Sesvete - bicikl oslobađa 2

[VICTOR]

Sesvete!

 

See-sveete...lijepa i poprilično u zapšečak gurnuta kajkavština lijepa naša, izvorno narječje naše himne. I u Sesvetema se sve manje čuje kaj, baš kao i u Zagrebu. I rat, i migracije i čitav niz drugih okolnosti uvelike su utjecaje na, ako ne nestanak, a onda svakako zamiranje kajkavske riječi.

 

Zanimljiva je zrcalnost Zagreba, njegova zapadnog i istočnog ulaza. Oba oplakuju obronci Medvednice, blage kose i brežuljci, šumarci i livade, predgrađa. Sesvete su svoje i Sesvete su Zagreb. I teku i žive u tom nekom fluidu.

 

 

Do Sesveta dođoh biciklom. Branimirova me vodila pred sam kraj, a onda sam kuražno prešao koridorsku prugu i prugu za Resnik, prugu kojom ide valjda najviše teretnih vlakova, ali kad ja ondje zabludim, sretan sam kad prođu i dva.

 

Istok me zove i ja mu se odazivam Željezničkom ulicom, tik uz prugu. Svuda okolo kaos – prigradske kuće, seoski domovi izmiješani dućanima s građevinskim materijalom, salonima namještaja i motora, birtijama i tko zna čime sve ne.

 

Začudo, ulica me vodi skroz do sesvetskog nadvožnjaka, a onda naprasno, a zapravo očekivano, nestane. Ćorsokak. Divlji prijelaz preko četiri kolosijeka...a ne, nisam taj tip. Baš tada izmili bjelovarska plavuša i dostaojanstveno odmili prema zapadu. Okrenuh se u nadi da će naići još koji vlak. Dolazim do obilježenog ŽCPR-a i prelazim prugu. Sesvetska Sopnica je to...buka se prilična digla oko stajališta kojeg nema i mosta kojeg – vidi vraga – ima.

Tek što prođoh, eto ti zvrndanja i uskoro brena vuče putnički za tko zna kud.

Novo Brestje..nabreklo oko glavne prometnice, navalilo kao četa mrava. Nema tu susjed svoj mir od drugogh susjeda, pogled od drugog pogleda, nema čistog zraka jer su ga posaugali i zatrovali auti, busevi, kamioni.

 

Istrošen nekakav kraj, sve je prašnjavo i karbonizirano. Vrlo brzo, evo me kod nadvožnjaka i gle...puteljak asfaltirani što vodi do prije spomenutog divljeg prijelaza. Sačekuša odlična, savršena, ali ne i vozni red.

 

Biti tamo, a ne popeti se na nadvožnjak bio bi grijeh. I stvarno..pogled je vrlo dojmljiv. Odmah upada u oči – katredrala. Jasno, nema nikakve katedrale, ali ja sam odmalena crkve s dva tornja zvao katedralama. Barokno rastresena, kičasta, udubljena i ispupčena, mami svačiji pogled – simbol i srce mjesta. Ima još poneka dopadljiva zgrada na šarmantnom središnjem trgu, malkice južnice od križanja puteva što vode Popovcu, Dugom Selu, željezničkom kolodvoru. I tu me posluži sreća – teretni vlak, Optima eklspres i putnički...zacijelo Sesvete odavde najljepše izgledaju.

 

 

 

Sesvete su sve bregovitije prema sjeveru, ondje su lijepe prigradske kuće i zgodni, humanizirani stambeni blokovi. No južnije je – sve tužnije. Napućena industrijska zona, zastrašujući Badelovi silosi i postrojenja, neuredno natiskana i razbacana skladišta. Nemiran poduzetnički duh ipak je pozitivniji od cajkaških utvara ulice uz kolodvor, ondje gdje su suknje sve kraće, duhan sve lošiji, a krhotine stakla sve češće, turiranje auta i škripa kočnica sve glasniji i gdje čak ni premoćna karavela ne može razbiti taj čemer bestida, kiča i preniskih strasti.

 

U jedno krležijansko večernje grotlo ubacilo se i jato ćukova što se uporno deru skriveni u kršnjama stabala tamo iza banke. Smrt urbanom zvuku...za moje male katastrofe. No, tu su oni zbog kojih dođoh i koji tješe uvijek i svugdje, koje se ne daju izbaciti iz svojih tračnica i fućka im se živo. I pomisliš pokatkad – tako i treba. No, za to – ipak – treba snage.

 

[Stanley]

Eh...

''Pjesnici su čuđenje u svijetu'', naslovio je svoju zbirku moj prijatelj Tomica Domović.

A ovo nije običan post, ovo je poezija u riječi i slici.

Bravo, maestro!