Stanley

Vozni red: Na zgradi su se pojavile neke čudne pukotine. Ovo je slika iz putničkog prostora: Posljedica: Peron je ukrašen fotografijama iz povijesti prve željezničke pruge u Hrvatskoj: Još tri sličice sa perona:

Jedan uvaženi forumaš je svojedobno postavio pitanje ''tko se normalan još vozi vlakom?''. Ja preventivno priznajem da nisam sasvim normalan jer se u starim danima vucaram i tandrkam prugama gdje je maksimalna brzina na poduljim dionicama 45 km/h, a ''lagane vožnje'' ne računam. Tako sam se uputio uglavnom sporovozno i u Čakovec, promijenio 8 (osam) vlakova i u njima proveo gotovo pola obdanice tj. sunčeve svjetlosti. U Čakovcu sam boravio tri puta, ali samo na kratko vrijeme. Jednom sam bio s ekipom forumaške roštiljijade i dvaput poslom u tiskari ''Zrinski'' koja se nalazi u poslovnoj zoni. Sâm grad sjeverno od pruge praktično nisam vidio, pa sam odlučio pohoditi ga dok me noge još dobro služe. Putovanje je bilo relativno udobno, a promijenio sam osam vlakova - u dolasku 8021, 3054, 3004 i 3304, a u povratku 3403, 3015, 3069 i 8048. Tri presjedanja na dionici od cca 115 km, to je vjerojatno europski rekord. Koristio sam i raskoš voznog parka HŽ PP - Som prigradski, Som međugradski, Macosa i Šved. Sa stajališta Sutla ispratilo me lijepo jutro i ljetno cvijeće u vlasništvu HŽ Infrastrukture: Na 3054 čekalo se u Zaprešiću podulje vrijeme. Stigla je dupla garnitura, a prometnik je preko razglasa najavio da prvi dio vlaka ide u Zabok i drugi u Savski Marof. Lijepo, ali na čelu vlaka piše ''Harmica''. I što sad? Odlučio sam riskirati i poslušati najavu, a na izlasku iz kolodvora sam s blagom strepnjom promatrao kamo će vlak (s)krenuti. Srećom je išao u pravom smjeru, a ja sam razmišljao kako su se snalazili putnici koji su pokupljeni na stajalištima od Zapadnog kolodvora do Podsuseda. Dionica Zaprešić - Zabok zaista impresionira udobnošću i brzinom vožnje. Majstor je između najava službenih mjesta na displeju prikazivao brzinu i uvijek je dosezala 119 km/h. U Zaboku sam presjeo u Macosu za Varaždin. Nisam neki veliki ljubitelj ovog prometala, ali je očito bila nedavno obnovljena, udobna i klimatizirana, bez jedne mrlje a kamo li grafita. U Varaždinu sam pak morao presjesti u Šveda za Kotoribu, također pošteđenog od manijaka sa sprejevima. I tako sam konačno stigao u Čakovec, preživjevši dugo tandrkanje i mjestimično gmizanje od Zaboka do Varaždina. Kolodvor Čakovec Čakovec je kolodvor na pruzi M501 državna granica - Čakovec - Kotoriba - državna granica, na kilometarskom položaju 60+846. Ujedno je i odvojni kolodvor za pruge R201 Zaprešić - Čakovec i L101 Čakovec - Mursko Središće - državna granica. Od državne granice u smjeru Slovenije (Središče) udaljen je 9 km, od kolodvora Mala Subotica u smjeru Kotoribe 9 km, od kolodvora Varaždin u smjeru Zaprešića 11 km i od kolodvora Mursko Središće u smjeru Slovenije (Lendava) 17 km. Najveća dopuštena duljina vlakova na 5. i 6. kolosijeku iznosi 530 m, a najveća dopuštena brzina kroz kolodvor je 35 km/h. Kolodvor Čakovec kao Csáktornya snimljen nepoznate godine: Civilna strana: Šefu kolodvora sam priopćio da imam namjeru malo slikati u području njegove nadležnosti, pitao me imam li dopuštenje, odgovorio sam da imam i htio sam mu pokazati, no odgovorio je ''ne treba''. I inače je svo osoblje koje sam sreo bilo izrazito susretljivo i rekao bih dobrodušno. Jedino što mi nije prijalo bio je nedostatak teretnih vlakova zbog zatvora pruge prema Macincu i Sloveniji. Što ćemo, tako biva kada se pruge zatvaraju zbog obnove. Najprije sam prošetao duž starinskog i lijepo uređenog perona: Dvije spomen ploče: Na peronu sam sreo ovu trojicu veselih i simpatičnih dečkića s kojima sam se malo našalio. Rekli su da putuju u Središće. Nisam pitao koje, ali je je vjerojatno Mursko jer je pruga prema onom slovenskom zatvorena. Poslao sam jednom od njih sliku putem maila i ljubazno je zahvalio. To je mladež kakva nam treba:

Putopis vjerojatno sutra:

Tek sada vidim da nitko nije odgovorio na ovo pitanje. Koliko sam mogao primijetiti srušena je zgrada ex-kolodvora Vojakovački Kloštar, gradi se nova zgrada u Lepavini, a u bivšem službenom mjestu Prikraj zgrada je još čitava i poluzatrpana. Ne znam je li se nešto promijenilo od 4. siječnja do danas.

Nadam se i ja, iako sam blago skeptičan. Iduće godine nema nikakvih izbora, osim predsjedničkih koji su za ovu temu irelevantni.

Na željeznici je puno toga izgubilo nekadašnju svrhu, pa i ovi prijelazi koji su služili kolicima za pretovar brzovozne robe: Nadao sam se da ću uhvatiti bar jedan teretnjak jer sam ih u putovanju prema Dugoj Resi vidio sijaset - tri u kolodvoru Hrvatski Leskovac, dva u Zdenčini, jednog u Jastrebarskom i jednog u Draganićima. Želju mi je u zadnji čas ispunio ovaj kojeg smo pretekli u Hrvatskom Leskovcu. Smjestio se na četvrtom kolosijeku i čeka križanje: I za kraj evo mi Soma za povratak:

Kolodvor (2) Stara željeznička zgrada: Izlaz iz kolodvora u smjeru Mrzlog Polja: Som za Ogulin mi je zamalo utekao. Došuljao se u kolodvor dok sam imao kratko bavljenje u prostoriji za naročite namjene pa sam ga ulovio tek na odlasku:

Iz rijeke vire stupovi nekadašnjeg mosta: Neka stara građevina: Mrežnica uzvodno: Siva čaplja vreba plijen: Vrijeme je da se vratimo na nultu točku... ... i uputimo se prema sjevernoj strani kolodvora, a tamo ima nešto žuto:

Možda nekome dobro dođe: A ovdje ćemo se malo zadržati: Šetalište uz rijeku: Splav: Kraška ljepotica naprosto mami poglede:

Antun Stipančić (1949.-1991.): Duga Resa ne obiluje kulturno-povijesnim znamenitostima. Svakako najvrijedniji arhitektonski spomenik je crkva Svetog Petra, koja se spominje prvi puta 1334. godine. Temeljito je obnovljena 1726. Ova barokna crkva građena je na mjestu gdje je u rimsko doba bio grad. U samu crkvu uzidani su reljefi iz rimskog doba, pretpostavlja se da je crkva građena od kamenja iz ruševina nekadašnjeg rimskog grada čiji ostaci se naziru u riječnom koritu. Crkva je okružena zidom, starim kao i ona sama. Ispred crkve je stablo lipe koje je staro kao i crkva. Nažalost nisam imao vremena otići do nje jer je dosta udaljena od kolodvora, stoga koristim fotografiju sa interneta: Staza koja me povela sa kolodvora izbija izravno na ovu građevinu. Župna crkva sv. Antuna Padovanskog u Dugoj Resi, izgrađena 1934. godine na mjestu starije kapele: Kažiput: Dvije fotografije gradskog područja, tek toliko da se nađe:

Duga Resa na starim razglednicama: Zapis o povijesti Duge Rese prenosim sa službene web stranice Grada: Duga Resa je grad u Karlovačkoj županiji, desetak kilometara jugozapadno od Karlovca. Prvi se puta spominje kao maleno mjesto 1380. godine iako ovaj kraj sadrži arheološke nalaze i dokaze neprestane naseljenosti još od prapovijesnog doba. Lokalitet Sveti Petar Mrežnički važno je arheološko nalazište iz antičkih i rimskih vremena, a dolaskom Hrvata ovo područje postaje važan dio srednjovjekovne hrvatske države, poglavito u kasnijim protuturskim ratovima. U to su vrijeme u dugoreškoj okolici izgrađene brojne manje ili veće utvrde i uporišta za obranu. Gospodarski razvoj i preobrazba u suvremeni grad započinje nakon izgradnje pruge Karlovac - Rijeka 1873. godine te osnivanjem Pamučne industrije 1884. godine. Zanimljivo je da je vjerni opis tadašnje Duge Rese dao upravo znameniti hrvatski književnik August Šenoa koji je putovao prvim vlakom na ovoj relaciji. Općinsko središte postaje 1896., a 1993. godine, nakon uspostave suvremene hrvatske države, konačno dobiva i službeni status grada. August Šenoa: Zaštitnik Duge Rese je sveti Petar, a Dan grada se slavi na Petrovu 29. lipnja. Uz svetog Petra, u Dugoj Resi se još posebno štuje i sveti Juraj. O postanku imena Duge Rese postoji nekoliko tumačenja: * prema jednom ime je nastalo prema riječi “resa” koja se javlja na narodnoj nošnji * drugi vežu postanak imena uz kopnenu biljku “resu” kojom je bio pokriven ovaj kraj * treći izvode ime iz biljke “resine” koja raste u vodi * neki vežu ime mjesta uz ime gostioničarke Reze koja je u Dugoj Resi imala gostionicu. Zemljopisno je Duga Resa smještena na prijelazu iz panonske u gorsku Hrvatsku što dugoreško i šire karlovačko područje čini izuzetno bitnim u prometnom i komunikacijskom smislu. Dokaz tome su brojne prometnice, od kojih su najpoznatije povijesne ceste Karolina, Jozefina i Lujzijana koje su odigrale vrlo važnu ulogu u gospodarskom povezivanju primorske s unutrašnjom Hrvatskom. Najpoznatiji simbol Duge Rese je zasigurno živopisna rijeka Mrežnica koja je danas jedna od najposjećenijih turističkih destinacija kontinentalne Hrvatske, prepoznata i kod stranih posjetitelja. Upravo zahvaljujući Mrežnici, žili kucavici ovoga kraja, te očuvanoj prirodi gradske okolice, Duga Resa je poznata kao mjesto aktivnog života i odmora. Jedinstvene prirodne ljepote, bogatstvo nematerijalne baštine stanovništva, kulturno-povijesne znamenitosti te urbano industrijsko naslijeđe čine osnovicu današnje dugoreške turističke ponude. Jedna od posebnosti Duge Rese je zasigurno i sačuvani dugoreški dijalekt s jedinstvenim dugoreškim naglaskom. Riječ je o izvornom čakavskom narječju izmiješanom s brojnim kajkavskim i štokavskim elementima. Kao grad aktivnog odmora, Duga Resa je prepoznata i kao grad sporta. Brojna poznata imena poput nogometaša Željka Perušića i Dragutina Drvodelića, nogometašice Marije Matuzić, stolnotenisača Antuna Stipančića i košarkaša Željka Drakšića proslavila su Dugu Resu u Hrvatskoj i diljem Europe. Stolni tenis, odbojka, borilačke vještine, nogomet, rukomet, košarka, streljaštvo neki su od sportova koji iz godine u godinu privlače brojnu dugorešku mladež u svoje redove. Hrvatski slikar i grafičar Miroslav Šutej, dizajner suvremenog hrvatskog grba, hrvatskih novčanica kuna kao i prvog dresa hrvatske nogometne reprezentacije također je rođeni Dugorešan. https://dugaresa.hr/povijest-grada/ Zaštitni znak, alfa i omega Duge Rese je nadaleko čuvena tvornica ''Pamučna industrija Duga Resa''. Već devet godina ne radi, a danas je u vlasništvu tri tvrtke - Aquaestil, Mare Pro i Ljevaonica Duga Resa d.o.o.. O značenju ovog industrijskog objekta govorio je u rujnu prošle godine na web portalu trend.com.hr gradonačelnik Duge Rese Tomislav Boljar: ''Da nije bilo rijeke Mrežnice i pruge, ne bi bilo Pamučne industrije. A da nije Pamučne industrije, ne bi bilo grada Duge Rese. Mi smo grad koji je prošao priču od trnja ka zvijezdama, to je zlatni period od 1884. do 1984. To je nekih 100 godina rasta i razvoja gdje se grad razvija. Zahvaljujući Pamučnoj industriji imamo najstariji vrtić u Hrvatskoj koji u kontinuitetu radi na području Hrvatske. Imamo obdanište, kupalište, bolnicu, radnička naselja, sve zbog Pamučne''. Dugorešane je užasnula najava mogućeg rušenja tvorničkih zgrada i tražili su da se kompleks sačuva kao spomenik kulture. Srećom je jedan od vlasnika, tvrtka Mare Pro, pokrenuo energetsku obnovu objekata (pod nadzorom konzervatora) uz planiranu investiciju od 7 milijuna eura. Pamučna industrija Duga Resa iz nekih starih i boljih dana: Grupa zaposlenika Pamučne industrije, fotografija iz 1952. godine: Miroslav Šutej (1936.-2005.): Željko Perušić (1936.-2017.):

Pogled unatrag: Ulazno-izlazna skretnica: Još jedan zahrđali entitet u kolodvoru Duga Resa: Otvorena pruga u smjeru Zvečaja: Tu sam privremeno prekinuo bavljenje na kolodvoru i odlučio iskoristiti jednu od brojnih ''staza slonova'' koje su domorici utabali preko kolosijeka, te sam se spustio na obližnju ulicu. Htio sam obići bar manji dio grada, koliko mi je vrijeme dopuštalo. Grad Po upravno-političkom statusu Duga Resa je grad u sastavu Karlovačke županije koji obuhvaća 29 naselja s 10.212 stanovnika (2021.), od kojih 5.380 u naselju Duga Resa. I ovdje je zabilježen pad broja stanovnika u odnosu na popis iz 2011. godine - na području Grada za 10%, u naselju Duga Resa za 9%. Zastava s grbom Grada Duga Resa: Panorama grada (izvor Facebook): Duga Resa, Google Earth:

Stari nosači kontaktne mreže biti će zamijenjeni novim konzolama: Izlaz iz kolodvora je u zavoju: Odvajanje slijepog kolosijeka... Koji završava bikom (hrvatski = prsobran): Pragovi:

Krećem u obilazak kolodvora, a ovo je pogled u smjeru Zvečaja: Pogled u smjeru Mrzlog Polja: Krećem prema južnom kraju kolodvora, u smjeru Zvečaja, a ovo je nekadašnje robno skladište: Manipulativni kolosijek je obrastao vegetacijom: Sjetih se bakine makovnjače: Kanalica za nekadašnji žicovod, pretpostavljam: Kolodvor je dijelom u zavoju pa ima ponavljače predsignaliziranja:

Kada čovjek ima priliku putovati bez da ga to košta i jedan eurocent onda je valja i koristiti dok se HŽPP, čitaj Vlada, ne predomisli. Dok penzićki kolega STIB popunjava evidenciju Somova kojima se vozio ja slažem kolodvore. Na Riječkoj pruzi sastavio sam lijepi niz kolodvora između Zagreba i Ogulina koje sam obišao - Hrvatski Leskovac, Jastrebarsko, Draganići, Mrzlo Polje, Zvečaj, Generalski Stol, Kukača, Oštarije i Ogulin. Karlovac je usput prikazan u više putopisa, iako ne temeljito pa će i on doći na red. Preostali su Horvati, Zdenčina, Duga Resa i Gornje Dubrave. Jučer sam odabrao grad pamučne industrije iz jednostavnog razloga - tako mi je vremenski odgovaralo. Putovalo se udobno i u klimatiziranim vozilima, a čak me zapala i jedna klasična garnitura na vlaku 4000 za Rijeku. Sjeo sam u jedan Beet, u kojem ne bih rado putovao pet sati i 229 km, ali za starkelju koji se davnih dana vozio u prastarim drvenjacima sve do Šibenika bilo je sasvim prihvatljivo. Na Riječkoj pruzi, točnije između Zagreba i Duge Rese, nije srećom bilo nikakvih radova pa su kašnjenja bila zanemariva. Kroz Dugu Resu sam prolazio puno puta vlakom, autobusom i osobnim automobilom, ali se ni jedan jedini put nisam zadržavao. Pa da vidimo ima li što zanimljivo u tom gradu. Kolodvor (1) Duga Resa je međukolodvor na pruzi M202 Zagreb - Rijeka, na kilometarskom položaju 488+336. Od susjednog kolodvora Mrzlo Polje u smjeru Zagreba udaljen je 5,2 km, a od kolodvora Zvečaj u smjeru Rijeke 9,6 km. Prema Izvješću o mreži za 2025. godinu najveća dopuštena duljina vlakova na 2 .i 3. kolosijeku ovisno o smjeru vožnje iznosi 538-552 m, a dopuštena brzina kroz kolodvor je 70 km/h. Civilna strana: Nadmorska visina: Prometni ured: Putnički prostor:

@DB Yeah.

