DB

Ideja je da bi obradili recimo Karolinu i Lujzijanu, tur-retur u dva dana (sa noćenjem negdje na moretu), a isto tak i Lujzijanu i Rudolfinu.

Za dodati je da je Brinje (ili bolje reći izlaz iz Brinja) beskonačno dugačko (kaj znači 50 km/h, a brinjski policajci vole baš tu postavljati zasjede), slijedi jedan kraći pravac pogodan za preticanje, ponešto zavoja ... Kao kuriozitet, malo prije sela Prokike skreće se za Krivi Put. Nastavite ravno i, kak veli Pfaff, došli bute do zbrke svih mogućih cesata una lokaciji zvanoj Žuta Lokva. Zakaj žuta i zakaj lokva, nisam doznal nikad, no kolko znam, u Rvata nisu samo brđani skloni nadjevanju slikovitih imena ... Inače, interesantno je da od Duge Rese ovdje prvi put u ovom smjeru na Jozefini nailazite na znak STOP. Iako se D23 nastavlja od Brinja prema Vratniku, a D50 počinje od ovog križanja pa ide do Gračaca, smjer Otočac - Senj je položen kao glavna cesta, a smjer od Brinja kao sporedna. '96. sam onim ponedjeljcima kad sam išel za Otočac, čeznutljivo gledal smjer prema Vratniku ... jer tamo je iza brda Senj, a u Senju more ... Zapravo se naselje uz cestu (jedino od Žute Lokve do prijevoja Vratnik) zove Melnice. Cesta na ovom dijelu ima dosta mjesta za preticanje, ali je kroz Melnice ograničena brzina, zato to obavite ispred ili iza. Dionica do Vratnika je inače dosta slikovita, simpatično selo i lijepi pejzaži. Kod narečene zgrade, prilikom jednog puta iz Otočca prema Uvali Scott, stopiral me je jedan rvatski vojak. Preciznije, bilo je to zaustavljanje s izlaskom do sredine trake i podignutim rukama - ni slučajno ispruženi palac. Nije bilo izbora, zaustavil sam se misleći da je neka nevolja ... doduše, i bila je - on sam. Naime, bil je poprilično načitan. Zavalil se je na sic i počel mumljat kak je iz Rijeke, a njegva jedinica tu nekaj dela, pa da kam ja idem i jel bi ga prebacil do Rijeke. Ja njemu da mi se žuri, al da idem samo do Novog Vinodolskog ... a da OK, nek ja njega samo prebacim do Senja. Ajde dobro ... Došli mi u Senj, a on navalil da me časti (zato kaj sam ga prepelal). Reko, ajde da budem pristojan ... al onda smo zaredali po bibliotekama ... i kaj mislite, jel čudno da su ga u svima poznali?! A onda je navalil da ga ja vozim dalje, al da i još poijemo koju ... Kad sam već i na to pristal, jedva sam ga dobil u auto. E, a onda je počel show: otvaral je vrata u vožnji, pa je izbvadil pištolj(!?!) da bu pucal kroz prozor! Ko pozna Jadransku magistralu od Senja prema Novom, zna da tu nema ležerne vožnje, a onda još uz to smirivat hiperaktivnog domobrana da se svede na paket na sicu bar do Novog ... Uf - jedva sam ga se riješil i u Novome (svratil sam tam do prijatelja).

Negdje blizu mosta bile su svojedobno, na svakoj obali biblioteke. U slučaju lijepog vremena, a (pretpostavljam) i malog prometa, krasno mjesto za čitanje ...

Od Josipdola do Modruša treba iskoristit svaki ravni dio i isprekidanu liniju, jer slijedi najgora dionica kontinentalnog dijela Jozefine. Tu se ne bi složil - istinabog, majoru Knežiću sigurno nisu bile na pameti zaprege s više od 8 konja, no trasa po sjevernoj strani Kapele je prava tlaka! Iako nema puno serpentina, oštriji zavoji su nepregledni, a između njih su ili jako kratki pravci ili podulji blagi, ali nepregledni zavoji. K tome, uspon je nit za treću, nit za četvrtu (a u oštrijim zavojima samo za drugu) brzinu. Također, nit u spustu prema Modrušu nema sreće - u četvrtoj bez gasa ste prebrzi, a u trećoj motor urla. No, zato je strana prema Jezeranama pravi predah - relativno dugi ispruženi dijelovi ceste u relativno blagom nagibu, dopuštaju vožnju u četvrtoj s malo gasa, pa čak i u petoj bez gasa. Uzbrdo se kamiončine pretiču ko od šale. Do Jezerana treba tek spomenuti .. hm selo Razvala - jedina, ali brza serpentina ispred sela, i pokoji zavoj kroz selo, dalje je je do Jezerana cesta relativno ispružena. Iza Jezerana, kroz Križpolje pa sve do iznad Brinja, cesta je relativno ispružena, s relativno dosta mjesta za preticanje (pažnja molim - Križpolje je bilo oduvijek idealno za radar ).

Autor mi, nadam se, ne bu zamjeril kaj ove tri ceste pratim metropolocentrički (ta ionak su sve znamenite slike o dolascima Rvata na more ... o dolascima Dalmoša u metropolu ne bi bilo dosta boje ) - dakle, kad se prođe dvokatni most (ne preporučam da mu katnost provjeravate s ceste - lijepo dajte lijevi žmigavac i naslikajte se u Pafovoj pozi), vidikovac i kip, slijedi par gnjavatorskih zavoja, a onda nekolko ispruženih hektometara za brzo preticanje. Kolko se sjećam, do Skradnika još ima ponešto prilike za preticanja, pa ne baš do Josipdola i kroz Josipdol (osim ak se baš nađe traktor pred vama) ...

Iako samo ovo planiral napisat na kraju obilaska svih Pfaffovih opisa - prije svega, pišem ovo i da malo obnovim uspomene, no da i nadopunim one momente koje njegovim opisima nedostaju, jer, ruku na srce, vozačima je prije svega važna preglednost, prohodnost, tekuća, mirna i koliko je moguća, brza vožnja, a pejzaži, ljepote, ćenife ... pa i biblioteke su u drugom planu - dakle, moj je prijedlog da se dogovorimo da s jednim-dva auta i obiđemo sve 4 ceste. Taj puta s više fotkanja, bez žurbe, s naglaskom na vidikovce, biblioteke i ostale znamenitosti.

Taj nastavak neposredno iza Donjih Dubrava je provučen između niza brežuljaka, koji djeluju kao odavno osušeno riječno korito. Iz Svemira to izgleda ovako: Ništa posebno? A kamoli strašno! No, dojam vara. Kad se uputite tuda autom (nebitno u kojem smjeru), pojavljuje se niz nasuprotnih zavoja, prilično nepreglednih, a k tome je trasa za vožnju nit u trećoj, nit u četvrtoj. Ko želi, može probati sam (iako Guglov Pregled Ulica ne daje potpun dojam). Zato treba iskoristiti svaki ravniji dio nakon tog zapletaja crijeva do Tounja, jer i kroz Potok Tounjski i kroz Tounj pratite punu liniju.

Jozefinom (točnije, nastavkom od Duge Rese, za kojeg sam mislil da joj je tu početak) sam se prvi put vozil (bolje rečeno, bio vožen) krajem 70-ih. Išli smo za Ogulin kod frenda koji je tam imal viksu (odnosno, staru kuću, djedovinu ...). Tada je trasa još išla kroz Dugu Resu (il da velim preciznije: duž), s lijeve strane pruge i s lijeve strane Mrežnice. Čini mi se da je u Belavićima prešla prugu i spojila se na sadašnju trasu prije onih dosadnih zvečajskih zavoja ... Treba također napomenuti da je Jozefina odigrala značajnu ulogu u zadnjem ratu, kad su Lička magistrala, Maslenički most, Knin itd. bili okupirani od martićevaca. Veza kontinenta i Dalmaciije odvijala se cijelom Jozefinom, dijelom Jadranske magistrale do podvelebitskog pristaništa Prizne, dalje trajektom do paškog Žigljena, duž Paga i preko paškog mosta do Zadra i dalje ... Negdje, čini mi se u ratnim vremenima, počelo je prelaganje trase iz same Duge Rese preko brda i pruge kud ide danas, iznad Belavića. Onima koji ne poznaju dobro cestu, preporučam iskoristiti ravne dijelove na toj novoj trasi za preticanje, jer spomenuti zavoji kroz oba Zvečaja, pa skoro sve do pred Generalski Stol onemogućavaju svakog normalnog vozača da vozi s praznom cestom ispred i brzinom koju cesta i pristojni auti dopuštaju. Također je tada rađen i prvi nadvožnjak, onaj pokraj kamenoloma u Zvečaju, tak da je to dodatno poboljšalo uvjete putovanja. Za kasnije je ostal spomenuti ŽCP uz stajalište Gornji Zvečaj, a i peglanje zavoja između Gornjeg Zvečaja i Generalskog Stola. Kak smo '93. prodali viksu u Dalmaciji, a '94. kupili apartman u Uvali Skotnoj, Jozefinu smo zamijenili Lujzijanom (bar onim dijelom od Vukove Gorice dalje), pa je neko vrijeme ta cesta za mene bila zaboravljena. No, '96. me je posel nanesel u Dabar kod Otočca, radi gradnje i popravaka u ratu porušenih i oštećenih kuća, pa me je od proljeća do jeseni slijedila svakotjedna vožnja Jozefinom do Žute Lokve - ponedjeljkom u Otočac, petkom natrag za Zagreb. Kak kod privatnika nema ljetnih godišnjih odmora, te povratke petkom sam usmjeril preko Senja za Uvalu Skotnu ... a nedjeljom navečer Lujzijanom za Zagreb. I tijekom tih putovanja svjedočil ekstenzivnoj i intenzivnoj cestogradnji u Rvata ... Na Jozefini su najznačajniji bili spomenuti zahvati oko Duge Rese i Belavića, zatim prelaganje u Gornjem Zvečaju i na kraju između Gornjeg Zvečaja i Generalskog Stola. Ovo zadnje pamtim ko kompleksno obilaženje po kojekakvim privremenim cestama oko vrtača ... no na kraju je rezultiralo čisto pristojnom preradom na kojoj se nakon zvečajskih daveži konačno može nać pokoja dionica za preticanje dostavnih kamiona i kamioneta. Ako vozite tuda - iskoristite ih, jer ih do Josipdola ima vrlo malo!

Ili-ili.

Nema zbrke - tu se nekad Jozefina križala s prugom u razini, uz cjelovitu brklju na žgance - a to kaj izgleda zbrkano, samo su dijelovi stare trase koje cestarima nikak da padnu na pamet privođenju u prvobitno stanje (tj, u vremena Marije Terezije). Naravno da je odma tu, jer ju je trebalo privesti blizu starom nastavku. Bijahu na ta(kva) dva mjesta dakle ŽCP-ovi s brkljama (i brkljačarima), kaj je značilo zatvaranje ceste min. 5-minuta prije očekivanih vlakova ...

Hm, hm - bilo ga je kasnije u Varažinu, pa na 10-godišnjici u starom Samoborskom kolodvoru ...

Idemo i dalje. Zapravo sam i iz ranijih isčitavanja mogel naslutiti da Jozefina počinje u Karlovcu, al sam valjda nekakvom redukcijom došel na to da zapravo počinje u Dugoj Resi, a ono prije - a to je Lujzijana (ko i onaj komad Stare karlovačke od Savskog mosta do Ilovca) ... Iako sam od spomenutih cesata prvo pohodil baš Lujzijanu (on spomenuto iz 1966.), nisam eto ni slutil da se za početak vozim - Jozefinom. Kasnije, od sve 4 ceste, najviše sam puta prešel upravo Jozefinu (bar veći dio do Žute Lokve).

Hm ... uvek sam se pital u kakvoj je to vezi s komforom putnika ...?

Taj ŽCP se naziva "Milja". Znam da voliš kad te se ispravlja, pa eto ...

U kolodvoru je mjerodavan prometnikov sat.

Kakva je ono tvornica piljevine u pozadini? Zbunjuješ ovaj napaćeni narod.

A to je znači ta Piramida! Već sam par put štel pitat, pa reko' bu još prilike ...

Spomenuta veza mamila je iz auto-karata da se zaobiđe česta gnječa od Križišće do Hreljina (a za dalje me nije bila briga), no višekratni pogledi uzbrdo su me uvijek odvraćali od pokušaja ... očito, s dobrim razlogom i predviđanjem.

Najčešće korištena dionica (pretežno u obrnutom smjeru - naime, povratak purgera u Zagreb je oduvijek izazival grčevite zastoje i kolone na dionici Novi Vinodolski - Šmrika / Križišće / Hreljin / Meja - ... Karlovac), pa je česta varijanta povratka iz Uvale Skotne bila u Hreljinu desno, pa preko brega u Fužine i u Vratima na (polu)autocestu (a za vrijeme prethodne zagrade, izbjegla bi se i jednokratna naplata pod Tuhobićem). Izuzetno strma i zavojita cesta, no zavoji i nisu toliki problem, kolko naprava zvana Porscheov mjenjač (vulgo: getriba). Nekim čudom, odnosi zupčanika su projektirani tak da takvi usponi i padovi ne postoje, pa je generalno pitanje: treća ili četvrta? Odgovor: nijedna ne valja. Osim mehaničarskih pitanja, iako je cesta je slabo prometna, njom prometuju aboridžini kojima je genetski zadano da moraju pokazati purgerima: 1. da bolje poznaju cestu, 2. da su zbog ad 1) brži, 3. da ad 2) moraju ostvariti bez obzira na preglednost. Ak se dakle zanemare mehaničarski problemi i falusni kompleksi, ambijent sa ceste (pa čak i onaj dio kroz Hreljin) je prekrasan, no obzirom da podulje vrijeme nisam odlazil s purgerskog primorja u Zagreb, ne znam kakve su trenutne potrebe skretanju sa zadanih autocesata. Zlobin, unatoč imenu, je još jedno prekrasno gorskokotarsko-primorsko naselje. Tja, nek to neko nazove i kičem, al meni i slika i fotke i pogled uživo znače isto!

