Stanley

... i u smjeru Savskog Marofa: Ne treba zapostaviti ni naše Zagorce: Iz petominutnog bavljenja na jezeru Zajarki samo dvije slike faune: Povratak na kolodvor i Som za Dugo Selo: Za kraj sasvim druga vrsta javnog prometala:

U međuvrenu je naišao i jedan Som za Harmicu: Ima tu još vozila za rad na pruzi: Radovi na pruzi su zahvatili i ŽCPR na cesti prema jezerima Zajarki: Urođenici si uvijek naprave put preko pruge: Pogled u smjeru kolodvora Zaprešić...

Jest da je subota, ali prometa ima. Dva Taurusa su se baš zgodno posložila: Ovaj je na teretnjaku s puno Ea(o)s-a: Usput i jedno cestovno prometalo:

Osobna iskaznica prvog vagona: Tu je i jedno samohodno prometalo firme Swietelsky:

Zaprešić Glavni kolodvor, 7. studenog 2020. Danas sam kanio iskoristiti lijep dan za još jednju šetnju u području jezera Zajarki, ali sam stjecajem okolnosti većinu od sat i nešto malo minuta vremena imao bavljenje uglavnom u zoni kolodvora Zaprešić. Po pogledajmo što je zabilježeno. Dok čekam svoj vlak za Zaprešić ispraćam međunarodni B210 Vinkovci - Villach Hbf: Eto me začas u kolodvoru Zaprešić. Na prvi pogled, kako bi neki rekli, ''ima situacije'': Za početak jedan Taurus ÖBB, koji čeka da se oslobodi sjeverni kolosijek u smijeru Dobove (na južnom se radi): Ova garnitura zasigurno radi na rekonstrukciji pruge:

Do stajališta Sutla spustih se sa slabašnom nadom da možda slučajno naleti kakav vlak. U samo nekoliko minuta naišla su dva - prednost življenja uz frekventni međunarodni koridor: Idući tjedan, ako sve bude u redu, uslijedilo bi javljanje sa malo udaljenije lokacije.

Šenkovec na +19 (nije Covid), 31. listopada 2020. Današnja subota je predivan dan, idealan za protegnuti noge. Najprije nekoliko jesenjih impresija:

Škola u Šenkovcu, 21. listopada 2020. U Šenkovcu djeluje Osnovna škola Ivana Perkovca. Danas sam je obišao u šetnji po lijepom i toplom jesenjem danu. U Šenkovcu nažalost nema parkova ni šetališta na kakve sam navikao u Zagrebu, što je jedini minus mog sadašnjeg prebivališta, ali se ne može imati ''i ovce i novce''. Da ne izmišljam toplu vodu prenosim tekst sa web stranice škole: Uz Šenkovec u naše školsko područje spadaju i sela Ključ, Harmica, Drenje, Vukovo Selo, Sveti Križ i dio Laduča. U selu Drenju djeluje i naša Područna škola Drenje. Škola je smještena na jednom od brežuljaka usred samog mjesta. Školski okoliš krase široke livade, lijepo uređen park i njegovani voćnjak. Središnje mjesto zauzima veliko školsko igralište. Školska zgrada je paviljonskog tipa. Projektirana je u tri dijela, u prvom dijelu nalazi se šest klasičnih učonica, knjižnica i kabinet za informatiku. U drugom dijelu su zbornica, tajništvo, prostorije za rad pedagoga i defektologa, kuhinja, blagavaonica, prostorija za rad produženog boravka i učionica za glazbenu kulturu, a treći dio je nova školska sportska dvorana. U našoj školi dijeluju gotove sve grupe izvannastavnih aktivnosti. Dobre rezultate postižemo na svim područjima. Posebno smo zapaženi na smotrama iz likovnog, literarnog, novinarskog, dramskog, recitatorskog i glazbenog stvaralaštva.Uz vodstvo svojih učitelja i učiteljica, naši učenici od 1971. stvaraju školski list “Iskrice”. U školi djeluje i Kulturno-umjetničko društvo Mihovil Krušlin koji svojim djelovanjem čuva tradicijske običaje i zavičajne napjeve. Naši učenici nastupaju na gotovo svim značajnijim priredbama u zavićaju i cijelo Domovini. Posebno smo ponosni na zbornik ''Donjosutlantski govor i običaji u kojem smo zapisali i od zaborava sačuvali jezično blago kajkavske ikavice. http://os-iperkovca-senkovec.skole.hr/o_koli I nekoliko slika škole i lijepo uređenog okoliša:

Nakon što sam se zasitio i Plassera i Theurera uhvatio sam Soma iz Savskog Marofa: Jadni ostaci nekadašnjeg stajališta: I onaj tamo radi punom parom: Evo nam još jednog teretnjaka: Ode taj prema Dobovi, a uskoro ću i ja za njim:

Bez riječi:

Skela je vezana na drugoj obali: A ti putuj: Dođoh, vidjeh, okrenuh se i odoh. Divljač na putu: Poludivljač na putu: Ovaj mi pobježe doslovce ispred nosa: Nema veze, vrijeme od 62 minute do drugog vlaka biti će iskorišteno za kratak predah uz pivce, a zatim i malo motanja oko željezničkih građevinskih strojeva:

Z1 za bicikliste: Jedno uređeno gospodarstvo: Blizu sam: I evo Save: Namjeravao sam prijeći u Medsave i malo procunjati selom gdje nisam nikada bio, ali je skela izvan prometa zbog visokog vodostaja rijeke:

Neuspio desant na Ilirske provincije, Medsave 8. listopada 2020. Nakon oblačnog i hladnog jutra pojavilo se sunce i pozvalo na šetnju. Kako mi okolica stanovanja više nije toliko privlačna krenuo sam ponovo od Zaprešić Savske do obale Francuske. Prepješačio sam preko 10 km u oba smjera, neloše za starkelju u 72. godini. (Prvi posjet Napoleonovim Ilirskim provincijama opisan je OVDJE.) Kod Zaprešić Savske radovi na južnom kolosijeku su u punom jeku: Radi se i na pješačkom pothodniku: ŽCPR: Cesta prema novom nadvožnjaku: Potok Lužnica: Teretnjak u daljini: Nema ništa ljepše od prirode:

Gdje me zapade pošarani Mađaron, bljak: Kod Zaprešić Savske strojevi miruju... ... osim onog u daljini koji kopa punom parom: Som za Dugo Selo: Dva Soma u mimoilaznoj situaciji:

Zaprešić, 2. listopada 2020. Danas sam opet bio u susjednom i najbližem mi velegradu, gdje sam obavio kupnju potrebnih artikala na tržnici i u supermarketu. Stigao sam puno ranije od vremena polaska vlaka pa sam malo prošetao okolicom stajališta. Stupio sam i na tlo susjednog i prijateljskog Ključa Brdovečkog, gdje me nisu pitali za putovnicu. Ustvari, nije bilo nikoga u blizini: Jedina živa duša bio je dežurni prometnik: Pohvala HŽ PP-u na kompletnoj informaciji: Ekspresni vlak iz Kustošije, Podsused Stajališta i Zaprešić Savske dolazi na prvi peron:

Mačja posla, 28. rujna 2020. O vlakovima drugi put, danas je glavna faca naš Čarli. Vrijeme je da potražim kojeg miša: Tu nešto šuška: Ne buš mi pobegel: Hmm... Da nije zbrisao na onu stranu? Naći ću ja tebe: Gdje se kvragu sakrio? Nema ga ni tu: Ništa, više sreće drugi put:

Imam ja još firmi, tajnih i javnih, između ostalog svoju investicijsku banku u New Yorku (u kompi s nekim Morganom): Imam mrežu kladionica... ... i nekoliko restorana, barova i pubova: Imam svoj park: Po meni su nazvana dva lučka grada, a ovaj je u Ontariju, Kanada: Moje ime je nosio i grad Stanleyville u Kongu, dok mu dušmani ne promijeniše ime u Kisangani: Podigoše mi i nekoliko spomenika (ne znam što tu traži neki Livingstone):

Usputnice, 26. rujna 2020. Danas sam na kratko boravio u Zagrebu i po običaju okinuo nešto fotografija. Najprije ide osvrt na jedan zanimljiv susret na Glavnom kolodvoru u Zagrebu. Imao sam dvadesetak minuta vremena do polaska mog vlaka za Harmicu i sjeo sam na sjedalicu u praznom setu klupa. U jednom trenutku prišao mi je neki nepoznat čovjek i pristojno upitao je li slobodno sjesti. ''Naravno, samo izvolite'' - odgovorio sam. Sjeo je na najudaljeniju stolicu na drugoj strani. U ruci je imao plastičnu bocu od dvije litre napunjenu do vrha vinom i ponudio mi je da gutnem. Zahvalio sam i odbio. Čovjek je na to razvezao priču kao da smo stari znanci i dobro me zabavljao do dolaska vlaka. Zove se Ibro, rodom je iz Bosanskog Novog i ima 67 godina. Pitao sam ga reda radi poznaje li Hasana Mehukića, mog nekadašnjeg desetara - komandira odjeljenja za vrijeme služenja vojnog roka, također iz Bosanskog Novog. Ne samo da ga je poznavao nego su bili bliski rođaci. Bili, jer je Hase nažalost pokojni. Po Ibrinom pričanju bio je jedan od najbogatijih ljudi u tom kraju i sve mu je odnio rat. I onda je moj Ibro skrenuo priču na rat. Bio je, kaže, u Hrvatskoj vojsci na ličkom ratištu i ustupio joj je na upotrebu dvadeset svojih konja. Kaže kako mu konje nisu htjeli vratiti pa je upao kod Mirka Norca u njegov ured u Gospiću s pištoljem u ruci i odvalio mu šamar. Poslije rata je bio svjedok na sudu u Rijeci, u procesu protiv Norca zbog ratnih zločina u Divoselu. Opisuje uz smijeh kako mu je u dvorište kuće sletio helikopter i kako su ga UNPROFOR-ci prevezli u Rijeku na svjedočenje. Tu se pozdravio s Norcem, ovaj ga je pitao treba li mu novaca, a Ibro mu je odgovorio da hoće veću mirovinu. Na to je Norac nazvao neki broj i rekao ''sređeno''. Tu je razgovor prekinuo dolazak vlaka za Harmicu. Bez obzira koliko je bilo istine i koliko bajanja u pričama mog neočekivanog kompića susret je bio zanimljiv i ispunio mi je rijeme čekanja na vlak. Moj Ibro slikan iz vlaka. Snimka je uvredljiva za majstore fotografije, ali neka se nađe: I nekoliko fotografija iz vlaka za Harmicu, a najprije Zaprešić Savska: U Zaprešiću smo se premjestili na lijevi ili južni kolosijek, a sjeverni je na jednom mjestu izvađen: Duž sjevernog kolosijeka su na više mjesta obavljani radovi, u prolazu sam uhvatio nešto od mehanizacije: Novi betonski pragovi u kolodvoru Savski Marof: Vlak se gotovo potpuno ispraznio: I za kraj jedna iz območja državne meje - naš Mic se kraljevski uvalio na krevet unuke Dine:

Da, bila je serija 645 ili ''Mala Karavela''. Broj lokomotive ne znam.

Jučer, dok sam na stajalištu Sutla čekao vlak za Zagreb, došuljao se teretnjak s kalcitom iz Gospića: Dva Vectrona i 112 osovina:

Vrlo zanimljiv prikaz nekada golemog ranžirnog kolodvora, kojeg pamtim iz boljih željezničkih vremena. Usput, ovaj putopis je još jedan dokaz da nije važna tehnička kvaliteta fotografija već njihova dokumentarna vrijednost. Čekamo nastavak.

Ponovo u tramvaju: Na Glavni kolodvor stigao EC 210 iz Vinkovaca za Villach: Može ulaz: Ne može ulaz: Jedna usputna: Svugdje je lijepo ali je kod kuće najljepše:

Buduća žičara djeluje impozantno, jedino mi je lokacija donje postaje malo sumnjiva. Kao da je građevina pala sa neba i zatrpala prostor ispred Tunela: Nekoliko detalja:

Povratak malo autobusom i malo stubama: Župna crkva Svetog Ivana Krstitelja na Novoj Vesi. Sagrađena je između 1795. i 1800. godine na mjestu stare gotičke župne crkve iz 1374. Smatra se najznačajnijom kasnobarokno-klasicističkom sakralnom cjelinom u Zagrebu: Čekanje tramvaja: Ovaj ide u kontra-smjeru: Eno i moje četrnaestice: Na Mihaljevcu čeka petnaestica: Okretište Dolje: I evo me na današnjem sekundarnom cilju, kod Bandićevog osmog svjetskog čuda: