DB

Naruči od Pfaffa da izvuče onu babu:

Mora da se obližnja Razvala zove po nekom koji to nije napravil ...?

Ma oće to kad smo slični: po stasu, frizuri, ćorama ...

Kom se zeza, nek me fotošopira. Kaj je rekel fotograf umjesto "čiiiz", da ste ozbiljni ko na ćenifi?

Moram ostat dosljedan i ispravit: ime prijelaza je "Milja". Inače, iako značajna, nemam baš neke drage uspomene s te ceste - uglavnom dosadna, skoro uvijek (kad mi je trebala) zakrčena u oba smjera. Automatski uređaj na ŽCP-u je znatno popravil protočnost i smanjil čekanja na razinu prosječnog gradskog semafora.

Ts, ts, ts ... A ovo: No da - ima nekaj posebno u tom kak cesta, nakon probijanja uz kameni usjek, najedamput postane gradska ulica i za kratko se spusti u centar grada, na razinu rive.

Tja, ja pamtim Delnice po Hotelu Risnjak gde su mi ponudili specijalitet kuće - palačinte punjene sladoledom i šumskim bobicama.

Kad smo se one povijesne '66. godine vraćali s moreta, ovde smo stali "na kavu". Bili smo pomalo gladni, a na jelovniku su bili fileki. Meni je to zvučalo jako egzotično, zamislil sam si nekakve fantastične štrudle i stara je naručila ... Možete si zamislit kad dete mesto kolača dobije - čušpajz? No, hrabro sam gurnul žlicu nutra i bil sam oduševljen tim otkrićem. Inače, ova benzinska pumpa ima dobru osobinu da se nalazi unutar desnog zavoja i uzbrdice za smjer prema Zagrebu. To je jedan prijatelj iskoristil kad je vozil iza kamiona, pa je skrenul na pumpu, protutnjal kroz nju i ubacil se ispred kamiona na izlazu. Pokušal sam i ja jedamput isto, al su ovi na cesti bili prebrzi. Da dokrajčim priču iz '66. godine - odma nakon prolaska Skrada, na ovo ugibalište, iako na suprotnoj strani u smjeru mora, stari je skrenul i parkiral Fiću, a stara je onda izvukla aluminijsku provijant-dozu s pohanim picekom, paradajzima i paprikama ... pa smo blagovali - kak je onda bil red, način i običaj ...

Između Nad(z)vučnika i Stubice je nekolko dugih pravaca s isprekidanim linijama - olakšanje za gnjavaže u kolonama. Sljedeća mogućnost je tek ispred Donje Dobre i kroz nju ... Ajajajajaj. To je bila baš biblioteka po mojem ukusu.

Kak (se) nisam prečesto vozil po staroj riječkoj, nisam niti imal običaj svraćat na glodanje janjetine - jednostavno, zbog (familijarne) skepse prema takvoj prehrani (gostioničarskoj - janjetinu inače obožavam), a i zbog toga jer se tri-četri sata produlje na pet-šest, a još k tome platiš mačka u vreći ... No, na povratku s jednog simpozija iz Opatije, nagovoril nas kolega (a i nije nas trebal puno nagovarat, jer nam je umjesto vlaka ponudil prijevoz u njihovom kombiju ) da svratimo u Rim na janjetinu ... Dobil sam neke sive, ohlađene, nedefinirane dijelove nečega kaj je možda meketalo i koju godinu ranije ... Tak da nakak ne dijelim žal s navodnim ljubiteljima te aleje. Uvijek sam se pital: zakaj na Kupi / a gde je Kupa?! Kultno mjesto je bilo zgodno jer su tu znali skrenut kamiondžije iz kolone ispred mene, pa ja po gasu ... Tak da nisam imal običaj svraćat ni u dotičnu biblioteku. No, ima jedan izuzetak: ljeto 90-i-neke, nedjelja, rano poslijepodne, zvoni telefon. Zove frendica, sva usplahirena, da su imali (ona i frend, njezin budući) sudar na putu iz Novog Vinodolskog, da je nju dopeljal neki u Severin, da telefonira svim frendovima i poznatima, a da nikog nema doma (onda su se mobiteli reklamirali ko omanji koferi), pa jel ih ja mogu doć pošlepat do Zagreba. Dobro, pitam ja, a kaj se dogodilo, kakva je situacija s njima, s autom (Stojadin Mediteran), jel auto pokretan ... a ona, da kolko zna - otpala je ratkapa! Ajde dobro, doktorica je pa s te strane je valjda sve kak tvrdi da je OK, Yugo od starog je na sreću bil kod mene, pa sam rekel da mogu krenut odma i da sam za malo više od sata tam i da se nadam da je Stojadin pokretan (mislim da je razbil kiler, pa nije mogel dalje, a pleh koji je strugal po kotaču je poravnal sa sekirom koju je posudil u najbližoj kući). I tak smo se našli na kavi u Severinu, mislim da su me častili i sa štrudlom (je, je, kad god da sam ih probal, bili su dobri). Onda smo se zaputili par kilometri dalje, zakopčali Stojadina i krenuli polako ... Taj "polako" je rezultiral kolonetinom za nama ko da smo stari FAP s prikolicom ... i negde oko Rima / Zdihova preticanjem po punoj crti. U zao čas - navrh brda je bila revna karlovačka policija. Ispratili smo jadnika slijeganjem ramena ... uglavnom, sretno smo stigli doma i odma proslavili u kvartovskoj biblioteci ...

Taj početni dio (tada još naravno nismo znali) Lujzijane, načeli smo negdje u 80-ima, kad su nas preusmjerili s ozaljske ceste na putu familiji u Črnomelj. Nekoga vraga su na onoj rekonstruirali i bogami, bila je to sasvim pristojna cesta, normalne širine, friško asfaltirana i sa sjajnim linijama ... no nepoznata, pa nam nije sjela ... Drugi put, 1. maja 1995. usmjerili ujaka i mene (a i sve purgere koji su se tog dana vraćali s produljenog vikenda u Primorju) u Vukovoj Gorici naokolo Karlovca, jer je tog jutra počela akcija "Bljesak", pa su bradonje razbijali crepovlje po Karlovcu. Doduše, mislim da smo u Netretiću nastavili prema Jurovskom Brodu, pa nekud preko Vivodine na Krašić i Jasku ... Eto tako i mali doprinos Lujzijane u zadnjem ratu.

Kaj je - je! Treba priznat da je ta cesta najsuvremenija od sve 4 ovde opisane. No, projektirana za diližanse i zaprežna kola, koja uglavnom nisu imale probleme s preglednošću, preticanjima i mi...policajcima. Da se čovjek zapita jel je i on imal Modnog Mačka ... Još uz takvu krizu identiteta, mora se priznati da se dinastija i dugo održala. No, da se ukratko prisjetim (svog) uvoda u sama imena: nisam potpuno siguran, al nekak mi se čini da sam za te tri babe prvi put čul u 7. razredu (i čini mi se, nije bilo popraćeno odgovarajućim zemljovidima, tek možda početnom i završnim točkama: Karlovcem, Rijekom, Bakrom i Senjom - očigledno, ne baš potpuno točno ... al takava nam je školska sudbina). No, uz pokoji dokumentarac, koji se bi dotaknul imena i pokoje dionice iz sela il općine u dotičnom dokumentarcu, dogodilo se i da se Lujzijana spomenula u revolucionarno-antifašističkom kontekstu, kad je cijela jedna epizoda "Kapelskih kresova" (hrvatska TV varijanta Mirka i Slavka) bila imenovana po cesti (mislim da se zvala "Lujzijana, čija li si" - il tak nekak). Ne sjećam se baš nešto sadržaja, al ponata je bila da je na kraju Žarko Radić - Jastreb: - komandant omladinske čete (il bataljona ...?) povel odred da stupa na umjetnoj mjesečini po makadamu (možda Rudolfini? ), nakon kaj su Digići otišli na paštašutu i kjanti u garnizone ...

Ni kad sam prolazil onuda, nije bilo nekog prometa, ali vrijedilo je stat radi kave, ćenife i najvažnije nezaboravnog pogleda! Strašno kaj je kod nas sve u stanju propasti. Kad sam jednog petka iz Dabra kretal u Uvalu Scott, zamolil me jedan aboličanin da ga prevezem do Senja. Inače mi je na gradilištu stalno spominjal majora Knežića (ko da su bili školski kolege ), a taj puta je sastavil kompletnu priču o njemu i gradnji Jozefine. Tada naravno nisam pojma imal ko je bil graditelj, a kamoli da sam čul i za Struppija ili Vukasovića, tak da sam njegve priče uzimal zdravo za gotovo ... Ta dionica, iako djelomično s puno ljepšim pogledima nego ranije spomenut sjeverni uspon na Kapelu, bitno je dulja pa ju smatram najgorom dionicom za vožnju na cijeloj Jozefini. Iako su uzdužni nagibi manje neugodni od kapelskih, veliki broj oštrih zavoja i serpentina tjera na stalno šaltanje brzina (od druge, pa mjestimično i do četvrte ... a na usponu se bi našlo i pokoje mjesto za prvu). Iako teorijski ima 3-4 mjesta za preticanje (najbolje je, čini mi se, pokraj groblja ), bolje je na to zaboraviti i ne uzrujavati se dok se ne ukažu senjske zidine. Uzevši u obzir teren, mislim da major Knežić i nije mogao bitno bolje trasirati cestu. No, tu se vraćamo na mog aboličanina i priču o Knežiću: veli on meni da je Knežić smjestio svoju kancelariju kraj oštarije u kojoj je služila zgodna konobarica. Narodna predaja dalje veli i da Knežić nije morao voditi cestu baš tuda, nego je mogao nekuda kraće ... al je prevladala, jel'te ljubav. I da je na kraju karijere pričal u gostioni/ama da je Car i Kralj Josip znal da je potrošil hrpu državnih škuda radi natakarce (a mi znamo da to ni bil Joža, nego Ferdo ), da bi ga dal objesiti navisoko i nakratko ispred bečke katedrale.

Ideja je da bi obradili recimo Karolinu i Lujzijanu, tur-retur u dva dana (sa noćenjem negdje na moretu), a isto tak i Lujzijanu i Rudolfinu.

Za dodati je da je Brinje (ili bolje reći izlaz iz Brinja) beskonačno dugačko (kaj znači 50 km/h, a brinjski policajci vole baš tu postavljati zasjede), slijedi jedan kraći pravac pogodan za preticanje, ponešto zavoja ... Kao kuriozitet, malo prije sela Prokike skreće se za Krivi Put. Nastavite ravno i, kak veli Pfaff, došli bute do zbrke svih mogućih cesata una lokaciji zvanoj Žuta Lokva. Zakaj žuta i zakaj lokva, nisam doznal nikad, no kolko znam, u Rvata nisu samo brđani skloni nadjevanju slikovitih imena ... Inače, interesantno je da od Duge Rese ovdje prvi put u ovom smjeru na Jozefini nailazite na znak STOP. Iako se D23 nastavlja od Brinja prema Vratniku, a D50 počinje od ovog križanja pa ide do Gračaca, smjer Otočac - Senj je položen kao glavna cesta, a smjer od Brinja kao sporedna. '96. sam onim ponedjeljcima kad sam išel za Otočac, čeznutljivo gledal smjer prema Vratniku ... jer tamo je iza brda Senj, a u Senju more ... Zapravo se naselje uz cestu (jedino od Žute Lokve do prijevoja Vratnik) zove Melnice. Cesta na ovom dijelu ima dosta mjesta za preticanje, ali je kroz Melnice ograničena brzina, zato to obavite ispred ili iza. Dionica do Vratnika je inače dosta slikovita, simpatično selo i lijepi pejzaži. Kod narečene zgrade, prilikom jednog puta iz Otočca prema Uvali Scott, stopiral me je jedan rvatski vojak. Preciznije, bilo je to zaustavljanje s izlaskom do sredine trake i podignutim rukama - ni slučajno ispruženi palac. Nije bilo izbora, zaustavil sam se misleći da je neka nevolja ... doduše, i bila je - on sam. Naime, bil je poprilično načitan. Zavalil se je na sic i počel mumljat kak je iz Rijeke, a njegva jedinica tu nekaj dela, pa da kam ja idem i jel bi ga prebacil do Rijeke. Ja njemu da mi se žuri, al da idem samo do Novog Vinodolskog ... a da OK, nek ja njega samo prebacim do Senja. Ajde dobro ... Došli mi u Senj, a on navalil da me časti (zato kaj sam ga prepelal). Reko, ajde da budem pristojan ... al onda smo zaredali po bibliotekama ... i kaj mislite, jel čudno da su ga u svima poznali?! A onda je navalil da ga ja vozim dalje, al da i još poijemo koju ... Kad sam već i na to pristal, jedva sam ga dobil u auto. E, a onda je počel show: otvaral je vrata u vožnji, pa je izbvadil pištolj(!?!) da bu pucal kroz prozor! Ko pozna Jadransku magistralu od Senja prema Novom, zna da tu nema ležerne vožnje, a onda još uz to smirivat hiperaktivnog domobrana da se svede na paket na sicu bar do Novog ... Uf - jedva sam ga se riješil i u Novome (svratil sam tam do prijatelja).

Negdje blizu mosta bile su svojedobno, na svakoj obali biblioteke. U slučaju lijepog vremena, a (pretpostavljam) i malog prometa, krasno mjesto za čitanje ...

Od Josipdola do Modruša treba iskoristit svaki ravni dio i isprekidanu liniju, jer slijedi najgora dionica kontinentalnog dijela Jozefine. Tu se ne bi složil - istinabog, majoru Knežiću sigurno nisu bile na pameti zaprege s više od 8 konja, no trasa po sjevernoj strani Kapele je prava tlaka! Iako nema puno serpentina, oštriji zavoji su nepregledni, a između njih su ili jako kratki pravci ili podulji blagi, ali nepregledni zavoji. K tome, uspon je nit za treću, nit za četvrtu (a u oštrijim zavojima samo za drugu) brzinu. Također, nit u spustu prema Modrušu nema sreće - u četvrtoj bez gasa ste prebrzi, a u trećoj motor urla. No, zato je strana prema Jezeranama pravi predah - relativno dugi ispruženi dijelovi ceste u relativno blagom nagibu, dopuštaju vožnju u četvrtoj s malo gasa, pa čak i u petoj bez gasa. Uzbrdo se kamiončine pretiču ko od šale. Do Jezerana treba tek spomenuti .. hm selo Razvala - jedina, ali brza serpentina ispred sela, i pokoji zavoj kroz selo, dalje je je do Jezerana cesta relativno ispružena. Iza Jezerana, kroz Križpolje pa sve do iznad Brinja, cesta je relativno ispružena, s relativno dosta mjesta za preticanje (pažnja molim - Križpolje je bilo oduvijek idealno za radar ).

Autor mi, nadam se, ne bu zamjeril kaj ove tri ceste pratim metropolocentrički (ta ionak su sve znamenite slike o dolascima Rvata na more ... o dolascima Dalmoša u metropolu ne bi bilo dosta boje ) - dakle, kad se prođe dvokatni most (ne preporučam da mu katnost provjeravate s ceste - lijepo dajte lijevi žmigavac i naslikajte se u Pafovoj pozi), vidikovac i kip, slijedi par gnjavatorskih zavoja, a onda nekolko ispruženih hektometara za brzo preticanje. Kolko se sjećam, do Skradnika još ima ponešto prilike za preticanja, pa ne baš do Josipdola i kroz Josipdol (osim ak se baš nađe traktor pred vama) ...

Iako samo ovo planiral napisat na kraju obilaska svih Pfaffovih opisa - prije svega, pišem ovo i da malo obnovim uspomene, no da i nadopunim one momente koje njegovim opisima nedostaju, jer, ruku na srce, vozačima je prije svega važna preglednost, prohodnost, tekuća, mirna i koliko je moguća, brza vožnja, a pejzaži, ljepote, ćenife ... pa i biblioteke su u drugom planu - dakle, moj je prijedlog da se dogovorimo da s jednim-dva auta i obiđemo sve 4 ceste. Taj puta s više fotkanja, bez žurbe, s naglaskom na vidikovce, biblioteke i ostale znamenitosti.

Taj nastavak neposredno iza Donjih Dubrava je provučen između niza brežuljaka, koji djeluju kao odavno osušeno riječno korito. Iz Svemira to izgleda ovako: Ništa posebno? A kamoli strašno! No, dojam vara. Kad se uputite tuda autom (nebitno u kojem smjeru), pojavljuje se niz nasuprotnih zavoja, prilično nepreglednih, a k tome je trasa za vožnju nit u trećoj, nit u četvrtoj. Ko želi, može probati sam (iako Guglov Pregled Ulica ne daje potpun dojam). Zato treba iskoristiti svaki ravniji dio nakon tog zapletaja crijeva do Tounja, jer i kroz Potok Tounjski i kroz Tounj pratite punu liniju.

Jozefinom (točnije, nastavkom od Duge Rese, za kojeg sam mislil da joj je tu početak) sam se prvi put vozil (bolje rečeno, bio vožen) krajem 70-ih. Išli smo za Ogulin kod frenda koji je tam imal viksu (odnosno, staru kuću, djedovinu ...). Tada je trasa još išla kroz Dugu Resu (il da velim preciznije: duž), s lijeve strane pruge i s lijeve strane Mrežnice. Čini mi se da je u Belavićima prešla prugu i spojila se na sadašnju trasu prije onih dosadnih zvečajskih zavoja ... Treba također napomenuti da je Jozefina odigrala značajnu ulogu u zadnjem ratu, kad su Lička magistrala, Maslenički most, Knin itd. bili okupirani od martićevaca. Veza kontinenta i Dalmaciije odvijala se cijelom Jozefinom, dijelom Jadranske magistrale do podvelebitskog pristaništa Prizne, dalje trajektom do paškog Žigljena, duž Paga i preko paškog mosta do Zadra i dalje ... Negdje, čini mi se u ratnim vremenima, počelo je prelaganje trase iz same Duge Rese preko brda i pruge kud ide danas, iznad Belavića. Onima koji ne poznaju dobro cestu, preporučam iskoristiti ravne dijelove na toj novoj trasi za preticanje, jer spomenuti zavoji kroz oba Zvečaja, pa skoro sve do pred Generalski Stol onemogućavaju svakog normalnog vozača da vozi s praznom cestom ispred i brzinom koju cesta i pristojni auti dopuštaju. Također je tada rađen i prvi nadvožnjak, onaj pokraj kamenoloma u Zvečaju, tak da je to dodatno poboljšalo uvjete putovanja. Za kasnije je ostal spomenuti ŽCP uz stajalište Gornji Zvečaj, a i peglanje zavoja između Gornjeg Zvečaja i Generalskog Stola. Kak smo '93. prodali viksu u Dalmaciji, a '94. kupili apartman u Uvali Skotnoj, Jozefinu smo zamijenili Lujzijanom (bar onim dijelom od Vukove Gorice dalje), pa je neko vrijeme ta cesta za mene bila zaboravljena. No, '96. me je posel nanesel u Dabar kod Otočca, radi gradnje i popravaka u ratu porušenih i oštećenih kuća, pa me je od proljeća do jeseni slijedila svakotjedna vožnja Jozefinom do Žute Lokve - ponedjeljkom u Otočac, petkom natrag za Zagreb. Kak kod privatnika nema ljetnih godišnjih odmora, te povratke petkom sam usmjeril preko Senja za Uvalu Skotnu ... a nedjeljom navečer Lujzijanom za Zagreb. I tijekom tih putovanja svjedočil ekstenzivnoj i intenzivnoj cestogradnji u Rvata ... Na Jozefini su najznačajniji bili spomenuti zahvati oko Duge Rese i Belavića, zatim prelaganje u Gornjem Zvečaju i na kraju između Gornjeg Zvečaja i Generalskog Stola. Ovo zadnje pamtim ko kompleksno obilaženje po kojekakvim privremenim cestama oko vrtača ... no na kraju je rezultiralo čisto pristojnom preradom na kojoj se nakon zvečajskih daveži konačno može nać pokoja dionica za preticanje dostavnih kamiona i kamioneta. Ako vozite tuda - iskoristite ih, jer ih do Josipdola ima vrlo malo!

Ili-ili.

Nema zbrke - tu se nekad Jozefina križala s prugom u razini, uz cjelovitu brklju na žgance - a to kaj izgleda zbrkano, samo su dijelovi stare trase koje cestarima nikak da padnu na pamet privođenju u prvobitno stanje (tj, u vremena Marije Terezije). Naravno da je odma tu, jer ju je trebalo privesti blizu starom nastavku. Bijahu na ta(kva) dva mjesta dakle ŽCP-ovi s brkljama (i brkljačarima), kaj je značilo zatvaranje ceste min. 5-minuta prije očekivanih vlakova ...

Hm, hm - bilo ga je kasnije u Varažinu, pa na 10-godišnjici u starom Samoborskom kolodvoru ...

Idemo i dalje. Zapravo sam i iz ranijih isčitavanja mogel naslutiti da Jozefina počinje u Karlovcu, al sam valjda nekakvom redukcijom došel na to da zapravo počinje u Dugoj Resi, a ono prije - a to je Lujzijana (ko i onaj komad Stare karlovačke od Savskog mosta do Ilovca) ... Iako sam od spomenutih cesata prvo pohodil baš Lujzijanu (on spomenuto iz 1966.), nisam eto ni slutil da se za početak vozim - Jozefinom. Kasnije, od sve 4 ceste, najviše sam puta prešel upravo Jozefinu (bar veći dio do Žute Lokve).