Leaderboard

Natpisna ploča u krivom gardu: Stigla i Macosa iz Gornje Stubice: Nakon kratke i udobne vožnje stižem na zadnje presjedanje u kolodvoru Zaprešić: Ovaj s košarama za žito će se načekati: Putnici iz Zaboka za Zagreb prekrcali su se u vlak iz Savskog Marofa, koji je iznimno došao na prvi kolosijek: Ja sve čekam da stigne moj Som za Harmicu, ali umjesto njega stiže belaj iz daljine. Valja mu se odmaknuti jer taj ide 100 km/h: Ipak nije bilo potrebe za bijegom jer se zaustavio: Konačno stiže i moj vlak za Sutlu. Kasni ravno pola sata, ipak previše za jednu subotu unatoč radovima na pruzi. No ja sam po prirodi optimist pa se tješim da je moglo biti i gore:

Moj prvi putopis nakon odlaska u mirovinu bio je upravo iz KONJŠČINE, no otada je prošlo punih trinaest i pol godina. U međuvremenu se dosta toga promijenilo, a najvažnije promjene su elektrifikacija dionice Zaprešić - Zabok i posljedično prresjedanje između vlakova u Zaboku te nestanak klasičnih garnitura s Malim Karavelama sa zagorske pruge. Zbog ovog drugog su nestali i tradicionalni forumaški roštilji u široj zoni Budinščine. Jer tko bi uživao u Macosama - bez plemenite grmljavine lokomotiva to nije ''to''. Odlučio sam iskoristiti lijep dan ''babljeg ljeta'' da se otisnem na neku željezničku destinaciju, a zbog ograničenog kućnog proračuna odustao sam od ambicioznijih ruta i za posjet ponovo odabrao Konjščinu. Kolodvor Konjščina nekada je imao puno veću važnost nego danas, kako u teretnom (ugljen) tako i u putničkom prometu. Za razliku od 22. veljače 2010. posvetio sam nešto više pažnje sâmom mjestu i okolici. S obzirom na organizaciju željezničkog prometa morao samo presjedati u Zaprešiću i Zaboku. Za putovanje u odlasku koristio sam 8021+3054+3004, a u povratku 3011+3063+8032. U voznom redu iz 1964. godine vidi se nekoliko pari vlakova koji su vozili na relacijama Zagreb - Konjščina, Zabok - Konjščina, Varaždin - Konjščina i dakako natrag: Prvo presjedanje imao sam u Zaprešiću, a u njemu nema čega nema: Tu su i vlakovi na kotačima:

Vlak je puno udobniji i tiši od Macose, ali me iznenadio prilično intenzivan vonj nafte: Slijedi mala anegdota iz vožnje. Sjeo sam na slobodno mjesto uz prozor na desnoj strani, zahvalan slučaju što sam našao poziciju koju ne tuče sunce. Na suprotnoj (lijevoj) strani sjedio je neki mladić, odokativno srednjih dvadesetih godina. I kaže on meni: - Pazite, tu vam je stršljen. - Stvarno? - Da, ja sam tu sjeo prije vas i vidio stršljena pa sam se premjestio na ovu stranu. Čuvajte se. Gledam ja oko prozora i ne vidim nikakvog stršljena. Odjednom sa gume oko prozora siđe na staklo ovo malo stvorenje, ubogi kukac koji je slučajno postao korisnik usluge HŽ-a. Za zagorske prilike pristojno: Stigli smo u Zabok: Za razliku od pustinje u Konjščini ovdje sve vrvi od željezničkih vozila, nažalost samo motornih garnitura: Display radi. Vidio sam ga u aktivnom stanju još jedino u Novim Dvorima:

Zapravo je dvostruk. A ovdje su baš mogli staviti dupli Andrijin križ: Tko zna koliko je milijuna tona ugljena prošlo ovuda. Samo 1957. godine konjščinski bazen iskopao je 467.000 t: Otvorena pruga u smjeru Zlatar Bistrice: U daljini se vidi priključak iz teretnog kolodvora, gdje je i treća (bivša) blok kućica. Iza nje se odvaja i kolosijek prema nekadašnjem rudniku ugljena Batina Donja. Kolosijek još postoji i vidi se sa glavne pruge, a kako je sav zarastao u vegetaciju njegovo istraživanje prepuštam ekspertima za džunglopise. U međuvremenu preporučam prikaz kojeg je forumaški kolega zeljko256 objavio OVDJE. Ja se okrećem zapadnom ulazu u aktivni dio kolodvora Konjščina: Do zgrade kolodvora stigao sam na vrijeme da uhvatim Macosu na vlaku za Varaždin: Stiže mi vlak za povratak. Ugodno iznenađenje, klimatizirani Gredeljevac:

Kolodvor Konjščina zapravo se sastoji od dva dijela, uvjetno rečeno nekadašnjeg teretnog i današnjeg aktivnog. Oba imaju po četiri kolosijeka: Ovo nisam našao u signalnom pravilniku: Teretni dio kolodvora je žalosno prazan. Prilikom mog posjeta 2010. bili su parkirani vagoni Fals-z. Nema ga ni u Izvješću o mreži HŽ Infrastrukture, a duplo je dulji od danas aktivnog dijela: Ovo mora da je neki vic: Pogled na perone: Idemo prema zapadnom kraju kolodvora: Druga blok kućica, naravno napuštena. Ima i treća dalje niz prugu gdje se odvajaju kolosijeci nekadašnjeg teretnog kolodvora, ali do nje nisam išao: ŽCPR na zapadnom kraju kolodvora:

Gospođa opomenica u mirovini je, izgleda, previše popila: Najsmješniji ŽCPR kojeg sam vidio: Preko njega prelazi ova džunglostaza do rijeke Krapine: Još malo i stigli smo: Evo nas u kolodvoru: Na dijelu kolodvora koji se danas koristi sve skretnice su automatizirane: Izlazni signal u smjeru Budinšćine:

Tim kolosijekom je svojedobno dopreman lignit iz konjščinskih ugljenokopa u Termoelektranu Jertovec. Elektrana je otvorena 1954. godine i u početku je koristila ugljen, a od početka 1970-ih mazut. Zbog naglog skoka cijene nafte 1980. godine je počela koristiti prirodni plin. Termoelektrana Jertovec raspoložive snage 2x28 MW (plinskoturbinski agregati) i 2x10 MW (parnoturbinski agregati) danas se koristi kao rezerva u elektroenergetskom sustavu HEP-a. TE Jertovec bila mi je malo predaleko za obilazak pa koristim fotografije sa web stranice HEP-a, a prva je iz 1954. godine: TE Jertovec danas: Dobro mi dođe kao udobna staza do kolodvora: Pružna opomenica nepoznate prijašnje boje i svrhe: Rijeka Krapina sa željezničkog mostića: Ovdje se dugo vremena nije ništa kotrljalo: Zavoj pruge prema kolodvoru:

Dok zgrada izvana izgleda uredno i lijepo to se ne bi moglo reći za putnički prostor: A ništa bolji dojam ne odaje ni nekadašnje robno skladište:

Radovi na dionici Zagreb Glavni kolodvor - Kustošija toliko su ispremetali vozne redove i vozna sredstva da se ni Onaj visoko gore ne bi snašao. Moj Som za Zabok kasnio je u polasku 17 minuta jer se čekalo putnike iz prometala - nisam vidio kojeg - koje ih je dovezlo iz Zagreba. Ja sam se u međuvremenu udobno smjestio u gotovo praznu garnituru: Na putu između Zaprešića i Zaboka imali smo zaustavljanje ispred oba ŽCPR u Zaprešiću, oba sa spuštenom polubrkljom, a zatim dionicu lagane vožnje prema Novim Dvorima. No ubrzo smo uhvatili ritam do 120 km/h. U Zabok smo stigli točno na vrijeme da uhvatim Macosu za Varaždin. Na kraju nije bilo nikakvog razloga za brigu oko presjedanja jer je i taj vlak kasnio u polasku desetak minuta - čekao je vlakobus iz Krapenhagena. Blažena HŽ Infrastruktura... Putovanje ili tandrkanje od Zaboka do Konjščine potvrdilo je dojam lošeg stanja pruga. Na potpuno ravnom terenu bilo je nekoliko puzanja, između ostalog preko mostića na nekom potočiću, a tek negdje od Poznanovca činilo se da brzina iznosi relativno pristojih 80 km/h. Evo me konačno u Konjščini, a Macosa će dalje prema Varaždinu: Kolodvor, prvi put Konjščina je međukolodvor na pruzi R201 Zaprešić - Čakovec, na kilometarskom položaju 47+140. Od susjednog kolodvora Zlatar Bistrica u smjeru Zaprešića udaljen je 8 km, a od kolodvora Budinšćina u smjeru Čakovca 10 km. Prema Izvješću o mreži za 2024. godinu najveća dopuštena duljina vlakova na 2. i 3. kolosijeku je 270 m, a najveća dopuštena brzina kroz kolodvor je 80 km/h. Zgrada kolodvora Konjščina u prošlosti, točna godina nepoznata: Odmah sam uspostavio diplomatske odnose s prometnikom u službi. Imam dojam da je gospodinu bilko drago što netko ''izvanjski'' uopće pokazuje interes za ovu lokaciju. Civilna strana: Tri sličice iz Prometnog ureda: