Jean

Nakon nekoliko kilometara vožnje kroz pitoreskne krajolike doline Kupe, bez prethodne najave sa moje desne strane ukazala se cestica i na raskršću putokaz Bubnjarci. Vozim tom cesticom i divim se starim prizemnim kućicama u cvijeću, razmišljajući hoću li pogoditi skretanje za željezničku stanicu. Odjednom se s desne strane ukazao policijski kombi, a sekundu potom u prazninu iza njega uklizala je crvena lokomotiva i četiri putnička vagona. Al' smo sinhronizirani! Pronašao sam kolodvor, samo da mi sad granični policajci ne počnu oduzimati vrijeme. Dok su graničari putnicima pregledali putovnice, ja sam prošetao do čela vlaka i snimio nekoliko fotki. Kiša nije imala namjeru smilovati se barem još tih desetak minuta dok vlak ne ode preko Kupe. Štoviše, pljuskala je nesmiljeno po objektivu, kojeg je trebalo non-stop briskati: Da očuvamo tradiciju: :nono: Evo konačno, nakon tko zna koliko vremena, klasike u Bubnjarcima! Jest sa manevrom na čelu, ali kakva je-takva je: klasika je! Tko zna koliko je Švedova i Šinobusa prošlo ovom prugom otkada se zadnji put njome kotrljala klasična kompozicija sa lokomotivom i vagonima?

E, kad se mogu stranci prtiti preko žica od likovnih signala, sprtit ću se i ja! Sve za dobru fotku! Primjetio sam u Karlovcu, Ozlju i Kamanju da je prometnik dva puta fućkao: prvi zvižduk značio je putnicima da se vrate u vagone, a drugi polazak: Nastavljam slijediti vlak s nadom kako ću ga još negdje snimiti na otvorenoj pruzi, ali dok sam se vratio do auta pobjegao mi je previše da ga stignem do ŽCP, a nakon toga se cesta i pruga više ne susreću...

Kiša, koja je na trenutak stala ponovno pojačava. Procjenjujem (pogrešno!) kako do prolaska vlaka imam još toliko vremena da skočim u auto po kišobran. Dok sam ga vadio iz auta primjećujem kako na ŽCP jedan vozač staje, ali nakon sekundu-dvije premišljanja ipak kreće preko pruge. Nakon toga začulo se i trubljenje manevarke! Više nema vremena da se vratim na povišenje, morat ću slikati iz trave pokraj auta... Pruga i cesta slijedećih par kilometara, kao što rekoh, prate jedna drugu, što znači da sam vozio paralelno s vlakom, sustizao i prestizao ga, pa zastajkivao da ga poslikam: Vlak je ponovno stao u kolodvoru Kamanje. Putnici su opet imali fotosešn, a ja dovoljno vremena da poslikam kompoziciju iz više kuteva:

Na pruzi Karlovac-Metlika od ukidanja parne vuče klasična putnička kompozicija (lokomotiva+vagoni) predstavlja pravu rijetkost. Dok je bilo industrije u Mahičnom i Kamanju bilo je i nešto teretnih vlakova, ali putnički promet desetljećima drže EMV-ovi: prvo šinobusi, a posljednjih desetak godina švedi. Prolazak turističkog vlaka PTG-toursa dionicom Šapjane-Rijeka-Karlovac-Metlika bio je prilika koja se ne propušta. Nakon tko zna koliko godina Ozaljskom prugom ponovno je prošla klasična putnička kompozicija! No, krenimo redom. Najavljeni dolazak turističkog vlaka odlučio sam popratiti koliko mi god obveze budu dopuštale. Budući da boravak tri slovenska putnička vagona i jednog vagon restorana na riječkom kolodvoru ne predstavlja nikakvu atrakciju, odlučio sam dokumentirati nesvakidašnje situacije koje će ta kompozicija izazvati. Kako se sve odvijalo radnim danom, fotografiranje putničkih vagona na Bakarskoj pruzi u prijepodnevnim satima nije bilo izvedivo. Nadam se da je netko ipak uspio ovjekovječiti tu nesvakidašnju pojavu. Karavela koja vuče putničke vagone pod 3kV žicom prema Moravicama postala je uobičajena pojava, pa niti to nije vrijedno fotografiranja... Ostaje samo još jedna atrakcija koju railfanovi već dugo nisu vidjeli: klasika na Ozaljskoj pruzi! I to vučena manevarkom od Karlovca do Metlike. Da bih to pofotkao, morao sam krenuti iz Matulja nešto poslije 14:30. U Karlovcu sam bio točno u 16:00, taman da uhvatim polazak nesvakidašnje kompozicije prema Mahičnom. Na čelu kompozicije manevarka 2132-315: Vrijeme je za polazak: Da ne budem jedini forumaš sa ekskluzivnim fotografijama ovog vlaka sa Ozaljske pruge, pobrinuo se kolega čije slike tek očekujemo... Dosadna kiša koja me pratila od Rijeke nakratko je smanjila intenzitet (ne i prestala!) u Karlovcu, ali se pojačala kako sam se približavao Ozlju. Dolaskom do nadvožnjaka iznad istočnog portala tunela Ozalj, zamijetio sam da turistički vlak upravo ulaz u ozaljski kolodvor, a kolega forumaš je već na svojoj poziciji: U Ozlju je vlak stao, a putnici se rastrčali oko njega cvrckajući fotoaparatima gotovo kao Thomcro: U želji da fotografiram vlak na izlazu iz tunela ispod ozaljske tvrđave napuštam svoju foto-poziciju i krećem prema zapadu, no promašujem cesticu koja vodi do izlaska iz tunela i nakon kraće vožnje kroz šumu izbijam na ŽCP: Odlučujem da se neću vraćati prema Ozlju jer će vlak vjerojatno proći dok ja stignem do tunela. Mjesto sa kojeg sam opalio prethodnu sliku čini se kao dosta dobro za sačekušu, ali do prolaska vlaka ima još ponešto vremena, pa snimam prirodu. Ovo je mjesto gdje se spajaju pruga, cesta i Kupa i tako spojene idu do Kamanja:

Po muzejskom vlaku smo haračili zajedno, a ja sam uz to snimio kompletan govor gosn precjednika i fotkao ga sa snašama u narodnim nošnjama. Kroz osiguranje i kordon obožavatelja mi se nije dalo probijati, kad već nije bilo nikog od poznatih u blizini da gospon Ivi pruži čast fotkanja samnom...

Ja snimio! Oni koji me duže prate, znaju da će biti na forumu, ali da se valja strpiti...

Ja sam u prošlih dva tjedna upoznao dvojicu karlovačkih prometnika i mogu reći da su obojica super dečki!

Ja sam zaključio da je to lokomotivica od vagoneta za ukrcaj ugljena na parnjače. Gospodin iz Vuče je rekao da su negdje na životu vagoneti i "stroj".

DRUGI DAN Kad nas je navečer gazda Pavle pitao kad se mislimo dignuti, jednoglasno smo i spremno odgovorili između 7 i 8. Na to smo dobili odgovor: „Teško! Vidjet ćete kako se ovdje dobro spava. Neće vam se dati iz kreveta izaći ujutro!“. Nismo vjerovali dok ujutro nisu počeli redom zvoniti mobiteli – prvo Narcisov, pa moj, pa Kikijev, pa ponovno moj, pa ponovno Narcisov... 7:30 je prošlo, vrijeme je da se dignemo ako mislimo stići u Metković na vlak... Budući da smo u apartman došli po priličnom mraku, tek je ranojutarnji izlazak na terasu otkrio sve ljepote Blaca i čari apartmana u kojem smo prenoćili: Na istočnoj strani brdo koje zaklanja ranojutarnje zrake sunca i stvara uvjete odlične za baškarenje u krevetu do podne. U pozadini Pelješac: Uvala u kojoj se smjestilo mjesto oblikom podsjeća na Bakarski zaljev, samo je znatno manja: Sa neba se još uvijek pospano škiljio gospon mjesec: Ono brdo koje zaklanja ranojutarnje sunce sa istoka proteže se cijelom sjevernom stranom, a kuća u kojoj je smješten apartman ukopana je u njegov obronak: Obično te kuće koje su ukopane u brdo imaju podrume pune vina, a ovdje je Pelješac nadohvat ruke. Pitam se ima li gazda Pavle koju butelju domaćeg Plavca u konobi? Na drugoj strani sela birc koji ne radi, pa smo prvu jutarnju kavu odgodili za kasnije: Vozni park – Gazdin „Marcedes“ i Štacionova Lada Njiva: Imali smo i osobnog čuvara: Da bi se osjećali kao kod kuće, imali smo prekrasan pogled – na radar! Vrijeme je za polazak prema Metkoviću. No prije toga Actrosov foto session: Posljednji pogdled na Blace prije sjedanja u auto. Stara kućica na rtu na sjeverozapadnoj strani sela: ...i naš apartman. Gornji kat, lijeva terasa i francuski prozor: U Opuzenu stajemo kupiti mandarine i marmeladu od istih: Od tete koja prodaje saznajemo da je 29.11. dan mandarina u Opuzenu! Čudan neki dan, svi ga slave, a svatko na svoj način – neki (nekada) prigodnim govorima, neki ritualnim žrtvovanjem svinja, a neki mandarinama... Ulazimo u Metković lijevom obalom Neretve. Zastajemo poslikati kej: I tu ima marabua: Dok smo slikali, prišao nam je neki Metkovac i na brzinu ispričao skraćenu povijest metkovskog kraja. Simpatičan neki narod. Svi su jako komunikativni i pristupačni! Kolodvor u daljini: Luka na drugoj strani: Prelazimo Neretvu i dolazimo do kolodvora. Tu nas je dočekala kompozicija teretnih vagona iz Bosne, spremna za u Ploče: Kolodvorska zgrada sa željezničke strane: Budući se radi o graničnom kolodvoru, obavezan je i policijski automobil ispred! Kućica preko puta u željezničkom stilu: LLeon, trebao si s nama: I dok sam tako slikavao po kolodvoru, u jednom trenutku se na ekranu foto aparata ukazala velika crvena prazna baterija! Stavljam zamjenski komplet, opalim par fotki, kad ponovno velika crvena prazna baterija... Narcis je srećom uletio sa kompletom jednokratnih, a ja sam u čekaonici pronašao šteker i „posudio“ malo struje dok vlak ne dođe (punjač je bio čitavo vrijeme u torbici aparata, ali mi na kraj pameti nije bilo staviti puniti komplet baterija navečer da do ujutro budu pune...). Jedini vidljivi trag uzanog kolosijeka je ovaj spomenik: Da pojasnim: „Na ovo mjesto 13. lipnja 1885. stigao je prvi vlak. Od tada su se smanjile prostorne i civilizacijske razdaljine i ovaj kraj krupnim koracima korača naprijed“ Tako se o željeznici nekad govorilo! Sad slijedi ono što obično Kiki objavi: Kolodvor Metković, pogled prema Bosni i Hercegovini: ...I prema Pločama: Čekaonica i ćenifa su friško uređene, ali nema čovjek gdje sjesti da odmori (osim na školjku). Blagajna ne radi: Ali, kao što sam već rekao, imaju štekere koji mogu biti korisni: Na Neretvanskoj pruzi zamijetili smo nekakav čudan dodatak na stupovima KM: kabel razapet s vanjske strane stupova, a pričvršćen polukružnim nosačem na stup: Još malo infrastrukturnih detalja: Evo i našeg vlaka! ASEA 102 i tri bosanskohercegovačka vagona iz švedske donacije: Dok se obave carinsko-proceduralne peripetije, ćaskamo sa kondorom na peronu i slikamo Actrosa u Metkoviću: Unutrašnjost švedskih vagona odaje da se radi o vagonima koji su svojevremeno predstavljali vrhunac putovanja željeznicom, ali ih je pregazilo vrijeme: Listići!!! Radim kao veletrgovac toaletnog papira i dnevno se nagledam svakojakih vrsta u enormnim količinama, ali listiće nisam vidio jaaaaaaaako dugo! Autoportret u ćenifi švedsko-bosansko-hercegovačkog vlaka na hrvatskoj pruzi: Narcis u II. Razredu: Kiki na vratima prema drugom vagonu: Tunel Komin: Na čitavom vlaku (tri vagona) samo jedan prozor se mogao otvoriti. Kroz njega sam opalio ovu fotku: Vrata se zato sama otvaraju: Toalet je „rezervisan“: Da se zna: Kilometri ostaju za nama. Već smo na ulazu u Ploče: Stigli smo!!! Maroko!!! Zemljo obećana!!! čitava stvar na linku: . tekst na: http://www.svastara.com/muzika/?tekst=17411 , posveta svim mornarima koji su uplovljavali brodom u Ploče : grinko: ) Ovo je putovalo s nama. Osim nas trojice, konduktera i nje nitko drugi nije bio u vlaku...: Kiki u kolodvoru gdje se 25kV najviše približava moru: Uzana parnjača u Pločama i Actros: Stražnja strana obližnjeg autobusnog kolodvora i buregdžijska radnja: S druge strane dopire poznato brundanje! Volimo Đureka više od Bureka! Ulaz kolosijeka u luku: Pipica! Pipica!!! Ulazimo u čekaonicu. Kako nam je Pfaff već dočarao predimenzioniranost hola, to me i nije pretjerano iznenadilo, koliko urednost. Čitava zgrada odiše štihom sredine sedamdesetih, od natpisa nad prozorima, preko poda, do ostakljenja i rukohvata vrata: Tetris: U nedostatku LLeona, mene je dopala dužnost da se popnem na kat: Pogled sa kata kolodvorske zgrade na zgradu luke: Spomen park ispred kolodvora: Među svim simbolima revolucije sa prethodnog spomenika, najviše me se dojmio ovaj detalj: Nož zaboden u sir!!! Baš me zanima kakvoj revoluciji je to u spomen? Pošta! Stanley, mislimo na tebe! Jeste l' čuli djeco? Vjerujte, bez šale... Ulaz sa ceste na peron: Interesantne klupice na autobusnom kolodvoru (u stilu Nugle): Ova je morala baš sjesti da ne mogu poslikati čitavu drvenu klupicu : Ne jedna, nego četiri!!! Pogled na Rivu: Pape i dida... Remorkeri u Pločama – Deneb: I Altair: Plovilo Lučke kapetanije: I policije: Robna kuća i nova crkva: Ispred crkve mnoštvo svijeta. Puno djece. Praznik je svetog Nikole. Ispred crkve je nekakav kip, baš da vidim koji je svetac! Kako sam se približavao kipu, tako su se oko njega počeli skupljati ministranti i ostala djeca, a kad sam izvadio foto aparat, poslagali su se u špalir! O! Baš fino, samo za mene! A šta ja moram sad raditi? Imali smo namjeru okinuti jednu zajedničku ispred crkve, ali odlučujemo pričekati da se raziđe gužva. Kako nismo još ni kavu popili, ovo je pravo vrijeme za to. Dok mi pijuckamo kaf'cu, Actros odmara na stolu: Kava se popila, gužva se razišla, evo i te zajedničke fotke: Luka Ploče, drugi put: Samo da se zna, tu smo pili kavu: Bunker i repetitor znad Ploča: Vraćamo se na kolodvor. Usput kupujemo novine i razglednice koje ubacujemo u sandučić. ASEA 102 je već spremna za natrag. Prije puta još par fotki sa Actrosom: Malo betona, malo drva: Nedjelja popodne, a ovi zapeli k'o sivonje. Pa kažu da su Dalmatinci lijeni! Rastanak Actrosa sa Kardeljevom: Kondukter nas je pozvao da uđemo u vagon, ali strojovođa je imao bolju ideju! Ajd' na lokomotivu!!! Šta možemo??? Ajte, kad kažem! I ušli mi. I bilo je super, ali o tome je Narcis već rekao što je mislio reći... Pruga prema Metkoviću je lijepa sama po sebi, a iz upravljačnice je još i ljepša: Ulazimo u Metković: Pozdravljamo se sa majstorom koji nastavlja smjenu natrag prema moru. Mi ćemo baciti nešto u kljun, javiti se na forum i pomalo natrag prema sjeveru. Prije svega toga još par detalja iz Metkovskog kolodvora: Milenijska za oproštaj sa Metkovićem: Od Metkovića prema Vrgorcu vozimo uz samu granicu sa BiH. Ovo jezero je u susjednoj državi: Stajemo na mjestu otkud nam puca.... pogled na Ljubuški: U Ravči se uključujemo na autocestu i opet nema stajanja do odmorišta Krka. Kako me u jednom trenutku ulovila fjaka, predlažem ispijanje kafe, što ostatak ekipe s oduševljenjem prihvaća. Odmorište Krka, sjeverna strana: Most po danu: I po noći... Dalje smo prema Rijeci nastavili putem kojim smo i došli – Autocestom do Žute Lokve, niz Vratnik i Senjsku dragu u Senj, pa kroz Novi i Crikvenicu do Bakra. Kikija smo vratili u Podkilavac i tamo još jednom sredili dojmove i konstatirali kako je ovo bio fenomenalno proveden vikend! Ponovilo se! Hvala i ovim putem Narcisu i Kikiju na sjajnom vikendu, sestri koja je omogućila live coverage, strojovođi i svoj trojici konduktera i svim dobrim ljudima koji su doprinjeli da sam i tjedan dana nakon ekšna još uvijek pun dojmova! Hvala i vama koji ste imali strpljenja čekati ovaj putopis do sada i pročitati ga od početka do kraja! Fusnota: Budući da je dobar dio putopisa napisan ranije, ali obveze nisu dopustile da ga dovršim i stavim na forum, dio fotki i teksta bit će sličan ili jednak onome kojeg su stavili Narcis ili Kiki. Previše sam lijen da bih sada to išao ispravljati, a i da krenem morat ćete čekati još koji dan dok to sve sredim... Fusnota II.: Ova dva posta su doslovce iskopirani sa foruma vlakovi-ri, zbog čega može doći do eventualnih nelogičnosti...

Evo i mene, prvi put nakon onog posta sa klupe ispred kolodvorske zgrade u Metkoviću. Moram reći da je ekšn bio odličan, da smo vidjeli i doživjeli daleko više nego smo se nadali i da se ovako nešto mora ponoviti! No krenimo redom: U pripremi ekšna i dogovorima tijekom prošlog tjedna odlučili smo kako ćemo nastojati koliko budemo u mogućnosti uživo izvještavati na forumu o tijeku samog ekšna. Svatko sa svojim tehnološkim čudom, kao Vitezovi Orijenta svaki sa svojom moći, odlučili smo unijeti jednu novost na forum - prijenos ekšna uživo, ili kako kažu englezi "lajv kaveridž". Ipak, pokazalo se da to neće biti baš tako lako kako smo mislili, ponajprije zato jer je GSM veza spora i nestabilna, a niti cijena nije zanemariva, te zato što je laptop prilično nezgodno tegliti i svaki čas vaditi iz torbe, paliti, uspostavljati vezu, pa onda opet spremati u torbu i tegliti dalje... Unatoč tome, nadam se da vam se svidjelo ovo što smo poslali sa lica mjesta! Subota ujutro... 4:30... Baš kad sam nabacivao ruksak na leđa i kretao zvoni mobitel. Narcis javlja da je već na dogovorenom mjestu. Stižem. Nakon silne kiše i hladnoće u petak, jutro je iznenađujuće ugodno i toplo. Temperatura +8°c u 4:30 ujutro! Ubacujem torbe u bunker i krećemo prema Grobniku. Nešto prije 5 stižemo u Podkilavac, gdje nas čekaju Kiki, Ana i topla jutarnja kava! Tu padaju posljednji planovi i dogovori u vezi tijeka putovanja i točno u 5:12 startamo! Preko Kukuljanova na Bakar, pa JTC-om do Senja. Od Novog Vinodolskog do Senja odolijevamo priličnim udarima bure. Uspon uz Vratnik praćen je silnom magluštinom i oblacima. Još uvijek po mraku dokopali smo se Like. Ulazimo na autoput u Žutoj lokvi. Dogovor je kako će prvo stajalište za kahvu i ćenifu biti na odmorištu Janjče, gdje smo se uskoro i našli. Počinje svitati, vrijeme je za zagrijavanje foto opreme: Ovdje je temperatura prilično niža nego u Rijeci prije dva i pol sata! Ipak, zbog zabrane pušenja unutar ugostiteljskog objekta odlučujemo ostati ispred. No, jedina sjedeća mjesta ispred birca izgledaju ovako: Nema veze, stajat ćemo! Priprema za sniježno razdoblje koje je, prema svim statistikama, već trebalo početi: Dok pušači uzimaju redovnu dozu svojeg otrova, ja odlučujem svoje otrove izbaciti iz tijela. Ćenifa na Janjču je top class: Ima i zvučnike sa kojih se emitira radio program. A na njemu upravo dok sam bio u ćenifi - vremenska prognoza i temperature u 6 sati. Najtoplije mjesto u Hrvatskoj je Dubrovnik, gdje je u 6 sati izmjereno 13°c Nakon 20 minuta predaha nastavljamo prema Dalmaciji. Prilikom prvog pokušaja uspostavljanja GSM veze sa "mrežom svih mreža" javljaju se tehničke poteškoće. Otklanjamo ih točno dok smo prolazili kroz tunel Sveti Rok. Napustili smo Liku i ušli u Dalmaciju. Spuštamo se prema Maslenici. Tunel Ledenik: Prolazimo Most Jure Radića, odvojak za Kalmetinu i vozimo se pitoresknim krajevima Bukovice i Ravnih kotara. Dok su se tako u daljini nizali krajevi iz kojih vučem korijene, konačno sam se uspio logirati na forum i poslati prvi, povijesni live post sa ekšna! Uskoro prelazimo preko kanjona Krke, sa čije lijeve strane je uređeno lijepo odmorište sa vidikovcem. Tamo stajemo da marendamo i poslikamo krajolik. Iznenađuje nas prilično hladna bura. U daljini, pod prvim zrakama sunca budi se Skradin: Eto i jedne slike na kojoj sam ja: Ovdje ili u temu "njam, njam"? Nastavljamo dalje prema jugu. Fotografije koje sam napravio do Ravče nisu vrijedne niti spominjanja, a kamoli stavljanja na forum. Kroz staklo, u smjeru sunca... U Ravči nas je dočekao prisilni silazak sa autoputa. Što bi rekao Mišo Kovač "Nema dalje, nema dalje..." Silazimo na D62. Tu nailazimo na nekadašnji Autotransov bus: U Vrgorcu, prema Pfaffovim uputama, skrećemo desno prema Pločama. Uskoro se otvara prekrasan pogled na plodnu močvarnu dolinu: U selu Vina prelazimo preko mosta: Prolazimo kroz Staševicu, Družijaniće, Radaljce i u Peračkom Blatu se spajamo na cestu D513 (Ploče-Mali Prolog). U daljini more, a u blizini prvo Baćinska jezera, a neposredno potom i jezero Birina: Vrijeme je za kavicu. Na brzinu se odlučujemo spustiti u centar Ploča kako bi u organizam unijeli neophodnu dozu kofeina i malo popunili memorijske kartice foto aparata. Pločanska riva: Kupola u daljini nije džamija nego željeznički kolodvor, a ovo šiljasto pored nije minaret, nego najobičniji čempres! Panorama centra Ploča: Tri Pločanke, od kojih je jedna u vlasništvu Todorića: I u pločama ima marabua: Panorama teretnog dijela luke: Lukom se najviše koristi: Hotel Bebić. Valjda nije "onaj" Bebić... Proučavanje plovidbenog reda i nagog ženskog tijela: Malo Rijeke u Pločama: Ka-va, ka.va!!! I sređivanje dosadašnjih dojmova: Za rastanak s Pločama, jedna milenijska: Krećemo dalje prema jugu. Usput nailazimo na ovaj bus: Drugi dan smo u novinama pročitali da je negdje na Jadranskoj turističkoj cesti potpuno izgorio jedan bus od Prometa Makarska. Valjda nije baš ovaj... Izlazimo iz Ploča prema Opuzenu. Usput uočavamo duuuuugački ravni industrijski kolosijek koji se odvaja od ranžirnog dijela kolodvora i ide negdje ispod ceste: iz razgovora sa strojovođom drugi dan saznat ćemo da je to nekada bio vojni kolosijek koji je služio za opskrbu vojnih skladišta. Uvidom u Google Earth po povratku u Rijeku uočio sam da kolosijek zapravo prolazi kroz podugački tunel i izlazi sjeverno od ceste, na području kojeg i danas koristi vojska. Kod tabla Ploče stajemo da poslikamo ranžirni dio kolodvora Ploče iz daljine: Napuštamo Ploče i nastavljamo dalje avenijom mandarinki prema jugu. Prolazeći kroz Opuzen uz cestu vidimo silne štandove i kamione sa kojih se prodaju mandarine i ostali agrumi. Djeluju slasno! Nastavljamo prema krajnjem jugu Lijepe naše, ali da bi do tamo stigli prvo moramo iz nje izaći i ponovno ući (ovo kad kažem, prolazi mi kroz glavu proces resetiranja „zablesavljenog“ kompjuterskog programa, kad izađeš, ponovno uđeš i sve bude super!). Prolazimo pokraj započetih radova Novog Jurinog mosta i dolazimo do graničnog prijelaza. Jedan izlaz za osobna vozila, drugi za kamione... Srećom, uspjeli smo prošvercati Actrosa na stražnjoj polici Neum. Ovdje negdje se do 1990. održavao Jugoslavenski televizijski festival i Dani Jugoslavenske radiotelevizije. U to vrijeme Neum je predstavljao najreprezentativniju turističku destinaciju Jadrana, a crvenim tepisima defilirala su najveća imena tadašnje estrade i show businessa. Danas je Neum crna točka svakog putnika prema jugu Hrvatske (ili sa juga prema sjeveru), a svjetla točka svakog šopingholičara, a pogotovo pušača koji tuda prolaze: Prije izlaska iz Neuma, kraća pauza da ovjekovječimo prvi Actrosov posjet Bosni i Hercegovini. Thommo, morat ćeš podnijeti zahtjev za izdavanje TIR karneta za Actros, koliko je svijeta već obišao . Prometni znakovi i ovdje služe kao streljačko vježbalište: Nastavljamo dalje. Još jedna kontrola osobnih dokumenata i pravac prema Dubrovniku. Na karti mi se činilo manje, ali od Neuma do Dubrovnika ima dobrih 45 minuta vožnje. Konačno, evo nas na dvoimenom mostu – Most Dubrovnik ili Most Franje Tuđmana je jedna te ista građevina, kojom ćemo ući u groad: Pogled na Gruž, Babin kuk i Nuncijatu: Yacht club Orsan: Interesantna naljepnica na ogradi vidikovca: Ovuda je nekada kloparao popularni Ćiro: Dvije zgrade prepoznatljive arhitekture, smještene u neposrednoj blizini mjesta kuda je prema Gaspinim riječima i karti nekada prolazila pruga. Iznad njih nešto što podsjeća na nekakav portal izveden u secesijskom stilu, ali nije tunel (zna li netko što je to?). Ispod zgrada desno na dnu – cesta od Kantafiga prema Mokošici prolazi kroz usijek. Kasnije ćemo tek uočiti da su u tom usjeku sasvim jasno vidljivi ostaci nekadašnjeg željezničkog mosta: Evo još jednom onog portala, ako netko zna što je to neka napiše! Bratski gradovi: Evo i koarte groada da ne zoaluutomo: I krenusmo prema Gaspinim uputama odmah poslije mosta lijevo prema Mokošici, ali već nakon desetak metara sa desne strane skužimo TUNEL!!! Stani! Parkiraj čim vidiš malo proširenje i krećemo u istraživanje! Sjeverni portal Dužina tunela: I Actrosa smo „provozali“ po trasi: Južni portal: Nadvožnjak sa kojega smo u vožnji skužili tunel. Izgrađen je nakon pruge, a sam tunel je služio upravo ukrštanju ceste i pruge: Cestovni nadvožnjak, Narcis i željeznički tunel: Trasa nastavlja prema jugu i sasvim je prohodna čak i za proći autom: Pa još dalje: Ispod trase dvorište, a u njemu – veliki GO! U nadi da ću naći kakav infrastrukturni artefakt pomno „skeniram“ trasu, ali nalazim jedino ovakve relikte: I puno betonskih kocki: Stijena je otesana prilikom gradnje željeznice: Trasa vodi ispod novog cestovnog mosta: Praktična primjena stolice iz rashodovanog MAN-a SU220: Karakteristični željeznički podzid, ispod kojeg si je netko iskopao „grabu“ za popravljanje auta i nazidao betonsku bajtu: Dolazimo konačno do onih zgrada koje sam maloprije fotkao sa vidikovca. Nalaze se ispod samog Dubrovačkog mosta: A ispred njih - piiiiiiiiiiiiiiii, pi, pi, pi... I tako ja pofotkam „gospara s kokošiman“ u narančastoj tuti i nastavim fotkati zgrade i trasu, kad mi se gospar obrati riječima „jeste uspjeli poslikati i mene i sve kokoši?“. „Jesam“, reko', „ali nas ne interesiraju kokoši nego željeznica i ove zgrade ovdje.“ Prvo je pomislio da snimamo teren za kakvog stranog investitora, koji bi to kupio, ali smo mu rekli da smo prijatelji željeznica, da dolazimo iz Rijeke i slikamo isključivo za svoj gušt, bez nekakvih materijalnih interesa. Na to se čovjek otvorio kao da smo ga u dušu dirnuli. Raspričao se prvo o tome kako su u tim zgradama do izgradnje mosta živjeli željezničari, ali su im prilikom gradnje mosta pronašli novi smještaj na Nuncijati, a kako on iz gušta još uvijek dolazi tu, jer je tu živio 30 godina... „Živjeli ste u ovoj zgradi? Jeste i vi možda bivši željezničar?“ - „Negokako! Ja sam bio kondukter na uzari, dok je u Dubrovnik vozio vlak, a kad su ga ukinuli, nastavio sam kao kondukter u Pločama.“ Kad smo kretali iz Rijeke, potajno sam se nadao da ćemo naći kakav ostatak trase, ali da ćemo naći konduktera sa Ćire, e to nisam očekivao! I taman se razgovor razvio, kad zvoni mobitel – Kiki zove da auto smeta, a Narcis je ponio ključeve. Od uzbuđenja zbog pronalaska tunela nismo niti skužili da smo parkirali nasred prometne ulice! Pozdravljamo se s kondukterom koji nas je počastio sa nekoliko vrijednih informacija i vraćamo se u auto. Prije povratka još par slika mosta iz žabljeperspektive: Vraćamo se u auto. Preko puta, u Mokošici na okretištu odmara Libertasov MAN: Spuštamo se prema Kantafigu i mjestu gdje je nekada stajao željeznički kolodvor. Zastajemo na mjestu gdje se, prema našoj procjeni, pruga trebala spajati sa postojećom cestom. Prvo što uočavamo je neobična ograda na dvorištu najisturenije zgrade: Druga od one dvije zgrade uz trasu pruge očito nije napuštena: A ima i zogdne kovane ukrase: Podzid željezničke trase: Tu nailazimo na starčića koji tramaka nekakve daske i čim nas je vidio s kamerom i foto aparatima sam započinje priču: „Vražja djeca, stalno mi razbacuju ovo drva... Jel i vi snimate za televiziju? Oću bit i ja na televiziji? Zadnji put kad su me snimali nisam se vidio...“ - Ne. Mi smo iz Društva prijatelja željeznice. Vi živite u ovim zgradama? Recite, je li ovuda išla pruga? „Kako ne! Ja sam zadnji vlak odavle otpratijo!“ Na to je Narcis izvadio kameru. Ostalo je povijest!!! U roku pola sata sasvim smo slučajno naletjeli na trasu, tunel, dvije zgrade, ostatke tračnica i dva bivša željezničara uskotračne pruge! Ovaj potonji nam je pokazao otprilike gdje su se nalazile radione, kolosijeci, okretnica i kolodvorska zgrada. Nastavljamo prema području kolodvorske zgrade. U to vrijeme Vis isplovljava iz Gruža: Na ulici u blizini zgrade koja nekad bijaše kolodvorska nailazimo na interesantne ostatke: I banderu koja poodavno služi samo kao uspomena na neka romantičnija vremena: Tu je i caffe bar Ferata (i njegova, u najmanju ruku, oku ugodna klijentela): Oznaka HŽ na parnjači baš i nema smisla, ali lijepo je vidjeti da još uvijek postoji kakva-takva veza Dubrovnika i željeznice: S druge strane terase: (Ovo me podsjeća na onaj vic „Što radi Bosanac pokraj mješalice za beton?“) Preko puta je autobusni kolodvor: Obratite pažnju na displej sa temperaturom!!! Za Stanleyja: U Groad ćemo busom. Na trafici smo kupili karte za tamo i natrag: Bus nas dovozi do Pila, gdje se po prvi puta suočavamo sa dubrovačkim starinama. Dvije fontane izvan zidina: I hi-tech spomenik braniteljima iz Domovinskog rata: Ljetnikovac Pucić na Pilama: Srđ: I na Srđu ono što poslije uzanog kolosijeka čitateljstvo sa ovog foruma najviše zanima: Znam, znam. Zanimaju vas detalji. Pretpostavljam najviše ovaj dio: Ulazimo u stari grad. Vrata od Pila: Mali parkić ispred i tvrđava Bokar: Ovaj, zapadni ulaz u staru dubrovačku jezgru okićen je mandarinama, a sa lijeve i desne strane ulaza, u parku rastu stabla puna plodova mandarina. Zanimljivo, nikome ne pada na pamet brati mandarine sa tih stabala ili ih skidati sa vijenca oko gradskih vrata. I oni imaju Društvo prijatelja... Sišli smo na Stradun: Vrata od Pila sa unutrašnje strane: Onofrijeva česma: Tri mušketira međ' starim zidinama: Orlandov stup i crkva Svetog Vlaha: Gradski zvonik: Narcis je slikao okićeni Stadun noću, ja sam još uhvatio malo danjeg svjetla: Spomenik Frani Gunduliću: Crkva Svetog Ignacija, do koje vode skale po kojima sam se jedva popeo: Lokrum u sutonu: Kažu da je zalazak sunca najljepši sa dubrovačkih zidina... Dobro kažu! Izlazimo do stare luke. Pogled prema lazaretima: Na zvoniku se već lagano pale svjetla: Pogled na staru luku: Zalazak sunca dočekali smo na Porporeli: Vraćamo se prema Stradunu. Usput se osvrćemo na staru luku u sumrak: Ferali su već upaljeni: Tvrđava Revelin i gradska četvrt Ploče također su osvjetljene: Pao je mrak, vrijeme je za rastanak sa Dubrovnikom. Ocijena uspješnosti posjeta – daleko bolje od planiranog. Ocjena zadovoljstva – u skladu sa planiranim, znači izvrsno!!! Vraćamo se na Kantafig do auta. Usput stajemo u Konzumov market na Pilama. Vrijeme radnje – oko 17:30. Teta za pultom od salame i kruha odmara. Kruh prebran, ostaci ostataka u polici. Prvi joj pristupa Kiki: - Dajte mi ovaj kvarat kruha, ovo bijelo pecivo i ovo sa sjemenkama. - teta stavlja peciva u škartoc - Ćete mi ih prerezati za sendvič, molim vas - teta bezvoljno vadi kruh i peciva iz škartoca i reže ih horizontalno - Dajte mi 20dag prešane šunke - teta bezvoljno reže šunku, a iz očiju joj se iščitava misao: „koji me klinac zaj.....š sa sendvičem u 5 i pol navečer?“ - Dajte mi i 20dag K+ ementalera - teta nabada vilicom par feta već narezanog sira, važe i mota u papir, te pruža kikiju, koji se zahvaljuje i odlazi. Na mesoreznici je ostala raspakirana prešana šunka. Red je na mene: - Meni dajte ovo pecivo lijevo - teta rukom pikira na najdesnije pecivo na polici - Ne to „lijevo“, ovo drugo „lijevo“ - teta hvata kvarat crnog (ili možda „jače pečenog“) kruha nasred police - Ne to!!! Pecivo! Panin! Ovo malo duguljasto, skroz lijevo! - teta konačno pogađa na koje sam pecivo mislio!!! - To. I dajte mi ovo odmah do toga, štogod da je... - teta hvata kvarat bijelog kruha, ja klimam glavom i teta bez rezanja sve trpa u papirnati škartoc - Dat ćete mi dvajst deka kuhane šunke... - Oćete ovu istu koju je gospar uzeo? - Ne, ne. Dajte mi ovu drugu, ovu okruglu, desno... - :storm: - I dajte mi malo sira. Bilo kojega. Koji Vam je prvi pri ruci... - teta opet onom vilicom nabada sir, važe, mota u papir i pruža mi preko frižidera. Ja joj zahvaljujem i odlazim platiti Drugo jutro, kad sam slagao sendviče od pribavljenog materijala uvidio sam da se teta doslovno ulovila za riječ „malo“ iz posljednje narudžbe. Na kvarat kruha i pecivo, uz 22dag kuhane šunke morao sam rasporediti ravno dvije fete sira! Dolaskom do auta skužili smo da smo parkirali 200m od ulaza u Super konzum i da smo bez potrebe teglili vrećice po autobusu i kupovali ostatke kruha. No dobro... Sjedamo u auto i krećemo ponovno cestom koja presijeca trasu nekadašnje pruge. Usput pomnije bacamo pogled na mjesto gdje je prema nekakvoj našoj procjeni to sjecište trebalo biti i nalazimo jasno vidljive podzide mosta. Nedostaje sam most, ali cesta prolazi kroz usijek koji je s obje strane obložen kamenim pločama pravilnog četvrtastog oblika. Jasno je – tu je nekada stajao most! Po izlasku iz samog Dubrovnika Kiki i ja hvatamo se tehnologije. Kiki osvježava status na fejsbuku, a ja šaljem brzinski post na forum („Dubrovnik odrađen maestralno...“ sa prve strannice). Prolazak kroz Neum značio je novo zaustavljanje poradi šopingiranja. Dućani u Neumu možda nemaju ISO 9001 i HACCP certifikate, ali imaju cigare i slatkiše u pola cijene. Ušteda na cigarama pušačima je pokrila troškove noćenja. Mi nepušači smo popušili... Kad smo ponovno ušli na teritorij RH, nazvao sam gospodina Pavla u Blace da mi objasni kako doći do apartmana. Slijedeći njegove instrukcije našli smo apartman bez lutanja i ikakvih problema (osim što smo pri parkiranju „okinuli“ u znak STOP : ), a on je po obavijesti da stižemo otišao naložiti klimu i radijatore u apartman, pa nas je u njemu dočekalo ugodnih 24°c. Nakon što nam je gazda pokazao apartman, raskomotili smo se i krenuli pod tuš. Istim redom kao i u Konzumu kod tete za salamu: Kiki, Narcis pa ja. Kako sam shvatio g. Pavla da je tuš spojen na protočni bojler i da uvijek ima tople vode, krenuo sam se tuširati odmah poslije Kikija. Greška! Bojler je običan, samo je smješten kat niže. Otuširao sam se u hladnoj vodi... Večera! Narcisu doručak, jer je čitav dan pojeo samo pola panina!!! Kiki je navalio na piletinu iako sam mu predložio da to pusti sutra za u vlak (kako je već red, način i običaj, budući da su vlakovi i piletina povezani nekom nevidljivom, ali neraskidivom vezom): Ja sam ostao dosljedan! Kad si u Dalmaciji, moraš jesti ribu! Zato sam načeo jedan paket Kviki ribica: Narcis je svoj sendvič upotpunio francuskom salatom: Kratki obilazak apartmana... Blagovaona: Spavaća soba: Kužina: Frižider, kojega smo kasnije napunili: Mjesto za kontemplaciju i pročišćenje. Jednom riječju - svetište!!! : Lleon, ako se bude išlo ponovno dolje, možemo ponovo kod gazda Pavla. Cijene znamo: Ostatak večeri posvetili smo čitanju pfaffovog snijegopisa sa kolodvora Fužine, fejsbuku i satelitskoj televiziji. To je bilo to za prvi dan! Vrijeme je za počinak i skupljanje energije za sutra!

