Pfaff

Nakon par zavoja (ovdje vele: okreti) stižemo u rodno mjesto moje punice – Sunger! Rodna kuća moje punice. Imali su oni tu nekoć krčmu, mesnicu, bavili se kirijašenjem... Nažalost je deda imao same kćeri pa se to nekako razvuklo u raznim pravcima Kad je bila mala, moja supruga je ovo zvala "Sungerska katedrala". Crkva je posvećena slavenskim apostolima Ćirilu i Metodu i mislim da je među rijetkima u Hrvatskog gdje časte njih dvojicu (ima župa u Osijeku). Svecima je spomendan 14. srpnja pa se onda u selu, na prostoru kraj crkve gdje su Vatrogasni dom, "Zadruga" i lokalna biblioteka, održava seoski dernek – "Cirilova". E, sad stvari postaju zanimljive. Dolazimo do raskršća gdje se razdvajaju stara i nova trasa Karoline Mještani ovo zovu "Stara cesta" i za početak je ravna Nakon toga dobije cesta neugodnu dužnost da se popne u Bristovu Dragu. Mali OT: Na ovom se području miješaju govori pa dok su Mrkopaljci i Sungerčani štokavci, Bristovčani su čakavci ikavci. Selo se, naime, službeno zove Brestova Draga. Cesta je usječena u obronak pa su neke kuće sagrađene "na polici" Odavde sam došao – pogled na centar Sungera

Poslije Poljičke kose cesta se prilično strmo spušta prema Mrkoplju. Tu je prije nepuno desetljeće jedan poduzetni par Istrana odlučio pokrenuti ugostiteljski obrt. Otvorili su zgodan objekt u kojem su nudili istarske specijalitete. I u prvo vrijeme je dosta dobro išlo, a onda se potrošila novina, gostiju je bivalo sve manje, pala je kvaliteta i objekt se iz restorana pretvorio u krajputašku krčmu. Kad smo posljednji put tu zastali, odabrali smo sjediti u predsoblju kraj ulaza u zahod jer u (praznom) glavnom prostoru nisi mogao ni misliti od preglasne glazbe. A ja nisam došao slušati muziku po izboru konobarice! I na kraju su stavili ključ u bravu. Šteta objekta. BTW, mislim da je, uz današnje ceste ter snagu i brzinu prometala, Lijepa Naša jednostavno premala za nekadašnje navike putovanja s pauzama i obrocima. Kad si za pet sati vožnje od mene do istočne granice, zbilja su ti dosta dvije kave. Strmina prema Mrkoplju. Cestu su prošle godine krasno uredili. Pogled na Mrkopalj. Ime ovog starog trgovišta (privilegije je dobilo 1785. godine), najvećeg u Gorskom Kotaru, nastalo je navodno od "mrko polje" po gustim cnogoričnim šumama koje su ga prekrivale. Onda je došla cesta pa ljudi pa pilana pa... Sad je prizor puno zanimljiviji. Ili bar šarolikiji Na samom ulazu u Mrkopalj nalazi se naselje dosta velikih vikend kuća. Sagrađene su u vrijeme debelih krava i ima ih svakakvih. Ovu nakaradu vlasnik već dvije godine pokušava prodati... U novije se doba pojavila moda gradnje kuća u "goranskom stilu" iako one to nisu. Radi se o objektima koji su izvana odjeveni u fasade od imitacije brvana u stilu divljeg zapada. Bilo kako bilo, svakako su ljepše od onog 'Zewa' čuda na gornjoj slici! Spuštamo se u Mrkopalj. Mrkopaljske su kuće u pravilu okrenute zabatom (ovdje vele: lastavica) prema cesti, a dvorišta su bočno interpolirana između kuća Ovdje se nalijevo odvaja cesta prema Begovom Razdolju – najvišem naselju u Hrvatskoj. Nalazi se na više od 1.000 metara nadmorske visine. Nekoć je tu bila i najviša škola u zemlji. Danas je broj stanovnika skroman, a u sezonama ga pojačaju vikendaši. Ima tu i hotel "Jastreb", ali s njime nema sreće. Uglavnom ne posluje, a prelazi iz ruke u ruku i nikako da procvate. Objekt je izvorno loše koncipiran pa to vjerovatno pripomaže. Zloglasna mrkopaljska crkva Gospe od sedam žalosti. Zašto zloglasna? Zato što je golema i hladna. A u Mrkoplju je običaj da se mrtvaca prije ukopa iz mrtvačnice odnese najprije u crkvu. A velečasni, oduševljen da mu se skupilo toliko naroda, rastegne dobar sat... Po ljeti još, ajde-de, ali po zimi trebaš dopošice, skafander i dvoje duge gaće inače si završio u bolnici. Ima to i grijanje, ali ne pale jer narod slabo doprinosi za troškove... Središte Mrkoplja. Tu je raskršće, a u sredini stup. Naučno nije utvrđeno kako ovuda treba voziti, ali rotor to svakako nije. Svi se dobro zabavljaju uključivo i delničke policaje koji se postave u zasjedu kad treba izvršiti normu. Cesta ravno vodi prema skijalištu Čelimbaša, pilani (nekad velika, danas malo manja) i cesti prema Vojnom Tuku i Matić poljani. Hrabriji mogu i dalje prema Jasenku... Ravno poslije Čelimbaše stiže se na mrkopaljsku Gmajnu, a dalje se šumskom cestom može na Žilave Dolce, Brezu i Novi Vinodolski (prošao, ne preporučam)

Karolina se ovdje počinje penjati do svoje najviše točke. Na kraju naselja nalazi se kapelica posvećena svetomu Florijanu, svecu pokrovitelju vatrogasaca ili kako ih Gorani rado zovu, grlogasaca zbog poznatih običaja obdržavanih nakon nedjeljnih vježbi članova lokalnog DVD-a (babe su dotle na misi) U nastavku ceste je selo Stari Laz. Odmah na početku sela nalazi se ovaj sakralni objekt. Označen je kao crkva, a ja bih rekao da se po veličini radi o sufraganskoj crkvi katedrale u Ninu! U sredini sela je stara škola u kojoj su entuzijasti uredili zavičajni muzej. Na svoju sramotu priznajem da ga još nisam posjetio – uvijek sam u nekoj jurnjavi Kuće su danas uglavnom u vlasništvu vikendaške populacije i mahom su lijepo uređene. Ima, naravno, i iznimaka. Za sve ove godine koliko se tuda vozim, nisam skužio da li je lik ovdje otvorio prodavaonu građevinskih potrepština ili je jednostavno kreten Primjer tradicionalnog graditeljstva. Tradicionalni stanovnici su se naravno iselili/pomrli. Kuća je godinama u ovakvom stanju Na nadmorskoj visino od nekih 1.017 metara nalazi se predio zvan Poljička kosa i to je najviša točka Karolinske ceste. Nećete vjerovat', ali neki lik je tu odlučio sagraditi vikendicu! Želim mu puno sreće iako pretpostavljam da nije ni planirao zimsko ljopatanje...

