lovac_na_pruge

a jutros se zapadno od Zapadnog kolodvora proširio glas da se napokon pojavio dugo željeni i čekani Vitez slavonske ravni da pa su se odmah uzvrtile i one mlađe ali i starije cure i oni muški što ih snaga već polako izdaje. Snimljen je kako sa jednom od onih mlađih džogira i kažu da će tako sve do Berlina jer treba se svjetu pokazati.

na BIH forumu http://vozovi.com/forum/viewtopic.php?f=10&t=457

od Raštelice do Čapljiine ali oni prenja su najljepši

ĐERDANI

POGLED

NEZNANAC

SNAŠA IZ VRPOLJA

Jedna snaša iz Vrpolja dok sam čeko putnički za Đakovo pričala mi je da je čula sto posto istinu da se slavonske cure džabe nadaju. Da je svoje srce već dao jednoj preko Save, jednog popodneva kad su se sreli u stanici podno Ivana. Planula je ljubav na prvi pogled. Oči su mu zasjale ko reflektori u dva džemsa istovremeno, da ga je osvojila sa malo rječi, puno ljepote i dobrom dušom. Rekla mu je ne tepajući da je lijep ko prenjski poskok, što je pohvala za pravog muškarca. Za one koji neznaju to je najljepši i najhrabriji poskok nepravedno smatran neprijateljem a za ugledati se na njega zbog hrabrost i odanosti svome gnijezdu. Pao je na njenu bijelu put što je njeguje u kupkama ljekovitih trava i rose od Raštana do Raške Gore i čapljinskoj kadulji, a zaštitu od sunca traži i nađe u stoljetnim borovim šumama kod tarčinskih vijadukata. Odlučio je ostati s njom a slavonske cure morat će pričeti novog viteza slavonske ravni jer se nažalost kod nas takvi rijetko rađaju. O njihovoj ljubavi čut će sigurno još. Vjerovatno nešto i zabilježiti.

Najljepši slavonski kirabiji su u šestom mjesecu. Dugi dani, bez kiše, ni toplo ni hladno, sunce što miluje a ne prži. Životom prokuhala ravnica, miris lipa, lude boje. Sve zove na nove susrete, na stanje zaljubljenosti. Svaki je poseban. Svaki se pamti po nekom posebnom. Bila to Ona. Ili on. Sve zavisi kako koja godina donese. I ovaj prvi u šestom mjesecu 2010 godine je bio takav. Uzdahe i jače lupanje srca slavonskih djevojaka izazvao je i nije im dao spavati momak što se u te dane pojavio u Garčinu. Počele su odmah kružiti priče. Odakle je je, čiji je, što znači onaj bedž što ga nosi na srcu. Da je pametan kao da ima 100 računala u sebi. Da elegantno hoda. Ne zna se jel završio tehniku ili umjetničku akademiju što se bavi plesom. Možda i oboje. Na dan kirbaja promatrale su ga buduće snaše. Neke skriveno. Neke otvoreno. Osmjehivale su mu se, gurale se za prsa ispred njega, pokazivale mu đerdane kojima se kod nekih sa kraja nije vidio početak, ni sa početka kraj, neke ga pokušavale osvojiti skromnošću, neke čistoćom, neke tako što bi ih prvi vidio, neke nezainteresiranošću kao da imaju puno posla, svaka na svoj ženski način. U gledanju toga plemenitog nadmetanja nastao je i ovaj putopis posvećen njemu i njima sa malo riječi i puno slika. Za viđeno trebalo bi napisati cijelu knjigu. A tko zato još u vremenu kad se nema vremena za ništa još radi?

Tu su i svjedoci

i nadaj mo se da će napokon desiti nešto jako dobro za željeznicu u Hravtaskoj. Ovima se dogodilo. Nadajmo se i željeznici. I nek je i ovima sa fotografije svako dobro, ko i našem dragom HŽ-u.

Na Dravi kod varaždinskog željezničkog mosta labudovi su gledali vlakove iz donje ptičije perspektive a oni što ne lete nego hodaju fotografirali su most iz prave ptičije perspektive

i oni zaslužuju da ih se spomene Svi su otišli samo se jedna tamo nešto vrtila i jedina nam 661 odvukla vlak za Varaždin

i na kraju, razgovor ugodni dvojice što jednako cijene prethodnike i dvojice sa strane što su htjeli čuti koju pametnu

još samo radoznali pogledi vjerovatnno unuke bivšeg šefa kotoripskog kolodvora (jer samo oni imaju pravo za ovakve super pozicije stanova) upućivali su da se nešto događalo

buka se stišla i nakon svega Kolodvor Kotoriba vraćao se u onu svakodnevnicu.