egérke

Osim ako nemaju sponzorski ugovor s Hitler-comom. Zapravo, naziv "Hitler-com" je neprikladan, jer je u vrijeme Hitlera barem infrastruktura funkcionirala...

Uz ovakve uvjete vani, ni ne treba ti škrinja - možeš komotno namirnice zakopati u dvorištu.

Kaj se ne zove Vallis Aurea?

Da, bio sam najavio svojedobno da ću još nešto napisati na ovoj temi, a i zaboravio sam staviti tradicionalnu kartu koju uvijek metnem na kraju putovanja. Tako da ću sad još ovo dovršiti, kako bi se mogao početi pripremati za putopis iz Irana. Dakle, k Eni sam došao u srijedu navečer. Ona me zajedno s ocem pokupila na autobusnom kolodvoru u Puli i potom smo se zaputili prema Rovinjskom Selu. Enini žive tamo zadnjih desetak godina, nakon preseljenja iz Rovinja. Prije Rovinja živjeli su u Buzetu. Rovinjsko Selo je jedno od najvećih istarskih sela, ima oko 800 stanovnika, a u posljednje vrijeme se broj povećava dijelom i zato što su troškovi života niži nego u Rovinju. Nalazi se u unutrašnjosti, 3 km udaljeno zračnom linijom od Rovinja. Iako je samo naselje nastalo u 16. st., područje je bilo naseljeno od rimskog doba. Samo mjesto nije osobito zanimljivo, iako istini za volju nisam previše ni lutao uokolo, a kako Enini žive na rubu sela, prolazili smo kroz ostatak sela autom. Prvotni je plan bio da u petak Ena i ja krenemo na Zlarin, što znači da smo imali slobodan četvrtak. Proveli smo ga uglavnom kod kuće, ja sam iskoristio vrijeme da operem prljavu robu, a popodne smo se otputili do Rovinja. Nakon dva tjedna koje sam većinom proveo u miru i tišini otoka (s izuzetkom Dubrovnika, Splita i Zadra), Rovinj mi se činio kao košnica. Iako redovno dobiva nagrade kao najbolje turističko mjesto u Hrvatskoj, nekako smatram da ljetni odmor u Rovinju nije odmor. A i cijene su prilagođene stranoj klijenteli – Talijanima i Rusima. Premda ja jako volim Istru, ne volim njena ljetovališta. Predvečer sam nazvao u Pulu, kako bih rezervirao kartu za katamaran idući dan. Zaključili smo da je najzgodnije ići Bišovom od Pule do Zadra i potom produžiti busom do Šibenika, umjesto da se taljigamo do Rijeke, pa potom kroz podvelebitsko područje. Nažalost, karata više nije bilo, katamaran je bio pun. Odlučili smo stoga krenuti u subotu, a petak iskoristiti za izlet do Pule, uz nabavku karata. U petak ujutro otišli smo busom iz Rovinja do Pule i imali što vidjeti – Bišovo privezano uz gat u vrijeme kad je već trebalo biti na pola puta do Zadra. Odgovor smo dobili u agenciji – pokvario se motor, danas ga popravljaju i sutra bi trebao biti spreman za plovidbu. Usrdno smo se tomu nadali, jer jedini bus iz Rovinja za Dalmaciju polazi ranije od Bišova, tako da bismo izgubili još jedan dan ako ga ne osposobe. Imali smo još vremena u Puli prije povratka u Rovinj, pa smo malo prošetali uokolo, a ja sam iskoristio priliku i kupio si bocu Pašarete. Pašaretu sam otkrio negdje 2006. i odonda ne propuštam priliku da ju popijem. Riječ je o bezalkoholnom gaziranom piću, s aromom koja bi otprilike vukla na nekakvu jagodu. Rašireno je na području Istre i Slovenskog primorja, a zapravo je prežitak nekadašnjih voćnih soda i oranžada. U Istri navodno rade i lokalnu verziju bambusa u kojoj umjesto cole upotrebljavaju pašaretu. Grafit u Puli: (Nije možda posve čitko: „Što ne možeš napraviti sam, bar pokvari drugome.“) Po povratku u Rovinjsko Selo opet opušteno popodne i večer kod kuće, zatim rano spavanje jer se dižemo u cik zore. Ujutro Enin tata vozi nas i neku Ruskinju, poslovnu kolegicu, do Pule (točnije, Ruskinju vozi na aerodrom). Bišovo je osposobljeno, ipak ćemo se danas dočepati Zlarina. Po isplovljavanju iz pulske luke slikam svjetionik Porer koji sam tri dana ranije propustio: More je prilično valovito, tako da naš katamaran poskakuje. Meni to ne smeta (imam dovoljno jak želudac), ali Eni je zlo. Nije baš da povraća, ali vidi se da joj nije drago što je pristala na katamaran. Uz stajanja u Malom Lošinju, Iloviku i Silbi, stižemo u Zadar oko podneva. Imamo taman vremena za kratku šetnju do Morskih orgulja, a potom se gradskim autobusom upućujemo na autobusni kolodvor. Premda bi nam bus trebao uskoro krenuti, ispada da kasni, te tako čekamo dobrih pola sata, dovodeći u pitanje hoćemo li uhvatiti brod u pola 4 iz Šibenika za Zlarin. Napokon se bus pojavljuje, krećemo, ali uz sva stajanja usput dolazimo u Šibenik nekih desetak minuta nakon polaska broda. Polako uzimamo stvari, odlazimo na WC, te se onda upućujemo prema luci - i ugledamo brod kako isplovljava. Kasnio je u polasku. Da smo se požurili i izravno uputili na brod, stigli bismo. Idući brod nam polazi tek u pola 7 navečer. Osim ako se ne odlučimo za onaj iz Vodica u 6. Odlučujemo prvo ručati, pa potom vidjeti što ćemo. Budući da smo s ručkom brzo gotovi (uzeli smo pizzu), odlučujemo se okušati sreću s Vodicama. Nažalost, bus iz Šibenika za Vodice dolazi u Vodice tek 10 minuta prije polaska broda. A autobusni kolodvor i gat s kojega brod polazi udaljeni su nekih pola kilometra. Ako odemo na autobus, bit će to jurnjava... Ili da pokušamo s taksijem? Kratak razgovor s taksistom, koji traži oko 150 kn od autobusnog kolodvora u Šibeniku do Vodica razuvjerava me od te zamisli. Dakle, autobus... Autobus polazi po voznom redu, ali se vuče kroz Srimu, gubeći vrijeme na raspravu s nekom Slovakinjom koja ne zna točno gdje treba izići. Napokon stižemo u Vodice i započinje jurnjava. Ena je inače jako spora osoba, i trčanje je nešto što ona poduzima samo u krajnjoj nuždi. Ali sad je jedna od takvih situacija, inače ćemo se morati opet vraćati u Šibenik. Ako i tamo stignemo, uz ovakav vozni red... Kao bez duše trčimo, Ena vuče za sobom svoju torbu na kotačiće, ja se probijam naprijed s ruksakom, kako bih prvi uletio u brod i rekao im da eventualno pričekaju Enu...ali, srećom stižemo prije polaska. Šesnaesti otok je nadomak ruke... I napokon karta cijelog puta:

Nekako mi se čini da bi HŽ umjesto nagradnih milja mogel uvesti nagradne sate. Čim dulje traje putovanje, tim više nagradnih bodova dobiješ. Mislim da bi se ljudi manje bunili na kašnjenja...

Kao radnu snagu ili kao sirovinu?

Hm, gdje je tu onomatopeja? Ovo je više pitanje fonetskog ili etimološkog načela pravopisanja...

S Wikipedije.

U jednoj je i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, tj. moje radno mjesto.

1. Šipan 2. Mljet 3. Lastovo 4. Korčula 5. Hvar 6. Brač 7. Vis 8. Biševo 9. Dugi otok 10. Premuda 11. Silba 12. Unije 13. Susak 14. Lošinj 15. Ilovik

SRIJEDA, 15. KOLOVOZA Tematska pjesma: http://www.youtube.com/watch?v=XFwcusbTMkI Stiglo je tako i posljednje jutro na mom putu. O voznom je redu ovisilo koji će mi biti 15. otok – naime, budući da je bio blagdan Velike Gospe, nisam znao hoće li Bišovo ploviti po voznom redu od nedjelje ili radnog dana. Stoga sam dva dana ranije, na putu sa Silbe, pitao jednog od mornara, da bih dobio odgovor da na Veliku Gospu plove kao da je radni dan. To je značilo da ipak idem na Ilovik (u protivnome bih preko Cresa išao do Brestove). Nisam se previše dugo ujutro zadržavao u Malom Lošinju, uzimam stvari i krećem prema pristaništu. Doručak ću srediti na Iloviku, sada samo kupujem novu bocu vode. Bišovo ubrzo uplovljava, te se ukrcavam, zajedno s mnoštvom turista koji idu za Zadar (nekako je Mali Lošinj mjesto gdje se odvija smjena putnika na brodu – malo ih ide izravno iz Pule za Zadar, premda je to zapravo vrlo praktična linija). Nakon četrdesetak minuta plovidbe (od kojih je 20-ak otišlo na isplovljavanje iz malološinjske luke), pristajemo na Iloviku. Prvi dojam: S druge strane uskoga kanala nalazi se otok Sv. Petar, koji s Ilovikom čini prirodnu cjelinu (tamo se nalazi i ilovičko groblje): Na Iloviku je nedavno obnovljena riva, što je očito bio povod stavljanju ovog (ciničnog?) natpisa: Kanal je zakrčen brojnim plovilima: Sjedam na kavu u jednu lokalnu slastičarnu. Ilovik (tal. Asinello, odakle i stari hrv. naziv Tovarnjak) ima površinu od 5,8 km2, a na njemu živi 85 stanovnika, u istoimenom naselju. Ilovik je inače poznat po izuzetnoj dugovječnosti svojih stanovnika, te ga zovu otokom devedesetogodišnjaka. Radi se o prilično niskom otoku (najviši je vrh Did s 92 metra) koji se zapravo nastavlja na Lošinj, što znači da je najjužniji dio cresko-lošinjskog grebena. Osim po devedesetogodišnjacima poznat je i po raznovrsnom cvijeću, oleanderima, palmama (cikasima?), a ima i dva stabla eukaliptusa. Kao i na Silbi, Unijama i Susku, ni na Iloviku nema automobila. Već sam spomenuo da čini jedinstvenu cjelinu sa susjednim otokom Svetim Petrom, te su u povijesti dva otoka često nosila isto ime. Najstarije poznato ime zabilježeno je 1071., kao Neumae Insulae (dakle, već u množini). Kasnije je bio Sanctus Petrus de Nimbis, pa Tovarnjak, pa Sveti Petar Ilovik. Sami Ilovičani otok Sveti Petar zovu jednostavno Priko. S obzirom da je glavni plovni put iz Kvarnera prema Zadru vodio kroz kanal između dvaju otoka, oni su bili naseljeni još od doba Liburna. Na otoku i u njegovom podmorju nalazimo ostatke iz rimskog doba, postoje i ruševine ranosrednjevjekovne crkve, kao i benediktinskog samostana na Svetom Petru iz 11. st. 1597. Mlečani su na Svetom Petru sagradili i obrambenu kulu koja je kanal štitila od uskoka. Hrvati su se prvi puta u većem broju naselili na otoku u 18. st., kada su došli s Lošinja kao nadničari na samostanskoj zemlji. Kao i Unije i Susak, Ilovik je pretrpio snažnu emigraciju nakon Drugog svjetskog rata, te danas oko 5 puta više Ilovičana živi u SAD-u nego u Hrvatskoj. Krećem u šetnju. Premda ne poričem ljepotu i mir Ilovika, dojma sam da me nakon ovih 15 dana teško može impresionirati, i zaključujem da se radi o sasvim prosječnom sjevernojadranskom otoku, ništa posebno. Mjesto je malo, po ulicama baš i nema hlada, a ja danas ruksak vučem za sobom, što nije osobito ugodno. Upućujem se prema južnom kraju otoka, izlazim iz mjesta i nastavljam uz plažu, no put postaje sve lošiji. S druge strane na Sv. Petru slikam ruševine mletačke utvrde, nazvane jednostavno Fortica: Utvrda je tu funkciju obnašala do napoleonskih ratova, kasnije je tu bila lučka uprava, pa carinarnica, da bi zgrada bila srušena u savezničkom bombardiranju tijekom Drugog svjetskog rata. Vraćam se ponovno prema mjestu. Pogled na sjever, na mjesto i na krajnji jug Lošinja: Većina lokalaca na Ilovik dolazi tako da cestom dođe do krajnjeg juga Lošinja, uvale Mrtvaška, odakle brodom prijeđu na Ilovik. Mogao sam i ja tako, no nema javnog prijevoza između Malog Lošinja i Mrtvaške. Glavna ilovička ulica, paralelna s obalom: Glavna otočka crkva nosi ime Svetih Petra i Pavla: Sada je jasno zašto ga zovu i Otokom cvijeća: Studenac – izvor žive vode u središtu mjesta: Sjedam na ručak u gostionici Amico na obali, koja je navodno najstarija u mjestu. Posljednji put na ovom se putovanju častim jadranskim delicijama i vinom. Potom još neko vrijeme kunjam u hladu, a zatim odlučujem iskoristiti vrijeme do polaska Bišova i krećem na jug, prema unutrašnjosti otoka. Tu se nalazi kapelica posvećena meni nepoznatom zaštitniku: I pogled od kapelice unatrag prema mjestu i Lošinju: Nažalost, dalje od kapelice nisam išao, jer mi je utroba počela slati uznemirujuće signale, te sam se morao brže bolje vratiti u mjesto. Još jedan kadar usput: Svoj boravak na Iloviku opet završavam u slastičarnici koja se zove jednako kao i otok, uz koktel koji se također zove po otoku, a zahvaljujući curaçaou ima boju koja me podsjeća na deterdžent: Bliži mi se vrijeme polaska. Možda bih na Ilovik trebao doći još jednom izvan sezone, kako bih ga bolje obišao. Tražim mjesto gdje se kupuju karte, no ostali koji čekaju kažu da se kupuju na brodu. Vidjet ćemo. Smiješno mala bitva: Bišovo dolazi, neki se iskrcavaju, no vidim da je brod prilično pun. Krećem prema brodu, kažem da molim jednu kartu do Pule, no nastaje problem – katamarani teoretski ne bi smjeli ukrcati više ljudi nego što imaju kapacitet, zbog prsluka za spašavanje. Trenutno su puni i ne bi me smjeli primiti. Neki od putnika koji se ukrcavaju imaju kartu (odakle im?), no mene i još neke cure ne može pustiti na brod. Pitam ga može li me barem prebaciti do Malog Lošinja, to je 40-ak minuta vožnje. Zapravo znam da će me ipak primiti, jer, naposljetku, ja ću platiti kartu, a to je njemu vjerojatno bitnije od sigurnosti mene kao putnika. Na kraju tako i ispada – daje mi kartu do Pule, čak mi ju redovno ispisuje (dakle nisam ilegalno na brodu), uz ogradu da ako bi brod nakon Malog Lošinja bio posve pun, onda drugi putnici imaju prednost. Nema veze, glavno da sam ja na brodu i da neću zaglaviti na Iloviku, a rizik da brod počne tonuti negdje nasred Kvarnera sa mnom kao prekobrojnim u ovom ću trenutku prihvatiti. Nakon već poznate procedure miljenja kroz zaljev (peti puta u tri dana) pristajemo u Malom Lošinju: Iskrcavamo putnike iz Zadra, ukrcavamo one za Pulu, te ponovno milimo kroz zaljev, zatim već poznatim putem istočno od Velih Srakana, pa zapadno od Unija (u koje danas ne pristajemo) upravljamo pramac prema krajnjoj južnoj obali Istre. Ja sam čak i našao mjesto za sjesti, tako da nisam previše fotografirao (a i stakla katamarana su mutna), no evo jedne fotke kroz prednje staklo, gdje se u daljini vidi krajnji jug Istre s rtom Kamenjak: Mobitel mi je na umoru, no ipak obavještavam Enu o svom dolasku u Pulu. Ona će s ocem doći po mene, te će me onda njih dvoje autom prebaciti do Rovinjskog Sela, gdje ću provesti iduće dvije noći, a onda bismo Ena i ja u petak trebali opet katamaranom iz Pule za Zadar, te potom u Zlarin. Dok smo pristigli u Pulu već je pao mrak, tako da nisam više stigao slikati ni svjetionik Porer nedaleko rta Kamenjak. Pristajemo nedaleko Arene, nakon dva tjedna otkako sam krenuo iz Dubrovnika, moj put završava u Istri. Sada mi još samo preostaje pronaći novi autobusni kolodvor (sjećam se staroga, koji je bio neka vrsta garaže, no njega više nema), tamo će me njih dvoje pokupiti. Što reći na kraju ovoga putopisa, čije se pisanje oduljilo zbog mojih raznovrsnih obaveza? Zaključak je da je hrvatska obala opravdala moja očekivanja, da su otoci doista svijet za sebe i da svaki ima nešto posebno. Najljepše mjesto, uz Lastovo, bila mi je Komiža, najviše su me razočarale Sali. Nije baš bilo najjeftinije (sve skupa sam potrošio oko 6500 kn), no vrijedilo je upoznati i ono što mi je pod nosom, da ne bi kasnije ispalo da sam bio u Erevanu, ali ne i na Visu. Na mnoga mjesta koja sam posjetio volio bih se vratiti i još ih detaljnije proučiti, no sada barem znam o čemu je riječ. Vjerojatno ću predstojećih dana još napisati koju i o tome kako mi je bilo tih nekoliko dana kod Ene, a mogao bih putopis dopuniti i pokojom rečenicom o Zlarinu, no samo putovanje iz naslova ovoga putopisa završilo je te večeri na autobusnom kolodvoru u Puli. Pa eto, izvolite komentirati.

U Debrecenu sam živio u susjedstvu njihove crkve. Inače su poznati po tome da šalju misionare u različite zemlje, koji vrlo brzo savladaju jezik. Obično idu u parovima, obučeni su u bijele košulje, a na prsima imaju pločicu s imenom.

A ulovio si, vidim, i relativno nedavno izgrađenu bogomolju Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana (vulgo: mormona).

Talijanski je naziv Ćunskog Chiusi Lussignano (otprilike "Zatvoreno mjesto na Lošinju", vjerojatno aludirajući da se nalazi u unutrašnjosti), što bi onda trebalo dati u izgovoru nešto kao "Ćuzi" (usp. ćuza "zatvor" < chiusa), a sad, je li to onda išlo dalje serijom sinkopa kao npr. Ćuzi Lošinjski > Ćuzinski > Ćunski, to ne bih htio nagađati.

UTORAK, 14. KOLOVOZA Tematska pjesma: Ustajem praktički s izlaskom sunca, ubrzano pakiram ono što sam uopće morao izvaditi za ovo jedno noćenje, te nakratko izlazim iz kuće kako bih fotografirao Unije u zoru. Pogled na unijsko uzletište: Čujem neko šuškanje u travi ispod kuće, pa uz veliki zum uspijevam zabilježiti ovaj plahi primjerak unijske faune: Pogled na mjesto odozgo: Uzduž otoka prema jugu: I sjeveru: Kapelica, ako dobro tumačim natpis, Uznesenja Blažene djevice Marije: Uvala Maračol i u pozadini masiv Osorščice na Lošinju: Pogled prema južnom dijelu Lošinja: Put prema Maračolu: U daljini vidim kako se približava moj današnji prijevoz – brod Premuda: Vraćam se u sobu, uzimam stvari i krećem nizbrdo, do pristaništa. Budući da Premudi treba vremena, stižem još zabilježiti i ove neobične vigvame na drugoj strani uvale: Pristiže Premuda. Plovio sam jednom na njoj dok je po zimi zamjenjivala Tijat u šibenskom arhipelagu, a plovio sam i na njenom blizancu Iloku, koji je godinama vozio za Žirje i Kaprije. U Unijama se ukrcava mnogo djece, idu na kupanje na Susak. Isplovljavamo iz Unija: U daljini se vidi obala Istre, točnije uzvisine između Plominskog i Raškog zaljeva: I Unije imaju klifove: Evo sada i toga svega bez zuma, iza Unija se vidi rub Cresa: Osorščica: U daljini se, između Cresa i Unija, vidi otok Zeča: Plovimo uz Vele Srakane (to je ovaj neobični niski otok u prvom planu): A pred nama se vidi i Susak: Južno od Velih Srakana su Male Srakane: Čujem još jedan poznati jezik - na brodu su i neke vojvođanske Mađarice. Približavamo se Susku: Oboje Srakane: Približavajući se Susku, odmah se primjećuje jedna neobičnost. Dok su ostali jadranski otoci iz daljine uglavnom zeleni, Susak je žut: Posljedica je to osobitog sastava susačkog tla, ali i vegetacije koja ga prekriva. Uplovljavamo u susačku luku: Susak (tal. Sansego) maleni je otok, površine svega 3,77 km2. U geološkom smislu, riječ je o vapnenačkoj hridi na kojoj se nalazi nekoliko desetaka metara debeo sloj prapora. Nije sasvim jasno odakle taj nanos na otoku koji je posve isturen u odnosu na ostatak arhipelaga, premda se slični nanosi nalaze i na jednom dijelu Unija i obojim Srakanama. Prema jednoj teoriji, riječ je o nanosima rijeke Po, koja je u posljednjem ledenom dobu tekla duž čitavog sjevernog Jadrana (more je tada započinjalo tek oko Kornata). Prodor mora isprao je većinu nanosa, a sačuvao se samo dio ispod kojega je bila vapnenačka ploča. To bi obrazložilo iznimno strme obale Suska – gotovo na svim dijelovima otoka praporni se sloj strmo ruši u more. Iznimka je jedino uvala na istočnom dijelu otoka, gdje se i razvilo jedino naselje. Najviši vrh otoka je Garba, visoka 98 metara. Susak danas ima dvjestotinjak stanovnika, premda je nekoć bio najgušće naseljeni prostor u Jugoslaviji. Na kraju Drugog svjetskog rata otok je imao preko 1800 stanovnika. No nakon što je 1964. uveden porez na vino, glavni otočki proizvod (nekad je 97% otoka bilo pod vinogradima, autohtona sorta je trojišćina) započinje iseljavanje u SAD, prvenstveno u grad Hoboken u New Jerseyu (inače rodni grad Franka Sinatre). Suščani (Suičani, Sansegoti) u Hobokenu zadržali su vrlo zatvoren oblik zajednice, koji su zapravo prenijeli sa svog rodnog otoka. Gotovo se isključivo žene međusobno (zbog čega i na Susku postoji velik broj regresivnih genetskih bolesti), a govore zanimljivim jezikom koji je mješavina autohtone susačke čakavštine i iskrivljenih amerikanizama. Štoviše, kaže se da su strani lučki radnici u Hobokenu prije naučili susački nego engleski. Izolirani položaj Suska i vrlo teški životni uvjeti oduvijek su upućivali Suščane jedne na druge, te poticali nepovjerenje prema strancima. O strancima su međutim bili ovisni, budući da je svaki kamen za svaku kuću na Susku morao biti donesen izvana. Iz tog je razloga današnje naselje Susak pod zaštitom i nije dozvoljeno nikakvo rušenje, ali ni nova izgradnja. Samo se naselje zapravo sastoji iz dva dijela – Donje Selo (zvano i Spjaža) je noviji dio, uz samo pristanište, dok se iznad njega, na strmoj istaci, nalazi Gornje Selo. Povijest Suska je pomalo maglovita, budući da se držao izvan glavnih tokova zbivanja. Prvi su mu stanovnici bili Iliri, zatim Grci, pa Rimljani. Spominje ga i Plinije Stariji, kao pjeskoviti otok nedaleko Pule. U 8. ga stoljeću naseljavaju Slaveni, te potom u 10. ulazi u sastav hrvatskog kraljevstva. U doba Petra Krešimira IV. na otoku je uspostavljen benediktinski samostan koji ubrzo postaje opatijom. Benediktinci će na otoku ostati do 1770. Početkom 19. st. otok dolazi pod austrijsku vlast, koja uređuje zemljišne knjige, gradi svjetionik i šetnicu. Poslije Prvog svjetskog rata, kao i ostatak arhipelaga, i Susak pripada Italiji, koja provodi talijanizaciju prezimena (što objašnjava nekoliko različitih oblika današnjih susačkih prezimena – ukupno ih inače ima 10: Tarabokija, Picinić, Skrivanić, Busanić, Morin, Hrončić, Matesić, Mirković, Lister, Sutora). Bilo je to međutim i razdoblje gospodarskog prosperiteta – 1936. izgrađena je vinarija, a 1940. tvornica ribe. No, kako smo već naveli, šezdesetih godina počinje emigracija (zapravo je Susak izbjegao filokseru koja je potamanila dalmatinske vinograde početkom 20. st., ali nije izbjegao porez na vino šezdesetak godina kasnije), te je danas otok izvan sezone uglavnom mrtav, premda ljeti oživi zbog brojnih turista, vikendaša i nautičara. Specifičan sastav susačkog tla uzrokovao je i posve različitu vegetaciju nego na ostalim otocima. Dok druge otoke prekriva uglavnom alepski bor i makija, Susak je mahom prekriven bjelogoricom, ali i 2,5 do 3 metra visokom trstikom, što čitavom otoku daje bizaran ugođaj. Usto, ime otoka navodno dolazi od grčke riječi sansegus, što znači origano, kojega također ima po otoku. Ja sam se iskrcao s Premude i trenutno sam na glavnom gatu. Pogled na Donje Selo: Lagano se upućujem prema mjestu: Naravno, i Susak, kao i svako mjesto u Hrvatskoj, ima Albanca koji drži slastičarnicu. Susački se zove Osman Osmani. Uske uličice Donjeg Sela: Sve kuće su numerirane jednostavno kao „Susak“, no poneki vlasnik ipak stavi dodatnu oznaku, kako bi se znalo čija je kuća: Na kraju Donjega Sela započinje uspon prema Gornjem Selu: Sve donedavna, jedina veza između dvaju sela bilo je stubište, što je značilo da u Gornjem Selu nema nikakvih vozila s kotačima (osim bicikala i tački). Sada je napravljen i zaobilazni put, tako da se čak i traktorčićem može popesti u Gornje Selo. Neobična vegetacija: Moram priznati da ima prilično neugodan miris. Granica dvaju dijelova naselja – po formulaciji mi se čini da je autor bio iz Gornjeg Sela : U Gornjem Selu rastu čak i banane: Uličice: Izlazim iz Gornjeg Sela. Pogled na unutrašnjost otoka: (u daljini se vidi i svjetionik, koji je zbog osobitog oblika otoka izgrađen na vrhu) Pogled na Donje Selo: Od ovoga se sastoji otok – stijene koja je dovoljno prhka da ju se može habati udarcima noge i u nju urezivati natpise: Šećem se prema groblju. Prolazim pored dvojice koji pričaju susačkim. U jednom času jedan od njih dvojice ubaci „ajdonou“ (I don't know). To su ti amerikanizmi o kojima sam govorio. Pogled na jug, prema Premudi, Škardi, Istu...: Groblje je vrlo lijepo uređeno, sjajni bijeli grobovi, uredna mala kapelica...i nevjerojatna monotonost prezimena. Vraćam se ponovno do Gornjeg Sela. Još malo uličnih vizura: Crkva Sv. Nikole: I pripadajući joj toranj: U crkvi se nalazi križ koji mještani zovu Veliki Bouh. Tijekom jedne oluje doplutao je do obala otoka, te su ga mještani stavili u crkvu. Kada su ga jednom poslije toga željeli iznijeti iz crkve, radi neke procesije, nisu to mogli – križ je prevelik da bi ga se iznijelo. Stoga se u procesijama koristi njegova replika (ne znam doduše može li se nju iznijeti iz crkve, ili ju čuvaju negdje vani). Sjedam na neko vrijeme na trgić ispred crkve, čitam nešto, odmaram se. Ruksak i dalje nosim sa sobom. Pogled na Donje Selo: Duhoviti (iako pogrešni) natpis na zvonu župnoga dvora: Još jedna uličica: Pogled na plažu i Donje Selo: Oni klinci jutros s broda uživaju u brčkanju u pjeskovitoj plitkoj uvali. Spuštam se ponovno u Donje Selo. Većina mještana sjedi u Klubu iseljenika, na čijoj terasi piju i igraju karte ili šah. Pored toga je škola u kojoj je i ured lučke kapetanije (možda i najmanje na Jadranu, jer obuhvaća samo Susak i Srakane), a u blizini se nalazi i spomen ploča Suščanima poginulim u NOB-u: Zanimljivo mi je bilo da pored imena svakoga piše i kućni broj. Vjerojatno je to zato što ima mnogo sličnih imena, pa čak i u slučaju očeva i sinova. Sjedam nakratko kod Osmanija i uzimam neku pizzu. Nije baš najbolja, mala je i zagorjela, no s obzirom na okolnosti, i takva je dobra. Nakon ručka ga molim mogu li ostaviti ruksak kod njega, kako ga ne bih teglio uokolo, te dobivam dozvolu. Rasterećeno se zapućujem dalje. Uličica u Donjem Selu: Zanimljiv natpis, pogotovo što se sintakse tiče: Ovo je drugo stubište koje spaja Donje i Gornje Selo: Iza Gornjeg Sela nastavljam kroz šikaru u unutrašnjost otoka, pored groblja, pa još dalje. Pejzaž je nestvaran: Trstika koja uokolo raste ne daje nikakvu sjenu, a i zaklanja vidik: Ispred nogu mi stalno bježe gušteri. Na Susku nema otrovnih zmija, kao ni na susjednom Lošinju. Ovu vizuru bismo prije mogli zamisliti negdje u Slavoniji: Premda sam isprva htio otići skroz do zapadnog rta otoka, odustajem i vraćam se prema svjetioniku. U njemu i dalje živi svjetioničar, tako da ću samo poslikati ulaz izvana: Pogled od svjetionika prema Donjem Selu i Lošinju: Kao i prema Gornjem Selu: Jedna od udolina u unutrašnjosti, u kojoj su nekad bili vinogradi: Pogled na oba dijela mjesta Susak: Strmom se stazicom spuštam natrag u Donje Selo, odmah iza Osmanijeve slastičarne. Još ću malo sjesti i odmoriti se u hladu, no približava se vrijeme polaska. Pogled na uvalu: U vrijeme svoga boravka na Susku nisam vidio karakterističnu žensku nošnju s kratkom zvonolikom suknjom, svojevrsnom minicom, po kojoj je Susak poznat. Međutim, dok čekam na ukrcaj, slušam razgovor nekolicine ribara. Osobno nemam poteškoća s razumijevanjem nijednog hrvatskog govora. Bez poteškoća razumijem i viški i bednjanski. No susački mi je dosada najteži za razabrati. Fonologija je slična slovenskoj, i ako se govornik nalazi malo dalje od vas, nećete razabrati nijednu riječ. Ponovno dolazi Premuda, koja ovaj puta ide u obrnutom smjeru, tako da ćemo ponovno prvo put Unija, a tek onda prema Malom Lošinju. Još jedan pogled s broda na mjesto i luku: Susački vodovod: Ponovno Male Srakane: I Vele: Unije: Nadam se da ću negdje usput vidjeti i dupine, koji obitavaju u lošinjskom akvatoriju, no nema ih. Približavamo se mjestu Unije: Evo ga. Lijevo od crkvenog tornja, pri vrhu mjesta, vidi se i svjetlozelena fasada kuće u kojoj sam odsjeo: Još jedna veduta mjesta Unije dok obavljamo iskrcaj i ukrcaj: I jedna na odlasku: Plovimo kroz prolaz Veli Žapal između Unija i Velih Srakana: Te potom uz Vele Srakane: S druge strane, na Lošinju, vidi se slikovito mjesto Ćunski: (na horizontu se čak vidi i Velebit) Vele Srakane (tal. Canidole Grande) možda izgledaju kao pusti otok, no naseljene su. Štoviše, Premuda i pristaje na njima. Riječ je o otoku površine 1,18 km2, s 3 stalna stanovnika (nekoć ih je bilo i 170). Čini prirodnu cjelinu s južnijim Malim Srakanama, od kojih je odvojen plitkom prolazom Žaplić. Otok je uglavnom prekriven travom i niskim raslinjem, a obalu su nerazvedene, s tek nekoliko manjih uvala nezaštićenih od bilo kojeg vjetra. U uvali Gornja Trata napravljen je gat na kojem za mirna mora pristaje linijski brod, dok mještani svoje čamce moraju izvlačiti na obalu. Na otoku ima struje, ali nema vode, kao ni prodavaonice živežnih namirnica. Jedini dan kada Velike Srakane živnu jest 25. srpnja, blagdan svete Ane, kada na otok dolazi procesija sa Suska u lokalnu crkvicu Svete Ane. Pristajemo na Velim Srakanama: Naselje i crkvica: (veći dio naselja je s druge strane otoka) Brodice otočana izvučene na obalu: S druge strane gata, mnoštvo galebova: Vidi se da su i Srakane prekrivene trstikom, kao i Susak. Krećemo dalje. Pogled kroz Žaplić prema Susku: Male Srakane. I one su naseljene, na njima živi dvoje ljudi (jedan hrvatsko-austrijski bračni par): Pogled prema sjeveru. Desno je Osorščica, iza nje se vidi Cres, niski otok u sredini je Zeča, a lijevo su Unije: Pristižemo u Mali Lošinj. Odlučujem se za smještaj prošetati do Velog Lošinja, budući da znam da tamo ima hostel (boravio sam tamo za Prvi maj 2009.). Prvo zastajem u Malom Lošinju u jednom kafiću, gdje obavljam WC i okrepljujem se pićem, a potom pješke krećem prema Velom Lošinju. Nakon izlaska iz Malog Lošinja, prelazim na obalnu šetnicu, koja vijuga, no ipak me naposljetku dovodi do Velog Lošinja i njegove slikovite uvale: Lošinj (tal. Lussino) ima površinu od 74,37 km2 i jedanaesti je najveći otok u Hrvatskoj. Kao otok je nastao u rimsko doba, kada je kod Osora prokopan kanal kojim je odvojen od sjevernijeg Cresa. Kasnije je otok još jednom podijeljen, na ulazu u Mali Lošinj, gdje je na mjestu zvanom Privlaka probijen prolaz kojim se s istočne strane otoka može ući u malološinjsku luku. U antici se čitav cresko-lošinjski arhipelag zvao Apsyrtides. Vrlo razvedena obala Lošinja, kao i razasutost ostalih otoka arhipelaga dali su objašnjenje kako je ime dobio po Apsirtu, Medejinu bratu iz grčkoga mita. Naime, nakon što su Argonauti ukrali zlatno runo iz Kolhide, otplovili su na zapad, prema jednoj teoriji kroz Dunav (Kolhida je zapadni dio današnje Gruzije). S Argonautima je krenula i čarobnica Medeja, kraljeva kći, zaljubljena u Jazona, vođu Argonauta. Potjeru za njima vodio je njezin brat Apsirt. Prema priči, Medeja je namamila brata u klopku, ubila ga, njegovo tijelo narezala na komade i pobacala u more. Tako su nastali Apsyrtides. Tako kaže mit, a etimologija ipak to ime povezuje s Apsorus, antičkim nazivom Osora. Najviši vrh Lošinja je Televrina na Osoršćici, visoka 588 metara. Južni dio je nizak i razveden. Zbog ugodne klime i velikog broja sunčanih dana, Lošinj je bio poznat kao klimatsko lječilište još u doba Austrije. Najveća naselja su Nerezine, Ćunski, te Mali i Veli Lošinj. Kao što svaki pučkoškolac zna, Mali je Lošinj veći od Veloga (štoviše, Mali je Lošinj najveći otočki grad u Hrvatskoj), no ono što je mnogo manje poznato jest da u čakavskoj toponimiji pridjev „veli“ često označava mjesto starijeg postanja. Veli je Lošinj dakle osnovan ranije od Maloga. Ja sam trenutno u Velom Lošinju i tražim smještaj. Nažalost, hostel je pun. Tamo je neka cura iz Osijeka, koja je na praksi, te koja me potom vodi do jednog dječjeg odmarališta gdje bi možda moglo biti mjesta. Međutim, na rečenom mjestu nema nikog od odgovornih, a da bih tamo mogao prespavati treba mi blagoslov šefa, kojega nema. Daju mi njegov broj, neka ga nazovem. Odlučujem se ipak još pronjuškati uokolo, možda nađem i neki privatni smještaj. U turističkom uredu kažu da imaju privatni smještaj, ali da je on u Velom Lošinju i da će me to preko njih koštati 700 kn. Molim? Pa za te novce mogu dobiti sobu u malo boljem hotelu! Odustajem od privatnog smještaja i obilazim još par punktova. U jednom času dolazim i do odmarališta za ZET-ove djelatnike, no pretpostavljam da ljubav prema tramvajima nije dovoljan uvjet da bih tamo odsjeo. Izmoren lutanjem po Velom Lošinju, koji mi je ostao u mnogo ugodnijem sjećanju prethodni put odlučujem pokušati i u jednom od boljih hotela sjeverno od mjesta. Iako si mogu priuštiti takvu sobu (košta oko 750 kn, dakle kao onaj privatni smještaj), ipak se odlučujem malo urediti, ostavljam ruksak ispred hotela, jer imam osjećaj da bi me, u slučaju da jednostavno ušetam s ruksakom, odbili čak i ako imaju slobodnih soba. Stoga pokušavam izgledati malo finije, premda mi to teško uspijeva u znojavoj majici i kratkim hlačama, sa sandalama na nogama. Nažalost, nemaju slobodnih soba. Ili „nemaju“. Svejedno. Izgleda da ni tu nema nikakve šanse. Pitam u još jednoj turističkoj agenciji, ženska naziva nekoga za koga zna da iznajmljuje sobe, zapravo je to jedan restoran-pansion u kojem sam već pokušao. Osoba s druge strane joj veli da oni čekaju jedne goste koji se još nisu pojavili, i ako se ne pojave u idućih pola sata, da mogu doći k njima. Nakon pola sata dolazim na rečeno mjesto, no izgleda da su se spomenuti gosti pojavili. Lutam ulicama ovog inače ljupkog mjestašca, u jednom času vidim i kuću u kojoj je smještena molitvena zajednica Betanija, koju vodi vlč. Sudac (premještena ovamo iz Ćunskog)...pokušavam u još jednom pansionu, ali tamo nema nikoga na recepciji, premda čujem neke zvukove iz kuhinje. Kako bi stvar bila bizarnija, Veli je Lošinj oblijepljen plakatima kojima se traži nestala žena iz Italije, koja je upravo ovdje iščeznula dva tjedna ranije. Kao da sam u nekoj zoni sumraka. Nakon upita u još jednoj turističkoj agenciji (u kojoj mi također kažu da nemaju nijednu slobodnu sobu), odlučujem se na posljednji potez (ili barem pretposljednji – imam i vreću, ali to je stvarno očajnička mjera) – zovem taksi da me prebaci natrag u Mali Lošinj. Možda tamo bude više sreće, veće je mjesto, s više kapaciteta. Dolazi taksi, riječ je o kombiju. Vozi me tih 5 km do Malog Lošinja, a ja molim vozača, ako zna ima li koga tko bi mogao imati slobodnu sobu za večeras. Naziva jednog tipa, koji pak kaže da zna jednu ženu u samom centru, za 200 kn. Sasvim zadovoljavajuće. Ono što međutim nije zadovoljavajuće je cijen taksija. Za 5 km od Velog do Malog uzima mi 100 kn. Je li me prevario ili je, s obzirom da je to kombi, noćna vožnja i Lošinj, uzeo pravu cijenu, ne znam, no ne mogu se baš ni prepirati s čovjekom koji mi je upravo vjerojatno našap smještaj. Na rečenoj adresi nalazi se pansiončić, tamo je i neka ženska iz Varaždina na ispomoći (mislim da se zove Ljubica), sve je u redu, imaju sobu, a potom mi onda još žena servira i večeru, i to besplatno (pohane lignje). Plaćam samo piće. Sjajan završetak večeri, s obzirom kako je izgledalo sat vremena ranije. Nakon večere odlazim još u kratku šetnju Malim Lošinjem, ali ipak je to već preveliko mjesto za moj ukus, pa više nema one idilične atmosfere koju bih osjećao u mnogim mjestima južnije. Nakon sladoleda vraćam se na počinak, rano sam ustao, a i pješačio sam danas podosta s ruksakom...

Nije to samo vapaj, nego i moja pretrpanost obavezama (prošli sam vikend bio u Sarajevu, a sada dva vikenda imam neka snimanja - da, opet ćete me gledati na malim ekranima, samo sada kao suvoditelja), pa ću izgleda nastaviti tek nakon Prvog maja...

PONEDJELJAK, 13. KOLOVOZA Tematska pjesma: Spavao sam relativno mirno, jedino sam u jednom času vidio jednu mačku kako prolazi u blizini. Negdje pred jutro, kad je već svanulo, nakratko je sipila neka kišica, no ništa prejako. Tada doduše još nisam znao za silbensku legendu o Pankoguli, lokalnom vampiru. Naime, Pankogula je zapravo Pan (tj. gospodin) Kogula, galicijski Poljak koji je polovicom 19. st. došao na Silbu. Kako je bio siromah, otočani su se sažalili nad njime i dali mu posao zvonara. Ubrzo se oženio i dobio djecu. Međutim, 1895. je poludio, ubio ženu, djecu, pa potom i sebe. No nakon njegove smrti nastao je pomor stoke, a Pankogula se počeo javljati ljudima iz groba. U crkvi na groblju održali su molitvu za oslobođenje od te pošasti, a usred molitve u crkvu je uletjela kozja mješina. Kada su je probili iz nje je šiknula crna krv i onečistila crkvu, koju su potom morali prati idućih 40 dana. O čitavom događaju postoje zapisi i u arhivu austrijske uprave u Dalmaciji. Jutarnji smiraj: Premuda mi ovako, gledana sa Silbe, izgleda kao neka golema podmornica koja je upravo izronila: Krećem na doručak u jedan od kafića u središnjem dijelu mjesta. Naime, Silba je na najužem dijelu široka kojih 700-tinjak metara, a mjesto se proteže od jedne do druge obale. Nažalost, kako je otok ravan, kuće u središnjem dijelu mjesta nemaju baš neki vidik, jer su sve podjednake visine, a reljef ne pridonosi. Usput prolazim pored Torete, jednog od simbola Silbe: Toreta je spomenik jednoj pomalo tužnoj ljubavnoj priči. U 19. stoljeću na Silbi je živio Petar Marinić, pomorski kapetan. Bio je zaljubljen u djevojku zvanu Antonija Mauro, te joj se zavjetovao da će, kada se vrati s plovidbe i uzme ju za ženu, podići kuću s visokim tornjem odakle će se moći vidjeti more i svi budući dolasci njegovog jedrenjaka. No život je Marinića odveo na vrlo dugotrajnu plovidbu, te je njegova Antonija izgubila volju za čekanjem i udala s za drugoga. Kada se Marinić napokon nakon dosta godina vratio, među djecom na silbenskoj obali ugledao je i djevojčicu fizički vrlo sličnu Antoniji. Bila je to njena kći, Domenika Rasol. Shrvan činjenicom da ga draga nije čekala, Marinić si je obećao „Ako me nije čekala majka, čekat će me kći.“ Tako je i bilo. Premda stariji od Domenike kojih 25 godina, Petar je čekao da ona poraste, te su se potom vjenčali. Poslije vjenčanja, Marinić je podigao veliku kuću, kako je i obećao, te je pored nje izgradio i spomenuti toranj. Kažu da je njihov brak bio sretan i skladan, no moguće je da je to i romantičarsko uljepšavanje. Bilo kako bilo, danas je Toreta poprilično zapuštena, postoji čak i opasnost od urušavanja, pa je na nju zabranjeno penjanje. Uličica: I glavna ulica, koja se pruža u pravcu sjever-jug, te na kojoj se nalazi Toreta: Silba me inače prilično podsjeća na Zlarin. Uske uličice, nema automobila...jedino je previše ravna, za razliku od Zlarina. Nakon doručka spuštam se opet do zapadne obale. Ostavit ću stvari u prodavaonici karata i usput kupiti kartu za popodnevni katamaran. Na obali se nalazi ova skulptura. Ne piše ni ime autora ni ime djela: Luka je živnula. Pristigao je vodonosac Hrvatske vojske (Silba nema vodovod), a i neka koćarica: Budući da imam vremena do popodneva, besciljno lutam Silbom. Evo fotografije mojeg prvog sinoćnjeg konačišta, onog odvoda: A potom i šumice u kojoj sam napokon proveo noć: Spomen-ploča na zgradi mjesnog odbora, posvećena onomu o čemu sam jučer govorio: Na Silbi ljetuje i ima svoj atelje poznata hrvatska kiparica Marija Ujević-Galetović: Odlazim do istočne obale. Vidim da Bartol Kašić upravo isplovljava iz Oliba: Pogled na Olib: Ulica koja spaja središte mjesta s istočnom obalom: Silba nema automobila, ali to ne znači da nema prometa. Glavno prometalo na Silbi (kao, uostalom, i na Zlarinu) su traktori i motokultivatori (premda je Zlarin u zadnje vrijeme zahvatila pomama električnih golferskih automobilčića koji su toliko nečujni da ih primijetite tek kad vas zgaze). Dolazak trajekta znači zapravo opću mobilizaciju otočne mehanizacije u svrhu ukrcaja novopristiglih namirnica. Zato na rivi trenutno zatičem ovaj prizor: A stiže nam i „viseći“ Bartol: Pramac mu je poprilično pohaban ljubljenjem raznih riva: Ako se ne varam, ovo je crkva Sv. Marije od Karmela, koja je u vrlo lošem stanju, te joj je nedavno uklonjen zvonik: Jedan od otočkih bunara: Još par uličnih scena: Vatrogasni dom: Zvonik crkve Sv. Marije, glavne otočke crkve: Ovo je pak crkva Sv. Marije od Žalosti, na putu prema mjesnom groblju (zanimljivo, sve tri slike su crkve Sv. Marije): Na putu prema groblju napravljen je i Križni put sa sedam kapelica (u svakoj su dvije postaje): Groblje je izvan mjesta u jednom šumarku i poprilično je sablasno. Slika međutim nemam. Vraćam se na ručak u jednu konobu u središtu mjesta. Uzimam neku tjesteninu, potom i voćnu salatu u kojoj dobivam mješavinu dinje i lubenice. Striktno, nijedno od toga dvoga nije voće... Nakon ručka još malo kružim Silbom. Zgrada mjesnog odbora i škole: Još vizura: Eto, unatoč neugodnom iskustvu nemogućnosti noćenja, Silba mi se svidjela. Svi kažu da je taj otok magično privlačan, da je daleko od svega i da je idealno mjesto za odmor. Nije mi možda baš toliko lijepa kao Lastovo ili Komiža, no svakako mi nije žao da sam ju posjetio. Kupujem vodu, spuštam se do luke i uzimam stvari. Čekam svoj prijevoz za dalje, katamaran Bišovo. Tijekom iduća tri dana koristit ću ga čak triput. Ukrcavam se na Bišovo, najveći od katamarana koje sam dosada koristio. Isplovljavamo iz Silbe i krećemo na sjeveroistok. Napuštam i Zadarsku županiju, te krećem prema Primorsko-goranskoj. Zapravo mi pomalo nestvarno to izgleda – Rijeka i Zadar udaljeni su dvjestotinjak kilometara, no na ovom su se mjestu njihovi arhipelazi približili na svega 5 km, koliko iznosi udaljenost od Ilovika do Silbe. Cresko-lošinjski arhipelag dio je iste cjeline s Istrom i Primorjem, Silba je pak neminovno Dalmacija. A u svojoj glavi, ja imam neku vrstu kontrasta, prema kojemu je Dalmacija „pravo more“, a ovaj sjeverni dio nekakvo „pseudomore“, gdje postoji doduše more, ali nema ni one mirise ni okuse koje vezujem uz pojam „mora“. Ako želim ići na ljetovanje, onda mogu ići samo na „pravo more“, „pseudomore“ je dobro eventualno za proljeće ili bablje ljeto. Sada po prvi puta ovako izravno prelazim tu granicu i iskustveno uviđam koliko je proizvoljna i koliko je Lošinj blizu Silbi, te da nema nikakvog smislenog objašnjenja zašto bih mogao ljetovati na Silbi, ali ne i na Lošinju. Slike su opet kroz prozor, te stoga mutne. Pogled na istok, prema Pagu i Velebitu: Ilovik: Hrid Grujica: Za nama ostaje Dalmacija – desno Premuda, lijevo Silba: Prolaz između Ilovika (desno) i Lošinja (lijevo), iza se vidi otočić Vele Orjule, pored kojega je u moru nađen Apoksiomen: Pristižemo do ulaska u malološinjski porat: Ovdje Bišovo gasi motore, te uplovljava u luku puževom brzinom. Vjerojatno je to zbog gustog prometa u ovoj uskoj luci, međutim, to traje čak 20 minuta. Zanimljivo, u idućih ću tjedan dana ovuda proći čak 8 puta, što znači da sam preko 2 i pol sata uplovljavao u Mali Lošinj i isplovljavao iz njega. Dok se obavlja iskrcaj i ukrcaj putnika, evo jedne fotografije najvećeg otočnog grada u Hrvatskoj: U isti ću još navraćati na ovom putovanju, tako da je zasada ovo dovoljno. Ponovno izlazimo na otvoreno more nakon 20-minutne plovidbe i nastavljamo prema sjeveroistoku. S lijeve nam je strane na jugoistoku Susak: Prolazimo istočno od Srakana, potom ih zaobilazimo sa sjevera, te dolazimo uz zapadnu obalu Unija. Iza svjetionika se već naziru kuće jedinog mjesta na Unijama: Pristajemo u luku Unija. Inače, nekako sam ponajviše za Unije očekivao da neću naći smještaj, te sam stoga ponio vreću. Silba me posve iznenadila u tom pogledu. No na Unijama je sve išlo kao po loju – odmah ulijećem u turistički ured, pitam imaju li sobu, imaju. Soba se nalazi u kući na samom vrhu mjesta, jer su Unije po svom smještaju sušta suprotnost Silbi – vrlo strmo položeno mjesto negdje po sredini zapadne obale otoka. Dečko iz turističke agencije se ponudio da me otprati i pokaže mi točno gdje je moja soba. Treba mi nekih desetak minuta pentranja, no pogled s prozora sobe to obilato nadoknađuje: Nažalost, na Unijama ću boraviti vrlo kratko, jer već sutra rano ujutro idem dalje, tako da ne mogu previše uživati u ovom otoku, tim više što već pada mrak. Unije (tal. Unie) imaju površinu od 16,77 km2, što znači da su nakon Cresa i Lošinja najveći otok u arhipelagu. Najviši vrh je Kalk (tj. „Kuk“ na standardnom hrvatskom) sa 138 m. Zanimljivo, jedino unijsko naselje smješteno je na relativno otvorenoj zapadnoj obali, unatoč tomu što se na istočnoj strani nalazi duboka i zaštićena uvala Maračol. Unije su, kao i ostatak cresko-lošinjskog arhipelaga, 1920. pripale Italiji. To je za otok bilo doba gospodarskog prosperiteta, koji je međutim trajao do početka velike gospodarske krize krajem 1920-ih. Tada je započela emigracija u SAD. Nov zamah razvoju otoka dalo je tek dovođenje struje krajem 1970-ih, čime je otok postao privlačniji i vikendašima, a i emigranti su sve više posjećivali rodni otok. 1987. na otoku je jedna finska tvrtka pokrenula međunarodni centar za arhitekturu, zbog čega danas Unije zovu „otokom arhitekata“. Ista je tvrtka 1997. kupila centrifugalnu prešu za ulje, što je dalo poticaj obnovi maslinarstva na otoku. Danas na otoku ima oko 20 000 maslinovih stabala. Zbog već opisanog reljefa mjesta, ni na Unijama nema automobila. Ali zato od 1996. postoji mali aerodrom, koji služi za letove hitne pomoći i slično. Pogled na središte mjesta, s crkvom Svetog Andrije apostola: Inače, punta koja zatvara unijsku luku s jugozapada po svom je sastavu slična susjednom Susku – radi se o pjeskovitom tlu prekrivenom trstikom. Na lijevoj se strani slike može vidjeti i aerodromska pista. Pogled na jug. Vidi se i Susak i njegov svjetionik na vrhu: Nakon tuširanja, spuštam se u mjesto. Smiraj: Trebalo bi nešto i večerati. U mjestu postoje dva restorana. U prvome, za koji su mi u turističkom uredu rekli da je bolji, je gužva, nema slobodnog stola. Odlazim do drugoga. Tamo je isto tako gužva, no odlučujem čekati u redu da me smjeste. Ispred mene je još nekoliko ljudi, kojima ubrzo nalaze mjesto. Potom čekam nekih desetak minuta, no nitko mi se ne obraća, ne pita me što trebam, ne daje mi ni na koji način do znanja da su uopće primijetili da čekam i da razmatraju kamo me mogu smjestiti. Stojim kao budala na terasi, pokušavajući privući pozornost konobara. Potom bacam koplje u trnje i vraćam se do prethodnog restorana. Tamo se u međuvremenu oslobodio jedan stol. Odlučujem se za špagete, nisam ni nešto pretjerano gladan. Unije su poprilično živahne, puno je nautičara, vikendaša, na obali je mnoštvo djece...jedino što je obalna šetnica prilično kratka, a u brdo se baš ne isplati šetati. Sviđa mi se mjesto i volio bih mu posvetiti malo više pažnje. Srećom, Unije nisu toliko udaljene kao neki drugi otoci, tako da se nadam da ću ih imati prilike ubrzo još koji puta posjetiti. Nakon večere još se malo šećem uz obalu, potom se uspinjem do svog smještaja. Kuća u kojoj mi je soba ne samo da je na vrhu sela, nego je i na kraju sela, jer iza nje počinje poljski put na drugu stranu otoka. Ustat ću sutra malo ranije, pa još skoknuti poslikati što se dadne...

Ma, ja sam vidio svoj post u temi, no u pregledu je pisalo da je zadnji post Stanleyev, pa mi zato nije bilo jasno.

Hm, iz nekog razloga piše da nema novog posta u ovoj temi, iako ga ja uredno vidim.

NEDJELJA, 12. KOLOVOZA Tematska pjesma: Ujutro ustajem prilično rano, jer moram stići na bus za Gaženicu. Još nije poslužen ni doručak, tako da dobivam samo vrećicu s nekom vrstom lunch-paketa. Nije nešto oduševljavajuće, s obzirom na uređenje hostela očekivao sam nešto obilnije. No nema veze. Na uglu Kalelarge i ulice Šime Kožičića slikam reklamu one palačinkarnice gdje sam prekjučer ručao: Očito im se engleski prijevod baš ne uklapa. Moj današnji trajekt jedini ne polazi iz standardne trajektne luke u Jazinama, već iz nove luke u Gaženici. Karte se međutim mogu kupiti i ovdje. Autobus polazi odmah pored prodavaonice karata, vozi me na jug, pored kolodvora i Arbanasa (zadarskog predgrađa u kojem se govori trenutno najugroženiji jezik u Hrvatskoj – posebni albanski gegijski dijalekt čiji najmlađi izvorni govornik ima tridesetak godina, što znači da je praktički na rubu izumiranja), sve do nove luke u Gaženici, koja je još prilično neizgrađena. U luci su trenutno samo jedan vodonosac na punjenju i moj trajekt – Bartol Kašić. Ukrcavam se na Bartola, koji održava liniju Zadar-Mali Lošinj preko sjeverozapadnih zadarskih otoka. Pogled na susjedni vodonosac: Zove se Lika i plovi pod zastavom prijateljske nam Paname. Nakon ukrcaja nevelikog broja automobila (najbrojniji su, očekivano, oni za Mali Lošinj) isplovljavamo. Slikam poludovršenu Gaženicu: I na drugu stranu, Preko i Ošljak: Ovo bi trebalo biti turističko naselje Borik, iza njega Diklo, najsjeverniji dio grada Zadra, a nad svime su u daljini uzdiže hrbat Velebita: Pogled prema Petrčanima: Ispred nas je iz Jazina isplovio i trajekt za Brbinj na Dugom otoku. On ubrzo skreće na zapad, u tjesnac između Ugljana i Rivnja. Na slici se vide lijevo Ugljan, u sredini Rivanj, desno Sestrunj: Sestrunj: Primjećujem da Bartol Kašić visi. Sjedeći u salonu, gledam čas lijevo, čas desno. S desne strane vidim dobar komad mora, s lijeve ne vidim ni otoke, već samo nebo. Isto tako, visi i stražnja paluba, koja je nagnuta unaprijed. Kasnije ću međutim doznati da je to stvar konstrukcije, no nagnutost trajekta nadesno očito nije. Moguće je da su ukrcali neko teže vozilo s desne strane, no opet, smije li se to? Potom mi sine da je Kašić nekih 6 godina ranije bubnuo u rivu u Splitu, kada je plovio na liniji za Rogač, te se nadam da nije opet nešto slično. Zeznuto je što ovim brodom moram ploviti još 4 sata... (Tada još nisam znao, no Bartolu Kašiću onaj incident u Splitu nije bilo jedino zabijanje u rivu. Naime, u srpnju i listopadu 2009. još se dvaput zabio u obalu, i to oba puta na Silbi. Potom je u ožujku 2011. poljubio rivu u Rogaču, no taj je puta bilo krivo jugo. Ista se stvar dogodila i u veljači 2012. u Splitu. Jadrolinija ga međutim ne želi otpisati, jer se radi o relativno mladom plovilu – izgrađen je 1989. i tada je nosio ime po tvorcu srpskoga književnog jezika, Vuku Karadžiću, da bi s osamostaljenjem Hrvatske dobio ime po autoru prve hrvatske gramatike. Otočani ga zovu i Bartol Kasnić, zbog njegove nevelike brzine.) Pogled prema Ninu i Privlaci: Sestrunj završava, počinje Molat: Ovo je ako se ne varam pogled na Tun Veli i Mali: A na drugoj se strani vidi zloglasni Vir: Molat (još jedan od otoka koji ima isti korijen kao i Mljet i Malta): Iza se već nazire i Ist: Evo ga: A sjeverno od nas je i naše prvo današnje odredište, niski otok Olib: Pogled na jugozapad – desno se vide tri otoka nazvani Grebeni, u sredini je Premuda, a lijevo se vidi hrid Križica: Ne baš zanimljiva olibska obala: S druge je strane zanimljivije – lijevo Ist, desno Škarda: Škardu ne treba brkati sa Škrdom, koja se nalazi zapadno od Paga. Škarda je povremeno naseljena, tj. jedino su stanovništvo vikendaši. Prijevoz dotamo moguć je jedino vlastitim plovilom, redovne linije ne pristaju na Škardi. Zapadno od Oliba je Silba, jednako niska: Pristajemo u luci jedinoga naselja na Olibu, koje se zove isto kao i otok: (uz rivu je privezan i katamaran Princ Zadra) Olib (tal. Ulbo) je, zajedno sa Silbom, najsjeverniji otok Dalmacije (premda se, po nekim tumačenjima, čak i Rabljani izjašnjavaju kao Dalmatinci, po tradicionalnim granicama Dalmacije, koje se pružaju od kanjona Male Paklenice do rta Oštro, u Dalmaciju ne bi spadao ni Pag, nekmoli Rab). Površine je 26,14 km2, najviši vrh je Kalac, visok 74 m. Deseti je najveći otok u Hrvatskoj. Ugrubo, ima oblik nepravilne osmice, čija je južna strana veća i zapadnom se stranom pruža prema Silbi. Jedino naselje smjestilo se na najužem dijelu otoka. Otok je naseljen od ilirskih vremena i spominje se već kod Strabona kao Aloip. U prošlosti su se stanovnici bavili poljoprivredom i stočarstvom (čuven je olibski sir), mnogo više nego na susjednim otocima. Kada je tijekom 20. st. započela depopulacija, poljoprivredne su površine propale i danas je otok na rubu izumiranja, sa samo 150-ak stalnih stanovnika. Inače, današnje stanovništvo potječe od izbjeglica pred Turcima iz okolice Vrlike, koji su se ovamo naselili 1476. Na sjeverozapadu se već dobro vidi Lošinj: Napuštamo Olib, koji mi ovako s broda i nije izgledao osobito privlačnim: Još jedan pogled na niski Olib i visoki Velebit: Oplovljavamo južni rt Silbe, nazvan jednostavno – Južni Arat: Još jednom tri otoka poznati kao Zapadni, Srednji i Južni Greben: Lijevo je Ist (koji izgleda kao dva otoka spojena prevlakom), desno je Škarda: Premuda: Uplovljavamo u Silbu. Na obali se ističe lijepa, danas devastirana vila u kojoj je nekoć bilo sjedište ferijalne kolonije: Pristajemo u Silbu, no kako ću se na nju ionako večeras vratiti, neću sada detaljnije o njoj. Pogled na plažu: I pogled prema Lošinju i Iloviku: A uz malo veći zum, vidi se i Susak: Ovo lijevo je hrid Grujica. Napuštamo zasada Silbu: Približavamo se Premudi i njenoj istočnoj luci. Mjesto se vidi na hrptu iznad luke: Grebeni, Ist, Škarda i jedan djelić Premude: Susak, Srakane, Lošinj i Ilovik: Oplovljavamo sjeverni rt Premude. Naime, trajektno je pristanište napravljeno na zapadnoj strani, u luci Krijal, koja zapravo nije prava luka, već dio obale zaštićen s nekoliko manjih hridi, nazvanih Masarine, koje se protežu usporedo s Premudom. Zapadna obala Premude: I napokon pristajemo na Krijal. Prvi dojmovi: Bartol me sretno dopremio: Moram priznati da sam očekivao više od Premude. Nekako mi je uvijek taj udaljeni otok na krajnjem sjeverozapadu zadarskog arhipelaga izgledao privlačno, no po ovome što vidim, to je bila moja tlapnja. Premuda (tal. Premuda) je 9 km dug i oko 1 km širok otok, pa mu je stoga prilično lako izračunati površinu. Otok ima uzdužni hrbat koji se pri sredini uzdiže u najvišu točku, nazvanu vrlo maštovito – Vrh – visoku ciglih 58 metara. Jedino naselje na otoku nalazi se na hrptu na sjevernom dijelu, a osim toga otok je posve nenaseljen. Zbog svojeg je strateškog položaja Premuda nekoć imala i vojnu bazu JRM-a, koja je danas napuštena. Nedaleko Premude nalazi se potonula olupina austrougarskog bojnog broda Szent István, potopljenog 10. lipnja 1918. Krećem u obilazak Premude. Nisam nigdje uspio ostaviti stvari, tako da moram tegliti ruksak sa sobom, a još idem uzbrdo. Ulica kojom se uspinjem: Glavna crkva Sv. Jakova apostola: Puste ulice: Spuštam se do luke na istočnoj strani otoka. Pogled prema Silbi: Otok je obrastao makijom koja je uglavnom niža od mene. Evo kako ta vegetacija izgleda: U toj lučici nema nikoga, osim par kupača kojima je vjerojatno neobičan prizor tip koji šeće natovaren ruksakom, pa mi upućuju čudne poglede. Vraćam se uzbrdo i bilježim još par kadrova: Još jedan zanimljiv prizor: Ova je škola naime bila zatvorena od 1991. do 2004., kada se u nju upisao Armando Smirčić, jedino dijete stasalo za školu u tih 14 godina. Armando, radi kojega su školu ponovno otvorili i obnovili, na Premudi je završio 6 razreda, posve sam u razredu, s učiteljicom posvećenom isključivo njemu, a onda mu je u proljeće 2010. umro otac, te se majka više nije mogla sama baviti ribarstvom i tako su se Smirčići odselili u Zadar. Inače, zanimljivo je da Premuda u administrativnom smislu pripada gradu Zadru, premda je od njega udaljena 4 sata vožnje brodom, dok, s druge strane, Preko, udaljeno svega 20 minuta, ima svoju općinu. Dok sam tako lunjao pustim mjestom Premudom (koje kao da je upalo u Premudski trokut ) naišao je neki tip s automobilom koji me pitao tražim li kamp. Odgovor je bio negativan, međutim primijetio sam da Premuđani već imaju onu karakterističnu pjevno-začuđenu intonaciju, koju nalazimo kod čakavaca sjevernog Jadrana, ali i u urbanim govorima Pule i Rijeke. Vraćam se nazad prema Krijalu. Pogled na Masarine i pučinu: Sve je mirno i pusto, jedini znak života je jedna zmija koja brzo vijuga preko ceste nekoliko metara ispred mene. Bila je prebrza za moj fotoaparat. Sjedam u konobu Masarine na Krijalu, te naručujem carpaccio od hobotnice i neku tjesteninu. Promatram ljude koji se polako skupljaju za odlazak popodnevnim katamaranom. Nije još ni sredina kolovoza, a Premuda već opušćuje. Štoviše, gore u mjestu je već opustjela. Polako ručam, potom kunjam u hladovini. Čekam katamaran iz Zadra kojim ću se vratiti na Silbu. U mjesto mi se više ne da vraćati, uspon mi je prenaporan. U konobi je relativno živo, ima nautičara. Vlasnik po govoru nije Premuđanin, štoviše, čini mi se da je negdje iz zaleđa. Primiče se vrijeme polaska. Nekako u isto vrijeme pristižu Princ Zadra iz Zadra i Bartol Kašić iz Malog Lošinja. Ja ću na Princa Zadra, brži je. Ogledavam se uokolo, svi su već kupili karte, jedino ja još ne uspijevam prokljuviti gdje. Pitam neku ženu, koja mi kaže da bi taj tip koji prodaje karte trebao sjediti u obližnjem kafiću. Međutim, on je već na rivi, prihvaća cimu Princa Zadra. Kaže mi da mi on sada više ne može prodati i da kartu kupim na katamaranu. Pokazuje mi i jednog od članova posade koji će mi ju prodati. Taj kaže da nema problema i da je karta 11 kn. Dajem mu novce, on kaže da nema sada kartu, da će mi ju dati kada se svi ukrcaju. Ulazim u salon, krećemo prema Silbi. Ne slikam, jer sam tim putem već prošao, a i salon ima zatvorene prozore kroz koje slike ne bi bile dobre. Čekam onoga tipa da mi donese kartu, međutim on se ne pojavljuje. Tražim ga. Skupljam sve karte s ovoga putovanja i želim imati i ovu. Dolazim do njega, on stoji na šanku. Velim mu da mi je zaboravio dati kartu. On vrda, pita me treba li mi baš karta, da su mu na gornjoj palubi, da mu se ne da... Ja ustrajem. Iako su moji razlozi čisto kolekcionarski, vidim da mi on ne želi izdati kartu samo zato da tih 11 kn može strpati sebi u džep. Stoga inzistiram, jer ne želim da netko preko mene vara državu. Ovaj se i dalje izmotava, no ja sam neumoljiv. Na kraju ipak odlazi gore po kartu. Lagano uplovljavamo u Silbu, ljudi se već pripremaju za izlazak. I ja uzimam stvari, no držim ovoga na oku. Na izlasku mi on, iznimno neljubazno (reklo bi se „preko one stvari“) tura kartu u ruku, promrsivši „Evo ti karta.“ izgovoreno kao da želi još dodati „Dabogda ti prisjela.“ I evo me opet na Silbi. Silba je otok bez automobila, prvi na mom putu na koji stupam (takav je bio i Lopud, ali tamo nisam izašao). Stoga me podsjeća na moj Zlarin. Upućujem se u potragu za smještajem. Turistički je ured zatvoren, pa se stoga zaustavljam pred jednom kućom gdje imaju restoran i sobe. Kažu mi da su nažalost popunjeni, a da je isto tako vjerojatno puno i sve ostalo. Dok na Premudi nastupa zatišje, na Silbi je očito top-sezona. Kažu mi da će se i oni još raspitati kod nekih za koje znaju da iznajmljuju, neka i ja još prolunjam mjestom, možda nešto nađem. I tako krećem dalje u potragu. Silba (tal. Selve) ima površinu od 14,27 km2 i po svojem je obliku slična susjednom Olibu – dvije šire polovice i mjesto smješteno na najužem dijelu. Najviši vrh je imenom prekopiran sa susjedne Premude, ali je prilagođen lokalnom govoru, pa se zove Varh. Visok je 80 metara. Otok je dobio ime po šumi (lat. silva) kojom je bio prekriven. Silba je poznata kao otok kapetana. U 18. st. silbenska je mornarica brojila 98 jedrenjaka (više nego dubrovačka), te se govorilo „Silba zlatom siva (= sjaji) i u njoj se raj uživa“. Nažalost, flotu su uglavnom uništili Francuzi početkom 19. st. Sve do prve polovice 19. st. Silba je bila feudalni posjed mletačke obitelji Morosini. Kako su Morosiniji živjeli u Mlecima i nije im se dalo ubirati godišnji urod, dogovorili su se sa Silbencima da im ovi svake godine plaćaju 2000 mletačkih lira, vrijednost četvrtine godišnjeg uroda. Kada su 1838. Morosiniji prodali Silbu Marku Ragusinu iz Velog Lošinja, Silbenci su vjerovali da će se takav aranžman nastaviti. No Ragusin je živio bliže i zahtijevao je da mu se plaća urodom. Silbenci su potom podigli tužbu, te je nakon 13 godina parničenja konačno donesena odluka da Silbenci sami otkupe svoj otok od Ragusina u vrijednosti odgovarajućoj veličini zemljišta pojedinog težaka. To se i dogodilo – 19. ožujka 1852., na dan sv. Josipa (budućeg zaštitnika Silbe), Silbenci su za 5025 talira otkupili otok. Šećem mjestom, ali nigdje nemaju slobodnih soba. Odlazim do istočne luke, nazvane Mul (zapadna se zove Žalić). Idila u smiraj, uz pogled na Velebit (i Pag ispod njega): Vraćam se do onog prvog nesuđenog smještaja. Čini se da me onaj tip s katamarana ukleo, jer nemam sreće. A još mi je i trinaesta noć na putu. Sve je puno. Ha, ništa, srećom da sam na put ipak uzeo vreću za spavanje, tako da ću pokušati pronaći neko osamljeno mjesto i u miru ubiti oko. Bitno je samo da me ne privedu zbog ilegalnog kampiranja... Čekam da se počne smrkavati, tražeći usput neko pogodno mjesto za saviti log. Prvo krećem uzduž zapadne obale na jug, no tamo je neprivlačno, uglavnom je posvuda makija ili pak stjenovita obala. Vraćam se potom prema sjeveru. Pored zadnje kuće naselja nalazim na plažici među stijenama ravan komad betona, kroz koji vjerojatno prolazi kanalizacijski odvod. Postavljam ovamo vreću i pokušavam se ušuškati. Relativno je rano, nije još ni deset sati, pa mi je teško i zaspati. Usto je prilično strm spust, pa klizim u vreći nadolje. Srećom, među stijenama sam, pa me se baš ne primjećuje s obalne šetnice. Gledam u nebo i nadam se da ću vidjeti Suze svetog Lovre, meteorsku kišu koja bi baš taj vikend trebala biti vidljiva. Umjesto toga čujem u daljini grmljavinu i vidim bljeskove tamo iza Premude. Hm, umjesto meteorske kiše mogla bi me snaći mnogo prozaičnija. Ionako ovo mjesto na kojem sam se skrasio nije baš najudobnije. Pakiram prnje i krećem u novo lunjanje mjestom. Srećom, nema puno ljudi, pa nikomu nisam sumnjiv. Nakratko lijegam na jednu klupicu, a potom nalazim jedan šumarak između dviju kuća (zapravo ograđenu parcelu na kojoj ništa nije izgrađeno) malo južnije od one vile koja je nekad pripadala ferijalcima. Iz susjedne kuće dopire dovoljno svjetla da vidim kamo liježem, a opet sam u dovoljnoj polutami da me nitko ne opazi. A šuma bi me mogla i zaštititi od kiše, ako ne bude prejaka. Jedino da ne bude oluje, onda se moram čuvati drveća – bilo zbog gromova, bilo zbog rušenja. Ha, ništa, uvlačim se u vreću, ostale stvari raspoređujem u blizini, novčanik i mobitel idu sa mnom u vreću, da ih netko ne popali...i hajdemo probati zaspati.

Pa, zapravo i nisam planirao, isto kako nisam ništa napisao ni o prošlosti Splita, jer sam već iovako otegnuo putopis, a vremena baš i nemam...tako da u sljedećem nastavku odmah idem dalje. A sad, kad bude taj nastavak, to ne znam. Ako se držim svog ritma od dva posta po vikendu, onda tek za dva tjedna. Pokušat ću ipak uloviti prije malo vremena, ali ništa ne obećavam. Ionako je Raša još na Krimu, a JohST nije ni krenuo na Transsib. O Duletu da ne govorim...

Jest, Zadar je lijep, iako je nažalost prilično devastiran u Drugom svjetskom ratu, što je Kalelargi dalo jedan dosta monoton izgled, s arhitekturom primjerenijom vikendaškim naseljima, no centru jednog mediteranskog grada. A do Bibinja nisam skoknuo, ne nalazim u njima ničega privlačnog.

SUBOTA, 11. KOLOVOZA Tematska pjesma: http://www.youtube.com/watch?v=kFBa-28ciyE Doručak je tipičan hotelski, solidan, ali ništa posebno. Ipak, moram se najesti jer me danas čeka još jedan fizički napor. Nakon doručka odlazim u sobu izvaditi stvari koje ću do popodneva pohraniti na recepciji. Potom se još spuštam u centar Sali opskrbiti se vodom za današnje hodanje. Krećem potom cestom, pored Mardešića, pa potom velikim lukom oko mjesta prema današnjem odredištu – Parku prirode Telašćica. Dugi otok (tal. Isola Lunga, srednjovjekovna imena Tilagus i Pizuh) najveći je otok zadarskog arhipelaga (ako pod njega ne računamo Pag). Površina mu je 114 km2 (sedmi najveći u Hrvatskoj), a najviši vrh je Vela Straža (338 m). Otok je doista dug – 44,5 km, a širok je maksimalno 4,6 km. Na njemu se nalazi 11 naselja, smještenih na istočnoj obali i krajnjem sjeverozapadu. Zapadna obala inače je vrlo strma i tu se nalaze i najviši jadranski klifovi. Najveće naselje i sjedište općine kojoj pripada čitav otok, jesu Sali. Osim Sali, značajna su naselja i Božava, Brbinj, Zaglav, Žman i Veli Rat. Otok je bio naseljen od pretpovijesnih vremena, no kroz srednji je vijek uglavnom bio posjed zadarskih samostana i plemstva. Tek je nakon turske najezde, tijekom 15. i 16. st., zabilježeno jače naseljavanje. S druge strane, Dugi je otok kasnije od ostalih otoka zadarskog arhipelaga počeo gubiti stanovništvo, budući da je zbog svoje veličine i brojnosti stanovništva, kao i prirodnih bogatstava uspio razviti i industriju (upravo u Salima), što je usporilo depopulaciju. Otok ima nekoliko špilja, dva povremena slatka i jedno stalno slano jezero, a poznata je i pješčana plaža Sakarun, nedaleko Božave, kao i uvala Telašćica (koja čuva srednjovjekovno ime otoka – Tilagus). Na jugu, uskim je prolazom Proversa odvojen od otoka Kornata. Skrećem s glavne otočke ceste na sporednu, koja vodi prema PP Telašćica. Kupujem ulaznicu, premda mi nije jasno zašto se naplaćuje ulaz u park prirode – u ostalima u kojima sam bio to nije bio slučaj. Nastavljam cestom koja se blago spušta prema obali. Nakon desetak minuta izbijam na mirnu vodu Telašćice: Telašćica je najveća i najbolje zaštićena jadranska luka. Zauzima čitav južni dio Dugog otoka, a unutar sebe sadrži još 25 manjih uvala, rtova i 5 otočića. U kopno je uvučena čak 8 km, što znači da me čeka popriličan komad pješačenja. Srećom, ne idem do njenog kraja, već samo do jezera Mir. Upravo zbog jezera Mir, klifova na zapadnoj strani i flore i faune u samoj uvali, Telašćica je 1988. proglašena parkom prirode, te je zapravo produžetak susjednog Nacionalnog parka Kornati. Još jedan kadar najdubljeg dijela Telašćice: Nastavljam cestom koja postaje makadamski put, odvajam se od obale i preko brda krećem prema drugom od tri dijela uvale (Tripuljak, Farfarikulac i Telašćica – navodno etimologija imena Tilagus dolazi od „tre lacus“ = tri jezera): Turista baš i nema na ovom dijelu, povremeno me prestigne neki automobil, no uglavnom smo na putu samo zvizdan i ja. Ponovno dolazim do obale i ulazim u šumarak. Nailazim na vrata, koja moraju biti zatvorena. Ubrzo doznajem i zašto – s druge se strane nalazi rezervat magaraca. Naime, u Parku prirode osnovano je svojevrsno utočište za napuštene magarce s čitavog Dugog otoka. Magarac je nekoć bio težački „traktor“ na svim dalmatinskim otocima, no kako je ljudi sve manje, a napreduje i mehanizacija, nema više toliko potrebe za ovim dobrim i vrijednim životinjama, pa ih vlasnici nerijetko puštaju u divljinu. Stoga ih je uprava Parka odlučila ovdje okupiti, te trenutno na ovom području, od uvale Mir pa sve do južnog kraja otoka, živi 14 magaraca, 8 mužjaka i 6 ženki, a u zadnje 3 godine okotila su se i 3 pulića. U ovom je dijelu življe, budući da ovamo dolazi i velik broj nautičara. U biti, Telašćica je zapravo stvarno odredište većine „izleta na Kornate“. Brodovi dovezu turiste u Telašćicu, pokažu im Kornate u daljini, te ih onda samo provedu Telašćicom. Na taj se način štedi, jer nije potrebno plaćati čak dvije ulaznice, pa je profit za organizatore veći. Napokon dolazim i do jezera Mir. Očekivao sam idilu mira i tišine, no nalijećem na hrpu turista koja se namače u jezeru: Ovo je slano jezero nastalo kada se nakon posljednje oledbe razina mora podigla za kojih 120 metara, te je tako kroz kraške pukotine more počelo prodirati u ovu depresiju, da bi ju potom posve ispunilo. Jezero je duboko do 6 metara, a slanost mu je veća nego ona okolnog mora, zbog izoliranosti i isparavanja. Na južnom se dijelu, za vrijeme jakog juga, more može izravno prelijevati u jezeru. Na jugoistočnom dijelu jezera nalaze se naslage ljekovitog blata. U ljetnim mjesecima temperatura vide penje se i do 33°C, što znači da bi bila idealna za moje kriterije, no ipak se nisam okupao, jer nisam imao odgovarajuću opremu. Vraćam se. Pogled s obale uvale Mir prema unutrašnjosti Telašćice: Upućujem se strmim puteljkom kroz šumu do zapadne obale Parka. Tu se nalaze klifovi (strmci, ili u otočkom dijalektu „stene“ – naime, na Dugom se otoku govori srednjočakavski, koji ima ikavsko-ekavski refleks jata), visoki i do 161 m, s podvodnom dubinom do 85 m: Ovdje susrećem i neke Mađare. Krećem natrag prema Salima, opet me čeka skoro sat vremena pješačenja po žegi, a i voda mi je već neugodno topla. Najdublji dio Telašćice: I evo me ponovno kod Sali. Pogled na mjesto iz zaleđa: Odlučujem se ovaj puta skratiti put prečicom kroz mjesto, te ostajem zapanjen – u ovom dijelu Sali uopće nisu toliko ružne koliko mi se činilo sinoć. Crkva Sv. Roka: Sjedam na sladoled u slastičarnicu u centru. Sudeći po imenu (Uzeir Hasip), vlasnik je makedonski Turčin. Odlučujem ne ručati u Salima, nemam više ni toliko vremena, upućujem se u hotel po stvari, a usput ću pokušati srediti smještaj u Zadru. Rezerviram preko Hostelworlda smještaj u Boutique hostelu Forum u Zadru, ovo je bilo vrlo lako i elegantno. Razgovaram još malo s recepcionerkom, pita me kako mi se sviđaju Sali, odlučujem biti diplomatičan. Potom me pita zašto sam tako kratko ovdje (a jučer mi je rekla da ne bih ni mogao ostati dulje), potom joj kažem za ovaj svoj „projekt“, pa me onda ona pita zapisujem li onda što o tim putovanjima, ja joj kažem da naravno, i da ću napisati nešto i o Salima. Ne znam doduše bi li joj se to svidjelo... Spuštam se u luku i čekam hidrogliser, onaj isti od sinoć. On ubrzo dolazi, pa tako slijedi još jedan niz slika kroz njegovo staklo. Prvo se upućujemo uzduž obale Dugog otoka, do Zaglava, mjesta koje je u prvoj uvali sjeverno od Sali. Tu se nalazi i jedina benzinska pumpa na otoku. Potom krećemo prema Zadru. Pogled prema Ižu i Ugljanu: Na jug, prema Žutu i Lavdari: Otočići između Pašmana i Žuta (Sit, Kurba Mala...): Lavdara, Žut, Kornat: Kornat, sa svojim karakterističnim nizom uzvisina po kojem je dobio ime (od lat. „(insula) incoronata“ - okrunjeni otok): Ponovno most u Ždrelcu: Pogled na vikendaško naselje Gladuša: Ubrzo smo pred Zadrom. Zgrada Sveučilišta u Zadru, u kojoj ću 5,5 mjeseci kasnije obraniti doktorat: Zadarsko sveučilište ima jednu od najboljih lokacija u svijetu. U kasno proljeće, ili za vrijeme ljetnih (a i jesenskih) ispitnih rokova pravi je gušt baciti pogled kroz prozor na more i Ugljan, ili čak baciti i sebe u more, ako je prevruće. Upućujem se u hostel. On je na Kalelargi, odmah pored Svete Stošije. Malo mi treba vremena da pronađem ulaz, jer nigdje nema kućnih brojeva. Kada sam napokon ušao, moram čekati da gost prije mene sredi papirologiju. Sudeći po uređenju predvorja, hotel se čini vrlo ugodnim. U jednom mi času sine da je danas 11. kolovoza, a ja sam na Hostelworldu rezervirao za 12. kolovoza! Jednostavno, sustav mi je automatski ponudio sutrašnji datum, a ja sam kliknuo ne primijetivši to. Što sad? Pitam curu na recepciji, veli da nema frke, imaju i danas slobodan krevet, a oni će već nekako to srediti s Hostelworldom, tj. prebacit će iznos koji sam već platio za sutra na današnji dan, tako da ja svejedno plaćam umanjenu cijenu. Uspinjem se na kat, treba mi neko vrijeme da prokljuvim sistem za otvaranje (u pitanju su kartice, ali nešto je čudno), potom ulazim u sobu. E sad, ambijent je zgodan, sve je to vrlo lijepo i stilski, ali krajnje nefunkcionalno. Prvo, soba je veličine 4x3 metra, a u nju su ugurana 4 kreveta (tj. 2 na kat), te još dvije nusprostorije – tuš i WC. Kreveti neodoljivo podsjećaju na kutiju sardina – u njih se uvlačite kroz otvor na donjem kraju, jer je postranična stijenka puna, osim otvora pored uzglavlja, koji se zatvara roletom. No to nije sve. Tuš-kada se zatvara zastorom (što znači da nije nepropusna), ali na podu glavnog dijela prostorije s tušem nema odvodnog slivnika za vodu koja eventualno iscuri za vrijeme tuširanja. Također, nema nikakve vješalice za odjeću unutar prostorije s tušem, nego tek pred vratima. U drugoj prostoriji, gdje je WC, nalazi se i umivaonik. No umivaonik nema nikakvu policu na koju biste mogli odložiti toaletni pribor (npr. pastu za zube ili sapun). Povrh svega, prozor u sobi otvara se rotacijom oko osi paralelne s podom. Neposredno ispred prozora (koji gleda na Kalelargu) nalazi se polica. Sasvim je zamislivo da netko slučajno trkne neku od stvari na polici, te ista aterira na glavu nekog od nedužnih prolaznika na Kalelargi. Smatram da bi dizajnera trebalo natjerati da mjesec dana živi u toj sobi, to bi mu bila dovoljna kazna. Osim mene, u sobi je trenutno jedna cura iz Belgije, a ubrzo dolazi i treći gost, koji je stajao odmah iza mene u redu za prijavu na recepciji. Riječ je o Indijcu, poprilično neobičnog imena: Kinsley Nazareth. On je iz Mumbaija, pripada indijskim katolicima, a trenutno je na putu oko svijeta, gdje se trudi skupljati dogodovštine i planira izdati knjigu o kulturnim razlikama i predrasudama. Inače je živio na Novom Zelandu i u Australiji, a prije odlaska na put radio je i kao službenik zadužen za kontrolu uvjetno puštenih kažnjenika (parole officer). Ima i svoj blog, nosi laptop i trudi se što redovitije bilježiti događaje. Nakon Zadra ide u Trogir, pa potom prema Dubrovniku, a još se koleba hoće li u Albaniju. Naravno da ja zagovaram taj prijedlog. Odlazim u šetnju. Na Kalelargi su neki ulični umjetnici, žongleri, što li. Još nisam toliko gladan, pa odlučujem spojiti ručak i večeru. Želim svakako vidjeti zalazak sunca, pa se upućujem zapadnom obalom Poluotoka prema Morskim orguljama. Pogled na Preko i Ošljak: Alfred Hitchcock izjavio je svojedobno da Zadar ima najljepši zalazak sunca na svijetu. Ne znam je li to doista tako, no trenutak kada sunce počne tonuti tamo negdje iza Rivnja doista je očaravajuć: Zadrani su pred nekoliko godina odlučili brendirati taj zalazak, te su u sklopu generalnog preuređenja sjeverne obale Poluotoka obogatili taj dio dvama neobičnim sadržajima. Prvi su Morske orgulje, instrument koji koristi udarce valova kako bi stvarao zvuk u svojim sviralama. Idejni tvorac ovoga instrumenta je ing. Nikola Bašić, a puštene su u rad 15. travnja 2005. Obala je na ovom mjestu razvedena u stepenište, koje omogućava sjedenje i uživanje u zvuku orgulja i zalasku sunca. Morske su orgulje jedinstvene u svijetu – postoje još dva slična instrumenta u San Franciscu i Blackpoolu, no daju prilično različit zvuk, a i mehanizam je drugačiji. Evo impresije s Morskih orgulja: Drugi sadržaj je instalacija Pozdrav Suncu, krug na čijem su obodu ispisana imena zadarskih svetaca i njihovi blagdani, a u sredini se nalazi 300 višeslojnih staklenih ploča ispod kojih su fotonaponski solarni moduli. Sa zalaskom sunca uključuju se svjetla u modulima, te tako počinje svojevrsna igra svjetlosti, koja traje do izlaska sunca. I Pozdrav Suncu je projektirao Nikola Bašić, a ideja je bila svojevrsna nadopuna Morskim orguljama – ondje se s prirodom komunicira zvukom, a ovdje svjetlošću. Turisti okupljeni oko Orgulja i Pozdrava Suncu: Mediteran ponovno isplovljava: I evo trenutka o kojem je pričao i Hitch: Detalj oboda Pozdrava Suncu. Sveti Jeronim obilježava se 30. rujna, tj. na moj rođendan: Podaci pored svakog blagdana označavaju za taj datum visinu Sunca u meridijanu (A. S. M.), broj sati koliko je Sunce iznad horizonta, te deklinaciju Sunca u odnosu na ekvator. Nailazi i neobična podmornica za razgledavanje podmorja: Pogled na sjever, prema rtu Puntamika i plaži Borik: Pozdrav Suncu se upalio: Ja se upućujem opet u centar. Za večeru uzimam krumpiriće u Surf'n'friesu na Kalelargi, sjedam nakratko na Narodni trg, a potom se odlazim opskrbiti vodom na benzinskoj pumpi. Nalijećem na smjenu, pa potom, kada obave smjenu, pada kompjutorski sistem. Nakon nekih pola sata peripetija konačno obavljam što sam želio, te krećem još malo na vrh Poluotoka. Ovdje je i dalje živo, sada su se pak uobičajenoj turističkoj vrevi pridružili i talijanski turisti koji čekaju prispijeće trajekta iz Ancone, koji će ih prevesti u domovinu. Ostajem i ja čekati, nemam pametnijeg posla. Trajekt se već nazire u daljini, došao je tamo negdje između Molata i Ista, te otamo plovi dijagonalno prema Zadru. Zove se jednostavno – Zadar. Čekam dok ne izmanevrira i počne iskrcavati putnike, tada lagano krećem prema hostelu. Prije spavanja još razgovaram s Kinsleyem, daje mi adresu svog bloga, malo mi priča o iskustvima s puta, potom se povlačimo na spavanje u one konzerve.

Buniku, ne kukutu...

Nije, provjerio sam u tom mejlu, doista je Sälli.