Stanley

Nekoliko impresija sa perona: Budući azil za bicikle: Kutija za otpatke... ... po europskom uzoru: Malo ćemo prošetati po kolodvoru:

Najprije ćemo na peron: Ovo valjda neće dočekati Plenkija: A i dizalo će, nadajmo se, proraditi: Pogled na ulaz u pothodnik: Opreza nikad dosta: Ni ovo još ne radi: Uređena zgrada kolodvora: Medvednica u oblačno-maglovitom izdanju:

Grobnica obitelji Jelačić, rad Hermanna Bolléa: Izlazak iz prošlosti... ... u sadašnjost: Novouređeni nogostup/velodrom: I eto me na cilju:

Perivoj nastao sredinom XIX. stoljeća, započeo Erdödy i dovršio Jelačić: Gospoštija Novi Dvori prvi put se spominje u XVII. stoljeću, a prvi vlasnici su bili iz obitelji Zrinski (1611.-1671.). Slijedila je barunska obitelj Čikulin (1675.-1755.), a zatim plemićke obitelji Sermage (1755.-1820.), Festetić (1820.-1841.), Erdödy (1841.-1852.) i Jelačić (1852.-1934.). Dvorac je izgrađen u XVIII. stoljeću u stilu historicizma, dograđen u XIX. stoljeću: Stari dub: Neogotička kapela Svetog Josipa iz 1855. godine: Nekadašnja vrtlareva kuća danas je restoran:

Novi Dvori 3. prosinca 2021. Jučer sam protegnuo krake od stajališta Zaprešić Savska do kolodvora Novi Dvori i prenosim nešto dojmova. Najprije dva motiva iz stajališta Sutla, a prvi je teretnjak s kalcitom iz Gospića: Drugi je lokomotiva koja je vozila strojno u Dobovu i to lijevim (južnim) kolosijekom: Prvi motiv iz Zaprešića je vršilnica na imanju obitelji Jelačić iz XVIII. stoljeća, restaurirana 2018. godine: Nekadašnja žitnica, danas muzej slikara Matije Skurjenija: Dvije zgrade nepoznate namjene i ne baš u najboljem stanju:

Sudeći po fotografiji smutila te načisto. 😉

A moja kćer na aerodromu šizi jer joj zbog te predstave kasni let za Bergamo...

Stajalište Sutla, 23. studenog 2021. Mjesec jest po imenu studeni, ali je danas sunčano i toplo za ovo doba godine pa nije loše malo protegnuti noge po okolici. Na stajalištu Sutla je nažalost bila pustinja (jedan teretnjak s vagonima za žitarice u smjeru Dobove zbrisao mi je ispred nosa), ali to ne smeta da se zabilježi poneka impresija. U očekivanju vlaka i putnika: Iz smjera Savskog Marofa nema ničega... ... a ni iz smjera Dobove: Jel' ovo naše? Nalazi se neposredno uz prugu: Pšenica dobro napreduje: Signalni znak ''Početak zaustavnog puta ispred željezničko-cestovnog prijelaza''. To se valjda odnosi na ŽCPR Drenje: Biljka i X. koridor: Nije Tromostovje nego trokolosječje:

I naš Mic uživa u suncu:

Danas se na nebu pojavila neka čudna žuta kugla i osvijetlila boje kasne jeseni:

Vjerojatno će biti još priloga drugih forumaša i mislim da je najprikladnije mjesto za temu u Putopisima. Što kaže STIB?

Kolodvor je bio ''stanica'', a stajalište je bilo kao i danas - ''stajalište'' (primjer: Podsused Stajalište od pamtivijeka nosi to ime). U Sloveniji se kolodvor zove ''postaja'', a stajalište ''postajališče''.

Izgleda da nadstrešnica nije dovršena. A mogli su napraviti i manju, kada se unutra po kiši natisne tridesetak ljudi ostati će previše prostora.

Da privedemo današnji zapis završetku. Najprije dvije moćne ljepotice u društvu: Današnji dan je bio pun iznenađenja. Nakon Tonija i mene iz upravljačnice je izašao i strojovođa prvog teretnjaka. Toni nas je upoznao, a majstor Jole me pitao ''niste li vi možda Tamarin otac?''. Pokazalo se da su moja kćer i Jole stari znanci, a mene je prepoznao preko Facebooka. Jole i Toni ispred svojih vlakova: Stigao je i prigradski vlak iz Dugog Sela, koji se odmah vraća: I za kraj skupna slika elitnog društva u kolodvoru Savski Marof:

Dolazi još jedan: Upravo sam okinuo zadnju snimku lokomotive kada začujem glas iz upravljačnice: - Dobar dan gospon Stanko. - Majstora sam odmah prepoznao, to je Toni poznat na forumu kao Toni-SK: Toni me pozvao u upravljačnicu svog Taurusa. Radi za Transagent Špediciju, a iza sebe vuče 1.500 tona. Teret su željezni limovi iz Radinca za Italiju:: Majstor Toni pokraj svoje ljepotice i zvijeri:

Početak perona: Sve što je ostalo od blok kućice: Još poneki detalj obnovljenog kolodvora: Jedino što je ostalo iz zlatnih vremena parne vuče: U kolodvoru je teretni vlak koji čeka da mu se Dobova smiluje i primi ga:

Ode somina u kolodvor, a prije njega u skretanje: ŽCPR Savski Marof: Stari pragovi: Skretnice uvijek ostavljaju poseban dojam, a ove su sve nove:

Još jedan bicikl sa žardinjerama (praznim): Vrijeme je da se približimo pruzi, a ovo su ulazni signali kolodvora Savski Marof iz smjera Dobova/Harmica: ŽCPR: Pogled prema kolodvoru Savski Marof: Dolazi som iz Harmice: ŽCPR funkcionira:

Najštosniji putokaz koji sam do sada vidio: Je li se to netko na povratku iz svatova malo pogubio? Staklovinja k'o u priči, ovdje je nešto žešće tresnulo: Još jedan duhoviti natpis: Ovo nije duhovito: Dva usputna motiva iz Laduča: Zanimljivo. Putokaz za stajalište Laduč izgleda nov, a terminologija je iz davnih godina. Nekada smo stanicom zvali sve kolodvore i stajališta po logici jer na njima staje vlak (putnički):

Šetnja do kolodvora Savski Marof, 18. listopada 2021. Uželio sam se pruge, a kako stajalište Sutla ne nudi baš previše željezničkih osobitosti iskoristio sam lijep dan za šetnju do Savskog Marofa. Ništa naporno, laganih 7 km računajući oba smjera i nešto usput zabilježenih motiva. Nekoliko jesenjih sličica: Palača Vraniczany u Laduču: Bicikl bez cvijeća:

Nekadašnji navoz za pretovar tereta: Kad sam već na Zapadnjaku evo i tri slike današnjeg (tj. jučerašnjeg) stanja: I za kraj zgrada iz koje smo preuzimali izviđačku taborsku opremu (šatore, kuhinju, jarbol i druge veće komade) po povratku sa mora ili sa neke planine. Danas je to na lijepom hrvatskom jeziku event-centar:

Jučer sam kraće vrijeme boravio u Zagrebu. Nakon ''bavljenja'' na tržnici Dolac (tako ide kada živiš u provinciji i u selu s dva dućana) uputio sam se na glavno odredište, Susrete željezničkih modelara na Zapadnom kolodvoru. Dovezao sam se tramvajem do trga kojem je trgovačka nagodba bandita iz Pogane Vlake promijenila ime, a zatim produžio pješice preko Rooseveltovog trga, ulice Kršnjavoga i Magazinske ceste do Zapadnjaka. Exegi Monumentum Mimara... Zgrada moje Prve zagrebačke gimnazije na Rooseveltovom trgu, koju sam pohađao od 1964. do 1968. godine, pretvorena je 1987. u muzej zbirke čovjeka o kome je stanoviti Konstantin Akinsha objavio knjigu pod naslovom ''Ante Topic Mimara, The Master Swindler of Yugoslavia''. Time je nepovratno narušen bivši Srednjoškolski kompleks, jedno od najljepših arhitektonskih nasljeđa Zagreba: U glavnom dijelu zgrade na Rooseveltovom trgu bile su smještene Prva i Četvrta gimnazija, a u pobočnim dijelovima građevinskog kompleksa bile su još dvije škole - Peta gimnazija u Klaićevoj i Osmogodišnja škola Izidora Kršnjavoga u istoimenoj ulici. Ovo je osmoljetka: Nekadašnje Srednjoškolsko igralište, koje je zajedno sa zgradom škola i Gombaonom upotpunjavalo Srednjoškolski kompleks, danas je devastirano. A tu su se u onoj predpotopnoj Jugoslaviji, vjerovali ili ne, igrale čak i utakmice Prve nogometne lige (mislim da je ponekad igrala Concordija). A na ovom pak asfaltu igrali smo za vrijeme sata tjelesnog nogometne utakmice s pacijentima iz susjednog razreda: Ovaj motiv sam zabilježio zbog atletske staze. Istrčali smo je mnogo puta, a pamtim upozorenje koje mi je jednom uputio nastavnik tjelesnog Davor Sabolović: - Nemoj mi se šuljati nego trči! 😁: U Magazinskoj sam potražio tragove nekadašnjeg kolosijeka Samoborčeka koji je išao do Zapadnog kolodvora. Ponešto sam i našao:

Jučer sam bio u Ivanić Gradu na sahrani jednog rođaka, a dok sam čekao buraza i nećakinju da me pokupe autom kod Lisinskog imao sam priliku prvi put razgledati ovu Bandićevu zaostavštinu: Jedino što me se dojmilo na ovom mjestu je izrazito bučno klokotanje vode iz odvoda u ovim kanalima:

Istodobno su na klupskoj maketi kružili vlakovi: I za kraj dvije slike sa Zapadnog kolodvora: