Stanley

Zaboravio sam na bicikl, a ne na gume. 😉 Šalu na stranu, jednom sam jedva izbjegao gadan udes i otada se više oslanjam na noge. A i šetnja mi nekako više prija.

Sve je to poznato, ali u mojem slučaju problem je bio u tome što sa web stranice nisu maknuli vlak koji ne vozi: I idućih dana će netko nasjesti, garant. Ne kopčam u čemu je problem kod HŽPP-ovaca, osim ako dizajn web stranice ne dopušta takve parcijalne izmjene. Ne bi me čudilo obzirom da i dalje kod povratnih vožnji putujem u jednom smjeru kao umirovljenik, a u povratku se moram pretvoriti u studenta da bi saznao cijenu karte (jer je popust srećom isti). Na taj fušeraj sam ih već upozorio mailom, ali nisam udostojen odgovora.

Žičane ograde malo ima i malo nema: Ovdje sam sjeo na klupu i odmorio se pet minuta: Predsignali kolodvora Savski Marof, još jednom: Ostavite svaku nadu vi koji čekate vlak: HŽ Infra i palača Vraniczany: Objavnica približavanja mojem domicilnom stajalištu: Već sam blizu - drvoprerađivački pogon u Ključu Brdovečkom: I evo me na cilju - 3.827 m u 48 minuta. Neloše za starkelju od 74 kuke: Poseban pozdrav HŽPP-ovcima, ma gdje bili.

J.bo ih produljeni ljetni vozni red, 8. rujna 2023. Jučer sam na kratko boravio u Zaprešiću i putovanje mi je prisjelo. Prije polaska, prethodne večeri, provjerio sam vozni red na web stranici HŽPP (slava im!). Za odlazak sam odabrao vlak broj 8015 koji sa stajališta Sutla kreće u 6:38 sati, a za povratak sa stajališta Zaprešić Savska vlak 8014 u 7:46 sati - ako na njega stignem, a ako ne onda 8018 koji kreće u 8:34. Vlak 8014 kasnio je već u polasku dvadesetak minuta, ali to je ovih dana za očekivati i kalkulira se u satnicu putovanja. Na svoju nesreću povjerovao sam web stranici HŽPP, na kojoj lijepo piše da vlak 8018 VOZI, odnosno nudi se putrnicima. Isto piše i danas, a tko ne vjeruje može provjeriti vozni red za radne dane. Provjerio sam i informacije preko linka na stranici HŽ Infre o kojekavim improvizacijama (ukidanje pojedinih vlakova i/ili zamjena busom), ali mi je promakla informacija da se ljetni vozni red produljuje sve do 1. listopada i da 8018 ne vozi. Krivica za ono što je uslijedilo, dakle, dijelom je i na meni jer čovjek uči dok je živ i krepa blesav, ali je HŽPP MORAO maknuti taj nesretni 8018 (i sve druge ukinute vlakove) sa svoje web stranice. Imaju službu za to i imaju ljude kojima je posao ažurirati podatke! Na stajalište Zaprešić Savska stigao sam malo iza 8 sati i saznao da je 8014 već otišao za Harmicu. Srećom, naišao je vlak za Savski Marof pa sam odlučio sjesti u njega i putovanje nastaviti iz tog kolodvora. Tamo je ugodnije čekati, ima hladovine i ima uzbudljivije željezničke akcije. Od prometnice sam saznao da 8018 ne vozi, a do autobusa koji glumi vlak 8022 trebalo je čekati debelo preko sat vremena. I kako sam u toj priči sâm ispao som odlučio sam skratiti vrijeme i muke pješačenjem do Sutle. Uostalom, bilo je lijepo i svježe jutro rane jeseni. Samo naprijed za nosom pjege, cipice po stazi za bicikle: Ulazni signali kolodvora Savski Marof iz smjera zapada, još jednom: ''Pliva'' Savski Marof: Teretni vlak s košarama za žitarice: Netko je već ''krstio'' žičanu ogradu: Objavnica približavanja stajalištu Laduč: Prve boje jeseni:

Natpisna ploča u krivom gardu: Stigla i Macosa iz Gornje Stubice: Nakon kratke i udobne vožnje stižem na zadnje presjedanje u kolodvoru Zaprešić: Ovaj s košarama za žito će se načekati: Putnici iz Zaboka za Zagreb prekrcali su se u vlak iz Savskog Marofa, koji je iznimno došao na prvi kolosijek: Ja sve čekam da stigne moj Som za Harmicu, ali umjesto njega stiže belaj iz daljine. Valja mu se odmaknuti jer taj ide 100 km/h: Ipak nije bilo potrebe za bijegom jer se zaustavio: Konačno stiže i moj vlak za Sutlu. Kasni ravno pola sata, ipak previše za jednu subotu unatoč radovima na pruzi. No ja sam po prirodi optimist pa se tješim da je moglo biti i gore:

Vlak je puno udobniji i tiši od Macose, ali me iznenadio prilično intenzivan vonj nafte: Slijedi mala anegdota iz vožnje. Sjeo sam na slobodno mjesto uz prozor na desnoj strani, zahvalan slučaju što sam našao poziciju koju ne tuče sunce. Na suprotnoj (lijevoj) strani sjedio je neki mladić, odokativno srednjih dvadesetih godina. I kaže on meni: - Pazite, tu vam je stršljen. - Stvarno? - Da, ja sam tu sjeo prije vas i vidio stršljena pa sam se premjestio na ovu stranu. Čuvajte se. Gledam ja oko prozora i ne vidim nikakvog stršljena. Odjednom sa gume oko prozora siđe na staklo ovo malo stvorenje, ubogi kukac koji je slučajno postao korisnik usluge HŽ-a. Za zagorske prilike pristojno: Stigli smo u Zabok: Za razliku od pustinje u Konjščini ovdje sve vrvi od željezničkih vozila, nažalost samo motornih garnitura: Display radi. Vidio sam ga u aktivnom stanju još jedino u Novim Dvorima:

Zapravo je dvostruk. A ovdje su baš mogli staviti dupli Andrijin križ: Tko zna koliko je milijuna tona ugljena prošlo ovuda. Samo 1957. godine konjščinski bazen iskopao je 467.000 t: Otvorena pruga u smjeru Zlatar Bistrice: U daljini se vidi priključak iz teretnog kolodvora, gdje je i treća (bivša) blok kućica. Iza nje se odvaja i kolosijek prema nekadašnjem rudniku ugljena Batina Donja. Kolosijek još postoji i vidi se sa glavne pruge, a kako je sav zarastao u vegetaciju njegovo istraživanje prepuštam ekspertima za džunglopise. U međuvremenu preporučam prikaz kojeg je forumaški kolega zeljko256 objavio OVDJE. Ja se okrećem zapadnom ulazu u aktivni dio kolodvora Konjščina: Do zgrade kolodvora stigao sam na vrijeme da uhvatim Macosu na vlaku za Varaždin: Stiže mi vlak za povratak. Ugodno iznenađenje, klimatizirani Gredeljevac:

Kolodvor Konjščina zapravo se sastoji od dva dijela, uvjetno rečeno nekadašnjeg teretnog i današnjeg aktivnog. Oba imaju po četiri kolosijeka: Ovo nisam našao u signalnom pravilniku: Teretni dio kolodvora je žalosno prazan. Prilikom mog posjeta 2010. bili su parkirani vagoni Fals-z. Nema ga ni u Izvješću o mreži HŽ Infrastrukture, a duplo je dulji od danas aktivnog dijela: Ovo mora da je neki vic: Pogled na perone: Idemo prema zapadnom kraju kolodvora: Druga blok kućica, naravno napuštena. Ima i treća dalje niz prugu gdje se odvajaju kolosijeci nekadašnjeg teretnog kolodvora, ali do nje nisam išao: ŽCPR na zapadnom kraju kolodvora:

Gospođa opomenica u mirovini je, izgleda, previše popila: Najsmješniji ŽCPR kojeg sam vidio: Preko njega prelazi ova džunglostaza do rijeke Krapine: Još malo i stigli smo: Evo nas u kolodvoru: Na dijelu kolodvora koji se danas koristi sve skretnice su automatizirane: Izlazni signal u smjeru Budinšćine:

Tim kolosijekom je svojedobno dopreman lignit iz konjščinskih ugljenokopa u Termoelektranu Jertovec. Elektrana je otvorena 1954. godine i u početku je koristila ugljen, a od početka 1970-ih mazut. Zbog naglog skoka cijene nafte 1980. godine je počela koristiti prirodni plin. Termoelektrana Jertovec raspoložive snage 2x28 MW (plinskoturbinski agregati) i 2x10 MW (parnoturbinski agregati) danas se koristi kao rezerva u elektroenergetskom sustavu HEP-a. TE Jertovec bila mi je malo predaleko za obilazak pa koristim fotografije sa web stranice HEP-a, a prva je iz 1954. godine: TE Jertovec danas: Dobro mi dođe kao udobna staza do kolodvora: Pružna opomenica nepoznate prijašnje boje i svrhe: Rijeka Krapina sa željezničkog mostića: Ovdje se dugo vremena nije ništa kotrljalo: Zavoj pruge prema kolodvoru:

Ponovo na pruzi Pogled sa ŽCPR na otvorenu prugu u smjeru Budinšćine: Istočni ulaz u kolodvor Konjščina: Zahrđali jadničak, tko zna kada je zadnji put otvaran: Snimka sa cestovnog mosta. Ovdje možda izgleda slabašno, ali Krapina je najveća rijeka u Hrvatskome Zagorju i cijelim tokom protječe kroz ovu regiju. Izvore na jugoistočnim padinama planine Ivanščice, a utječe u savu kod Zaprešića. Duga je 75 km. Izokrenuti prometni znak kao da potvrđuje da je u Zagorju u zraku 1 promil C2H5OH: Ovaj industrijski kolosijek odolijeva vremenu:

Jedan oldimer. Kada je počela njegova proizvodnja i mi stariji smo još piškili u gaće: Svi putevi vode u Rim, a mene su doveli do istočnog ŽCPR-a u smjeru Budinšćine::

Župna crkva svetog Dominika, građena od 1729. do 1732. godine u baroknom slogu, a graditelj crkve bio je Ivan Baisz iz Maribora. Od baroknog inventara sačuvana je bogato ukrašena propovjedaonica iz 1758. godine. Crkva je zavedena kao zaštićeno nepokretno kulturno dobro, klasificirano kao sakralna graditeljska baština: Crkva svetog Dominika, snimka sa službene web stranice Općine Konjščina: Unutrašnjost crkve, snimka iz istog izvora:: Slijedi nekoliko fotografija iz šetnje Konjščinom, a na prvoj je ''okolokolodvorska mehana''. Zatvorena je i nudi se na prodaju: Još slika bez potrebe za posebnim komentarom:

Vrata su zaključana lokotom: Pokraj kaštela je sjenica za planinare: Druga znamenitost Konjščine bila mi je malo predaleko:

Matija Korvin: U početku su me posebno zanimale one dvije građevine: Najprije ću do starog kaštela: Kaštel Konjščina bio je važan strateški objekt u nizinskom zagorskom prostoru i jedna od rijetkih utvrda Hrvatskog Zagorja koja je izgrađena u ravnici. Po nekim izvorima ranije je na istom mjestu bila drvena utvrda, ali od nje nisu pronađeni nikakvi ostaci. Nedaleko utvrde odigrala se 4. svibnja 1545. godine bitka s Turcima, jedina bitka protiv Osmanlija na otvorenom polju u Hrvatskom Zagorju. U travnju iste godine Slavonskom krajinom je harala turska vojska od nekih 7.000 do 10.000 vojnika pod vodstvom bosanskog paše Ulama, hercegovačkog sandžak-bega Malkoča i požeškog sandžak-bega Murata. Turci su se u pohodu na Štajersku preko Varaždina približili Konjščini, a kako bi odgovorio na prijetnju zapovjednik štajerske vojske Josef Wildenstein je zajedno s kapetanima Pavlom Rattkayem, Franjom Tahijem i Stjepanom Držićem došao sa 600 konjanika, a hrvatski ban Nikola Zrinski doveo je banske čete. U pomoć su sa svojim vojnicima došli i velikaši Juraj Frankopan Slunjski, Petar Erdödy i Stjepan Blagajski. Obje strane su dogovorile primirje, no Turci su ga pogazili i iznenada napali iz šume. Habsburške trupe nisu bile spremne odgovoriti na iznenadni napad pa su se mnogi vojnici, najprije pješaci a zatim i konjanici, počeli povlačiti i bježati u obližnje šume. Ban Zrinski se također povukao prema utvrdi Konjščina nakon što mu je stradao konj i jedva je spasio živu glavu bježeći pješice u utvrdu. Wieldenstein je pak morao skočiti u jarak kako bi pobjegao pred turskom navalom, a od utapanja ga je spasio vojnik Stjepan Baletić uhvativši ga za dugačku bradu. U bici su obje strane imale tek male gubitke, a Wiedelstein je u izvještaju naveo da su ''Hrvati i on izgubili većinu konja, ali vojske nije mnogo izginulo, a ni ropstva dopanulo''. Najgora po habsburšku vojsku bila je sramota zbog bježanja i skrivanja u utvrdu i šume. Kada se habsburška vojska regrupirala turska već bila povukla. Začudo Turci nisu iskoristili pobjedu i opljačkali i popalili okolni kraj te su nakon bitke krenuli natrag prema Banja Luci. Godine 1772. utvrda s okolnim objektima prešla je u vlasništvo zagrebačkih biskupa (od 1853. nadbiskupa) i ostati će u rukama nadbiskupije sve do kraja Prvog svjetskog rata. Novoosnovana Kraljevina SHS 1919. je godine započela provođenje agrarne reforme te je posjed oduzet nadbiskupu, a utvrda je nakon toga prepuštena propadanju. Danas se utvrda nalazi pod jurisdikcijom Općine Konjščina te je 1997. godine započela obnova utvrde koja traje sve do danas. U konačnici bi utvrda trebala biti uređena djelomično kao muzejski prostor, a djelomično kao prostor za predstavljanje proizvoda lokalnih gospodarstava. Utvrda u katastru Habsburške monarhije iz 1868. godine: Utvrda 1912. godine, snimio povjesničar Gjuro Szabo: Utvrda neposredno nakon Drugog svjetskog rata: Danas utvrda ima sasvim drugačiji izgled: Odlučio sam je razgledati izbliza, a kako oko utvrde nema nikakve staze uhvatio sam što je bilo moguće:

Oglasna ploča na kolodvorskoj zgradi pokazuje da ovdje ima vrlo aktivnih planinara. Uostalom blizu je Ivanšćica, najviša hrvatska planina između Save i Drave: Odlučio sam nastaviti bavljenje u Konjščini obilaskom naselja, a na kolodvor ćemo se još vratiti. Ovdje planinari ne mogu zalutati: O i po Konjščini .Konjščina je naselje i sjedište istoimene općine u sastavu Krapinsko-zagorske županije. Općina obuhvaća 16 naselja u kojima prema popisu stanovništva iz 2021.godine živi 3.308 stanovnika, od kojih u samoj Konjščini 910. Zastava s grbom općine Konjščina: Konjščina je staro naselje, koje se prvi put spominje 1334. godine u popisu župa zagrebačke biskupije arhiđakona Ivana Goričkog kao župa Selnica sa župnom crkvom posvećenoj svetom Nikoli (ecclesia sancti Nicolai de Zelnichia). O porijeklu imena Konjščina postoje dva tumačenja - po jednom je ime dobila po grofovskoj obitelji Konjski, a prema drugom po polju za ispašu konja prema čemu su i grofovi dobili prezime. Kaštel Selnica prvi se put spominje u ispravi kojom kralj Matija Korvin 1477. godine dopušta Kristoforu i Ivanu Konjskom da podignu utvrdu u Selnici, današnjoj Konjščini. U ovom razdoblju razvilo se i trgovište uz utvrdu (oppidum Zelnicza Zenth Domankus). Sjedištem općine Konjščina je postala 1993. godine. Grb grofovske obitelji Konjski:

Dok zgrada izvana izgleda uredno i lijepo to se ne bi moglo reći za putnički prostor: A ništa bolji dojam ne odaje ni nekadašnje robno skladište:

Radovi na dionici Zagreb Glavni kolodvor - Kustošija toliko su ispremetali vozne redove i vozna sredstva da se ni Onaj visoko gore ne bi snašao. Moj Som za Zabok kasnio je u polasku 17 minuta jer se čekalo putnike iz prometala - nisam vidio kojeg - koje ih je dovezlo iz Zagreba. Ja sam se u međuvremenu udobno smjestio u gotovo praznu garnituru: Na putu između Zaprešića i Zaboka imali smo zaustavljanje ispred oba ŽCPR u Zaprešiću, oba sa spuštenom polubrkljom, a zatim dionicu lagane vožnje prema Novim Dvorima. No ubrzo smo uhvatili ritam do 120 km/h. U Zabok smo stigli točno na vrijeme da uhvatim Macosu za Varaždin. Na kraju nije bilo nikakvog razloga za brigu oko presjedanja jer je i taj vlak kasnio u polasku desetak minuta - čekao je vlakobus iz Krapenhagena. Blažena HŽ Infrastruktura... Putovanje ili tandrkanje od Zaboka do Konjščine potvrdilo je dojam lošeg stanja pruga. Na potpuno ravnom terenu bilo je nekoliko puzanja, između ostalog preko mostića na nekom potočiću, a tek negdje od Poznanovca činilo se da brzina iznosi relativno pristojih 80 km/h. Evo me konačno u Konjščini, a Macosa će dalje prema Varaždinu: Kolodvor, prvi put Konjščina je međukolodvor na pruzi R201 Zaprešić - Čakovec, na kilometarskom položaju 47+140. Od susjednog kolodvora Zlatar Bistrica u smjeru Zaprešića udaljen je 8 km, a od kolodvora Budinšćina u smjeru Čakovca 10 km. Prema Izvješću o mreži za 2024. godinu najveća dopuštena duljina vlakova na 2. i 3. kolosijeku je 270 m, a najveća dopuštena brzina kroz kolodvor je 80 km/h. Zgrada kolodvora Konjščina u prošlosti, točna godina nepoznata: Odmah sam uspostavio diplomatske odnose s prometnikom u službi. Imam dojam da je gospodinu bilko drago što netko ''izvanjski'' uopće pokazuje interes za ovu lokaciju. Civilna strana: Tri sličice iz Prometnog ureda:

Moj prvi putopis nakon odlaska u mirovinu bio je upravo iz KONJŠČINE, no otada je prošlo punih trinaest i pol godina. U međuvremenu se dosta toga promijenilo, a najvažnije promjene su elektrifikacija dionice Zaprešić - Zabok i posljedično prresjedanje između vlakova u Zaboku te nestanak klasičnih garnitura s Malim Karavelama sa zagorske pruge. Zbog ovog drugog su nestali i tradicionalni forumaški roštilji u široj zoni Budinščine. Jer tko bi uživao u Macosama - bez plemenite grmljavine lokomotiva to nije ''to''. Odlučio sam iskoristiti lijep dan ''babljeg ljeta'' da se otisnem na neku željezničku destinaciju, a zbog ograničenog kućnog proračuna odustao sam od ambicioznijih ruta i za posjet ponovo odabrao Konjščinu. Kolodvor Konjščina nekada je imao puno veću važnost nego danas, kako u teretnom (ugljen) tako i u putničkom prometu. Za razliku od 22. veljače 2010. posvetio sam nešto više pažnje sâmom mjestu i okolici. S obzirom na organizaciju željezničkog prometa morao samo presjedati u Zaprešiću i Zaboku. Za putovanje u odlasku koristio sam 8021+3054+3004, a u povratku 3011+3063+8032. U voznom redu iz 1964. godine vidi se nekoliko pari vlakova koji su vozili na relacijama Zagreb - Konjščina, Zabok - Konjščina, Varaždin - Konjščina i dakako natrag: Prvo presjedanje imao sam u Zaprešiću, a u njemu nema čega nema: Tu su i vlakovi na kotačima:

Autobusni kolodvor ili po domaći gumenjak: Vrijeme je za povratak kući. Očekivao sam da će Som iz Novoselca za Harmicu kasniti u dolasku bar 15 minuta, ali je - vjerovali ili ne - stigao 2 minute RANIJE: Do Sutle smo ipak nakupili dvadesetak minuta zakašnjenja zbog puzanja iz poznatih i opravdanih razloga.

U parku je jedna mala fontana... ... i spomenik herojima NOB Marijanu Badelu i Tonetu Stančiru: Još nekoliko fotografija iz ovog dijela Sesveta:

Župna crkva Svih Svetih prvi put se spominje 1328. godine. Kanonske vizitacije opisuju 1622. i 1630. staru župnu crkvu, zidanu unutar ''utvrđenog grada'', a 1746. kanonik vizitator navodi da je ova crkva u prošlim vremenima bila okružena jarcima i utvrdama. Godine 1766., u vrijeme župnika Marka Radovića, započela je gradnja gradnja današnje crkve, a posebne zasluge za njezinu izgradnju imao je veliki prepozit Stolnoga kaptola zagrebačkog Franjo Popović. Njegovim zalaganjem je godine 1773. ''podignuta i dovršena crkva veličanstvena, da bi mogla bilo u kojem velikom gradu stajati kao ukras''. Crkva je barokna jednobrodna građevina s dva zvonika visine 36 m i spomenik je sakralne arhitekture. Više puta je obnavljana, a posljednja obnova započeta je 2018. godine i još je u toku. Crkva Svih Svetih: Na pročelju se nalaze kipovi dvojice ugarskih kraljeva i katoličkih svetaca, svetog Stjepana i svetog Ladislava: Još dvije fotografije spomenika sakralne arhitekture: Mali park uz glavnu ulicu i uz njega veliki I.N.R.I.:

Konačno se Som udostojio krenuti iz kolodvora: Za njim je ubrzo krenuo i teretnjak: Vrijeme je za povratak do glavne zgrade, a usput se zatekla i jedna k.u.k. željeznička građevina očito pretvorena u stambeni prostor: Svatko od nâs putopisaca ima svoj osebujan stil, a moj uključuje i poneku crticu o naselju uz koje se kolodvor naslanja. Tako će biti nešto riječi i o samim Sesvetama. Od sela do najveće četvrti Grada Zagreba Danas su Sesvete jedna od 17 gradskih četvrti Grada Zagreba i to površinom najveća. Na popisu stanovništva 2021. godine gradska četvrt Sesvete je imala 70.800 stanovnika, od čega u samom naselju Sesvete 55.313. Mnogima nije poznato da je ovaj lokalitet jedno od najstarijih naselja u povijesti Zagreba i okolice. Zapis o Sesvetama prenosim sa službene web stranice Grada Zagreba: Sustavna arheološka istraživanja, što ih od 1976. kontinuirano provodi Muzej Prigorja Sesvete, iz dana u dan upotpunjuju sliku najstarije prošlosti sesvetskog prostora. Uz brojna nalazišta iz brončanog i željeznog doba te antike, osobito su značajni nalazi na višeslojnom arheološkom lokalitetu Kuzelin kod Glavnice Donje, sjeverno od Sesveta. Tu su, osim predmeta iz već spomenutih ranijih razdoblja, nađeni i artefakti iz keltskolatenskog vremena, do nedavnih nalaza s Gornjega grada jedini takve vrste na području Zagreba: fibule, srebrni novac, luksuzna grafitna i smeđepolirana keramika te ostaci utvrde na uzvisini od 511 metara. Najvažniji nalazi, ipak, potječu iz doba antike i seobe naroda, 4.-6. st., zasad jedini na ovom području. Pretpovijesna i srednjecarska gradina na Kuzelinu u to se vrijeme obnavlja novim kamenim fortifikacijma i pristupnim rampama. Tu se sklanjaju posljednji Rimljani na tlu Zagreba koji grade drvene kuće vapnenih podova, prekrivene slamom. Kasnije dolazi i vojna posada koja štiti najkraći strateški put između Podunavlja i Jadrana. Sesvetsko prigorje vjerojatno je već od ranoga srednjeg vijeka pripadalo staroslavenskoj (hrvatskoj) župi Moravče koja, osnivanjem Zagrebačke biskupije i županije, ulazi u njene međe. Godine 1242. ova se plemenska župa izdvaja iz Zagrebačke županije i postaje samostalnom županijom ili distriktom Moravče. Na prvi dosad poznati pisani trag naselja i posjeda u Sesvetskom prigorju nailazimo u Povelji kralja Emerika iz 1201., u kojoj se spominje posjed zagrebačkog biskupa - Vugrovec (predii Vgra). Najstarije je naselje na tom prostoru selo Kašina koje se spominje već 1217. u Povelji kralja Andrije. Selo Sesvete i tamošnja crkva Svih Svetih prvi se put spominju u Povelji kralja Karla Roberta 1328. U pisanim dokumentima iz 15. i 16. stoljeća navode se imena naselja: Adamovec, Belovar, Moravče, Jesenovec, Planina, Šašinovec, Kraljevec (dodatak Sesvetski dobiva tek potkraj 19. st.), Prepuštovec i Jelkovec. Sesvete 1457. od kralja Matije Korvina dobivaju sajamski privilegij – imaju pravo održavanja četiri sajma godišnje te trga (tržnice) svakoga tjedna. Prema popisu dike, kraljevskog poreza, 1601. Sesvete imaju 107 kuća. No, broj stanovnika toga sela sljedećih se godina smanjuje pa je 1786. zabilježeno samo 15 kuća. Broj kuća jednak je i 1866. kada u njima živi ukupno 169 ljudi. Emerik Arpadović Matija Korvin: Škola u Sesvetama (Pučka učiona Sesvete) započela je radom 1865/66. Obilježja značajnog industrijskog središta naselje Sesvete počinje poprimati potkraj 19. stoljeća. U srpnju 1879. počela je gradnja Tvornice mesnate robe i masti d.d. u Sesvetah, a koju 1921. preuređuju Kata Rabus i sin. Iz male destilacije špirita obitelji Badel, na početku 20. stoljeća razvilo se veliko poduzeće za proizvodnju alkohola koje postoji i danas. Sesvete su 1934/35. priključene na Zagrebačku električnu centralu. Prometno značenje Sesveta i njegove okolice, u osnovi određeno zemljopisnim položajem, već je u drugoj polovici 19. stoljeća bitno poraslo obnovom stare ''vojničke'' ceste od Sesveta preko Kašine do Laza na zagorskoj strani Medvednice (1878/79., u vrijeme banovanja Ivana Mažuranića) i gradnjom željezničke pruge Zagreb - Budimpešta (1870.). Tijekom prošloga stoljeća, pak, taj je prostor ispresijecan brojnim cestama od ogromne važnosti za prometnu povezanost Zagreba s njegovom okolicom i mnogo širim prostorom. Počelo je betoniranjem cesta Zagreb - Dugo Selo (uoči II. svjetskog rata) i Sesvete - Sv. Ivan Zelina (početkom četrdesetih godina), nastavilo se gradnjom stare ceste Zagreb - Beograd (nakon II. svjetskog rata), zatim gradnjom autoceste Zagreb - Lipovac i Zagrebačke obilaznice, a zasad završilo gradnjom početne dionice autoceste Popovec - Goričan. U drugoj polovici četrdesetih godina prošloga stoljeća područje današnje gradske četvrti podijeljeno je između Kotara Zagreb i Kotara Sv. Ivan Zelina. Zagrebačkom kotaru pripadaju tadašnji mjesni narodni odbori: Cerje, Kašina, Markovo Polje, Planina, Prekvršje, Sesvete, Sesvetski Kraljevec, Šašinovec, Vugrovec i Vurnovec. Sjeveroistočni dio područja, koji obuhvaća naselja Adamovec, Belovar, Donja Glavnica, Donji Adamovec, Gornja Glavnica, Jesenovec, Lužan i Moravče, u sastavu je Kotara Sv. Ivan Zelina. Godine 1952. većina naselja Sesvetskog prigorja grupirana je u tri općine u sastavu Kotara Zagreb: Kašina, Sesvete i Šašinovec. Općina Belovar-Moravče, pak, sastavljena je od sesvetsko-prigorskih naselja u okviru zelinskog kotara. Općina Sesvete koja je obuhvaćala cijelo područje današnje gradske četvrti i područje Dupca, danas u sastavu Gornje Dubrave, osnovana je 1955. kao jedna od općina proširenog Kotara Zagreb. Sedam godina kasnije Sesvete postaju općinom užega gradskog područja, ali 1967., kada se općine užega gradskog područja spajaju u jedinstveni Grad Zagreb, ostaju izvan Grada kao samostalna općina. Od 1975. sesvetska je općina u sastavu Zajednice općina Zagreb, ''zagrebačkog prstena'', a 1982. postaje jednom od 14 općina Gradske zajednice općina Zagreb. Općina Sesvete, kao i druge zagrebačke općine, prestala je postojati 31. prosinca 1990. https://aktivnosti.zagreb.hr/gradske-cetvrti-19/sesvete/iz-povijesti-14505/14505 Od poznatih osoba vezanih uz Sesvete najistaknutiji je pjesnik Dragutin Domjanić (1875.-1933.), rođen u obližnjem Adamovcu. Dragutin Domjanić: Nema vremena za provjeru gdje se sve smjestilo tih 55.313. stanovnika, stoga ću na kratko obići samo područje u blizini kolodvora. Ovu građevinu, zaštitni znak Sesveta, nikako neću zaobići:

Izlaz iz kolodvora i otvorena pruga u smjeru Dugog Sela: Pogled na kolodvor iz smjera Dugog Sela: U jednom trenutku na ŽCPR je počela zvonjava i žmiganje svjetlosnog signala. Postavio sam se u poziciju za snimanje, ali vlaka niotkuda. Rekao sam jednoj ženi koja je htjela prijeći prugu, ali je zastala: - Gospodična (nota bene, ja i staroj babi kažem ''gospodična'' jer tako nemreš fulat 😁), slobodno prijeđite jer nema vlaka ni s jedne ni s druge strane. - Ipak je ostala čekati, a usput sam od nje čuo da u jutarnjim i popodnevnim ''špicama'' kolone automobila znaju biti dugačke sve do glavne ceste kroz Sesvete. Zaista, na oba prijelaza preko pruge u Sesvetama, pješačkom i cestovnom, vrijeme dolaska vlaka nakon signala je neubičajeno dugo. Konačno se nešto pojavilo i to sa zapadne strane - teretni i putnički vlak: Teretnjak se zaustavio na izlaznom signalu: Ja sam nonšalatno prešao preko kolosijeka i iskoristio priliku da ga snimim izbliza:

Tko to meni kukucka iz trave?: ŽCPR na istočnoj strani kolodvora: I ovdje se odvaja jedan industrijski kolosijek: Sudeći po tračnicama ovaj se koristi, a kamo vodi reći će upućeni: Zatvoren je iskliznicom: I ovaj se račva u dva kolosijeka: Sudeći po sjaju tračnica oba su u pogonu. Ajde, barem nešto: Skretnica je ručna: