DB

U vremenima intenzivnog spajanja dvije najstarije dionice autocesata u Rvata, dok je s Orehovice do Grobnika bila ta simbolična dionica, onda rvacka izmišljotina tzv. poluautocesta Oštrovica - Kikovica (najpoznatija iz meteoroloških izvještaja), njezin isto tako polunastavak kroz Tuhobić do Kupjaka, gdje se preko nečije njive spojila na staru riječku, povratci s mora za purgere su bili tek nastavak vjekovnih vožnji u kolonama, samo s povremeno promijenjenim novim trasama. No jednog ljeta me je pogled na autokartu narajcal da mjesto nastavka prema Skradu i Donjoj Dobri, presječem taj luk koji ide daleko na sjever, gotovo pravcem ptičjeg leta duž te nikad viđene Ravne Gore. Rečeno - učinjeno. Taman smo se iskrcali s najgore poluatoceste u Svemiru (dokrajčili je navrat-nanos dva najiscerenija Tukijeva ministra u studenom 96-e godine) i odma na prvom križanju skrenuli iz kolone preme Ravnoj Gori. Kaj reći? Prometa uopće nije bilo, cesta skoro ravna, što vertikalno, što horizontalno, asfalt ko novi, simpatično, tradicionalno, pomalo podugačko naselje ... milina! Nekak mi je ispal iz sjećanja taj Jablan ... no dobro se sjećam iznenađenja kad smo se počeli spuštat po Vrbovskom ... nikad kraja - a onda opet penjanje. I sve u Vrbovskom. Da, da nije bilo toga dole-gore, bila bi to idealna trasa za ubuduće ... no, onda je Jura Orlovac spojil oba kraja A6 u cjelinu (doduše, još uvijek od Grobnika do Vukove Gorice polovično), al kontinuitet i veće brzine su uspostavljene, a ja tek ovih dana saznajem da je to bila Karolina.

Himersaft sam fakat ispustil iz mašte, no to se obično prodavalo u zabačenijim krčmama, kojima se valjda nije ispaltilo naručivat Cocktu. Za ove katastarsko-cestarske bedastoće, ote mi riječ iz usta.

Iako sam svojedobno sporadično čital o tim cestama, pa i videl karte trasa, obično su bile previše nepregledne i neprispodobive vremenu, tak mi je ovo prvi (i iznenađujući) podatak da se Lujzijana ne poklapa od početka s riječkom cestom. Fotku motela moram ponoviti u cijelosti, jer me za njega vežu sjećanja prvog odlaska na more (šta'š, dolazak Rvata na more je uvijek mitski događaj) u našem Fići (ranije se putovalo brzim preko Bosne). Bilo je ljeto '66., išli smo u Selce i ovdje smo prvi put skrenuli - tata i mama na kavu, a ja, valjda orandžadu ili Cocktu (za informaciju mlađem naraštaju - to su onda bila jedina dva dječja pića - Pepsi se pojavila sljedeće godine, a CocaCola još par godina kasnije). Ugodan ambijent i na ljetnim vrućinama - s terase se moglo promatrati rijeku, brda, promet po cesti ... šta'š više - i danas ti treba istovrsni predah! Prolazile su godine, stari se izvještil u vožnji, pa se do Primorja vozilo u jednom cugu (ev. sa stajanjem u Severinu na Kupi), promjenila se i destinacija (Dalmacija), tak da je dotični motel ostal neposjećen ... dok '94. nismo kupili apartman u mitskoj Uvali Scott. I kad smo prvi put krenuli već zaboravljenom riječkom cestom, pojavila se želja za kavom - i opet našli stari dobri motel. Jedino novo je bilo mjesto Jarče Polje.

Kad si objavil da buš obradil te mistične ceste, očekival sam ih u "Cestovnom prometu" ... no nakon čitanja "putopisa", sasvim sam zadovoljan da je ovde gde je, jer daje priliku za spontanije nadopune. A ima ih - iz vlastitih iskustava i pokojom pričicom ... No, kak sam svojedobno ustvrdil - Gorani (i ini priženjeni) vole ih zamrsit:

Iz nekog razloga, po Gugletu se nemre putovati kružno, nego samo od A do Be, pa za punu relaciju treba malo mašte ... i dobra auto-karta. Na kraju - šta reći? Koju posluku porati ...? Bil je to jedan zanimljivo potrošen dan, u dobrom društvu i u krajevima koje nisam do tad pohodil. Ostaje neispunjen plan ... za buduće izlete i nadam se, u do kraja obnovljen Veliki Tabor.

Šesta etapa, od Kumrovca do kolodvora Klanjec: Simboličan prizor pred kolodvorskim vratima: U smjeru Kumrovca: U smjeru ćenife: Ćenifa: Na kraju, sedma etapa do polaznog kolodvora:

Da konačno završim putešestviju: Ovu vožnjicu iz kumrovečkog kolodvora u Kumrovec ni ne brojim u etapu, al samo da zabilježim, da nismo pješačili (osim Stanleya do sljedeće fotke). Malo smo prošvrljali ispred ulaza u granitno etno-selo Kumrovec (ime navodno potječe od "kumer" - kaj inače znači žitko blato, mulj ... ) Zatim su gladuši došli na svoje ... a neko je prije polaska zaboravil ispraznit sadržaj na prikladnijem mjestu: Nije mi bila namjera dočarati impresionistički ugođaj, tek je valjda brzina bila presudna za nemirnu ruku ... no nek bude zabilježeno ...

Znal sam koga treba piknut ... Bilježim se sa štopanjem! Također. Mogu sve ovo samo potpisat. I hvala na trudu!

Ni grtalice ...?

Meni je interesantno kak se gravura još uvijek drži ko nova!

Putnik ...?

Kolko se sećam, ja sam rekel "vozi Miško".

Peta etapa, od stajališta Zagorska Sela do kolodvora Kumroveec: Vozilo na kolodvoru, ko zna nakon kolko vremena: Pogled prema zahodima ... i kraju kolodvora: Pogled prema početku, s kojeg se jednog dana očekuje sljedeći vlak: Još jedan pogled na zaboravljeni vozni red: Slikanje obavijesti da odzgora pada fasada: Ono vozilo sprijeda:

Peta etapa, od Miljane do stajališta Zagorska Sela (u Plaviću ): Šoder, Ivo, Šime (ili: ispravljanje krivog voznog reda) Otud smo došli (i tam se vraćamo): Tam je žica i Slovenija i tam nejdemo: Tu se križaju nevažna cesta i nepotrebna pruga. Uz prugu je Imeno: Na ovu stranu prema Kumrovcu: Peronska arheologija:

Četvrta etapa Veliki Tabor - Miljana: Dvorac Miljana (samo) s ceste (glad je činila svoje ...): Ćuprija prek ribnjaka - kom to ne treba? Spremanje dojmova u Olympus:

Kad smo izašli, njih dva su krenuli okolo i nizbrdo po blatu ... Bilo je neminovno da se pojave s druge strane: I zadnji snimak sa vidikovca:

Onaj Olympusar je već postavil skoro sve interesantne motiive iznutra, pa se moram požurit prije ostale dvojice. Pogled u jednu zatvorenu kulu preko elektrovodova: Helebarde i ostala skalamerija iz drugog rakursa: Obloki, kaki su negda bili: Propuuuh! Zatvaraj! Yogi-fotelja: Jedna soba je posvećena Malom Taboru - tak smo saznali otkud Irci u Zagorju (i zakaj su Irci postali poznati ljubitelji pijače):

Čini ti se, to je bil Veli Jožek pod Matafunom.

Treća etapa je bila najkraća - z brega na breg: Glavni cilj: S druge strane graševinci: I kokice: Ooo kralju, otvorite dveri - stigli su Argonauti! Iza dveri je već viđena kočija iz možda napoleonskih vremena, pa idemo u dvorište koje se upravo opločava - lomljenim kamenom u mediteranskom stilu. U svakom vinskom podrumu su - a kaj drugo nek bačve (već viđene) - i naravno, stolac z eksplicitnim naslonom: Dvorište je prilično razvedeno (zapravo, zavinuto ko kifl) - pogledi z galerija: Druga vura biiijeee, smrt bela kost!

Malo vremena nije dalo za detaljni obilazak ... ... pa se koristil zoom:

Malo o grofima Ratkay ... Zagorci bi rekli o Ratkajcima. Mali Veliki Tabor

Oni dvojica sigurno neće o ćenifama ...

Ma nije to to - i vraga se postavil - lovil sam ga objektivom ko muhomlatom muhu.

Druga etapa - Veliko Trgovišće - Gubaševo - Tuheljske toplice - Tuhelj - Desinić (tu smo nakratko stali radi već viđene fotke) - Grešna Gorica (za koju sam prvi put čul jučer ): Parkirali smo se: Otuda smo došli: Tuda nastavljamo: I Zagorci Minimundus imaju: Da se čovjek zapita - treba li uopće dalje?

Prednja fasada škole, ZNA SE čija rit je grijala klupe u njoj: Ne znam zakaj imam dojam da ni kad je bila nova, nije bila tak ufitiljena ...? Jedna sasvim drukča arhitektura, koja potpuno odudara od ove prek puta, od stare tradicionalne ... i one univerzalne i bezlične, stvarane bez nacrta u 60-im, 70-im, 80-im ... ovu smeđu drvenjaru sa zelenim prozorima i belim ogradama i podnožjem smjestil bi prije u Moslavinu: Umjesto divljenja fasadexu na K.u.K. školskoj zgradi, zašel sam malo do pozadine, autentično opločene i aneksirane staklom, liftom i dinamičnim spomenom na najdražeg đaka: Parketi i klupe od prvoklasne hrastovine kojom bi se nekadašnji đak ponosil i na Pantovčaku, zidovi s nekim umjetničkim (?) nabačajem i Sunđer-Bob ko tradicionalni zagorski japica domaći: Globus nije dio interijera - neplanirano mi je Portos uletil u kadar. Pogled kroz PVC stolariju na krov aneksa - nisam mogel odoljeti zelenom krovu: Poslije škole, kolodvor. Jednu postavu sa civilne strane ste već vidli, milenijska s pružne slijedi, a ja sam se posvetil veselom labradoru kojeg je bilo skoro nemoguće uhvatit u pravi kadar. Setil sam se Seabrala - kak njemu lajavci uvijek poziraju ko za naslovnicu Veterinarskog lista? Gazdarica se silno brinula da joj takav euforični pes ne podleti pod dolazeći vlak ... samo se pitam zakaj ga je onda uopće otkopčala na takvom mestu i u to vreme?