Nova lokacija, putopis sutra:

Stanje vandaliziranja je za sada umjereno: Stupić (nov novcat) u stanju nepotrebnosti(?): Brzina preko ŽCPR je još uvijek ograničena: Predsignal kolodvora Savski Marof je još uvijek u žutom stanju. Neće dugo... ... jer dolazi moj Som za Harmicu: U vlaku nas je bilo tek troje-četvoro. Nije čudo jer danas putuje samo luđak, ili onaj tko mora. A ja sam morao jer je trebalo platiti košnju trave na gruntu:

Na kratko u Brdovcu, 30. svibnja 2024. Jutros sam otišao u Brdovec, samo do bankomata koji je srećom vrlo blizu željezničkog stajališta, tako da je boravak trajao manje od pola sata. Ponio sam fotoaparat za svaki slučaj, a kako nije bilo nekih događaja na pruzi zabilježio sam nekoliko impresija sa stajališta. Već neko vrijeme primjećujem ''rascvjetana'' stakla na objektu stajališta: Izgleda kao da ih je netko propucao: I preko je isto: Ovdje je stradala samo jedna strana: Nešto je čudom ostalo i čitavo: Bio sam jedino živo biće na stajalištu:

U Plasama. Kolodvor se zove Plase, a ne Plas ili Plasa. Bez zamjere, ali pogrešan izraz se pojavljuje više puta i valja ga ispraviti (isti slučaj smo imali i kod kolodvora Blata na Ličkoj pruzi). Inače pratim ovaj putopis s užitkom jer je pun zanimljivih motiva.

Tema ima preko 13.600 (trinaest tisuća i šest stotina) pregleda i ti se pitaš da li ovo uopće netko čita? Šteta jer što niste stigli obići još neke lokacije poput kolodvora Begov Han, Nemila i Jelina. Ovaj posljednji je dobio ime po djevojci imenom Jelena, sudionici radne akcije na izgradnji pruge Šamac - Sarajevo, koja se utopila u rijeci Bosni. A propustili ste i tunel Vranduk, najdulji na ovoj pruzi. Samo ti nastavi, biti će komentara koliko hoćeš kada završiš turneju po Sjedinjeno-razjedinjenim Bosanskim Državama.

To sam i ja pomislio u prvi mah. Zvuči logično, ali ima jedna nevolja - žicovod je usmjeren na kontra stranu, u smjeru Gornjih Dubrava. Skretnica je u smjeru Kukače. Ili su napravili neko ''koljeno'' pa negdje okrenuli žicovod za 180°? To već zvuči nelogično. Ili je štitni signal bio negdje kod stajališta? Skretnica je udaljena odokativno oko 1 km.

Nemam baš serpentofobiju, ali ne volim zmije u svojoj blizini. Zmijoljupci su i inače rijetka bića, a prosječan homo sapiens ima averziju prema svim gmizajućim stvorenjima. Zmija sam se u životu nagledao, a oko Sutjeske, na jezeru kod Virovitice i u Odranskom polju bile su doslovce na svakom koraku. Ne plaše me i ne ubijam ih ako ih sretnem nego ih nastojim otjerati. Prije nekoliko godina, nedugo nakon useljenja u kuću u Šenkovcu, našao sam malu zmijicu neutvrđene sorte u sobi gdje je inače boravila moja unuka. Lansirao sam je tamo gdje spada - u prirodu (čitaj susjedov voćnjak ). Na putovanjima mi jednostavno ne prija pomisao da me pikne kakav poskok, ili neka druga puzajuća ili leteća neman (naročitu averziju imam prema stršljenima), jer bi to poremetilo plan i upropastilo doživljaj. As simple as that.

To je onda super. Meni su se kolosijeci učinili previše zapuštenim, ali je vjerojatno riječ o talogu prašine od obrade kamena.

Jedan pogled niz peron: Možda je ovdje nekada bila brklja?: Umjesto šlipera stare palete: Stari natpis je dijelom izbrisan. Ostavljeno je samo ''industrija'' da ne bi netko pomislio kako je riječ o poljoprivredi: Jedini teretnjak danas. Zapravo jedini kojeg sam uhvatio jer ih je putem bilo više - po jedan u Generalskom Stolu i tri u Gornjim Dubravama. Ovog smo pretekli u kolodvoru Draganići: Za kraj pozdrav od vašeg izvjestitelja: