krevet trebalo prilagoditi njima, tako da nema uznožja, već da im noge mogu slobodno visjeti preko ruba. Ovako se nesretnici osjećaju kao u pansionu kod Prokrusta. Nakon smještaja i osvježavanja, izlazim u šetnju Jelsom. Današnja je Jelsa utemeljena u 14. st. kao luka mjesta Pitve, no s vremenom je prerasla u samostalni gradić, koji je osobito prosperirao u 19. st. Danas ima oko 3 i pol tisuće stanovnika i općinsko je sjedište. Jelsa je inače rodno mjesto hrvatskoga skladatelja Antuna Dobronića, komu se u čast u Jelsi održava manifestacija Večeri Antuna Dobronića. Pogled na središte Jelse: I uličice: Crkva Sv. Ivana iz 17. st.: Renesansni trg Pjaca, s prirodnim izvorom, nazvanim Slatina: Za razliku od Staroga Grada, koji je bio uspavan (dijelom i zato što sam bio u doba fjake), Jelsa vrvi ljudima. Očito su svi izašli u predvečernju šetnju. Župna crkva Sv. Marije, izgrađena u 14. stoljeću, dorađena u 19. st.: Natpis na fasadi: Zaintrigirao me oblik „carice Jelisave“. Naime, riječ je o Elizabeti Habsburškoj, Sissi, ženi Franje Josipa. Oblik „Jelisava“, „Jelisaveta“ karakterističan je za srpski i zato mi je čudno vidjeti taj oblik ovdje, gdje se sasvim izvjesno nije nikad upotrebljavao. Tko zna odakle je bio autor natpisa. Pogled na javni park, jednostavno nazvan Perivoj, izgrađen 1870-ih na mjestu bivše močvare u dnu zaljeva: Šećem se sjevernom obalom uvale. Pogled na mjesto iz ovog kuta: I prema izlazu iz zaljeva – lijevo Brač, u daljini Biokovo: Na suprotnoj strani je groblje: Pogled prema istoku Hvara: Lagano se vraćam do središta mjesta. Ogladnio sam, pa ću se počastiti poštenom večerom. Bit će to patlidžani na parmski: A kasnije, za desert, palačinke s vinskom pjenicom i suhim smokvama. Usto, naravno, plavac. Jelovnik je toliko perverzan da se osjećam kao Davor Butković. Nakon večere više nisam oran za bogznakakvo lunjanje, pa se nakon kupovine vode upućujem prema svojem smještaju. Sutra opet rano ustajem...

Sirkeci?

Ovom ću brzinom vjerojatno taman dotada biti pri kraju... Imal sam nekih obaveza ovih dana (nisam bil u Hrvatskoj), možda sutra navečer nekaj napišem, ali ako ne, onda ništa prije idućeg tjedna.

Da, LNP i inače ima tendenciju imenovati svoja plovila po dijalektalnim oblicima (Broč, For, Bišovo). Volje za organizaciju putovanja imam uvijek, sastavljanje itinerera mi je gušt. Mogel bih to i profesionalno...

Ja inače sve te postove napišem u Wordu, s kodom za slike, pa ih onda lijepim na forum. Teoretski mogu to napraviti, ali bih radije da bude više komentara drugih, pa bu na svakoj stranici više postova bez slika. Idealno bi bilo, ako ima 20 postova po stranici, da bude jedna epizoda putopisa i 19 komentara. Ovo je bar tema na kojoj bi svatko mogao iznijeti neke svoje anegdote. To što sam ja pripovjedač ne znači da mi se ne smijete pridružiti, dapače. Uvijek bi bilo zgodno pročitati pokoju izviđačku dogodovštinu Stanleyevu, možda neko Pfaffovo bauljaje tim krajevima, još ako se nađe i koja galebarska priča, fijuuu...

Ako je bio Nikoll onda nije mogao biti Nikolj, jer ll u albanskome označava vrlo tvrdo, stražnje l, kakvo postoji npr. u ruskome ili bugarskome. Inače, često postoji i skraćeni oblik Koll, pogotovo u sintagmi Shën Koll. Srest ćemo se kasnije u putopisu s jednom izvedenicom koja čuva taj oblik... Pa i bivši suprug Nine Badrić je Bernard Krasnić. Ali ja mislim da su Krasnići Janjevci, čiji se jedan dio poalbančio i postao Krasniqi.