DB

Kad smo izašli, njih dva su krenuli okolo i nizbrdo po blatu ... Bilo je neminovno da se pojave s druge strane: I zadnji snimak sa vidikovca:

Onaj Olympusar je već postavil skoro sve interesantne motiive iznutra, pa se moram požurit prije ostale dvojice. Pogled u jednu zatvorenu kulu preko elektrovodova: Helebarde i ostala skalamerija iz drugog rakursa: Obloki, kaki su negda bili: Propuuuh! Zatvaraj! Yogi-fotelja: Jedna soba je posvećena Malom Taboru - tak smo saznali otkud Irci u Zagorju (i zakaj su Irci postali poznati ljubitelji pijače):

Čini ti se, to je bil Veli Jožek pod Matafunom.

Treća etapa je bila najkraća - z brega na breg: Glavni cilj: S druge strane graševinci: I kokice: Ooo kralju, otvorite dveri - stigli su Argonauti! Iza dveri je već viđena kočija iz možda napoleonskih vremena, pa idemo u dvorište koje se upravo opločava - lomljenim kamenom u mediteranskom stilu. U svakom vinskom podrumu su - a kaj drugo nek bačve (već viđene) - i naravno, stolac z eksplicitnim naslonom: Dvorište je prilično razvedeno (zapravo, zavinuto ko kifl) - pogledi z galerija: Druga vura biiijeee, smrt bela kost!

Malo vremena nije dalo za detaljni obilazak ... ... pa se koristil zoom:

Malo o grofima Ratkay ... Zagorci bi rekli o Ratkajcima. Mali Veliki Tabor

Oni dvojica sigurno neće o ćenifama ...

Ma nije to to - i vraga se postavil - lovil sam ga objektivom ko muhomlatom muhu.

Druga etapa - Veliko Trgovišće - Gubaševo - Tuheljske toplice - Tuhelj - Desinić (tu smo nakratko stali radi već viđene fotke) - Grešna Gorica (za koju sam prvi put čul jučer ): Parkirali smo se: Otuda smo došli: Tuda nastavljamo: I Zagorci Minimundus imaju: Da se čovjek zapita - treba li uopće dalje?

Prednja fasada škole, ZNA SE čija rit je grijala klupe u njoj: Ne znam zakaj imam dojam da ni kad je bila nova, nije bila tak ufitiljena ...? Jedna sasvim drukča arhitektura, koja potpuno odudara od ove prek puta, od stare tradicionalne ... i one univerzalne i bezlične, stvarane bez nacrta u 60-im, 70-im, 80-im ... ovu smeđu drvenjaru sa zelenim prozorima i belim ogradama i podnožjem smjestil bi prije u Moslavinu: Umjesto divljenja fasadexu na K.u.K. školskoj zgradi, zašel sam malo do pozadine, autentično opločene i aneksirane staklom, liftom i dinamičnim spomenom na najdražeg đaka: Parketi i klupe od prvoklasne hrastovine kojom bi se nekadašnji đak ponosil i na Pantovčaku, zidovi s nekim umjetničkim (?) nabačajem i Sunđer-Bob ko tradicionalni zagorski japica domaći: Globus nije dio interijera - neplanirano mi je Portos uletil u kadar. Pogled kroz PVC stolariju na krov aneksa - nisam mogel odoljeti zelenom krovu: Poslije škole, kolodvor. Jednu postavu sa civilne strane ste već vidli, milenijska s pružne slijedi, a ja sam se posvetil veselom labradoru kojeg je bilo skoro nemoguće uhvatit u pravi kadar. Setil sam se Seabrala - kak njemu lajavci uvijek poziraju ko za naslovnicu Veterinarskog lista? Gazdarica se silno brinula da joj takav euforični pes ne podleti pod dolazeći vlak ... samo se pitam zakaj ga je onda uopće otkopčala na takvom mestu i u to vreme?

Ekspedicija je započela sabiranjem na parkiralištu zaprešićkog kolodvora, dok smo čekali Portosa & Medomobil: U međuvremenu smo otkrili da je trač da je kolodvorska biblioteka zatvorena, netočan. Artefakte ima Pfaff. No, stigel je Portos, ukrcali smo se i krenuli putem: Iako na karti koja bu se pojavila kasnije, ulaz po dotičnoj cesti u Krapinsko-zagorsku županiju je na bregu između Žeinaca i Velikog Trgovišća, Hrvatsko Zagorje je geografski ipak veće od te geopolitičke podjele: omeđeno je sa zapada rijekom Sutlom, s juga rijekom Savom, s jugoistoka planinom Medvednicom, s istoka gorom Kalnikom, a sa sjevera planinom Ivanščicom, gorom Strahinčicom, Macelj-gorom i opet Sutlom. Tak da smo geografski u Zagorje stigli već kad smo na Aleji Bologne prešli spojnicu medvedničkog hrpta sa Savom. Nekih osobitosti na toj lokalnoj cesti nema (osim da prolazi selima čiji nazivi na pruzi R201 - Zaprešić - Zabok - Varaždin - Čakovec imaju istoimene nazive kolodvora i stajališta). Nakon zasjedanja u Kajbar u Trgovišću, upal mi je u kadar ovaj molitvenik: Iz centra smo se vratili na početak, do kuće u kojoj je navodno rođen izvjesni F. T. Lijevo je biblioteka: Kak je već napisano, Portos i ja smo ostali ispred, pa je mene privuko ovo križopetje s Jezušom, kartom i zastavama K-Ivice: Pogled kakvog ima Jezuš: Za to vreme, Portos je našel ovog peseka (il on njega?) - nisam baš ekspertan u psećim pasminama, al nekak mi djeluje ko mješanac čivauve i neke krznate pasmine, tim više kaj nije pustil ni glasa, a mali mehikanci su poznati po bjesomučnom lajanju. Dakle, ovo je neka maza koja oblizuje kolko god je to moguće kroz mramor, kamen i željezo:

Zapravo dve. Doduše, dojam možda vara kad su oči gladne - medenica je duga manje od pedlja.

Tamo otkud izlazi ona u Borosanama ... vežeš gaće?

Događa se ... Inače, na druženjima uživo grizem samo ćevape i burek, a s forumašima samo ufino.

Ne. Izgleda da ih je Paf izmoril, pa se nisu usudili priviriti van.

Meni promaknu i nove skretnice, a kamoli tam neke lokomotive.

Mogli bi ga nazvati Ljama-express ...

Povratak je bil u 3 i 10 za Yu... ne, ne, to je krivi film - točno u podne sa 702: Neka nepoznata lokomotiva: Sasvim pristojan interijer: Pa opet malo exterijera:

A-ja-ja-ja-jaj! Nego, da ne ostanem dužan jučerašnji jelovnik: Ćevapi su inače reklamirani kao bosanski, s popustom 30%. To se već moglo nazvat tim plemenitim imenom, iako, za moj ukus fali začina. Donekle sam ih nadoknadil solju i paparom ... Lokacija? Uz šator na ovoj mojoj fotki.

A štaću, kad nemam ... Kugle su vrlo jestive, s puno šlaga i zračnih mjehurića, grah ima podjednaku cijenu kestenju, a zamrzavajuća tehnologija osigurava produljenje sezone.

Slijedila je potraga za nahvaljenom bibliotekom ... na sreću, dok je Paf hrkal posle ručka, njegov račun je otkril adresu (Županijska 43). Šta ćeš ... - A daj jedne ćevape. (NOMEN EST OMEN) No, neš' su mi ti ćevapi bili šmensi, previše industrijski, sa šmekom na Vegetu, nedovoljno rahli i preblijedo pečeni ... uz dvije tanke šnite naranđe (!?) s kapljom balzamičke kvasine na tanjuru, malu zdjelicu vrhnja i isto tak malu zdjelicu luka. Ima malo poviše, na istoj strani ulice, dvije kebabdžinice - prava hrana za raju. Bez obzira na blijedi dojam, trebalo je protegnuti noge, pa sam svratil u svoju omiljenu slastičarnicu na početku Ribarske ulice (poćinje na sjevernom ćošku glavnog gradskog Starčevićevog trga) i gde su gle čuda, imali još kestenovih kugli! Prije početka: Pa s pogledom na unutrašnjost: Eto i ćage za financ-efendiju:

Nadam se da mi autor ne bu zameril kaj se šlepam na njegovim dojmovima, al jedno poslijepodnevno baratanje mobitelom baš i nije vredno vlastite teme ... (ak bu zameril ... ima onih sa plavim slovima ) Već godinama kad poslovno stižem u metropolu komaraca, odsjedam ovde: Da, da - to je ona ulica kojom ide trajvan prema kolodvoru. Na ćošku se križa s ovom dojmljivog imena: Malo interijera: Svjesno i namjerno odabran RTL, jer je u tom trenutku bila ova šareno-zelena vrtna dekoracija, za ravnotežu kompozicije sa pozadinskim portretom. Pijedestal za njegovo veličanstvo: Još malo zlatno-mjedenoga kiča: Bacio sam poglede na / uz i niz ulicu:

Nije baš da bude putopis, ali bude put ... No vidjevši kako lege jamraju na svakog ko u njihovom dvorištu kupi tramvajsku kartu, a da ju oni ne carine, odlučil sam ovim putem najavit da sam od sutra do preksutra u Osijeku, pa ko ima volje i vremena sutra popodne samnom popit kav...pivu, bi'će mi dragodiklić. Dogovor putem privatne

Ama nije, to je bilo na sjeveroistočnim padinama Ćićarije.

Opasno je to, mogli bi u doskoku nać Tuđmanov kamen-temeljac. (jel se ovo još računa u Gorski Kotar?)