Stanley

Zaprešić Savska, 5. siječnja 2021. Jutros sam se otisnuo do tržnice i supermarketa u Zaprešiću, pa bilježim nekoliko dojmova sa novouređenog stajališta Zaprešić Savska. Prvi put sam sišao na ovaj peron: Za divno čudno još nije pošarana: Nema više prijelaza: Zvono i semafor još uvijek rade: Pothodnik, južni ulaz: Pothodnik, sjeverni ulaz: Unutrašnjost:

Zaprešić Savska, 16. prosinca 2020. Danas sam pohodio supermarket u Zaprešiću i prvi put se provezao obnovljenom dionicom Savski Marof – Zaprešić po novom voznom redu. HŽ PP se pohvalio brzinom na displeju Soma, ali mene nije impresionirala - Savski Marof - Brdovec do 65 km/h, Brdovec - Zaprešić Savska do 84 km/h. Slijedi nekoliko fotografija iz čekanja povratnog vlaka sa ove lokacije: Glavnina perona za putnike je već izgrađena: Dalje se još gradi: Peron je uređen po PS-u: Ima ga i preko puta, ali taj se još ne koristi: U smjeru Savskog Marofa biti će jedna, kakbirekli, streha za putnike: Na drugoj strani biti će dvije. Djeluje logično jer puno veći broj ljudi odavde putuje prema Zagrebu nego prema zapadu: Ploče s nazivom stajališta su nove i konačno čitljive. Pitanje je tjedana kada će opet pisati ŠIĆ VKA: Konac djelo krasi, a to je međunarodni putnički vlak Dobova - Zagreb:

Da, to je vagon u kojem se nalazila crpka za vodu iz Sutle.

Nije od otvaranja pruge sigurno. Ponekad su, naročito za proslava Dana mladosti, svi kolosijeci osim manipulativnog bivalti zauzeti redovitim i izvanrednim vlakovima. Od otvaranja se u kolodvoru nalazio sanduk vagona s crpkom koja je uzimala vodu za lokomotive iz Sutle. Pokušao sam ga pronaći ali je šikara pregusta.

Spomen-dom u Kumrovcu djelo je poznatog arhitekta Berislava Šerbetića (1935.-2017.) i njegovog kolege Ivana Filipčića. Između ostalog Šerbetić je zajedno s Vjekoslavom Richterom bio autor stambenih nebodera na zagrebačkom Vrbiku (tzv. raketa), s Mihajlom Kranjcom turističkog kompleksa Babin Kuk u Dubrovniku, s Marijanom Hržićem i Ivanom Pitešom Poslovno-sportskog centra ''Cibona'', a s Mihajlom Kranjcom i Brankom Silađinom preuređenog Trga Republike (danas Jelačićev trg). Bio je predsjednik Društva arhitekata Zagreba i profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Dobitnik je brojnih priznanja, a 2016. godine Udruženje hrvatskih arhitekata dodijelilo mu je Nagradu za životno djelo ''Viktor Kovačić''. Berislav Šerbetić: Na internetu se može naći zanimljiv osvrt Antonija Šibera iz 2018. godine, koji prenosim uz neznatna kraćenja: Arhitektura se tu uklopila u okoliš potpuno prirodno i lagano. Smještajni dio bio je klasificiran kao hotel B kategorije. Imao je 62 sobe i smještajni kapacitet od oko 120 osoba. 62 sobe postoje i danas, ali teško mi je zamisliti u kakvom su stanju... Objekt koji je u prošlom režimu imao snažno ideološko značenje, postao je s dolaskom nove države neželjeno mjesto. Nitko nije znao što bi s njim, a politička elita ga se sramila, dijelom i zato jer su se mnogi od novih ''domoljuba'' donedavno zaklinjali u vrednote prošlog sustava i prolazili kroz njegove političke škole i spomen-domove, uključujući i ovaj u Kumrovcu. Devedesetih su ga, u atmosferi domoljubnog poleta i nacionalističkog kiča, svjesno i namjerno zaboravili... Od napada na Vukovar pa sve do 2000-tih u objektu su bili prognanici iz Vukovara i okolice, njih između 150 i 200... Cijeli je spomen-dom i njegovo malobrojno osoblje s dolaskom prognanika i potrebom za njihovim zbrinjavanjem utrpan pod Ministarstvo znanosti ne bi li mu se našla uloga u proračunu. I danas se objekt i 13 djelatnika nalazi na (ne)brizi MZOa i to pod imenom ''Znanstveno-studijski centar Kumrovec''. Vidi se ipak da se o objektu njegovi djelatnici brinu koliko mogu. Zgrade se prozračuju, a okoliš je uredno pokošen, o drveću i cvijeću se vodi briga. 2002. godine Račanova vlada pokušala je u dogovoru s Hrvatskom udrugom poslodavaca u spomen-domu otvoriti poslovnu školu. U te je planove bio uključen i arhitekt Šerbetić. Projekt je zastao i zaboravljen je s promjenom vlasti, ako je ikad uopće i krenuo... Jedna od ideja bila je i da se u spomen-domu smjesti hrvatski muzej filma. Dom, naime, ima kino-dvoranu s tri stotine mjesta. Lokalna samouprava desetljećima pokušava oživjeti objekt. Dolazili su navodno zainteresirani Saudijci i Kinezi, razgledavali i dogovarali, ali od svega se do danas nije dogodilo baš ništa. Brdo na kojem se nalazi spomen-dom lagano kliže. Vidi se to po podignutim pločicama i izdignutim dijelovima terena. Bregi su poduprti zidom, a na prostoru koji je tako dobiven je izgrađena ljetna pozornica i amfiteatar koji se spušta pod objekt. Na toj je pozornici Hladno pivo imalo svoj prvi nastup. Netko bi mogao pomisliti da su ratovi već odavno prošli i da su došla vremena kad se povijest može smireno i objektivno sagledati. Taj bi bio u krivu. Nekako ne vjerujem da će spomen-dom dočekati takva vremena, a nisam ni posve siguran da su takva vremena ovdje ikad postojala. Spomen-dom prolazi sudbinu drugih spomenika iz vremena Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije - neki su zaboravljeni, neki su pušteni na miru, a neki su namjerno uništeni... http://www.antoniosiber.org/spomen-dom_i_vila_kumrovec.html

Drug Stari i ja smo uvijek bili i ostali u dobrim odnosima, a ovo je fotografija iz 1963. godine. Ja sam onaj žgoljavac u sredini:

Hvala na pitanju up4014, nisam. Dapače, bilo je toliko toplo (za zimsko razdoblje) da sam morao raskopčati jaknu.

Još jedan potok: I za kraj osvrt na dva markera kumrovečke kotline. Otkako sam prvi put put stigao u Kumrovec po vedrom danu i dobroj vidljivosti, a to je bilo u svibnju 1963. godine, za oko su mi zapale dvije razvaline srednjevjekovnih utvrda. Nisam odmah znao o kojim gradinama je riječ, ali su mi se ubrzo na topografskoj karti ukazala dva imena - Cesargrad i Kunšperg. Otada su pogledi na dvije stare gradine za mene postali svojevrsni simboli kumrovečkog kraja. Na obje sam se bio popeo - na Kunšperg šezdesetih godina, a na Cesargrad više puta, Ponadao sam se da ću ih vidjeti i na ovom putovanju, ali su ostali skriveni u magli i niskim oblacima: Cesargrad i Kunšperg na Wischerovoj grafici iz 1682. godine: Cesargrad, pogled iz Kumrovca, moja fotografija od 18. travnja 2009. godine: Kunšperg (njemački Königsberg, slovenski Kunšperk), pogled iz Kumrovca, moja fotografija od 18. travnja 2009. godine: Došlo je vrijeme za povratak, a domaći ljudi su mi rekli da čekam autobus kod ove hrpe snijega: Pozdrav od vašeg izvjestitelja:

Nekada Spomen-dom boraca NOB, danas buduća razvalina: Brzo sam se spustio natrag i obavio očevid kako se Kumrovec sprema za Advent:

Gdje si legendo: ''Sprema se nova međunarodna katastrofa, fašistički gorila brusi svoje noževe, a kod nas Kupinec hrče, Kaptol hrče, Kumrovec hrče, čitava naša malograđanska inteligencija hrče, a Tito stoji usred Kumrovca i osjeća vakuum srednjovjekovnog zakašnjenja prokletstva kumrovečkog nokturna, kada psi laju i sve stoji kao ukleto na jednom te istom mjestu.'' (Miroslav Krleža) Magla je baš uporna: Odlučio sam posjetiti i mjesto gdje se nekada dobro jelo, a vidik je bio prekrasan: I to mi kažeš kad sam već na pola puta:

Potok Škrnik:

Relikvija iz kumrovečkih slavnijih dana: Za ovaj put druga rodna kuća: Nekoliko impresija iz Starog sela:

A Kumrovec hrče... Kumrovec je sjedište istoimene općine u sastavu Krapinsko-zagorske županije s 10 naselja - Donji Škrnik, Dugnjevec, Kladnik, Kumrovec, Podgora, Ravno Brezje, Razdrto Tuheljsko, Razvor, Risvica i Velinci. Područje općine obuhvaća 16 km2, a prema popisu iz 2011. godine imala je 1.588 stanovnika od kojih u samom Kumrovcu 267. Zastava s grbom općine Kumrovec: Kumrovec se pod tim imenom prvi put spominje 1463. godine i to kao jedan od posjeda Cesargrada, tada u vlasništvu grofova Celjskih. Porijeklo imena naselja tumači se dvojako - ili je nastalo od riječi ''kumerni'' što označava siromašne ljude (tako su cesargradski feudalci nazivali svoje kmetove) ili od keltske riječi ''kumir'' što znači blato. U posljednjoj četvrtini XIV. stoljeća kumrovečki kraj je opustošilo 13 turskih provala, a u kumrovečkoj kotlini kod Bistrice ob Sotli odigrala se završna bitka velike Hrvatsko-slovenske seljačke bune 1573. u kojoj je poražena seljačka vojska Ilije Gregorića. Formalnim ukidanjem kmetstva 1848. godine život ovdašnjih seljaka nije se ni malo promijenio. Umjesto feudalne tlake uslijedili su novi tereti i obaveze, prisilno služenje vojske, potres 1880.i filoksera u vinogradima. Zbog toga je velik dio radno sposobnog stanovništva odselio u druge krajeve Hrvatske, Austriju i Mađarsku. Kumrovec je ostao kmetska provincija svo do završetka Drugog svjetskog rata, kada je kao rodno mjesto Josipa Broza Tita postao jedno od središta ''političkog turizma''. Zahvaljujući tome došlo je očuvanja jedne seoske ruralne cjeline i otvaranja jedinog muzeja na otvorenom - Muzeja Staro selo, uvrštenog u Registar spomenika kulture I. kategorije. Kumrovec se krajem XX. stoljeća, ostavši bez nekadašnjeg simboličkog značenja za čitavu Jugoslaviju, bez velikih proizvodnih pogona i bez željezničke pruge vratio u svoju povijesnu letargiju. Mještani se nadaju da će ga polako izvući vraćanjem svojim prirodnim i kulturno-turističkim kapacitetima. Ovdje ću lijevo: Za Portosa i njegovu veselu ekipu: Prijateljstva: Ovdje je ljepše nego na glavnoj cesti: Ovi srećom nemaju veletrgovca Bandića:

Ovdje je nekada bila destinacija u kojoj je ostavljeno dosta love: Izgleda da ni ovo više ne radi: Netko je dovukao šlipere sa pruge: Gospođa Dunja je preporučila da danas pogledamo u Sunce, ali ga još ne vidim: Ovo malo ohrabruje: Livada na kojoj smo 1963. prodigli izviđački tabor: Konačno pred ciljem (do sada sam šetao kroz Razvor):

Tvornica betonskog željeza, također u hibernaciji: Prema izlazu iz kolodvora u smjeru Klanjca: Ako se ne varam ovo je bila fontana: Satelitska snimka kolodvora, zeleni pojas u sredini slike: Došlo je vrijeme da se uputim prema Kumrovcu:

Tukaj je Slovenija: Napušteni vagon je od muke požutio: Bivše robno skladište: Netko je na navoz za pretovar robe iskrcao pola šume:

Kolodvor iz živahnijih vremena (1972.): Ćenifa danas... ... i osamdesetih godina: Ovdje ne mogu ući: Ovdje mogu: Slijede fotografije džungle i savane, bez komentara:

''Upamtite kako izgleda Sunce, u nastavku tjedna više ga neće biti'' (Dunja Mazzocco Drvar) Na 79. obljetnicu japanskog napada na Pearl Harbor odlučio sam napasti neku željezničku destinaciju. Dugo sam vagao moguća odredišta i na kraju se odlučio za območje državne meje uz rijeku Sutlu. Ovaj put malo sjevernije - u Kumrovec. Znam da je lokacija već puno puta opisana - sjetimo se samo seabralovih džunglopisa - ali meni Kumrovca nikada dosta. Osim što je kumrovečka kotlina sa Zelenjakom jedan od najljepših dijelova Hrvatskog Zagorja uz nju me vežu brojne uspomene. Kao i uz kumrovečku prugu, kojoj nažalost ne vidim bolju budućnost. Kako željezničke veze s Kumrovcem više nema bio sam primoran koristiti Meštrovićev kostotres na gumenim kotačima, ali izbora nije bilo: Kolodvor (nekada bio) Kumrovec je međukolodvor na pruzi L102 Savski Marof - Kumrovec - državna granica, na kilometarskom položaju 31+157. Od susjednog kolodvora Klanjec u smjeru Savskog Marofa udaljen je 6,7 km, a od državne granice 7 km. Izvješće o mreži za 2011. godinu ne navodi druge podatke jer je pruga izvan prometa. Službeno još uvijek privremeno, ali je po svemu sudeći otpisana. Kolodvor koji nosi ime Kumrovec stvarno se nalazi u selu Razvor, kućni broj 34. Civilna strana: Čekaonica: Ovdje je nekada službovao i mali.paja:

Nema smisla nagađati gdje sam danas bio, a putopis ide sutra:

Ja sam namjerno odabrao izraz ''neuobičajen'', jer tu nema nikakvog spora. 😁

U zadnje vrijeme sam u nekom transcedentalnom dosluhu s prometnicima u Dobovi i Savskom Marofu - čim se približim ŽCPR-u javlja se svjetlosni i zvučni signal. Ovaj put je prošla strojno 1141 HŽ Carga iz Dobove. I to po neuobičajenom kolosijeku:

Nego, kad se već javljaju ljubitelji mog Čarlija evo slika od prije pola sata. Upravo je stigla naručena roba iz Konzuma, a Mic obavlja inspekciju. Gdje je dovraga ta moja hrana: Fuj, bljak:

Točno tako. Uvalio se u krevet moje unuke i meditirao, a na večer smo morali mijenjati posteljinu (nije se uneredio nego je na šapama donio malo smeća izvana).

Današnju šetnju obogatio mi je teretni vlak iz smjera Dobove, pa slijede tri fotografije: