lovac_na_pruge

prolazi sve i pa i svečani muzejski vlak onaj (mađarski) i u surovu stvarnost vraćaju se oni što im 150 godina Željeznica u Hrvatskoj jako važno, jer u njima su u njima utkane i godine života njih samih i njihovih prethodnika,

poštu vidim niko nije spomenuo a da naš mladi poštanski penzioner nebi bio tužan radi toga, ja ću.

a dočekao je mir u čekaonici jer tada niko nije kupovao karte čak je i dio perona bio pust

i vlak onaj posebni je prošao pokraj kotoribskog groblja i sa nji jedna lijepa Mađarica, (oni ostali mi nisu bili ni približno bili lijepi kao ona

bračni par Rodić iz Kotoribe sa privremenim boravkom u nekoj od zemalja Magreba gledao je sva događanja, nekako sa visine

500 metara dalje u polju baka i unuk čekali su dolazak svečanog muzejskog vlaka (mađarskog)

Važni su došli

ove neću komentirati, a ovi su zadnji došli prije oni značajnih što dođoše posebnim vlakom

sa one druge krive strane kolodvorske zgrade isto tako traju pripreme ništa manje važne kao sa one prave strane

dolaze prvi nervozni gosti. Ovaj vlak ide u 5 iz Zagreba i kad mu nečujem zvuk kad prolazi mi pored stana znači da sam se prethodni dan dobro umorio

u Kotoribi zadnje sređiavanje, prije dočeka gostiju

neka djeca što nikako da odrastu i što se pored pozamašnog broja godina još naginju kroz prozor

I ja ču se pridružiti ovom putopisu jer se nadam nadam da će nas biti 150 koji ćemo se oglasiti, svaki za za jednu godinu postojanja Željeznice u Hrvatskoj jer se nadam da nas ima toliko kojima željeznica nešto više znači. Drago mi je što sam vas koji ste došli uživo vidio i progovorio koju živu osim one internetske riječi, tužan jer nisam vidio mnoge koji su željeli doći a jednostovno nisu mogli. Zato ću dići fotografije različite od vaših koji ste to do sada učinili. One su nastale na margini i malo šire od nje, sa namjerom da vidite i ono što sam ja vidio i što smatram vrijednim u ovom trenutku da se vidi. Krenulo je tmurno. Zagorje u standarnoj izmaglici

Nešto slično u doba neineterneta i ja sam uradio. I sada nakon događaja koji se desio prije 22 godine zna mi prigovoriti moj obilazak bečejske stanice. Povod nije bio isti. Različit. Doduše oba se završe isto. Odmah, ili malo kasnije. Draga nam se prijateljica udavala. Svadba je bila velika. Vojvođanska. Petnaestak minuta pješice od stanice. Sve mi je oprostila. I što sam prošetao, i ostavio je samu u društvu svega 120-tak poznatih od preostalih 250 gostiju. I ostao sat, sat i po jer se nisam mogao nosit sa tolikom hranom a rekao da idem na pola sata. Ali da pijem kavu pred stanicom sa prometnikom. To ne. Bez obzira što sam htio da vidim samo staničnu zgradu i šinobus kako dolazi i kako odlazi. Posljedice i dan danas s vremena osjećam. S vremena na vrijeme i uglavnom u nevrijeme. Zato sam zabrinut.

Grije ih ljubav vlasnika. I vlasnikovih prijatelja i gostiju. To je onaj antifriz specijal što je jako potreban i onim pravim, velikim željeznicama. Vlakići i pruga nisu uljezi u vrtu. Njegovi su živući članovi. Goste dočekuju na isti način kao i vlasnik. Rastrče se. Žele pokazati, dati ono najbolje što imaju. Tada ne možeš ostati hladan. To razgrće snijeg. Temparaturu diže na optimalnu. Pogotovo kada ti se na tertnom vagonu doveze tekućina što sadrži OH grupu.

Pokazao sam mu je sa zadovoljstvom, bez upotrebe malih trikova velikog Photoshopa. A antrifriz? Gdje je on?. Opet pitanje. Da. Njega treba je pogoditi za svaku situaciju. Recimo ovdje on uvijek pali. A zašto ne i na ostalim? Bilo je sljedeće i najteže pitanje. Mali prijatelju i mene to muči. Ostavit ćemo to kad još malo narasteš. I ja zajedno s tobom. Sad on je miran. A ja? Nisam. Foto: Vlasnik željeznice Tekst i antifriz: Lovac_na_pruge

I da ga ne lažem postoji li takva pruga gdje djeluje sigurno taj specijalni antifriz. Da mu je pokažem barem na fotografijama. Volio bi vidjeti i antifriz. Da se ne provalim, izmislit ću je. Napraviti.. Noć sam proveo čitajući veliku knjigu o malim trikovima u Photoshopu. Za antifriz imam ostatke onog aditiva što se nekad dodavao u jugiće. On mi nije problem. Odlazak na nedeljnu jutarnju kavu vratio mi je samopouzdanje. Uvjerio da postoji takav antifriz i željeznica na kojima on djeluje. Doduše nisu HŽ-ove, ni SŽ-ove, ni MAV-ove. Na ovoj je promet samo jednom stao. Ne radi antifriza, nego kada je jedan puž golać osjetio da postoji mjesto na ovoj zemlji gdje je voljen. Nažalost nije jedini koji zgažen dok je volio. Barem je tada bio sretan.

Koriste li vlakovi antifriz kada je hladno? Onaj što ga tata sada koristi u autu nije baš neki. Pitao je i odgovarao jedan od malih susjeda, koje sam u znak dobrosusjedskih odnosa i na zadovoljstvo mama. tata i mene pred Božićne blagdane vodio na vožnju vlakom Tin express. Našavši se u društvu lijepih vila, djeda Božičnjaka, strojovođe, koji su odgovorni posao stvaranja čarolije zimskog putovanja radili sa puno gušta, odgovorio sam nerazmišljajući previše, da koriste posebni. Specijalni. Zar ga sad ne osjećaš u zraku? Brzo rečeno, još brže zaboravljeno. Ne zadugo. Razbilo mi se o glavu za par dana na stubištu trećeg kata našeg ulaza, kada me taj što je pitao i odgovarao, usput kao što sam i ja njemu odgovorio rekao da nešto nedostaje onoga tvoga specijal antifriza. Da se putnički iz Siska gurao sa nekim velikim bikom na glavnom, da su krepali vlakovi ispod mora što nas dijeli od Engleske, da je i Švircacima previše snijega, da je čak dva puta vidio djeda Božičnjaka pravog imena Luka u mađaru, jednom kad je išao za Sutlu i drugi put kad se vratio dok sam čekao tamo neku tetku koja je trebala doći vlakom iz.......

Posvećeno Njoj sa slike, vremenu koje je provela čekajući i dolasku EMV-u 4412 -001 u Rajlovac i svim onima slabima i jakima koji strpljivo čekaju nove vlakove, pruge, lokomotive. Berislav .

Sitna i dotjerana starica neupadljivo i sa strane da nikome ne poremeti korake, čekala je. Koga? To samo ona zna? Očito nekoga jako značajnog u njenom životu. Ni veliki snijeg, ni veliki rajlovački minusi nisu joj smetali. Nisam ni ja htio. Fotografirao sam je iz koraka. Da joj ne skrenem pogled na nebitno. Unjoj sam vidio svu staračku žensku ljubav, mudrost i vjeru u siguran dolazak nekoga. Djeteta. Možda djeteta njenog djeteta.

Najteže je i najljepše čekati. Rečenica koju sam čuo preko uha od naših majki, baka.... Dugo vremena ona nije mi ništa značila. Što zbog zaljubljenosti u žurbu, što muškog ega? Za mene značajna je samo za slabe i nemoćne. Za žene. U Rajlovcu, kada je pao prvi i jedini pošteni snijeg ove godine ne samo da sam se sjetio ove rečenice. Vidio sam je.

imao sam žarku želju da budem na susretu. Ne radi ćevapa nego ljudi. Na putu mi se isprečio svjedok što je jedini čuo sudbonosno DAA, nakon koga sam postao samo jedan dio množine. Trebao sam mu prebaciti neke stvari iz vikendice do stana, pa kako se kum ne odbija a nije ni on mene tako sam bio sprečen doći pod dravski most. Ipak na jednom mjestu lako smo se mogli sresti. A kako je izgledalo Pojatno samo pola sata prije vašeg prolaska vidite na ovih par fotki.. hodočasnice Drago mi je što vam je bilo lijepo. Ipak kum je kum.

i nema potrebe jer samo oni koji moraju voze se po ovakvo vremenu a za takve i nije šteta