Jablan je zanimljivo naselje. Uglavnom je napučeno vikendašima koji su lijepo uredili svoje objekte, a brinu se i oko uređenja naselja Nekadašnji vodonapojnik za vučna vozila S druge strana Jablana je nagib nešto blaži i cesta se spušta prema Staroj Sušici Sva naselja uz Karolinu bila su nekoć mnogoljudna. Prvo jer nije bilo televizije, a petrolej se štedio, a drugo zato jer je uz cestu bilo posla za krčmare, furmane, kovače... Ovo veliko zdanje je škola u Staroj Sušici. Danas područna i potpada pod osnovnu školu u Vrbovskom Svakako najzanimljiviji objekt u Staroj Sušici je dvorac. Još jedan u nizu Nugentovih dvoraca u Gorskom kotaru kojeg je obnovio u romantičkom duhu. Ako se netko sjeća, tu su snimani neki prizori iz "Kapelskih kresova". Kasnije je zapušten i bio je u prilično lošem stanju, a nakon "oslobođenja" počeli su neki od Alitukijevih razbojnika bacati čeznutljive poglede... To se ipak nije dogodilo jer se Grad Rijeka upisao kao vlasnik, dvorac je temeljito (pre)uređen i danas je u njemu terenski dio riječkog "Doma mladih" gdje se održavaju škole u prirodi, a zimi klinci dolaze na snijeg Cesta se dalje spušta u kanjon potoka Sušice. Danas je tu lijepi betonski most, a ja se još sjećam drvenog koji je tu privremeno postavljen nakon rata Malo dalje nailazimo na jednu zanimljivost – češka zajednica u PGŽ postavila je malu (jer Česi su štedljivi) spomen-ploču buduć je tu za vrijeme Carevine naseljeno nekoliko čeških obitelji s namjerom pokretanja proizvodnje stakla. Nisu se dugo održali, ali to je već neka druga priča Nekoliko kilometara dalje nailazimo na možda najdulje, a svakako najhladnije naselje na Karolini – Ravnu Goru. To crijevo od naselja (općina je to!) ima s kraja na kraj otprilike 4,5 kilometara. Nekoć je bila najpoznatija po ekstremno niskim zimskim temperaturama i drvnoj industriji, a onda je jedno vrijeme ostala samo niska temperatura. Danas se industrija oporavila, a imaju i veliki supermarket, trgovinu željezne robe, kiosk od lutrije... Joj, da: I dvije nadaleko poznate biblioteke – "Bijelu ružu" i "Breze" Evo jedan lijep iako pomalo ruševan primjer nekadašnje arhitekture u sredini Ravne Gore Na gotovo samom kraju Ravne Gore odvaja se udesno spojna cesta koja vodi preko Šija na Kupjak na Lujzijani. Neposredno prije Šija je spoj na čvor Ravna Gora na ACRZ.

Pruga u smjeru Rijeke provučena je kroz rebro po kojem se Karolina spušta do razine Dobre. Tunele na potezu od Karlovca pa do Moravica projektirali su Magyari s namjerom da jednog dana budu dvokolosječni. Iako se to nikad nije dogodilo (jer je onaj nesretnik 1914. pucao po Sarajevu pa je Carevina otišla kvragu, a s njom i projekti razvoja željeznice u 'rvackim stranama), kolodvorski se kolosjeci spajaju na izlaznoj skretnici koja je na drugoj strani tunela Lijepo se vidi po kojim se kolosjecima odvija promet Navodno s ciljem impresioniranja stranjskog investitora, uređena je pristupna cesta do kolodvora i pješački put, a izgleda da je srušena i ruševna polovica one zgrade koja se nalazi s civilne strane kolodvora Na dnu kanjona, cesta prelazi preko Dobre koja ovdje ima lijepo uređene kaskade Most je tijekom svog postojanja rušen nekoliko puta, a nakon posljednje obnove je u sasvim lijepom stanju. Ovaj se predio zove Senjsko i tu počinje uspon na Jablan – jednu od najtežih dionica Karoline Pogled na drugu stranu željezničkog tunela i željezni most preko Dobre. Nazire se i izlazna skretnica Tu negdje se vjerovatno posljednji put vidi Klek (ili prvi put, ovisi odakle putuješ)

Lujzijana od raskršća za Vrbovsko ide na zapad put Skrada i Delnica, a Karolina skreće lijevo dolje u kanjon Dobre prema Vrbovskom. Tu će se opet, prvi put nakon Karlovca, sresti sa željezničkom prugom Gradnjom autoceste postala je trasa Lujzijane manje zanimljiva prometu pa je skretanje za Vrbovsko dobilo impozantniji izgled. Iako smješten u kotlini odnosno kanjonu Dobre, Vrbovsko je lijep gradić. Pogotovo kad sija sunce. Crkva sv. Ivana Nepomuka (taj je prilično čest u GK). Tu negdje desno odvaja se cesta prema gradskom groblju i Vrbovačkom (ne Vrbovečkom – to bi bilo tamo di se sudaraju avioni) priključku na autocestu. Ta cesta vodi prema Gomirju i Ogulinu i nije dio niti jedne od povijesnih cesta o kojima pričam. Kad smo već tu... Kolodvor Vrbovsko imao je u novije doba svoje uspone i padove. Uništenjem drvne industrije u tom gradu, umalo je i grad ubijen, a kolodvor i njegov okoliš dobili su jadan izgled. Jedino pozitivno bila je sječa ona dva umrla panja lipe (?) pred peronima Onda se pojavio nekakv ozbiljan investitor koji je najprije dao srušiti stare pogone Drvne industrije Vrbovsko i krenuo ispočetka. Navodno stvar funkcionira. Evo kako je to nekoć izgledalo A ovo je energana nove tvornice

Na suprotnoj, lijevoj, obali Dobre postoji raskršće tri ceste. Ravno ide stari put još iz vremena Frankopana kojim je Novigrad povezan sa slovenskim krajevima i križa se u Netretiću s izvornom trasom kasnije Lujzijane, a na lijevo Karolina slijedi Dobru do lokaliteta Jarče Polje Dobra je ovdje dosta široka i nema bujični karakter iako ponekad znade i nabujati. Osobito poslije kiše Nekoć su ovdje bile pilane i mlinovi na vodeni pogon čiji se ostaci vide i danas. Jazovi su ostali pa se lokalni živalj navikao ovdje brčkati za ljetnih vrućina. Gore lijevo između krovova vidi se branik uz cestu koja vodi od Duge Rese prema Vukovoj Gorici. To je tzv. Stara cesta Zagreb – Rijeka. Neki to ponekad hoće nazvati i Lujzijanom, ali ona to nije i ne može biti. Ta cesta i naša Karolina sastaju se kod ugostiteljskog objekta zvanog "Motel Dobra". Ovaj je objekt imao svoje zvjezdane trenutke negdje početkom 60-ih godina prošlog stoljeća kad su se autobuseri iz nekih razloga posvađali s odmorištem u Skradu pa su pauze za "veliki odmor" na putu od Rijeke prema Zagrebu obdržavane ovdje. Onda je objekt neko vrijeme bio zapušten i zatvoren, a vidim da sad opet radi! Slijedi odsječak Karoline kojeg nećemo pratiti. Zašto? Jer je nepogodan za promet, a onima koji su namjerili prema Rijeci mimo autoceste stoji na raspolaganju gorespomenuta stara cesta za Rijeku. Karolina u nastavku izvorne trase ide prema Bosiljevu (tamo je nekoć bio veliki i lijepi utvrđeni Frankopanski grad kojeg je u XIX. stoljeću austrijski feldmaršal irskog podrijetla grof Laval Nugent adaptirao u romantičnom duhu. (Tu je i umro 1862. godine iako je mogao umrijeti i u Staroj Sušici, na Trsatu i u još nekoliko dvoraca koje je posjedovao na području Hrvatske) Trasa ceste slijedi manje-više trasu autoputa do čvora Bosiljevo i donekle se koristi u lokalnom prometu. Tu se križa s cestom koja od Bosanaca na Lujzijani vodi prema Generalskom Stolu na Jozefini i Ogulinu. Sve do naselja Stubica na Lujzijani može se samo pješke ili za one koji posjeduju odgovarajuće čvrste guzne mišiće i gnjatove, međunožnim guralom. To prepuštam Portosu i ekipi. Kod Stubice sreću se Karolina i Lujzijana pa stvari napokon postaju zanimljive...

Karlova cesta (Karolina) 1699. godine sklopljen je mir u Srijemskim Karlovcima kojim je Austrija 'odmakla' tursku državu na istok i jug. Kasnijim požarevačkim mirom taj je proces nastavljen pa je Austrija došla u posjed panonskih ravnica i odjednom je žita bilo za izvoz. Ali kako ga izvesti? Dunavom se nije imalo kamo jer su Turci držali tjesnace, a puta prema jadranskim lukama nije bilo. Stoga je poduzetni car, kralj, itd., itd. Karlo VI. najprije proglasio Trst i Rijeku slobodnim lukama, a onda je malo olabavio i vojnu upravu nad Karlovcem pa je tako dobio dva kraja budućeg izvoznog koridora. Nakon toga je carskim dekretom izvolio osnovati Carsku povlaštenu orijentalnu kompaniju. Kompanija se za izgradnju prometnice koja bi povezivala unutrašnjost s morem (osim Rijeke, u igri je još bio i Bakar te Kraljevica kao buduća ratna luka) obratila Matiji Antonu Weissu (1661. – 1738.), carskom potpukovniku i vrhovnom austrijskom vojnom inžinjeru za savjet i pomoć. Weiss je ponudio nekoliko opcija trase buduće ceste kao i razumno (pre)skroman proračun računajući da će 1.500 pomoćnih bagerista dovršiti cestu u dvije građevinske sezone za ciglih 70.000 forinti što je, naravno, s oduševljenjem prihvaćeno. U čast Caru, cesta je dobila naziv Via Carolina Augusta ili ukratko Karolina. Gradnja je započela 1726. godine i jasno da cesta nije dovršena tijekom dva ljeta i jasno da je proračun probijen! Dvije godine kasnije, Karlo je krenuo novom cestom put Kraljevice pogledati kako mu napreduje buduća luka pa je tom prilikom putovao i dijelovima još nedovršene nove ceste. Obećao je i još nešto novaca, ali je bio posve švorc pa se brižni Weiss morao snalaziti kako je znao i umio. Gradnja je potrajala još nekih 10-ak godina. Cesta, dugačka točno nešto oko 106 kilometara, građena je skromnim sredstvima uz maksimalno korištenje postojećih puteva, staza & bogaza. Radilo se uporabom krampova i lopata bez miniranja pa su velike stijene i brda obilaženi na način da je trasa na obroncima poduprta kamenim podzidima što je karakteristično za Karolinu u njenom brdsko-planinskom dijelu. Isto je tako cesta imala puno uspona i padova jer se prelaz preko hrbata (hrptova?) raznih brdusina nije mogao drugačije riješiti. Posljedica toga je bila i da su kiše ispirale kolnik pa ga je trebalo stalno popravljati. Tri povijesne ceste: Karolina, Jozefina i Lujzijana polaze, dakle, iz Karlovca i sve tri počinju na otprilike istom mjestu – današnjem Trgu Petra Zrinskog (za one koji ne znaju: Karlovčani su jako povijesno-nacionalno osviješteni pa je cijeli abecedarij likova iz 'rvacke povijesti prisutan na ulicama i trgovima što uopće nije loše) Malo pojašnjenje onima koji ne poznaju Karlovac: Kupa je na desno od slike, a željeznički kolodvor na drugoj, lijevoj obali rečene tekućice, lijeva ulica ide prema autobusnom kolodvoru, a mi ćemo ravno, ispod brze ceste pa prema staroj karlovačkoj bolnici... Dolaskom na kružni tok (tijek?) nalazimo u njegovom središtu stup/obelisk/piramidu na kojoj je označeno da se na ovom mjestu razdvajaju Karolina i Lujzijana Idemo lijevo. Od ovog mjesta prolazi cesta/ulica kroz Karlovac pokraj groblja pa se penje na brdo na kojem je stari srednjevjekovni grad Dubovac. Tamo je negdje kasnih šezdesetih godina bila krasna biblioteka u kojoj smo se priličan broj puta dobro načitali, a poseban doživljaj bila je čitaonica u okrugloj kuli gdje je na zidu bio naslikan prizor posljednjeg juriša Nikole Zrinskog Sigetskog pa je u ono doba buđenja nacionalne svijesti i ponosa to udvostručavalo učinak konzumirane literature! Nakon Dubovca skreće cesta ka zapadu i mala je šansa da se putnik-namjernik nađe na njoj osim ako ga kaki aboridžan tuda ne proveze. Ta dionica danas ima sasvim lokalni značaj iako su predjeli zanimljivi (u pravo doba godine). Cesta vijuga prema rijeci Dobri i na svom se putu nađe pred starim, nekoć ruševnim, a danas konzerviranim i posve oku ugodnim gradom Novigradom na Dobri Odmah ispod grada na rijeci nalazi se impozantan most građen negdje 1780-ih godina. Nije bio dio projekta Karoline nego je, vjerovatno po Weissovom prijedlogu "višim vlastima", sagrađen sredstvima lokalne samouprave tj. velikaša. Bilo kako bilo, most dugačak nekih 120 metara odolijeva poplavama Dobre i dan-danas te služi prometu.

I pisalo tako jednog dana na 4umu: (Za one koji ne znaju: DB je dragi lik na našem 4umu koji je zbog potreba posla obišao Lijepu Našu Njihovu uzduž i popreko i pozna ju kao svoj džep, ali se povremeno voli praviti mutaff očekujući reakcije pučanstva svekolikog!) BTW, ja nisam Goranin, ja samo tu živim, a napravilo me takvim zbog nesretnog sticaja okolnosti vezanih uz trudnoće, vjenčanja, dobave punice i slično. Imamo mi na 4umu još takvih, genetskim inženjeringom proizvedenih Turopoljaca, Vojvođana, Zagoraca... Pa da vidimo malo o tim cestama Stari su Rimljani već iz prve zaključili da na području Gorskog kotara ima samo međedova i čudnih ljudi pa su područje obilazili u širokom luku. To je posve razvidno iz ove karte rimskih cesta koje iz Primorja vode put Panonskih nizina Onda je propalo Rimsko carstvo pa je nastupio mračni Srednji vijek. Negdje iz područja između Visle i Zapadne Dvine, gonjene gorima od sebe, stigle su na područje Balkana horde Slavena. Neki su se tu i zadržali pa su postali Južni Slaveni, a neki od njih pod imenom Hrvata stigoše i na Jadran. Bit će da su putem ipak prošli područjem Gorskog kotara. Jedan moj, danas već pokojni prijatelj, je tvrdio da nisu ovako hrabro u krasnim odorama stajali na vrhu klisure već da su se više šunjali kroz grmlje puni straha, a odjeveni bijahu u neoprane kožuhe. Al', no dobro, pustimo sad... Neumitnim razvojem povjesnih kretanja, dobili su i Hrvati svoje plemstvo, a u ovom području prednjačile su moćne obitelji knezova Zrinskih i Frankopana. Na kontinentalnom dijelu Hrvatske imali su oni manufakture raznih proizvoda, a na jadranskoj obali imali su luke. Robu je trebalo dopremiti do broda, ali su za to korištene ceste koje su išle otprilike rubom rimskog Limesa te su kroz Srebrna vrata ispod Risnjaka i Željezna vrata bliže Snježniku vodile prema današnjem području Gerova i Slovenije. Ceste zapravo i nisu bile ceste već više karavanski putovi, a roba se prenosila tovarnom marvom. Putnici su, ovisno o staležu, jahali ili klipsali, ali sve je to bilo sporo i opasno. A onda su se izmijenile geopolitičke prilike – nakon bitke kod Mohača 1526. godine, Magyarska i Hrvatska gube svoju "nacionalnu" kraljevsku dinastiju, a velikaši se mahom sklanjaju pod zaštitu Austrijskih nadvojvoda. Na područje Hrvatske provaljuju Turci i pustoše cijelo područje ugrožavajući zapadni dio habsburških posjeda. Kako bi pojačao obranu granice, austrijski nadvojvoda Karlo II Habsburg sklapa pomirbeni dogovor s protestantskim knezovima – on njima vjersku slobodu, a oni njemu pare za izgradnju novog Festunga kojeg će sagraditi na močvarnom terenu u slivu Kupe i Korane dobivenom od Zrinskih. Tvrđavu vaubanovskog tipa u obliku šesterokrake zvijezde projektirao je Matija Gambon, a gradnjom je upravljao okrutni Georg Khevenhüller, guverner Koruške, koji je do maksimuma iskoristio kmetove koji su na tlaki gradili novu tvrđavu. Tloris nekadašnje tvrđave jasno se vidi i danas Iz tog vremena datira i poznata pjesma: Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda nebu da nam nekak nebu. Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo, nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo. Ar je navek bilo da je nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak vre bude kak biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo, pak nigdar ni nebu da niščega nebu. Kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet nebi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti, da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu, kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gda drugog spomenka na grebu mu nebu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. (PS: Dio iskazanog dobrim dijelom funkcionira i danas...) Zašto toliko pišem o Karlovcu? Zato jer je nova tvrđava (koju su Turci napadali nekih pešestsedam puta, ali ju nikad nisu osvojili, među ostalim i zato jer je bila smještena na terenu nezgodnom za minerske radove) idealno smještena na raskršću prometnih smjerova kojima je išao, koliko god bio slabašan, protok robe i vojnih postrojbi u smjeru prema moru, a bome i od turskijeh krajeva (s kojima je Austrija imala živahnu trgovinu u pauzi između dva rata) prema zapadu. Samo dok je mimo GK. A kad su konačno cestograditelji zagazili među međede i Gorane, krenuli su iz Karlovca. Stoga sad mogu konačno početi priču o povijesnim cestama... Na početku, jedna napomena: Ovaj prikaz nije zamišljen kao detaljan opis kompletnih trasa cesta, ima k'o se time bavi(o). Ja sam nastojao prikazati one dijelove po kojima se i danas prometuje i koje u praksi služe da bi Gorani, Ličani i Primorci zbunjivali putnike-namjernike i slali ih u neku Nedođiju! Sam sam ih prošao (prevozio – da ne bi nekome pale neke čudne ideje napamet!) preko nekoliko puta pa je većina slikovnih priloga proizašla iz mojeg fotića. Ostalo sam negdje pokrao! BTW, kako ja tim cestama najčešće slikam putujući prema kontinentu gdje te ceste imaju svoje izvorno ishodište, najveći dio slika je okrenut u krivom smjeru!

Je, točno. Osimo što osim kod mene već svagdje drugdje cvjetaju maćuhice i tratinčice, a navodno su se pojavile i

Ajojao! Da citiram Zeusa: Ti si se bogami našao goloruk pred nemani! Svaka čast!

08. ožujak Međunarodni dan žena i rođendan moje unuke! Danas ujutro sam trebao u Rijeku na neke preglede. I sve je bilo divnosjajnokrasnobajno do 7 ha ujutro... Trapatura negdje oko nule. Mrčuk iznad A iznad toga – sipa snijeg k'o iz rukava Već sasvim lijepo pokriva Tu negdje sam imao put do glavne prometnice!!! Papak s grtalicom još nije prošao, ali su zato ovi šlajseri s traktorima utekli iz šume. A lik koji utorkom po selu prodaje ribe i svira "Cucarachu" ne bi li primamijo klijentelu je stao tačno pred našom kućom da si očisti zvučnik u kojeg mu je natrpalo snijeg pa se nije čula dreka Pozz

Hvala na korekciji ispravka. Još moram pisati Danijelu jer se ne sjećam točno finala one njegove školske anegdote o tunjavom klincu i razlomcima!

U-na-čelu da iako sam danas samo proprtio stazu do ceste, a po spisku je sutra red na onoga gore (najavili su zatopljenje) Bitoraj

Hehe! Će Ti uvaljam ljopatu...

04. ožujak Daklem, idila je započela još jučer. I traje, i traje... Ovi iz DHMZ su si ovoga sleda osvjetlali obraščić! Trapatura je negdje oko nule. Taman da se ne primrzne do kraja. Cijelu noć sam slušao kako nakupine snijega padaju sa smreka oko kuće Meščini nekih dvajes cenata. Na dalekovidnici vele: Delnice, 42. Hmmm? OBG pada i dalje Nema puta, nema staze... Ovo četvrtasto je inače prikolica On se uvijek nakloni kad malo jače sniježi Grane su dobro opterećene Ma, baš je lijepo, ne? Pozz

Pa to je u obližnjoj Sloveniji normalna pojava

Zgodan kolodvoropiščić! Sijerković, Vakula i ekipa su Ti bili maksimalno naklonjeni pa su vesele bojice na novim Portosovim vlakićima lijepo došle do izražaja... Nego, Kako si, molim Te, uspio na GE postići "Baden Baden efekt"?

Kosta je tata od Ive pa nije tako grozno... I zabavno k tome. S puno dragih ljudi u okruženju

Wow ponuda. Ovo moram pokazati svojoj prijateljici Dixi. Ona voli tamniti Na ACRZ me dočekala magla-magluština Ipak sam sretno stigao do čvora Ravna Gora "Desne je iti ne!" bi rekli prijatelji iz Velikog Trgovišća I u Mrkoplju magla Taman smo stigli kad je počelo nešto sitno sipiti Trapatura mrčuk iznad nule Brzo sam naložio sve što se dalo (špaker: komada jedan!) Ovo sam nakupovao na placi na Kvatriću. Dolac je za mene previsoko! Srdačno vaš...

Iskrcao sam se kod place na Kvatriću koja više nije na Kvatriću. To je tako kad lik iz Pogane Vlake kroji grad. (Imamo i mi u Rijeci podržavatelja ovakvih trendova) Ide prva Katica (a-a-a!)... Ide druga Katica (a-a-a!)... Eh, da. Ovdje su nekad radili odlične plave lonce s bijelim točkicama. Uvedeno u registar baštine pa se sad čeka da se sruši Oldtajmer I onda sam pokupio Helgu i krenusmo... Na Savskom mostu sam konačno uspio uslikati ovog komunjarskog Čeha u punoj ljepoti Čekaš da se trajvan makne od bandere, a onda uleti baba u žutom. Tja... Zato se i ne bavim umjetničkom fotografijom. Ovako mi je ljepše, od svega mogu napraviti neku zezanciju

Na Trgu frka. Postavljaju se kamere Nekakvi crnokošuljaši drže miting. Jake snage MUP-a drže oklopljeni kordon prema antifašističkim prosvjednicima. Valjda iz bojazni od crvenog nasilja Pučanstvo baš i ne iskazuje neki interes Ne želeći se nedužan naći u nekoj gnječi (ize metro-ćenife bio je lijepo parkiran cijeli niz Marica). Uskočio sam u prvi trajvan. Bila je 6-ica. Opće mjesto II. Ajmo, Smogovci! Kralj (Opće mjesto IIa.) Ova Katica je stigla k'o naručena

Zbrda-zdola, svega i svačega Ovakvih bi stvari više trebalo "Biljka budućnosti, ekološki proizvedena!" Ja sam za za (samo još recept) Imitacije slavonskih rekli od nekakvoj džerseja. Šeks i Glavaš to ne bi ni pogledali Krenuh prema Dolcu... To je tek apoteka. Ja ponekad rogoborim zbog cijena zelenjave kod K-Ivice, ali ono što se na Dolcu nudi klijenteli je boli glava... Odustadoh stoga. Idem radije nizbrdo do Tkalče popiti kavu "DrinX". Dobro strateški smješten Kava čisto pristojna iako meni Zagreb i nije nešto destinacija za piti kavu. Sretoh neplanirano svog prijatelja mahalupa koji je onomad stolovao u Osijeku pa smo proveli ugodnih pola sata ćaskajući, a onda je on morao po sastojine za objed, a ja ću polako na spoj s Helgom pa ćemo put doma svojega. Ovo je valjda najmusaviji bumbaroliki tramvaj u Zagrebu

Trajvan ima začudno čiste prozore. Mora da su ga oprali za kraj mjeseca. Nova muzička akademija Nekoć su ljudi grozno rogoborili na zgradu "Ferimporta". Ako ćemo pravo, i ovo je malo neskladno s Obrtnom školom. Ali kroz par stotina godina će se sve lijepo uklopiti. Restaurant "Frankopan". Nekoć je ovo bio jedan od najljepših i najgrađanskijih restorana u Zagrebu. Imali su oni i abonomenat, ali to nije bilo u dosegu mojih studentskih mogućnosti. No, poneki nedjeljni ručak sam si znao priuštiti. Društvo je bilo kao iz vremena prije WWII. – fine stare gospođe i poneki dedek ("Milostiva, jel' slobodno?" "Kak, ne, mladi gospon, samo izvolite...!"). Prilika za glancati manire. BTW, tu sam Helgu izveo na prvi spoj. I oma na tatarski biftek ter flašu kutjevačkog traminca. Bila mi je to jedna od boljih investicija u životu Opće mjesto I. Na Trgu je šator. U šatoru sajam autohtonih 'rvackih proizvoda Nada je bila zauzeta smartphoneom pa nisam htio prekidati. A i vjera mi brani... Ćo, ja nis znal da san prišal va apoteku?! Ta, bud'te pametni, rekla bi moja punica Bodulska posla

Kamen na trešnjevačkom placu Kad sam u Zagrebu, volim promatrati i slikati nazive obrtničkih radnji. Ima nevjerovatno maštovitih i duhovitih ("Umjetno štopanje" je još uvijek nenadj...). Ovaj je definitivno u ferfundlu... U Tehničkom muzeju možete okušati sreću. U pristojnom svijetu su ovakve ustanove u mračnim zakutcima četvrti crvenih svjetiljaka... K-Toranj Skok-šut Plavi bumbaroliki. Nekompletan. Strašno su brzi pa nikako Aha! Još mi fale Tram4 i Kublach pa su tramvajoljupci kompletni! Sad ću opet na onu 12-cu jer je moja Kate otpirila put kolodvora