Jump to content

Stanley

Moderatori
  • Posts

    19056
  • Joined

  • Last visited

  • Days Won

    46

Everything posted by Stanley

  1. Idući i krajnji cilj je stara utvrda Kostajnica. Nalazi se na otoku rijeke Une koji je povezan mostom do obje obale, a na otoku je i granični prijelaz prema Bosni i Hercegovini: Stari grad Kostajnica postao je utvrđeni grad od XV. stoljeća kada je bio u posjedu obitelji Arlandovića. Martin Frankopan dobio ga je u posjed 1442. godine. U prvoj polovici XVI. stoljeća darovnicom ugarskog kralja Ferdinanda prešao je u vlast Zrinskih, a već 1556. Pao je u ruke Turaka kojima je služio kao uporište za obranu granice na Uni do 1689. godine. Grad je građen uz rijeku u obliku višekutnika na kamenim temeljima. Ima jaku polukružnu kulu sa strijelnicama i dvije četverokutne kule. Projekt cjelovite sanacije i prezentacije Starog grada u Kostajnici započet je konstruktivnom sanacijom, injektiranjem i djelomičnim ponovnim zidanjem zidova peterokutne kule. Zidovi su ožbukani i obijeljeni vapnom prema očuvanim izvornim dijelovima. Sanacija krovne konstrukcije izvedena je prema izvornoj geometriji i zamjenom pokrova od rukom tesanih daščica šindre ariša. Fasada je ostala kamena. Izvedeni su radovi sanacije vanjskih zidina i uređenje Starog grada iznutra sa šetnicom po bedemu. Izvor: https://www.ing-grad.hr/hr/projekti/povijesne-zgrade-i-sakralna-arhitektura/tvrdjave-dvorci-palace1/120-stari-grad-kostajnica-hrvatska-kostajnica Pogled sa mosta na Unu uzvodno... ... i nizvodno: Idemo baciti pogled na utvrdu izbliza: Ne može se unutra: Pogled kroz ''špijunku'', čitaj rešetku, na dvoriše: Ako ne može iznutra može izvana:
  2. I jedan od kapitalnih zgoditaka dana, rijeka Una: Ukupna dužina Une je oko 212 km. Vrelo Une nalazi se kod mjesta Donja Suvaja u ličkom dijelu Zadarske županije. Ovo vrelo je najdublji kraški izvor u Hrvatskoj i među pet je najdubljih u svijetu. Ušće Une je kod Jasenovca, gdje se ulijeva u rijeku Savu. Njene glavne pritoke su Sana, Unac, Krušnica i Klokot. Prema legendi ime rijeci dali su rimski vojnici. Bili su toliko zadivljeni njenom ljepotom da su je nazvali Una (jedna, jedina). Vrelo Une kod Donje Suvaje: Na obalnom šetalištu su neki čudni stupovi: Vjerojatno je riječ o ovome: Uz obalu su zgodni ukrasi: Prelijepa Una: Preko su Sjedinjeno-razjedinjene Bosanske Države:
  3. Gradski park: Još nekoliko fotografija iz ovog zanimljivog gradića, stisnutog između obronaka Zrinske gore i rijeke Une:
  4. Uz Kostajnicu je vezano nekoliko istaknutih ličnosti. Najpoznatiji među njima su nekadašnji ministar u vladi Kraljevine SHS i od 1927.godine zajedno sa Stjepanom Radićem supredsjednik Seljačko-demokratske koalicije Svetozar Pribićević (1875.-1936.), austrougarski feldmaršal koji se istakao u Prvom svjetskom ratu u bitkama na Soči Svetozar Borojević (1856.-1920.), pedagog i prvi predsjednik Saveza hrvatskih učiteljskih društava Davorin Trstenjak (1848.-1921.), te partizanski prvoborac i narodni heroj Nikola-Nina Maraković (1912.-1943.). Svetozar Pribićević: Svetozar Borojević: Davorin Trstenjak: Nikola-Nina Maraković: Nekoliko fotografija iz spuštanja u središte Kostajnice:
  5. Pogled na prugu sa ŽCPR na obje strane: Došlo je vrijeme da se ex kolodvor napusti i da se uputimo u dolinu Une, gdje je smješten glavni dio Hrvatske Kostajnice: Grad(ić): Hrvatska Kostajnica je skupina naselja sa statusom grada u sastavu Sisačko-moslavačke županije. Područje Grada obuhvaća 52,6 km2 i sastoji se od sedam naselja - Čukur, Hrvatska Kostajnica, Panjani, Rausovac, Rosulje, Selište Kostajničko i Utolica. Prema popisu stanovništva za 2021. godinu područje Grada ima 1.946 stanovnika, od kojih u naselju Kostajnica 1.439, što je u odnosu na 2011. godinu (2.756) pad za 30%. Grb Grada Hrvatska Kostajnica: Ime Kostajnica (1240. godine Koztainicha, 1272. Kaztainicha, 1351. Coztanycha, 1362. Costgnanice) vjerojatno potječe od riječi ''kostanj'' (kesten) jer su brda s obje strane Une obrasla kestenovim šumama. Ovo područje ima dugu i burnu povijest. Bilo je nastanjeno još u bakreno i brončano doba o čemu svjedoče arheološki nalazi (keramičke posude i sjekire) iz vremena 2.500 godina p.n.e. U doba Rimljana ovuda je prolazila cesta od Dvora na Uni do Sunje što potvrđuju pronađeni miljokazi iz III. stoljeća n.e., iz vremena cara Maksimilijana. Nakon podjele Rimskog carstva u IV. stoljeću ovo područje je pripalo Bizantu, u VII. stoljeću naselili su ga Hrvati i pripadalo je Posavskoj Hrvatskoj, a u X. stoljeću državi kralja Tomislava. Od 1102. godine pod vlašću je ugarsko-hrvatskog kralja. Ime Kostajnica prvi put se spominje u jednoj ispravi iz 1240. godine, a ponovo se spominje 1256. u ispravi kralja Bele IV. koja rješava spor zbog zemlje između templarskog reda i građanina Kostajnice Hetynka. Plemićka obitelj Hetynk je odlukom kralja Stjepana V. postala feudalnim vlasnikom zemlje oko Kostajnice i dobila je ime Kostajnički. Obitelj Hetynk je izumrla početkom XV. stoljeća i posjed je pripao kralju Kralj Ludovik I. Anžuvinac uzeo je 1247. godine knezovima Šubićima-Bribirskim posjed u Dalmaciji, a kao zamjenu dodijelio im je grad Zrin i posjede u Pounju. Prema ovom posjedu obitelj će se zvati knezovima Zrinskim. Godine 1424. kralj Sigismund Luksemburški darovao je Kostajnicu Vladislavu Blagajskom, što je dovelo do spora i pritužbi kralju. Otada je Kostajnica promijenila mnogo vlasnika - Jelena Lipovačka, Martin Frankopan, Ivan Benvenjud, ban Ladislav Egervarski, ban i biskup Petar Berislavić, te Nikola IV. Zrinski Sigetski. Njemu je Kostajnicu darovao kralj Ferdinand I. Habsburški kao nagradu jer je 1539. u kostajničkoj tvrđavi ubio Ivana Kacijanera. Burnu povijest Kostajnice naročito su obilježila turska osvajanja. Nakon pada Bosne pod vlast Turaka 1463. godine Hrvatska je bila izložena stalnim turskim napadima i pljačkama. Prvi turski odredi pojavili su se u okolici Kostajnice 1469. godine, a 1483. su napali sâmu Kostajnicu ali su bili poraženi. Pounje je uspješno branio Nikola IV. Zrinski koji je 1542. postao hrvatski ban i dobio je od kralja vojsku za obranu Kostajnice. Za ostatak Hrvatske nastupila su vrlo teška vremena jer su Turci prodirali preko Kupe i poharali Turopolje, pa čak zaprijetili i Zagrebu. Banovanje Nikole IV. Zrinskog spasilo je ''ostatke ostataka nekada slavnog kraljevstva'', ali nije uspjelo spriječiti pad Kostajnice, Valpova, Virovitice i Čazme u ruke Turaka. Kostajnica je nekoliko puta prelazila iz ruke u ruku da bi ostala u turskoj vlasti sve do velikog rata za oslobođenje 1683.-1699. godine. Ban Nikola Erdödy je 1685. uspio zauzeti kostajnički grad i tvrđavu, a pokušaj Turaka da povrate Kostajnicu 1688. godine završio je njihovim porazom. Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine utvrđena je granica između Turskog i Austrijskog carstva na rijekama Uni, Glini, Korani i Savi. Nikola IV. Zrinski Sigetski: Kostajnica 1617. godine: Između 1788. i 1791. godine Austrija je vodila novi rat s Turskom. Jedna od bitaka vođena je između Dubice i Kostajnice pri čemu su se Turci morali povući pred jačom austrijskom vojskom. Kostajnica je bila pod vojnom upravom od 1718. do 1871. godine kada je Vojna krajina ukinuta i pripojena Banskoj Hrvatskoj. Kostajnica je poveljom cara Josipa II. 1788. proglašena slobodnim gradom. Josip II: Hrvatska Kostajnica 1929. godine:
  6. Pogled u smjeru Volinje. Lijevo je trasa nekadašnjeg manipulativnog kolosijeka, desno nekadašnjeg mimoilaznog kolosijeka: Jedna žalosna ruševina, očito nekadašnja željeznička zgrada: Pruga u smjeru Majura s najavom prilično opake strmine: Čini se da je ovdje negdje bila skretnica za treći kolosijek: Bivše robno skladište. Plato za pretovar robe pretvoren je u parkiralište za cestovna vozila: Pruga je, reklo bi se, u osrednjem stanju: Zavoj u smjeru Volinje: Jedan ŽCPR:
  7. Zapravo je početni plan bio sasvim drugačiji. Namjeravao sam se uputiti na jedno odredište prema sjeveru, ali sam u posljednji čas uz jutarnju kavu promijenio mišljenje i orijentirao se u smjeru jugoistoka. Sasvim je svejedno kamo idem ako tamo nisam već bio, a troškova prijevozne karte ionako nema. Na zagrebačkom Glavnom kolodvoru čekao je vlak za Volinju. Inspiriran sam izazovom da nekoga pošaljem u materinu, opet ću imati putovanje s pogledom kroz rupice: Da se nisi usudio pojaviti u mojoj povratnoj vožnji: Ex kolodvor Hrvatska Kostajnica Za početak nekoliko uobičajenih podataka o ovom službenom mjestu prema Izvješću o mreži za 2024. godinu. Hrvatska Kostajnica je stajalište na pruzi R102 Sunja - Volinja - državna granica, na kilometarskom položaju 14,472. Od kolodvora Majur u smjeru Sunje udaljeno je 2,8 km, a od kolodvora Volinja 5,3 km. Dopuštena brzina vlakova je 60 km/h. Današnje stajalište Hrvatska Kostajnica nekada je bio kolodvor i imao je dosta teretnog prometa. Kako je kolosijek za križanje bio vrlo kratak lokomotiva sabirno-manipulativnog vlaka ostavljala je garnituru u kolodvoru Majur, odakle je dopremala vagone u Kostajnicu. Pruga između Kostajnice i Volinje prolazi kroz brdsku dionicu s mjerodavnim otporom pruge od 16-19 promila, stoga je na ovom dijelu pruge teretnim vlakovima pomagala lokomotiva-rivalica. Zanimljiv opis nekadašnjeg rada u kolodvoru Kostajnica koji je objavio umirovljeni željezničar Đ.H. na Facebooku: Sve je to sad pusto. Koliko sam puta s radnim vlakom 65156 imao utovar u TO Kostajnica iz tog magazina u pružna zbirna. Vlak iz Volinje dođe u kolodvor. Majur. Prometnik uz nalog da ključeve skretnica od Kostajnice voznom vlakovođi. Složi se vlak pružna zbirna, službena i lokomotiva do Kostajnice. Po dolasku vlakovođa otključa skretnice, smjesti vlak na prvi kolosjek. Vrati skretnice u redovan položaj, da odjavu i obavjest Majuru da je radni vlak smješten na prvi kolosjek, da je pruga slobodna. Vlakovođa skine plombu s pružni zbirni, izvrši se utovar komadne robe. Sve teretne listove upiše u tovarnicu pružni zbirni. Plombira vagon. Od Majura traži dozvolu za povratak. Kad dobije dozvolu prebaci vlak na prolazni, vrati skretnice u redovan položaj i povratak u Majur, naravno sve uz suglasnost lolodvora Volinja. U Majuru sve se složi na 65156 i polazak prema Sunji, Capragu, i Sisku. Puno puta smo iz Volinje s 65156 znali zvati Kostajnicu da pitamo koliko ima utovara komadne robe. Nekad nije bilo puno pa smo uz dogovor s prometnicima utovar vršili s prolazom ako ima vremena između vlakova. Stanemo u Kostajnici pa iz magazina preko dva kolosjeka na prolazni utovar. Znali se dobro i oznojiti, nosili na sebi kutije teške tekstilne robe iz ''Pounja''. A još ograničeni s vremenom. Bilo je i takvi situacija. Idemo obići ono malo čega ima, a za početak civilnu stranu: Zgrada je ne samo napuštena nego i oštećena u potresu pa je zakovana: Neka vrsta čekaonice ipak postoji: Fontana je odavno zaboravila kada je imala vodu: Idemo se malo posvetiti arheologiji. Ovo je trasa nekadašnjeg trećeg kolosijeka:
  8. Dvije današnje akvizicije sa guzne strane. Tko pogodi gdje sam bio ima pravo izvrijeđati moj putopis, koji slijedi sutra ili prekosutra.
  9. BornaZ, izgleda da je u pitanju nesporazum. Nisam mislio na tebe (a i ne znam koliko ti je uopće godina) već na neke višegodišnje forumaše, koji su kao mladići voljeli prkositi službenom željezničkom osoblju i time se još i hvalili na forumu.
  10. Najpametnije ti je da pošalješ mail HŽ Infrastrukturi i zatražiš pisano dopuštenje za fotografiranje na prugama HŽ za 2024. godinu. Stići će na tvoju mail adresu u roku od dan-dva. Istina, dopuštenje ne vrijedi za depoe vuče vlakova, ali ovaj u Sisku nije aktivan pa se zabrana ne računa. Ja dopuštenje tražim i dobijam svake godine, po dolasku u odredišni kolodvor pokažem ga šefu (ako ga na kolodvoru nema onda prometniku) i više nemam brige. Ako me netko od nižeg osoblja pita što radim na kolodvoru, a to se događa iznimno rijetko, samo kažem da sam pokazao dozvolu šefu/prometniku i time prestaje bilo kakav razgovor na tu temu. Moram priznati da ne razumijem mlade forumaše koji se vole praviti važni, kao njima dopuštenje ne treba. A postupak pribavljanja traje toliko minuta koliko je potrebno da se sastave dvije ili tri rečenice i pošalje mail.
  11. Dakle, ne patim kada sam zadnji put toliko uživao u jednom putopisu kao u ovom. Bravo i za ideju i za rezultat. Mislio sam da sam ja ''živa volja'', ali da bih se uputio nekamo noću i po debelom minusu ne bi mi palo na pamet ni u bunilu. Za pijano stajalište Mavračići nikada mi nije bilo jasno zašto je uopće otvoreno jer na svojim putovanjima ovom prugom, a bilo ih je dosta, nikada nisam vidio da bi i jedno živo biće ušlo ili izašlo iz vlaka. A epizoda s cuckom je antologijska. 🤣 Nego, na fotografiji iz kolodvora Novo Mesto vide se dva službena vagona teretnog sabirno-manipulativnog vlaka. Čini mi se da u desnom vagonu gori osvjetljenje radnog stola, kao da je netko unutra i sprema se za službu:
  12. I umorni biciklisti će čekati dok se bijela tvar ne otopi: Stiže Som na vlaku 2172 za Harmicu. Na peronu ni žive duše osim tri policajca koji vrebaju migrante: U daljini zabijelili i mostovi na Sutli: Som će na drugu stranu: I za kraj pozdrav od vašeg zaleđenog izvjestitelja:
  13. Šenkovec na -7°C, 21. siječnja 2024. Zima se vratila i propisno ugrizla. Današnje jutro je vjerojatno bilo najhladnije ove godine, iako sam u blagoj dvojbi - jutros mi je na mobitelu pokazalo -12°C, a jučer -14. No svejedno, stupanj ili dva gore-dolje ne mijenja činjenicu da se vrijeme gadno poigrava s nama. Snijeg osobno volim vidjeti u prosincu, a od 2. siječnja daleko mu kuća i jedva čekam visibabe i jaglace. Uživanje u zimskih radostima prepuštam drugima, tim prije jer sam se prekjučer popodne propisno nalopatao. A jučer ujutro, krenuvši u dućan, na izlazu iz prizemlja neoprezno sam zakoračio, stao na led i završio na guzici. Srećom ništa nije stradalo osim malo ponosa. Danas sam se uputio na kratku šetnju do pruge po zimskom suncu i temperaturi od -7°C pa evo kratkog osvrta. Najprije malo Šenkovca u snježnom izdanju: Brzo sam na pruzi:
  14. @dorianb Točno, kolosijek je položen na jednom mjestu između Božjakovine i Dugog Sela. Između Vrbovca i Križevaca već rade oba kolosijeka. No, ako nastave ovim tempom radova dionica neće biti dovršena ni do 2030. A Turci rade kao švicarski sat i obilato će preteći ove pacijente u donjem dijelu pruge.
  15. Ja to ne bih znao. Jedino se sjećam da je prilikom mog putovanja u Orahovicu 1971. godine taj kolosijek postojao i na njemu su bili neki stari vagoni.
  16. Ide to njima: Od zgrade nekadašnjeg kolodvora nije ostalo ni traga: Dok Turska Sila radi izvođačima radova na dionici Dugo Selo - Vrbovec ni traga. Jedino što je vrijedilo zabilježiti je uboga zgrada davno ukinutog ukrižja Prikraj, koja je do guše zatrpana zemljom: I ovo, već spomenuto, putovanje s pogledom na vandalizam: Na Glavnom kolodvoru vlak za Harmicu mi je pobjegao pred nosom, samo sam ga ispratio pogledom. Do idućeg vlaka valjalo je čekati oko sat vremena, što mi nije išlo u račun pa sam se odlučio na varijantu s presjedanjem u Savskom Marofu. A tamo vlakova nikada ne manjka: I za kraj jedan neočekivani susret u kolodvoru Savski Marof. Među grupom mlađih ljudi našao se i stari znanac Zoran Crnko, danas instruktor strojovođa u HŽ Putničkom prometu, a oni oko njega su bili ''pacijenti'' koji polažu ispit na EMV 6112:
  17. Na putu do kolodvora bilježim koprivnički Gumenjak: I eto me opet na peronu, a Som 6112-012 već je spreman za polazak: Putem do Zagreba pratio sam kako napreduje Turska Sila. Ovo je snimljeno na potezu Koprivnica - Mučna Reka: Mučna Reka je još uvijek kolodvor, ali neće dugo: Negdje oko Sokolovca: Lepavina:
  18. Samostanska crkva Svetog Antuna Padovanskog iz 1685. godine: Put me doveo do ove zanimljive građevine, jedinog ostatka srednjevjekovne tvrđave Koprivnica - jugoistočnog bastiona: Opširniji zapis o koprivničkoj tvrđavi prenosim sa web stranice Blaga & misterije: ''Zato hoćemo glasom ovoga dati na znanje da se naši građani i gosti Koprivnice u vjernosti i brojem podignu, da ih poput drugih naših kraljevskih varoši uredimo slobodama i kraljevskom milošću…''. Ovako glasi izvadak iz čuvene povelje ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. koji je potpisom pera tog 4. studenog 1356. godine građanima Koprivnice zauvijek promijenio tadašnju budućnost, a sada slavnu prošlost grada koji je imao za postati jedno od najvećih trgovačkih centara na podravskom putu - cesti prema moru. Građani Koprivnice prema povelji su dobili mogućnost samostalnog razvoja. Između ostalog, kroz izbor varoškog suca i župnika, pa i crkvu koja će postati dominanta. Na varoši, trgovati se moglo svakog dana osim ponedjeljka. Novi uvjeti značili su nove prilike i ubrzo je grad počeo rasti unatoč turskoj opasnosti koja je u to vrijeme postajala sve očitija. Zemlja je bila u ratu i građani Koprivnice bacili su se na posao. ''Koprivnička utvrda ubrzo je postala jedan od najljepših primjera nizinske fortifikacije na ovim prostorima'' navode Đurić i Feletar. Turci ju napadaju dvaput, jednom 1532. godine a drugi put 1574. godine kada je zapaljeno predgrađe. U to vrijeme, Koprivnica postaje jedan od centara obrane od Turaka. U utvrdi je trajno bila stacionirana razmjerno velika vojna posada. Od grada slobodne i trgovine, Koprivnica je postala grad-vojarna, spremna da u svakom trenutku uzvrati turskim četama koje su često provaljivale. Građani Koprivnice od vojske su u tom periodu bitno osiromašeni i trpe ''svakojaka zlostavljanja vojske'' o čemu svjedoče pritužbe na koprivničkog kapetana Globitzera o kojima je raspravljano na sjednici hrvatskog sabora održanoj 1. svibnja 1580. godine u Varaždinu. Pritužbe je zabilježio povjesničar Rudolf Horvat riječima ''On sa svojom plaćenom vojskom progoni Koprivničane kojima nanosi svakakvu štete i neugodnosti''. Apeli građana očito su urodili plodom i tijekom XVI. i XVII. stoljeća Koprivnica postaje još značajnije trgovačko središte. Pojavljuju se cehovi, gradi se novo predgrađe, grad je sada već opasan jakim zidinama, bedemima od zemlje, palisadama i dubokim opkopima u koje je skrenuta voda potoka Koprivnica. Gledajući tlocrt Koprivnice, lako se može zaključiti kako je sustav ulica u gradu bio pravilno raspoređen. Tvrđava je imala nekoliko ulaznih vrata utvrđenih kulama, s pokretnim mostovima preko opkopa. Među najznačajnije spadaju Popovska, Florijanska, Dvorska i Genbullerova. Moćan je to grad u koji se 1731. godine iz Varaždina seli središte velikog kapetana Vojne krajine, te sjedište generalata. U stvarnosti građane vojska samo opterećuje i zato 1765. godine pišu carici Mariji Tereziji o tome kako je opasnost od Turaka minula, moleći da se grad izuzme od vojnih ovlasti. Carica im uslišava želje i vojnici uskoro odlaze. Obrtnici i trgovci odmah šire grad izvan zidina koje postaju smetnja razvoju koji se vraća na kurs definiran poveljom kralja Ludovika I. Utvrda polako pada u zaborav i sredinom XIX. stoljeća počinju obimni radovi zaravnavanja bedema i zatrpavanja opkopa. Danas od njih ostaje vrlo malo, tek ostaci kod sajmišta gdje etapno traje obnova dijela utvrde, odnosno takozvanog jugoistočnog bastiona, koji je izvorno nosio ime Đurđevački bastion. Ona je prisutna ne u nestalim bedemima porušene utvrde, ili zakopanim šancima, već u kućama sagrađenih od bedema, tlocrta koji nosi potpis vojne organizacije i slobodnom trgovanju usprkos tegobnoj povijesti. https://blagamisterije.com/od-stare-koprivnice-jedva-da-ostade-kamen-na-kamenu-ali-ipak-tragovi-te-mocne-utvrde-nalaze-se-na-neocekivanim-mjestima/15937/ Nicolo Angielini, tvrđava Koprivnica 1566., tlocrt: A ki vrag je ovo? Liči mi na ostatak snimanja nekog filma: Sa brežuljka se pruža pogled na grad... ... i na ovu grabu. Sudeći po stubama moglo bi biti kupalište, samo nema baš puno vode: Ovo mi se izdaleka činilo kao sinagoga (vidio se samo vrh tornja), ali je ispalo da je riječ o kuli-vrebačnici DVD Koprivnica: Rodna kuća dr. Žarka Dolinara:
  19. Gradski park: Župna crkva Svetog Nikole Biskupa. Izgrađena je na temeljima gotičke crkve, a zagrebački biskup Petar Petretić posvetio ju je 1657. godine: Pravoslavna crkva Svete Trojice iz 1794., obnovljena 1846. godine: Tražio sam i koprivničku sinagogu, jednu od rijetkih židovskih bogomolja koje su preživjele Drugi svjetski rat, ali je nisam stigao pronaći. Mala židovska zajednica od stotinjak pripadnika sama je fincirala izgradnju sinagoge otvorene 1875. godine. Dizajnirana je u arhitektonskom atelijeru Hönigsberg i Deutsch, a 1937. temeljito ju je renovirao arhitekt Slavko Löwy. Velika većina Židova iz Koprivnice i okolnih mjesta stradala je u Holokaustu, uključivo rabina Izraela Kohna. Tokom Drugog svjetskog rata sinagoga je bila devastirana i pretvorena u zatvor, da bi poslije rata uglavnom bila korištena kao poslovni prostor i skladište za krojačku tvrtku. Mala židovska zajednica je 2011. godine započela obnovu sinagoge koja ima status zaštićenog spomenika kulture. Koprivnička sinagoga danas, fotografija sa web stranice danica.hr:
  20. Koprivnica je lijep grad, naročito njegov središnji dio. Ovo je nekada bila palača Koprivničke štedionice, a danas je Gradska galerija: Historicistička zgrada Knjižnice i čitaonice ''Fran Galović'': Javna zgrada kojoj sam zaboravio namjenu: Na njoj su dvije spomen ploče: Još nekoliko motiva iz stare gradske jezgre:
  21. Ivan Generalić: Ivan Generalić, ''Pod ruškom'': Ivan Večenaj: Ivan Večenaj, ''Sluge na Đurđevo'': Žarko Dolinar: Za oblike suvremenog izgleda Koprivnice posebno je zaslužan arhitekt Gjuro Carnelutti (1854.-1928.) koji je među ostalim izgradio zgrade Kotarske oblasti u Nemčićevoj ulici 5 (1893.), Gradske štedionice na Zrinskom trgu 9 (1904.), veliki kompleks kemijske industrije Danica (1907.), gimnazijsku zgradu u Školskoj ulici 5 (1908.), te mnogobrojne stambene i stambeno-poslovne zgrade. Gjuro Carnelutti: Zgrade na Florijansko trgu:
  22. Grad Koprivnica je grad u Podravini i ujedno središte Koprivničko-križevačke županije. Grad Koprivnica obuhvaća 9 naselja - Bakovčice, Draganovec, Herešin, Jagnjedovec, Koprivnica, Kunovec Breg, Reka, Starigrad i Štaglinec. Prema popisu iz 2021. godine na području Grada živjelo je 28.666 stanovnika, od kojih u samoj Koprivnici 22.304. Poput drugih krajeva u Hrvatskoj i Grad Koprivnica je između dva popisa izgubio dio stanovništva (2011. = 30.854, gubitak od 8%). Zastava s grbom Grada Koprivnica: Koprivnica, snimka iz satelita: Zapis o povijesti Koprivnice prenosim sa službene web stranice Grada: 13. STOLJEĆE- Koprivnica je dobila ime po rječici Koprivnici koja se spominje u listinama hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. Arpadovića iz 1207., 1209. i 1217. godine. Naselje se prvi puta spominje 1272. godine u darovnici desetogodišnjega kraljevića Ladislava IV. Kumanca kaštelanu i vitezu koprivničke utvrde Bakaleru. Godine 1292. u Koprivnicu dolaze franjevci na poziv bana Henrika Gisingovca i podižu samostan i župnu crkvu Blažene Djevice Marije. 14. STOLJEĆE - Bilo je to zlatno stoljeće u razvoju grada. Koprivnica se tada afirmirala kao urbano središte srednje Podravine, ali i kao značajan i ugledan grad u anžuvinskoj Slavoniji. To se u prvom redu odnosi na društveno uređenje grada, gospodarsku snagu i prometnu ulogu na znamenitoj cesti kralja Kolomana što potvrđuje dvadesetak sačuvanih srednjovjekovnih povelja nastalih tijekom stoljeća. Najvažnija među njima je povelja kralja Ludovika I. Anžuvinca od 4. studenog 1356. godine kojom Koprivnica, na temelju pravnih povlastica pisanih po uzoru na zagrebački Gradec, postaje slobodni i kraljevski grad. Ludovik I. Anžuvinac: 15. STOLJEĆE - Tijekom 15. stoljeća gospodari Koprivnice bili su kralj Zigmund Luksemburgovac, zagrebački biskup Ivan Alben, grofovi Celjski, kralj Matija Korvin i banovi Ernušt. Važniju ulogu u životu koprivničkog kraja imala je sve do velikaških sukoba 1446. godine utvrda Kamengrad na sjevernim obroncima Bilogore. 16. STOLJEĆE - Na dvoru Ernušta 23. rujna 1526. godine, nepunih mjesec dana nakon bitke hrvatsko-ugarske vojske i Osmanlija na Mohačkom polju, održan je Sabor Kraljevine Slavonije na kojem je ban Krsto Frankopan Brinjski izabran za ''skrbnika i branitelja'' kraljevstva. Od polovice 16. stoljeća Koprivnica je utvrđena kapetanija koja ulazi u sustav utvrda Slavonske vojne krajine sa sjedištem generalata u Varaždinu. U skladu s najmodernijim vojnim rješenjima protutopovske obrane koprivničku tvrđavu moderniziraju sjevernotalijanski i nizozemski arhitekti. 17. STOLJEĆE - Do šezdesetih godina 17. stoljeća koprivnička je renesansna zemljana protuturska fortifikacija - zvijezda postala najmodernija tvrđava između Drave i Save koja je štitila ''ostatke ostataka hrvatskoga kraljevstva''. Od tridesetih godina 17. stoljeća počinje gospodarska i demografska obnova. Na kraju stoljeća u gradu djeluju tri obrtnička ceha - mješoviti ceh kovača, bravara, mačara, remenara, sedlara i zlatara te cehovi čizmara i mesara koji svojim proizvodima snabdijevaju vojnu posadu koprivničke tvrđave i civilno stanovništvo grada i okolice. Koprivnica u XVII. stoljeću: 18. STOLJEĆE - Tijekom stoljeća dolazi do barokne obnove grada. Unutar tvrđave podižu se zidani objekti, a do nove izgradnje dolazi i u podgradu na sjevernom i sjeverozapadnom rubu tvrđave. Odlukom habsburške carice Marije Terezije 1765. godine sjedište generalata seli iz Koprivnice u Bjelovar čime je grad ujedno izdvojen iz područja Slavonske krajine. 19. STOLJEĆE - Novi gospodarski razvoj grada počinje 1870. godine kada je u sklopu Austro-ugarske prometne politike puštena u promet željeznička pruga Budimpešta - Zakany - Koprivnica - Zagreb koja je uskoro izgrađena i do Rijeke. U društvenom i javnom životu - kazalištu, književnosti, političkim strankama, gradskim novinama - ostvaruju se ideje angažiranog dijela koprivničkog građanstva. 20. STOLJEĆE - U vrijeme gradonačelnika Josipa Vargovića između 1906. i 1913. počinje proces industrijalizacije u Koprivnici izgradnjom tvornice za kemijske proizvode Danica d.d. čije je poslovanje obilježilo i snažno utjecalo na dinamiku i strukturu koprivničkog gospodarstva sve do tridesetih godina 20. stoljeća. Koprivnica 1938. godine: Tijekom druge polovice stoljeća ovu ulogu u rastu i razvoju grada Koprivnice i Podravine preuzela je Podravka, industrija za preradu voća i povrća, danas prehrambena industrija svjetske orijentacije Podravka d.d. (...) https://koprivnica.hr/koprivnica/povijest-grada/ Uz Koprivnicu i okolicu vezan je veliki broj poznatih osoba među kojima su književnici Josip Kozarac (1858.-1906.) i Fran Galović (1887.-1914.), skladatelj Antun Dobronić (1878.-1955.), znanstvenica i tvorac začina ''Vegeta'' Zlata Bartl (1920.-2008.), velikani naivnog slikarstva Ivan Generalić (1914.-1992.) i Ivan Večenaj (1920.-2013.) te znanstvenik i sportaš Žarko Dolinar (1920.2003.). Josip Kozarac: Fran Galović: Antun Dobronić:
  23. Vatrogasni vagon, malo izubijan: Blok kućica - sjever: Lijevo za Varaždin, ravno za Botovo - Gyékényes: Na kolodvoru konačno malo akcije: I došlo je vrijeme da se izađe iz željezničkog okruženja: Vrijeme me nažalost ograničavalo u temeljitijem razgledavanju kolodvora, a svakako sam htio malo prošetati gradom. U kolodvoru Koprivnica i oko njega ima puno toga zanimljivog, pa i arheoloških artefakata poput ostataka spojne pruge iz smjera Mučne Reke prema kolodvoru Bregi. Možda se jednom ekipira kakva zainteresirana ekspedicija...
  24. Prilika da ih se pogleda izbliza: Ovaj se i dalje mota po kolodvoru sim-pak-tam: Obožavam stare vagone: Pogled unatrag: Prema sjevernom kraju kolodvora:
×
×
  • Create New...