15 otoka u 15 dana (OT putopis s blagoslovom moderatora)

[egérke]

Da, bio sam najavio svojedobno da ću još nešto napisati na ovoj temi, a i zaboravio sam staviti tradicionalnu kartu koju uvijek metnem na kraju putovanja. Tako da ću sad još ovo dovršiti, kako bi se mogao početi pripremati za putopis iz Irana.

Dakle, k Eni sam došao u srijedu navečer. Ona me zajedno s ocem pokupila na autobusnom kolodvoru u Puli i potom smo se zaputili prema Rovinjskom Selu. Enini žive tamo zadnjih desetak godina, nakon preseljenja iz Rovinja. Prije Rovinja živjeli su u Buzetu.
Rovinjsko Selo je jedno od najvećih istarskih sela, ima oko 800 stanovnika, a u posljednje vrijeme se broj povećava dijelom i zato što su troškovi života niži nego u Rovinju. Nalazi se u unutrašnjosti, 3 km udaljeno zračnom linijom od Rovinja. Iako je samo naselje nastalo u 16. st., područje je bilo naseljeno od rimskog doba. Samo mjesto nije osobito zanimljivo, iako istini za volju nisam previše ni lutao uokolo, a kako Enini žive na rubu sela, prolazili smo kroz ostatak sela autom.
Prvotni je plan bio da u petak Ena i ja krenemo na Zlarin, što znači da smo imali slobodan četvrtak. Proveli smo ga uglavnom kod kuće, ja sam iskoristio vrijeme da operem prljavu robu, a popodne smo se otputili do Rovinja. Nakon dva tjedna koje sam većinom proveo u miru i tišini otoka (s izuzetkom Dubrovnika, Splita i Zadra), Rovinj mi se činio kao košnica. Iako redovno dobiva nagrade kao najbolje turističko mjesto u Hrvatskoj, nekako smatram da ljetni odmor u Rovinju nije odmor. A i cijene su prilagođene stranoj klijenteli – Talijanima i Rusima. Premda ja jako volim Istru, ne volim njena ljetovališta.
Predvečer sam nazvao u Pulu, kako bih rezervirao kartu za katamaran idući dan. Zaključili smo da je najzgodnije ići Bišovom od Pule do Zadra i potom produžiti busom do Šibenika, umjesto da se taljigamo do Rijeke, pa potom kroz podvelebitsko područje. Nažalost, karata više nije bilo, katamaran je bio pun. Odlučili smo stoga krenuti u subotu, a petak iskoristiti za izlet do Pule, uz nabavku karata.
U petak ujutro otišli smo busom iz Rovinja do Pule i imali što vidjeti – Bišovo privezano uz gat u vrijeme kad je već trebalo biti na pola puta do Zadra. Odgovor smo dobili u agenciji – pokvario se motor, danas ga popravljaju i sutra bi trebao biti spreman za plovidbu. Usrdno smo se tomu nadali, jer jedini bus iz Rovinja za Dalmaciju polazi ranije od Bišova, tako da bismo izgubili još jedan dan ako ga ne osposobe.
Imali smo još vremena u Puli prije povratka u Rovinj, pa smo malo prošetali uokolo, a ja sam iskoristio priliku i kupio si bocu Pašarete. Pašaretu sam otkrio negdje 2006. i odonda ne propuštam priliku da ju popijem. Riječ je o bezalkoholnom gaziranom piću, s aromom koja bi otprilike vukla na nekakvu jagodu. Rašireno je na području Istre i Slovenskog primorja, a zapravo je prežitak nekadašnjih voćnih soda i oranžada. U Istri navodno rade i lokalnu verziju bambusa u kojoj umjesto cole upotrebljavaju pašaretu.

Grafit u Puli:



(Nije možda posve čitko: „Što ne možeš napraviti sam, bar pokvari drugome.“)

Po povratku u Rovinjsko Selo opet opušteno popodne i večer kod kuće, zatim rano spavanje jer se dižemo u cik zore.
Ujutro Enin tata vozi nas i neku Ruskinju, poslovnu kolegicu, do Pule (točnije, Ruskinju vozi na aerodrom). Bišovo je osposobljeno, ipak ćemo se danas dočepati Zlarina.
Po isplovljavanju iz pulske luke slikam svjetionik Porer koji sam tri dana ranije propustio:



More je prilično valovito, tako da naš katamaran poskakuje. Meni to ne smeta (imam dovoljno jak želudac), ali Eni je zlo. Nije baš da povraća, ali vidi se da joj nije drago što je pristala na katamaran.
Uz stajanja u Malom Lošinju, Iloviku i Silbi, stižemo u Zadar oko podneva. Imamo taman vremena za kratku šetnju do Morskih orgulja, a potom se gradskim autobusom upućujemo na autobusni kolodvor. Premda bi nam bus trebao uskoro krenuti, ispada da kasni, te tako čekamo dobrih pola sata, dovodeći u pitanje hoćemo li uhvatiti brod u pola 4 iz Šibenika za Zlarin. Napokon se bus pojavljuje, krećemo, ali uz sva stajanja usput dolazimo u Šibenik nekih desetak minuta nakon polaska broda. Polako uzimamo stvari, odlazimo na WC, te se onda upućujemo prema luci - i ugledamo brod kako isplovljava. Kasnio je u polasku. Da smo se požurili i izravno uputili na brod, stigli bismo.
Idući brod nam polazi tek u pola 7 navečer. Osim ako se ne odlučimo za onaj iz Vodica u 6. Odlučujemo prvo ručati, pa potom vidjeti što ćemo. Budući da smo s ručkom brzo gotovi (uzeli smo pizzu), odlučujemo se okušati sreću s Vodicama. Nažalost, bus iz Šibenika za Vodice dolazi u Vodice tek 10 minuta prije polaska broda. A autobusni kolodvor i gat s kojega brod polazi udaljeni su nekih pola kilometra. Ako odemo na autobus, bit će to jurnjava... Ili da pokušamo s taksijem? Kratak razgovor s taksistom, koji traži oko 150 kn od autobusnog kolodvora u Šibeniku do Vodica razuvjerava me od te zamisli. Dakle, autobus...
Autobus polazi po voznom redu, ali se vuče kroz Srimu, gubeći vrijeme na raspravu s nekom Slovakinjom koja ne zna točno gdje treba izići. Napokon stižemo u Vodice i započinje jurnjava. Ena je inače jako spora osoba, i trčanje je nešto što ona poduzima samo u krajnjoj nuždi. Ali sad je jedna od takvih situacija, inače ćemo se morati opet vraćati u Šibenik. Ako i tamo stignemo, uz ovakav vozni red... Kao bez duše trčimo, Ena vuče za sobom svoju torbu na kotačiće, ja se probijam naprijed s ruksakom, kako bih prvi uletio u brod i rekao im da eventualno pričekaju Enu...ali, srećom stižemo prije polaska. Šesnaesti otok je nadomak ruke...

I napokon karta cijelog puta:

[Pfaff]

Coda et finale!

 

Bravo, Miško, ovo je baš lijep završetak (a nema prigodne pjesme za kraj?)

[tramvajac 92]

Prikladno za ovaj putopis, upravo na Rtlu treba povezati naselja s otocima