DB

Kad si objavil da buš obradil te mistične ceste, očekival sam ih u "Cestovnom prometu" ... no nakon čitanja "putopisa", sasvim sam zadovoljan da je ovde gde je, jer daje priliku za spontanije nadopune. A ima ih - iz vlastitih iskustava i pokojom pričicom ... No, kak sam svojedobno ustvrdil - Gorani (i ini priženjeni) vole ih zamrsit:

Iz nekog razloga, po Gugletu se nemre putovati kružno, nego samo od A do Be, pa za punu relaciju treba malo mašte ... i dobra auto-karta. Na kraju - šta reći? Koju posluku porati ...? Bil je to jedan zanimljivo potrošen dan, u dobrom društvu i u krajevima koje nisam do tad pohodil. Ostaje neispunjen plan ... za buduće izlete i nadam se, u do kraja obnovljen Veliki Tabor.

Šesta etapa, od Kumrovca do kolodvora Klanjec: Simboličan prizor pred kolodvorskim vratima: U smjeru Kumrovca: U smjeru ćenife: Ćenifa: Na kraju, sedma etapa do polaznog kolodvora:

Da konačno završim putešestviju: Ovu vožnjicu iz kumrovečkog kolodvora u Kumrovec ni ne brojim u etapu, al samo da zabilježim, da nismo pješačili (osim Stanleya do sljedeće fotke). Malo smo prošvrljali ispred ulaza u granitno etno-selo Kumrovec (ime navodno potječe od "kumer" - kaj inače znači žitko blato, mulj ... ) Zatim su gladuši došli na svoje ... a neko je prije polaska zaboravil ispraznit sadržaj na prikladnijem mjestu: Nije mi bila namjera dočarati impresionistički ugođaj, tek je valjda brzina bila presudna za nemirnu ruku ... no nek bude zabilježeno ...

Znal sam koga treba piknut ... Bilježim se sa štopanjem! Također. Mogu sve ovo samo potpisat. I hvala na trudu!

Ni grtalice ...?

Meni je interesantno kak se gravura još uvijek drži ko nova!

Putnik ...?

Kolko se sećam, ja sam rekel "vozi Miško".

Peta etapa, od stajališta Zagorska Sela do kolodvora Kumroveec: Vozilo na kolodvoru, ko zna nakon kolko vremena: Pogled prema zahodima ... i kraju kolodvora: Pogled prema početku, s kojeg se jednog dana očekuje sljedeći vlak: Još jedan pogled na zaboravljeni vozni red: Slikanje obavijesti da odzgora pada fasada: Ono vozilo sprijeda:

Peta etapa, od Miljane do stajališta Zagorska Sela (u Plaviću ): Šoder, Ivo, Šime (ili: ispravljanje krivog voznog reda) Otud smo došli (i tam se vraćamo): Tam je žica i Slovenija i tam nejdemo: Tu se križaju nevažna cesta i nepotrebna pruga. Uz prugu je Imeno: Na ovu stranu prema Kumrovcu: Peronska arheologija:

Četvrta etapa Veliki Tabor - Miljana: Dvorac Miljana (samo) s ceste (glad je činila svoje ...): Ćuprija prek ribnjaka - kom to ne treba? Spremanje dojmova u Olympus:

Kad smo izašli, njih dva su krenuli okolo i nizbrdo po blatu ... Bilo je neminovno da se pojave s druge strane: I zadnji snimak sa vidikovca:

Onaj Olympusar je već postavil skoro sve interesantne motiive iznutra, pa se moram požurit prije ostale dvojice. Pogled u jednu zatvorenu kulu preko elektrovodova: Helebarde i ostala skalamerija iz drugog rakursa: Obloki, kaki su negda bili: Propuuuh! Zatvaraj! Yogi-fotelja: Jedna soba je posvećena Malom Taboru - tak smo saznali otkud Irci u Zagorju (i zakaj su Irci postali poznati ljubitelji pijače):

Čini ti se, to je bil Veli Jožek pod Matafunom.

Treća etapa je bila najkraća - z brega na breg: Glavni cilj: S druge strane graševinci: I kokice: Ooo kralju, otvorite dveri - stigli su Argonauti! Iza dveri je već viđena kočija iz možda napoleonskih vremena, pa idemo u dvorište koje se upravo opločava - lomljenim kamenom u mediteranskom stilu. U svakom vinskom podrumu su - a kaj drugo nek bačve (već viđene) - i naravno, stolac z eksplicitnim naslonom: Dvorište je prilično razvedeno (zapravo, zavinuto ko kifl) - pogledi z galerija: Druga vura biiijeee, smrt bela kost!

Malo vremena nije dalo za detaljni obilazak ... ... pa se koristil zoom:

Malo o grofima Ratkay ... Zagorci bi rekli o Ratkajcima. Mali Veliki Tabor

Oni dvojica sigurno neće o ćenifama ...

Ma nije to to - i vraga se postavil - lovil sam ga objektivom ko muhomlatom muhu.

Druga etapa - Veliko Trgovišće - Gubaševo - Tuheljske toplice - Tuhelj - Desinić (tu smo nakratko stali radi već viđene fotke) - Grešna Gorica (za koju sam prvi put čul jučer ): Parkirali smo se: Otuda smo došli: Tuda nastavljamo: I Zagorci Minimundus imaju: Da se čovjek zapita - treba li uopće dalje?

Prednja fasada škole, ZNA SE čija rit je grijala klupe u njoj: Ne znam zakaj imam dojam da ni kad je bila nova, nije bila tak ufitiljena ...? Jedna sasvim drukča arhitektura, koja potpuno odudara od ove prek puta, od stare tradicionalne ... i one univerzalne i bezlične, stvarane bez nacrta u 60-im, 70-im, 80-im ... ovu smeđu drvenjaru sa zelenim prozorima i belim ogradama i podnožjem smjestil bi prije u Moslavinu: Umjesto divljenja fasadexu na K.u.K. školskoj zgradi, zašel sam malo do pozadine, autentično opločene i aneksirane staklom, liftom i dinamičnim spomenom na najdražeg đaka: Parketi i klupe od prvoklasne hrastovine kojom bi se nekadašnji đak ponosil i na Pantovčaku, zidovi s nekim umjetničkim (?) nabačajem i Sunđer-Bob ko tradicionalni zagorski japica domaći: Globus nije dio interijera - neplanirano mi je Portos uletil u kadar. Pogled kroz PVC stolariju na krov aneksa - nisam mogel odoljeti zelenom krovu: Poslije škole, kolodvor. Jednu postavu sa civilne strane ste već vidli, milenijska s pružne slijedi, a ja sam se posvetil veselom labradoru kojeg je bilo skoro nemoguće uhvatit u pravi kadar. Setil sam se Seabrala - kak njemu lajavci uvijek poziraju ko za naslovnicu Veterinarskog lista? Gazdarica se silno brinula da joj takav euforični pes ne podleti pod dolazeći vlak ... samo se pitam zakaj ga je onda uopće otkopčala na takvom mestu i u to vreme?

Ekspedicija je započela sabiranjem na parkiralištu zaprešićkog kolodvora, dok smo čekali Portosa & Medomobil: U međuvremenu smo otkrili da je trač da je kolodvorska biblioteka zatvorena, netočan. Artefakte ima Pfaff. No, stigel je Portos, ukrcali smo se i krenuli putem: Iako na karti koja bu se pojavila kasnije, ulaz po dotičnoj cesti u Krapinsko-zagorsku županiju je na bregu između Žeinaca i Velikog Trgovišća, Hrvatsko Zagorje je geografski ipak veće od te geopolitičke podjele: omeđeno je sa zapada rijekom Sutlom, s juga rijekom Savom, s jugoistoka planinom Medvednicom, s istoka gorom Kalnikom, a sa sjevera planinom Ivanščicom, gorom Strahinčicom, Macelj-gorom i opet Sutlom. Tak da smo geografski u Zagorje stigli već kad smo na Aleji Bologne prešli spojnicu medvedničkog hrpta sa Savom. Nekih osobitosti na toj lokalnoj cesti nema (osim da prolazi selima čiji nazivi na pruzi R201 - Zaprešić - Zabok - Varaždin - Čakovec imaju istoimene nazive kolodvora i stajališta). Nakon zasjedanja u Kajbar u Trgovišću, upal mi je u kadar ovaj molitvenik: Iz centra smo se vratili na početak, do kuće u kojoj je navodno rođen izvjesni F. T. Lijevo je biblioteka: Kak je već napisano, Portos i ja smo ostali ispred, pa je mene privuko ovo križopetje s Jezušom, kartom i zastavama K-Ivice: Pogled kakvog ima Jezuš: Za to vreme, Portos je našel ovog peseka (il on njega?) - nisam baš ekspertan u psećim pasminama, al nekak mi djeluje ko mješanac čivauve i neke krznate pasmine, tim više kaj nije pustil ni glasa, a mali mehikanci su poznati po bjesomučnom lajanju. Dakle, ovo je neka maza koja oblizuje kolko god je to moguće kroz mramor, kamen i željezo:

Zapravo dve. Doduše, dojam možda vara kad su oči gladne - medenica je duga manje od pedlja.

Tamo otkud izlazi ona u Borosanama ... vežeš gaće?