Diplomatski budem rekel da navedeni artefakt nije na trasi nijedne predmetne prometnice. (inače - ovak ga ja vidim):

Ta dionica, pa ona od Lokvi do Vrata i ona prva, od Karlovca do Vrbovskog mi preostaju za cjelokupni dojam. Pravo je čudo da ovo gore nije niko recikliral za vikendicu!? Klesanci na izvolte!

Prije nekolko godina, skrenul sam sa A6 u Ravnoj Gori, jer me neki posel vodil u kolodvor Lokve, pa preko Mrkoplja i Sunđera - prvi i jedini put. Ne sjećam se baš nekih opakih strmina ... no razlog više da se put ponovi. Mrkopalj i Sunger, moglo bi se reć - tipična simpatična gorskokotarska naselja. Mesčini da sam te onda percipiral ko Fiumana - inače, eto mene na kavu ...

U vremenima intenzivnog spajanja dvije najstarije dionice autocesata u Rvata, dok je s Orehovice do Grobnika bila ta simbolična dionica, onda rvacka izmišljotina tzv. poluautocesta Oštrovica - Kikovica (najpoznatija iz meteoroloških izvještaja), njezin isto tako polunastavak kroz Tuhobić do Kupjaka, gdje se preko nečije njive spojila na staru riječku, povratci s mora za purgere su bili tek nastavak vjekovnih vožnji u kolonama, samo s povremeno promijenjenim novim trasama. No jednog ljeta me je pogled na autokartu narajcal da mjesto nastavka prema Skradu i Donjoj Dobri, presječem taj luk koji ide daleko na sjever, gotovo pravcem ptičjeg leta duž te nikad viđene Ravne Gore. Rečeno - učinjeno. Taman smo se iskrcali s najgore poluatoceste u Svemiru (dokrajčili je navrat-nanos dva najiscerenija Tukijeva ministra u studenom 96-e godine) i odma na prvom križanju skrenuli iz kolone preme Ravnoj Gori. Kaj reći? Prometa uopće nije bilo, cesta skoro ravna, što vertikalno, što horizontalno, asfalt ko novi, simpatično, tradicionalno, pomalo podugačko naselje ... milina! Nekak mi je ispal iz sjećanja taj Jablan ... no dobro se sjećam iznenađenja kad smo se počeli spuštat po Vrbovskom ... nikad kraja - a onda opet penjanje. I sve u Vrbovskom. Da, da nije bilo toga dole-gore, bila bi to idealna trasa za ubuduće ... no, onda je Jura Orlovac spojil oba kraja A6 u cjelinu (doduše, još uvijek od Grobnika do Vukove Gorice polovično), al kontinuitet i veće brzine su uspostavljene, a ja tek ovih dana saznajem da je to bila Karolina.

Himersaft sam fakat ispustil iz mašte, no to se obično prodavalo u zabačenijim krčmama, kojima se valjda nije ispaltilo naručivat Cocktu. Za ove katastarsko-cestarske bedastoće, ote mi riječ iz usta.

Iako sam svojedobno sporadično čital o tim cestama, pa i videl karte trasa, obično su bile previše nepregledne i neprispodobive vremenu, tak mi je ovo prvi (i iznenađujući) podatak da se Lujzijana ne poklapa od početka s riječkom cestom. Fotku motela moram ponoviti u cijelosti, jer me za njega vežu sjećanja prvog odlaska na more (šta'š, dolazak Rvata na more je uvijek mitski događaj) u našem Fići (ranije se putovalo brzim preko Bosne). Bilo je ljeto '66., išli smo u Selce i ovdje smo prvi put skrenuli - tata i mama na kavu, a ja, valjda orandžadu ili Cocktu (za informaciju mlađem naraštaju - to su onda bila jedina dva dječja pića - Pepsi se pojavila sljedeće godine, a CocaCola još par godina kasnije). Ugodan ambijent i na ljetnim vrućinama - s terase se moglo promatrati rijeku, brda, promet po cesti ... šta'š više - i danas ti treba istovrsni predah! Prolazile su godine, stari se izvještil u vožnji, pa se do Primorja vozilo u jednom cugu (ev. sa stajanjem u Severinu na Kupi), promjenila se i destinacija (Dalmacija), tak da je dotični motel ostal neposjećen ... dok '94. nismo kupili apartman u mitskoj Uvali Scott. I kad smo prvi put krenuli već zaboravljenom riječkom cestom, pojavila se želja za kavom - i opet našli stari dobri motel. Jedino novo je bilo mjesto Jarče Polje.