Ima li smisla da kopipejstam svoju verziju putopisa ovdje, ili ste ga već svi "tamo" pročitali?

Već je 15:10, vrijeme je da krenemo prema glavnom karlovačkom kolodvoru. Još treba kupiti karte, a Šved za Bubnjarce polazi za manje od pola sata. Prolazimo pokraj stajališta Karlovac centar (treba li uopće još uvijek pisati da je nedovršeno?) i autobusnog kolodvora i uskoro smo na glavnom kolodvoru u Karlovcu. A tu nas čeka još jedno lijepo iznenađenje: Zlayo i Drempa došli su nas ispratiti na put u Bubnjarce. Nažalost, pritisnuti obvezama i financijskim prilikama nisu pošli s nama, pa smo izmijenili samo par rečenica na peronu prije polaska. Vremena je bilo još taman toliko da kupimo svaki sebi ovakav papirić: Šinobus je, prema neslužbenim informacijama odvozio svoje – par dana prije našeg putovanja u VV Karlovac stigla je depeša kojom se zabranjuje izlazak popularnog Huga na prugu, pa ćemo se od sad nadalje njime moći provozati eventualno u kakvoj muzejskoj vožnji. Liniju za Bubnjarce i Metliku danas drži Šved 014, koji nas već čeka na trećem kolosijeku: Na drugom kraju kolodvora odmara manevarka 2132-302 i kompozicija Easa: Rastajemo se Zlayom u Drempom i krećemo! Mislili ste da će moja opsesija pipama i pipicama prestati u Mrzlom polju? E pa prevarili ste se! I Karlovac ima pipicu, koju sam uočio kroz otvoren prozor polazećeg Šveda: Krenuli smo. Pored nas se nižu industrijski kolosijeci karlovačkih firmi koji su se nekada koristili daleko više nego danas. Prvo stajalište – Mahično: Pa Zorkovac: Evo nas i u Ozlju. Tu smo malo duže stajali, ali kako je peron smješten nešto zapadnije od kolodvorske zgrade, nisam ju uslikao baš „en face“, nego nekako više iz poluprofila: Pipica! Pipica! :radost1: :love2: Prilično dugački peron i prvi kolosijek sa iskliznicom: Stajalište Zaluka i tamošnji devastirani pogon krečane detaljno je obradio Seabral. Meni nije preostalo ništa drugo nego samo da okinem par za „uspomenu i dugo sjećanje“: ŽCP u Zalukama: Slijedeća postaja – Kamanje. Nisam uspio doći do otvarajućeg prozora, pa tek jedna fotka sa mojim odrazom: Stajalište Brlog grad. Posljednji putnici osim nas napuštaju Šveda. Do Bubnjaraca ostajemo samo mi, kondukter i strojovođa: Neki uživaju u udobnosti Šveda i ljepotama krajolika: Još par zavoja i stigli smo: Bubnjarci. Pogranični kolodvor, udaljen od Europe tek tristotinjak metara: Kontejner pogranične policije je prazan i zaključan. Ćenifa sjajno locirana. Ovdje pojam „biti pod zastavom“ ima prilično drugačije značenje od uobičajenog: Šved se nije niti gasio. Malo je „odbrundao“ u leru i pravac natrag u Karlovac: Tudi tukaj… Nakon što smo se malo razluftali, popušili španjulet duvana i poslikali što je za poslikati bilo, ukrcavamo se natrag u Šveda. Tek tada shvaćamo da je grijanje u Švedu naloženo „do ibera“! Zauzimamo pozicije za fotkanje. Preko Kupe sumrak pada na Rosalnice i tamošnje svetište Tri Fare (Tri Župe). Pospješeno grijanjem „kao iz litorine“ te činjenicom da nigdje nismo stali popiti kaf'cu (a bogami niti prezalogajiti nešto ili navlažiti grlo), većina članova cjelodnevne ekspedicije lagano se uljuljkala: Samo je gos'n Počasni neumoran: Vraćamo se u Karlovac i uz tople riječi i dogovore nekih novih ekšna rastajemo od Portosa. Rastajemo se također i od Tima 2, koji je (slučajno ili namjerno?) prema Rijeci krenuo starom cestom kroz Dugu Resu. Put do Rijeke protekao je u ugodnom čavrljanju i sređivanju dojmova. Još jedan sjajan izlet i odlično druženje je za nama. Hvala (opet abecednim redom) Kići, Kikiju, Mannasu, Narcisu i Tomi na sjajnom cjelodnevnom druženju, Portosu na ugodno provedenom poslijepodnevu, Drempi i Zlayi što su svojim dolaskom pokazali da su riječka i zagrebačka ekipa jedno biće! Do nekih novih ekšna veliki pozdrav! _______________________________ Napomena: Sve panorame još nisu dovršene. Kako ih budem dovršavao i dizao na net, tako će proraditi i linkovi. Rađene su u demo verziji programa Easypano panorama2flash, pa zbog toga imaju ove watermarkove po sebi.

Kao što sam već rekao, dok smo nas trojica obnavljali zalihe, ostatak ekipe obradio je stanicu Donje Dubrave. Markoništa iz Tima 2 javlja da je novo okupljanje u Generalskom stolu. Kolodvor Generalski stol: U generalskom stolu nas je dočekao manevar već viđene ASEA-e 207 i tri putnička vagona koji su stigli iz Moravica kao vlak 4061: Nagradno pitanje glasi: Otkuda dolaze ova vrata? Par EAS-a nakrcanih balvanima i vesela ekipa: Infrastrukturni detalji... Kompozicija spremna za dalje! Nakon kratkog, ali vrlo sadržajnog razgovora sa strojovođom, krećemo dalje. Prolazimo pokraj stajališta Donji Zvečaj bez zaustavljanja (i njega je obradio Tim 2) i produžujemo u Zvečaj. Preko puta kolodvora - poštanski ured 47261 zvečaj i željezNarija: Dolazimo na kolodvor Zvečaj: Kolodvorska zgrada i utezi za zatezanje kontaktne mreže: Pipa (probao sam pumpati, ali vode nema ): A tu je i bik: Kilometarski položaj kolodvora: Ovo je sjajna prilika za milenijsku: Mnogo ste neozbiljni, momci! Ponovi! Ljetna čekaonica: Ovdje je baterija laptopa otkazala poslušnost, tako da više nisam mogao isprazniti karticu od fotića. To znači da u nastavku puta treba prilično reducirati broj fotki. Prevedeno - Belavići, Mrzlo polje, Karlovac i Bubnjarci ostat će uskraćeni za panoramsku snimku Stajalište Belavići ima izrazito visok peron, što je super ako si na njemu, ali prilično nezgodno ako se trebaš popesti na njega sa 120 kila i koljenom koje je u stanju u kakvom je moje: Kićo je istražio čekaonicu: A ja sam obišao sanitarni čvor: Sad kužim zašto se zahod naziva "sanitarnim čvorom": kad sam ovo vidio stegao mi se čvor u grlu... Baliza koja otvara ŽCP: Nasuprot stajališta Belavići nalazi se interesantan drveni most, no kako nije bilo previše vremena, tek jedna slika iz daljine: Krećemo dalje prema Dugoj Resi. Usput ipak uspjevam prebaciti nešto slika na laptop - dovoljno tek da panoramski ovjekovječim kolodvor Duga Resa: Dolaskom na parking ispred kolodvora uočavamo poznato vozilo sa zastavicom NK Inter na retrovizoru. Svojim dolaskom počastio nas je Portos!!! Oko Duge Rese se radi na pruzi sve u šesnajst! Zato na kolodvoru osim nešto žutila nema nikakvog drugog muvinga niti vozila: Palica za uzemljenje otkriva kako je i kontaktna mreža isključena: Elektrificirani parking? Nastavljamo dalje prema Mrzlom polju. Kako cesta ide paralelno sa prugom, na pruzi uočavamo čitavo čudo radnika i strojeva koji rade na održavanju pruge i kontaktne mreže. U Mrzlom polju Portos vodi ekipu prema industrijskom kolosijeku tvornice Alstom. Nekadašnji pogon Jugoturbine danas je u vlasništvu tvrke čiji se ogranak u Francuskoj bavi proizvodnjom - vlakova. Ipak, unatoč tome i unatoč činjenici da im je kolodvor "pod nosom", a industrijski kolosijek vodi direktno u krug tvornice, sav transport iz tvornice ide cestovnim putem, radi čega je postojeći željeznički most preasfaltiran... Budući da je industrijski kolosijek udaljen petstotinjak metara od samog kolodvora, nisam htio forsirati ozlijeđeno koljeno, pa sam u to vrijeme poslikao detalje kolodvorske zgrade: Zgrada se stilski uklapa u modernističke arhitekturne kalupe, kao i stanične zgrade na Raškoj pruzi, na koje i ova zgrada strašno podsjeća. Pfaff, ako sam dobro zapamtio iz tvog putopisa, slično arhitektonsko rješenje viđeno je i u kolodvoru Bibinje? Interesantno izvedena pipa s vodom: I civilnom stranom kolodvorske zgrade dominira nadstrešnica. I kruto gorivo… U jednoj od prostorija na kolodvoru našli smo i kaljevu peć, pa zimske radosti mogu početi: Tu je i ovaj uređaj kojeg odavno izbjegavam u širokom luku… Vaga! Dečki su već prilično daleko odmakli: A Tomo i ja smo ostali u kolodvoru i zabavljali se detaljima infrastrukture. Vanjska tračnica na prolaznom kolosijeku je potpuno „pojedena“. Možda bi ovi momci koji rade na dionici prema Dugoj Resi mogli malo svratiti i ovamo? Za rastanak sa Mrzlim poljem jedna milenijska:

Krećemo prema Ogulinu. Prelazimo preko pruge na Jelačkom i vozimo između pruge i Dobre. Za nama ostaje igralište NK Dobra, skretanje za Bjelolasicu, skretanje za Prapuće... Nekadašnjom ulicom Ilije Milanovića (a danas tako bezidejno nazvanom "Nova cesta") ulazimo u Ogulin. Prolazimo pored kule, hotela Frankopan i novog parka. Vozimo centrom grada, Ulicom Bernardina Frankopana, kroz Lomost, prema Majki Božjoj. Ostavljamo iza sebe Sveti Rok, Galge, Otok i Oštarije. Vozimo prema Josipdolu, ali odmah poslije Oštarija skrećemo lijevo prema Skradniku i vrlo brzo se nalazimo na cesti D23 - jednoj od najstarijih uređenih cesta u Hrvatskoj, poznatoj Jozefini, izgrađenoj davne 1779. godine. Selo Kukača nalazi se desno od glavne ceste, pruga je lijevo. Skrećemo nasuprot table koja označava ulazak u Kukaču i uskoro se nalazimo na kolodvoru Kukača: Kilometarska pozicija: Osvrćemo se uokolo, ne bi li negdje vidjeli neke koji su se prijetili dolaskom po dozvole za slikavanje. Nigdje nikoga… Tomo se odmah ulovio obrade infrastrukturnih detalja, sa posebnom pažnjom usmjerenom na izradu tekstura: Ostatak ekipa razmilio se kolodvorom, neki prema Oštarijama: a neki prema Tounju: Ovaj nije "stalno zeleni": Nije bilo niti LLeona, niti Pfaffa :laugh 2: , pa je ovaj stup ostao neiskorišten... Tomo je "obradio" kućicu: Ovdje je nekada očito stajala pipa s vodom: Termometar je nekada mjerio temperature čak do -30°c :cold: : Sat ide koju minutu naprijed... Neka, bolje nego da kasni! Moj fotić ide uru vremena naprijed - nisam ga vratio na zimsko vrijeme... Čekaonica biznis klase - poslovnjaci koji ovdje čekaju vlak mogu improvizirati ured - smjestiti laptop, ormare napuniti sa konjakom i registratorima, imaju na raspolaganju salu za sastanke... Putnička blagajna - piše da radi 0-24, te da invalidi imaju prednost... Furuna je ladna, ali za koji tjedan bi trebala početi sezona loženja: A iznad "radnog stola" u čekaonici - portela za na tavan (tko zna što tamo ima...): Dok sam ja poslikao čekaonicu, ekipa je već nestrpljivo cupkala pokraj auta. Treba stići u Tounj prije vlaka 4052... Stižemo u Tounj i raspoređujemo se stajalištem u potrazi za što boljom pozicijom za "slikavanje". Pri tome primjećujemo koliko je sitne prašine iz obližnjeg kamenoloma posuto svuda uokolo po tlu, a za sušnih i vjetrovitih dana ovdje mora da je pravi pakao za astmatičare, ali i ne samo za njih... Stižemo do stajališta u 12:56, minutu prije nego bi tuda trebao proći vlak 4052. Dok on stigne, istražujemo stajalište: Jesen... Ovo čudo je tri puta zazvonilo Prije nego se, sa 14 minuta zakašnjenja u Tounju ukazao putnički iz Generalskog stola: Strojovođa se nemalo iznenadio kad je vidio ovoliko ljudi na tounjskom stajalištu, a što je mislio kad je skužio da nitko ne ulazi nego da ga samo slikamo, to možemo samo zamisliti... Prilično dugo je čekao prije nego je krenuo, valjda ne mogavši vjerovati da zbilja nitko neće ući. Konačno, kreće prema Kukači: Kolosijek za u nebo? Panorama Tounja. Tu negdje je i škola u kojoj je dio svoje profesionalne karijere odradila moja drugarica majka (putujući pritom svakodnevno iz Ogulina): Kićo se vraća sa položaja, a ekipa je već spremna za dalje: Nastavljamo prema Dubravama. I to onim Gornjim za početak. Skladište je sa stražnje strane osigurano od provale: Konačno jedan prostrani kolodvor, nakon one silne "klaustrofobije" danas: Kolodvorom vlada žutica – vagoni spremni za ukrcaj tucanika u susjednom Tounju: Ovdje je sezona loženja već počela, pa je shodno tome prilagođen i kolodvorski "layout": Skladište: Ćenifa: Na putu prema Donjim Dubravama zaustavljamo se ispred bivšeg "Opskrbnog centra Tounj", nasuprot zgrade Općine i pošte Tounj, kako bi obnovili zalihe nasušno potrebnih zaliha hrane, pića i otrova za pluća. Tim 2 produžava prema Donjim Dubravama i obrađuje ih samostalno, a mi foto dokumentiramo mjesto gdje se nalazimo. Opskrbni centar Tounj: Poštanski ured 47264 Tounj i Općina Tounj: Grb općine: Zidam kuću trokatnicu, mješam malter, motam žicu... "Imam Tomo Vinković traktor i jako sam zadovljan sa njim" :

Iza nas je još jedan dan proveden uz prugu, putovanje i sjajnu ekipu. Još uvijek pun dojmova sjeo sam za komp da istresem fotke iz aparata (da se ne skisele, što bi rekao Pfaff) i shvatio da sam doooobro prekardašio sve normalne limite. Čak sam i Tomu nadmašio za nešto više od duplo: uslikao sam ukupno 1.012 fotki!!! No dobro, više od 3/4 ukupnog broja fotki osnova su za panoramske snimke, a "običnih" fotki ima "samo" 230. Pa krenimo redom. Kronološkim: Sve dobro u Štacionu počinje u Cresu. Tako je i ovaj ekšn svoju početnu točku imao u ovom kultnom bircu. Oko 8 ujutro Narcisa i mene tu su dočekali Tomo, Kićo... ...Mannas i... LLeon!!! Znači, ista postava koja je početkom godine po snijegu i započela priču o kolodvorima riječke pruge: Nažalost, ipak ne... LLeon nas je došao pozdraviti i poželjeti nam sretan put i dobar provod. Ovaj će putopis ipak ostati bez visinskih panoramskih fotki i bez raznoraznih vratolomija u LLeonovoj režiji Mannas uspostavlja komunikaciju sa Kikijem. Da platimo, pa da idemo...: Rastajemo sa sa LLeonom i raspoređujemo u timove. Tim 1: Narcis (vozač), ja (koordinator sa timom 2) i Kiki kojeg kupimo na Čavlima. Sa timom 2 kojeg čine Kićo (vozač), Mannas (koordinator sa timom 1) i Tomo (službeni fotograf), ponovno se sastajemo na mjestu otkuda je krenuo i zimski ekšn - na parkingu gostione Putnik u Sobolima: Pogled na "Grobničke Alpe" ne ulijeva baš previše razloga za optimizam u pogledu meteoroloških prilika: Krećemo! Autocestom do Vrbovskog, pa kroz centar mjesta i uskoro smo na kolodvoru Vrbovsko: (Klikni na sliku!) Civilna strana kolodvora i vesela ekipa: Na jednim vratima na kolodvorskoj zgradi stoji upozorenje: Izlazimo na peron i uočavamo bitne razlike u odnosu na situaciju zimus: nedostaje snijeg, božićno drvce i žuti vagoni: U kolodvoru tek jedan radni stroj, kojeg je Tomo odmah išao poslikati (jel' za teksturu?): Kako imamo informaciju da je pruga zatvorena, možemo uslikati tek crvene signale prema Gomirju: i prema Moravicama: Kolodvorska zgrada u vlažno jesenje jutro: Tu je i bik: I stup s kojeg bi se mogla napraviti odlična panorama kolodvora: Kiki provjerava stanje čekaonice i ćenifa i čita obavijesti putnicima: A onda je odjednom začuo zvuk zvona sa ŽCP-a! Bo... Bit će kakva drezina ili možda kakva lokomotiva sa par žutih vagona... Iz prometnog ureda izlazi prometnik i upozorava nas da se udaljimo od trećeg kolosijeka. A iz smjera Moravica dolazi ovo: I odlazi prema Gomirju: Zatvorena pruga??? : Ostaci predratne komunalne infrastrukture na Kolodvoru Vrbovsko: Odlazimo iz Vrbovskog ispraćeni toplim riječima kolodvorskog osoblja. Slijedeća postaja (željeznice, a i nas) je Gomirje. Putem se prisjećamo događaja od zimus: susreta s plavom brigadom, spuštanja rampe na ŽCP, slikavanja... Prolazimo pored Manastira Svetog Jovana Preteče, preko Dobre, kraj groblja, pa kraj pošte skrećemo u Ulicu Jove Stojanovića-Brice... Dolazimo na željeznički kolodvor Gomirje: Umjetnička instalacija? Zagledan u daljinu... Pripreme za nadolazeću zimu: U Gomirju putnici mogu i utažiti žeđ: Pi, pi, pi, pi... Izlaz sa kolodvora. Jedini betonirani put prema cesti: I Gomirci imaju ćenifu na kolodvoru: Kuća nasuprot kolodvora jako liči na cestarske kuće od Jušića prema Trstu: Tu je i "stadion" NK Gomirje (na kojem lokalni niželigaši obožavaju igrati: s jedne strane pruga, s druge Dobra, pa kad im ne ide - ispucaju obje lopte na jednu ili drugu stranu): Kilometarski položaj: Drva na rampi za utovar: I taman kad smo mislili krenuti, čujem kako prometnik ljudima koji su stajali ispred zgrade govori kako je "upravo krenuo iz Hreljina" :happy: Odlučujemo pričekati da vidimo tko je to upravo krenuo... I evo ga: ASEA 207 i tri vagona, što kažu Gomirci "svaki svog boga": Ode prema Vrbovskom: Za sada imamo odličan prosjek: u svakom kolodvoru kojeg smo posjetili - ispratili smo po jedan vlak! I to po zatvorenoj pruzi :grinko: Ljubošinu smo nenamjerno fulali Tristotinjak metara prije kolodvora Ogulinski Hreljin nalazi se ŽCP Okruglica, a samo koji hektometar zapadno od njega mjesto gdje su se u jedva dvadesetak metara nagurale prga, Dobra i cesta koja je upravo tu premošćuje. Mjesto savršeno za foto ekšn i za kakav proljetni piknik. Nažalost, nisam slikao, ali hoću. Prvi slijedeći put kad budem išao prema Ogulinu. Ima li simbolike u činjenici da je upravo u trenutku našeg dolaska kolodvor Ogulinski Hreljin obasjalo sunce? Pogled u smjeru Ogulina (i sunca): I na drugu stranu, prema Ljubošini: Groblje na brdašcu: I Hreljin ima tekuću vodu: I to ne samo iz pipe: Početna točka jedne od planinarskih staza na Klek i... Tončip!!! U funkciji!!! Halo, Lokve!!! Pozdravljamo se sa prometnikom u Ogulinskom Hreljinu i odlučujemo ogulinski kolodvor detaljno obraditi u jednom od slijedećih ekšna, kada bude više vremena.

Evo i mojeg filma - odlazak Drempe iz Rijeke:

Nigdje nisam vidio njenu sliku Fotkna jest, ali ne znam da li će netko staviti. Ipak, možda i ne bi htjela da joj se fotka pojavi u medijima. Imam ja fotku, ali je prilično mutna, a kao što i Kićo kaže, nisam baš siguran želi li ona svoju sliku na forumu...

Mjesto se zove Sveti Kuzam, do 1992. godine nosilo je naziv Vitoševo. Nekada davno postojalo je i stajalište Vitoševo (ova najbliža zgrada uz prugu): J...lo ih "Vodozaštitno područje" kad mi prekrije pola Žutke! :no_no: Jean snimao fotke...

Šlag na tortu!!! Svaka čast, dečki! Odlične fotke i filmovi i još jedna potvrda da se u Zagorju ima što vidjeti i poslikati od željeznica. Hvala još jednom!

Hehe Da nas nije bilo koliko nas je bilo i da isto mjesto i sam nisam posjetio nepunu minutu ranije, možda bi i uspio proći nezamjećeno.

Fotka je nastala u trifrtalja sedam u Zaprešiću. Koju minutu nakon što se loksa prislonila na onih par teretnih vagona.

1. Mislim da si metio krivu sliku Dobro misliš - kako sam slike upisivao ručno u postove, kasnije kad sam čitao naišao sam na tri-četiri krive adrese slika, ali više ne mogu ispraviti. Na ovom mjestu trebala je stajati slijedeća:

V. dio Gradele se premještaju na drugu lokaciju, tako da dim umjesto direktno u aute, sada ide na nas. Neka, biti na roštilju a ne "mirisati" po dimu je kao da se voziš u vlaku, ali u Aeelt vagonu koji više sliči na autobus nego na pošteni vlak... Druga tura mesa je već na gradelama: Moj aparat ponovno miruje dok su u rukama vilica i plastični tanjur. Na naznaku vlaka na mostu trebalo je čim brže odložiti tanjur, obrisati ruke i upaliti foto aparat! Uspjevam: Ista situacija i sa duplim švedom: Ekipa je zadovoljna ulovom I rezimira dojmove: Eszemesz u Magyarorszag: Skretničar se prekasno uhvatio ove boce, pa nije ostala vremena za gitaru... Dodatno smo pojačani Vedijem! Vesele boje na svakom koraku: Zeus: Tko kaže da nema višnje? Na drugoj strani rijeke, ambijent je uljepšavao jedan labud: Najmlađi i najneiskusniji su već vidno umorni: Kuhar je negdje krenuo. Pa gdje ćeš u pol posla? Po olakšanje! Prijatelji iz Mađarske donijeli su mađarske željezničarske časopise. Neki su samo gledali slike, a neki su i čitali: Ostatak vremena protekao je u ugodnom razgovoru o svemu i svačemu, a najviše o željeznici: Završna akcija - klasika iz Varaždina prema Čakovcu. 2063 XXX je u stilu Štacionovog Lleona odlučio događaj dokumentirati sa lica mjesta! Zapravo, zapanjujuća je brzina kojom se uspeo na most: I dok sam ja vrati zum fotića na neku razumnu mjeru, vlak se već našao na suprotnoj strani mosta! Došlo je vrijeme rastanka... Milenijska za kraj: Putem prema Zagrebu, dok su Pfaff i Stanley ugodno čavrljali na prednjim sjedalima, Egerke i ja smo lagano zakljucali punih želudaca na zadnjim! Spas u kavi potražili smo na odmorištu uz autocestu. Zadnje fotke sa izleta opalio sam unatoč strogoj zabrani od strane tete konobarice: Egerkea i Stanleyja iskrcavamo u Zagrebu. Putovanje prema Rijeci proteklo je u ugodnom čavrljanju i razmjeni dojmova sa Pfaffom. Zaključak svega: obavezno ponoviti. Predlažem za slijedeće okupljanje Ogulin ili (uz pomoć Narcisa) neki lokalitet u Istri. Hvala svima na odlično provedenom danu!

IV. dio Na istočnoj strani Varaždina, jedan do drugoga smješteni su cestovni i željeznički most preko Drave. Idealna lokacija za railfanovsku roštiljadu u strahu od ljetnih pljuskova: 2063 XXX je provjerio je li voda hladna: Tek što smo se smjestili, kad evo šveda preko mosta! Mlađa ekipa ima bržu ruku nego ja: Uzvodno od naše lokacije nalazi se (pješački?) most preko dravskog kanala: Sve je spremno! Montiraj i pali! Zeus nas informira da će kroz koju minutu vlak iz Čakovca, što znači da treba zauzeti položaje za foto akciju. Evo ga! Odmah za njim, šved u suprotnom smjeru: Pogled na most s druge strane: Vraćamo se do gradela. Božo preuzima funkciju ložača, a Portos priprema sastojke: POČELO JE, POČELO!!! Na roštiljadama u prirodi većina usputnih predmeta dobije improviziranu funkciju. Tako smo za ovu prigodu imali improvizirane držače limenki: Da se pred četrdeset-pedeset godina zdravije hranilo nego danas, dokaz su seniori, koji su u prosjeku za glavu viši od ostatka ekipe: Kako više ne misle rasti, sada mogu jesti i krajnje nezdravo meso s roštilja, o kojem se brinu glavni kuhari, Portos i Božo: Ekipa u iščekivanju klope: Uto se na mostu ukazala Macosa: Gospodo, prva tura mesa je pečena! Molim, pređimo s riječi nad jela!

III. dio Nakon silnih fotki u Podrutama, svi smo završili u Remetincu. Na sreću, ovaj Remetinec nije poznat po zatvoru, nego po mostu preko štreke. Kako je već došlo vrijeme okrepe, Stanley mi je u ruku gurnuo limenku "tekućeg zlata", pa zato i Remetinca samo dvije fotke. Prva je 2063 XXX koji se brzinom svjetlosti našao na samoj pruzi (u Štacionu je za takve bjegove zadužen Lleon): A druga je ogromni križ na brdu preko puta: Slijedeća postaja - Novi Marof! Tu bi trebali konačno dočekati STIB-a: I Novi Marof ima svoju ćenifu: Bitter i Skretničar istražili su krivene kutke kolodvora: A 2063 XXX se zabaljao detaljima ulazne skretnice: U jednom trenutku sam osjetio silni poriv da sjednem na klupu na kolodvoru, sačekam vlak i vratim se njime u Zagreb : Vrijeme je da se malo "ohladi glava". Da bih se osjećao kao kod kuće, zagorci su birc okrstili talijanskim imenom, a da malo odmaknem misli od pruge, vlakova, putnica... naziv birca je "La strada" - Cesta! Stanley i hortikultura: Evo i vlaka "z Varoaždina" i u njemu STIB, Ferito i njegov prijatelj Gergo (Dalmatinci bi rekli Grgo): Konačno smo u punom broju i krećemo prema ŽCP pokraj sela Sveti Ilija. Kroz šiber pfaffomobila hvatam Varaždin u daljini: Foto-ekipa proučava teritorij i hvata pozicije za slikanje vlaka koji bi trebao naići kroz desetak minuta: ŽCP je "osiguran" Andrijinim križem i svjetlosno-zvučnim signalnim uređajem: A upravo je taj uređaj najavio očekivani vlak! Evo Macose: Ode... Ekipa koja ne razumije hrvatsku mladež - što zbog generacijskog jaza, što zbog jezične barijere: Portosu i Zagiju je skoro deset minuta trebalo da se vrate sa svoje pozicije... Ljudi, vrijeme je za klopu! Pod hitno se treba dogovoriti gdje ćemo roštiljati, jer želuci sve glasnije ometaju razgovor.