DB

Čudno, oko tih najvećih i najskupljih makina nema onih u štiklama i minicama ...?

Kod ušća Save u Dunav.

Pa ja, jedamput mjesečno su se mjerile skretnice u Raši (dvaput godišnje sve).

Pa Raška pruga je u prometu do kolodvora Učka, odnosno prohodna do klizišta, tak da je provjera jednom mjesečno nekaj kaj se podrazumijeva. Kaj se tiče dionice Daruvar - Pčelić - a na njoj se izvodi remont (ekstenzivnog tipa), pa PG svako malo vozi neki materijal. Za dionicu do Daruvara nisam baš uvjeren ...

I meni da me ne vijaš toljagom (to je ipak prvo selo do Duge Rese ... ). Ma čak ni ne zamjeram mještanima - došla '91. - pao mrski komunizam i saćemo se mi raširit po selu na naš kirvaj ... nego karlovačkoj policiji (koju inače imam na zubu za gomile promašaja), koja prstom nije mrdnula da napravi red - il bar da se pravi da pokušava. Ha, mislim da me ta dionica ne bu tak skoro vidla (službeno me uvijek tjeraju na A6) - a i planirani obilasci četiri K.u.K. ceste mimoilaze tu spojnicu. No, veseli me provesti se tim cestama bez gužve, ali i bez žurbe.

Pređi na alu-felge.

Ko god da je tražil, fulal je trasu zbog navedenih naselja - al ovo prvo (Petrakovo Brdo) mi se posebno zamerilo. Već spomenutog ljeta '91. (na Veliku Gospu) u već spomenutom Stojadin Mediteranu, vraćam se sa spomenutim prijateljom iz Novoga u Zagreb. Naravno, uobičajenom trasom Crikvenica - Križišće - Hreljin - Meja - Gornje Jelenje - Karlovac - Zagreb ... I valjda već od Crikvenice u koloni koja je milila sve sporije ... malo vozimo (oko 30 km/h), malo stojimo, malo stani-kreni ... sve čekamo da bu se nekaj dogodilo iza sljedeće točke, križanja ... nigde niš. Kad Rvati krenu s mora, svi drugi mitovi padaju u vodu koja teče prema Crnom moru ... Nakon višesatnog mučenja, bilo nam je jasno da ispred nas nisu šleperi, češki autobusi il ne znam koja nevolja, nego da je tak vjerojatno do ulaska na karlovačku autocestu. Sve dok nismo prošli Petrakovo Brdo. U tom do tad nečuvenom selu, bilo je naime proštenje. I to takvo da su se snaše i lole mirno šetali rubom ceste u čoporima, prelazili cestu ko da je Zrinjevac ... a očajni vozači ih zaobilazili ko da su od porculana, povremeno još propuštajući aute iz suprotivog smjera i lokalne automobiliste, koji su se pravažali od birtije do birtije. No, nakon kaj smo prošli taj cirkus - najedamput se kolona rastegnula, a prvi put smo od Crikvenice vozili u četvrtoj! Nismo samio sebi mogli vjerovat! Hiljade auti troše jezera benzina, vreme, živce i znoj ni ne znam kak izmjerit - radi seoskog derneka!?!?! Odonda sam uvijek s gađenjem prolazil to antipatično selo, iako se više nikad niš slično (bar osobno nisam doživel ili čul za to) nije dogodilo.

Iako sam jedino cjelovito putovanje njom spomenul i tamo, za reći je prvo da sam o njoj dosta slušal puno ranije, kad su se tražili alternativni pravci gužvama na staroj riječkoj (ili pak na Jozefini). Tad još nisam pojma imal da ima nekakvo ime, no bitno je da se o njoj govorilo ko o najkraćem putu od Zagreba do mora (opet onaj mit o dolasku Rvata na more ...). Uz tu napomenu, obavezno je išla i ona da je središnji dio neasfaltiran! Istinabog, nikad nisam provjeraval priču o najkraćoj vezi (kaj ionak nikad ne znači i da je najbrža!), a o strahotama tog makovog adama sam slušal godinama kak se postepeno smanjuje ... da bi prije nekih desetak(?) godina bil u cijelosti slavodobitno preasfaltiran! Prvi put su me po njoj vozili '91. - išli smo iz Novoga na Breze. Frend tam ima viksu za bijeg od ljetnih vrućina. Izgledalo mi je zanimljivo i relativno kratko (valjda oko pol sata). Drugi put sam se njom vozil negde sredinom 90-ih, kad smo išli na skijanje na Bjelolasicu - dakle, od Ogulina do Jasenka. Izgledala mi je dosta kratka dionica (skoro manje od pol sata). Jedino je bila puna udarnih rupa. Treći put, kad smo ponovo išli do Breza, negde krajem 90-ih, pa odande po šumskim cestama brati maline (jedva smo otkrili put natrag - naravoučenije: drž'te se asfalta). U međuvremenu, kad je već u cjelosti bila asfaltirana, kolega s posla koji ima apartman u Novome (negde navrh brega), rekel je kak kad ide dole na godišnji, vikend ranije se zaleti skuterom (50 kubika) po Rudolfini, jer mu tam, iz meni nedokučivih razloga, vespa treba za odlazak na plac i plažu. Ženu, sebe i garderobu prebaci onda autocestom u autu početkom godišnjeg ... Pital sam se kak ta dvotaktna skalamerija izdrži penjanje na Kapelu po ljetnim vrućinama (a bome i njegva guzica), al kad se prije nekolko godina pojavila ideja da izbjegnem krkljanac kod Križišća na povratku iz Novog (zapravo iz Krmpota, al nisam bil načisto kud bi krenul kad je počel povratak), setil sam se jednocilindričnog dvotaktaša ... I tak sam u kasno prijepodne oštro skrenul na odvojku za Breze - Jasenak - Ogulin i počel redat kilometre, uz stalno slušanje prometnih vijesti na radiju ... Cesta prazna, al neuobičajeno dugo mi je trajalo dok sam dosegnul prvo Bater, pa opet tak i Breze. Kad sam iza Breza zašel u šumu, počel se polako puštat mrak. Prvi cilj iza Breza je bil vrh planine, nakon kojeg bi se dosadna uzbrdica trebala pretvorit u dosadnu nizbrdicu ... u međuvremenu sam naziral, unatoč zavojima, da me neko slijedi i postepeno (trajalo je najmanje 5 minuta) stiže. Tak se dogodilo još jedamput (ili dvaput?), a mimoišel sam se i s jednim (ili dva?) auta iz suprotivog smjera. Mrak, šuma i zavoji sigurno nisu dobar način za upoznati neku cestu, no praćenje napredovanja me je hrabrilo da sam u prednosti pred prijateljima koji su krenuli u proboj purgerskim smjerom. Dakle, uzdužni profil ceste bi se mogel nacrtati ko dva konstantna uspona i dva konstantna pada - s kratkom ravnicom u Jasenku između njih. Kad sam prešel vrh na Kapeli, iako su se zavoji i dalje nastavili, barem je bilo manje šaltanja (čini mi se da sam pretežno vozil u 4. bez gasa, uz povremene ispade u 3. ili 5.). Sljedeći je cilj, naravno, bil Jasenak ... nikad stić. Kad sam stigel u to poznato mi selo, rekel sam: "konačno civilizacija" i "sad sam skoro u Ogulinu". Hm, nisam siguran, al jedino kaj je odavalo civilizaciju bilo je pokoje svjetlo sa kandelabra. Put ispod Kleka je bil u međuvremenu dobro zakrpan - al mi se činilo da traje barem dvaput dulje nego prvi put! Na kraju se ispostavilo da sam unatoč toj puževoj brzini bil sat vremena brži od spomenutih prijatelja. Posle tog više nisam vozil nijednim dijelom Rudolfine ... utolko me više privlači ideja da ju prođemo organizirano i po danu.

Od Novske.

Evala profešure naš dobri! Nije da sam jedamput guglal o tom dekretu - i nikad nigdje ničega!

Za "prečavlivanje". Rupe od tirfona u starim pragovima se zapune katranom, u njih se zabiju drveni klinovi, a onda se pokraj izbuše nove rupe i šrafe tirfoni. Nije neki popravak, al ni Stojadini se nekad nisu samo tak bacali u otpad ...

Ovo upozorenje ("Korištenje parka ...") valjda oće reć da je bilo homo sapiensa koji su se previše ufurali u pasji život?

Naruči od Pfaffa da izvuče onu babu:

Mora da se obližnja Razvala zove po nekom koji to nije napravil ...?

Ma oće to kad smo slični: po stasu, frizuri, ćorama ...

Kom se zeza, nek me fotošopira. Kaj je rekel fotograf umjesto "čiiiz", da ste ozbiljni ko na ćenifi?

Moram ostat dosljedan i ispravit: ime prijelaza je "Milja". Inače, iako značajna, nemam baš neke drage uspomene s te ceste - uglavnom dosadna, skoro uvijek (kad mi je trebala) zakrčena u oba smjera. Automatski uređaj na ŽCP-u je znatno popravil protočnost i smanjil čekanja na razinu prosječnog gradskog semafora.

Ts, ts, ts ... A ovo: No da - ima nekaj posebno u tom kak cesta, nakon probijanja uz kameni usjek, najedamput postane gradska ulica i za kratko se spusti u centar grada, na razinu rive.

Tja, ja pamtim Delnice po Hotelu Risnjak gde su mi ponudili specijalitet kuće - palačinte punjene sladoledom i šumskim bobicama.

Kad smo se one povijesne '66. godine vraćali s moreta, ovde smo stali "na kavu". Bili smo pomalo gladni, a na jelovniku su bili fileki. Meni je to zvučalo jako egzotično, zamislil sam si nekakve fantastične štrudle i stara je naručila ... Možete si zamislit kad dete mesto kolača dobije - čušpajz? No, hrabro sam gurnul žlicu nutra i bil sam oduševljen tim otkrićem. Inače, ova benzinska pumpa ima dobru osobinu da se nalazi unutar desnog zavoja i uzbrdice za smjer prema Zagrebu. To je jedan prijatelj iskoristil kad je vozil iza kamiona, pa je skrenul na pumpu, protutnjal kroz nju i ubacil se ispred kamiona na izlazu. Pokušal sam i ja jedamput isto, al su ovi na cesti bili prebrzi. Da dokrajčim priču iz '66. godine - odma nakon prolaska Skrada, na ovo ugibalište, iako na suprotnoj strani u smjeru mora, stari je skrenul i parkiral Fiću, a stara je onda izvukla aluminijsku provijant-dozu s pohanim picekom, paradajzima i paprikama ... pa smo blagovali - kak je onda bil red, način i običaj ...

Između Nad(z)vučnika i Stubice je nekolko dugih pravaca s isprekidanim linijama - olakšanje za gnjavaže u kolonama. Sljedeća mogućnost je tek ispred Donje Dobre i kroz nju ... Ajajajajaj. To je bila baš biblioteka po mojem ukusu.

Kak (se) nisam prečesto vozil po staroj riječkoj, nisam niti imal običaj svraćat na glodanje janjetine - jednostavno, zbog (familijarne) skepse prema takvoj prehrani (gostioničarskoj - janjetinu inače obožavam), a i zbog toga jer se tri-četri sata produlje na pet-šest, a još k tome platiš mačka u vreći ... No, na povratku s jednog simpozija iz Opatije, nagovoril nas kolega (a i nije nas trebal puno nagovarat, jer nam je umjesto vlaka ponudil prijevoz u njihovom kombiju ) da svratimo u Rim na janjetinu ... Dobil sam neke sive, ohlađene, nedefinirane dijelove nečega kaj je možda meketalo i koju godinu ranije ... Tak da nakak ne dijelim žal s navodnim ljubiteljima te aleje. Uvijek sam se pital: zakaj na Kupi / a gde je Kupa?! Kultno mjesto je bilo zgodno jer su tu znali skrenut kamiondžije iz kolone ispred mene, pa ja po gasu ... Tak da nisam imal običaj svraćat ni u dotičnu biblioteku. No, ima jedan izuzetak: ljeto 90-i-neke, nedjelja, rano poslijepodne, zvoni telefon. Zove frendica, sva usplahirena, da su imali (ona i frend, njezin budući) sudar na putu iz Novog Vinodolskog, da je nju dopeljal neki u Severin, da telefonira svim frendovima i poznatima, a da nikog nema doma (onda su se mobiteli reklamirali ko omanji koferi), pa jel ih ja mogu doć pošlepat do Zagreba. Dobro, pitam ja, a kaj se dogodilo, kakva je situacija s njima, s autom (Stojadin Mediteran), jel auto pokretan ... a ona, da kolko zna - otpala je ratkapa! Ajde dobro, doktorica je pa s te strane je valjda sve kak tvrdi da je OK, Yugo od starog je na sreću bil kod mene, pa sam rekel da mogu krenut odma i da sam za malo više od sata tam i da se nadam da je Stojadin pokretan (mislim da je razbil kiler, pa nije mogel dalje, a pleh koji je strugal po kotaču je poravnal sa sekirom koju je posudil u najbližoj kući). I tak smo se našli na kavi u Severinu, mislim da su me častili i sa štrudlom (je, je, kad god da sam ih probal, bili su dobri). Onda smo se zaputili par kilometri dalje, zakopčali Stojadina i krenuli polako ... Taj "polako" je rezultiral kolonetinom za nama ko da smo stari FAP s prikolicom ... i negde oko Rima / Zdihova preticanjem po punoj crti. U zao čas - navrh brda je bila revna karlovačka policija. Ispratili smo jadnika slijeganjem ramena ... uglavnom, sretno smo stigli doma i odma proslavili u kvartovskoj biblioteci ...

Taj početni dio (tada još naravno nismo znali) Lujzijane, načeli smo negdje u 80-ima, kad su nas preusmjerili s ozaljske ceste na putu familiji u Črnomelj. Nekoga vraga su na onoj rekonstruirali i bogami, bila je to sasvim pristojna cesta, normalne širine, friško asfaltirana i sa sjajnim linijama ... no nepoznata, pa nam nije sjela ... Drugi put, 1. maja 1995. usmjerili ujaka i mene (a i sve purgere koji su se tog dana vraćali s produljenog vikenda u Primorju) u Vukovoj Gorici naokolo Karlovca, jer je tog jutra počela akcija "Bljesak", pa su bradonje razbijali crepovlje po Karlovcu. Doduše, mislim da smo u Netretiću nastavili prema Jurovskom Brodu, pa nekud preko Vivodine na Krašić i Jasku ... Eto tako i mali doprinos Lujzijane u zadnjem ratu.

Kaj je - je! Treba priznat da je ta cesta najsuvremenija od sve 4 ovde opisane. No, projektirana za diližanse i zaprežna kola, koja uglavnom nisu imale probleme s preglednošću, preticanjima i mi...policajcima. Da se čovjek zapita jel je i on imal Modnog Mačka ... Još uz takvu krizu identiteta, mora se priznati da se dinastija i dugo održala. No, da se ukratko prisjetim (svog) uvoda u sama imena: nisam potpuno siguran, al nekak mi se čini da sam za te tri babe prvi put čul u 7. razredu (i čini mi se, nije bilo popraćeno odgovarajućim zemljovidima, tek možda početnom i završnim točkama: Karlovcem, Rijekom, Bakrom i Senjom - očigledno, ne baš potpuno točno ... al takava nam je školska sudbina). No, uz pokoji dokumentarac, koji se bi dotaknul imena i pokoje dionice iz sela il općine u dotičnom dokumentarcu, dogodilo se i da se Lujzijana spomenula u revolucionarno-antifašističkom kontekstu, kad je cijela jedna epizoda "Kapelskih kresova" (hrvatska TV varijanta Mirka i Slavka) bila imenovana po cesti (mislim da se zvala "Lujzijana, čija li si" - il tak nekak). Ne sjećam se baš nešto sadržaja, al ponata je bila da je na kraju Žarko Radić - Jastreb: - komandant omladinske čete (il bataljona ...?) povel odred da stupa na umjetnoj mjesečini po makadamu (možda Rudolfini? ), nakon kaj su Digići otišli na paštašutu i kjanti u garnizone ...

Ni kad sam prolazil onuda, nije bilo nekog prometa, ali vrijedilo je stat radi kave, ćenife i najvažnije nezaboravnog pogleda! Strašno kaj je kod nas sve u stanju propasti. Kad sam jednog petka iz Dabra kretal u Uvalu Scott, zamolil me jedan aboličanin da ga prevezem do Senja. Inače mi je na gradilištu stalno spominjal majora Knežića (ko da su bili školski kolege ), a taj puta je sastavil kompletnu priču o njemu i gradnji Jozefine. Tada naravno nisam pojma imal ko je bil graditelj, a kamoli da sam čul i za Struppija ili Vukasovića, tak da sam njegve priče uzimal zdravo za gotovo ... Ta dionica, iako djelomično s puno ljepšim pogledima nego ranije spomenut sjeverni uspon na Kapelu, bitno je dulja pa ju smatram najgorom dionicom za vožnju na cijeloj Jozefini. Iako su uzdužni nagibi manje neugodni od kapelskih, veliki broj oštrih zavoja i serpentina tjera na stalno šaltanje brzina (od druge, pa mjestimično i do četvrte ... a na usponu se bi našlo i pokoje mjesto za prvu). Iako teorijski ima 3-4 mjesta za preticanje (najbolje je, čini mi se, pokraj groblja ), bolje je na to zaboraviti i ne uzrujavati se dok se ne ukažu senjske zidine. Uzevši u obzir teren, mislim da major Knežić i nije mogao bitno bolje trasirati cestu. No, tu se vraćamo na mog aboličanina i priču o Knežiću: veli on meni da je Knežić smjestio svoju kancelariju kraj oštarije u kojoj je služila zgodna konobarica. Narodna predaja dalje veli i da Knežić nije morao voditi cestu baš tuda, nego je mogao nekuda kraće ... al je prevladala, jel'te ljubav. I da je na kraju karijere pričal u gostioni/ama da je Car i Kralj Josip znal da je potrošil hrpu državnih škuda radi natakarce (a mi znamo da to ni bil Joža, nego Ferdo ), da bi ga dal objesiti navisoko i nakratko ispred bečke katedrale.