[Carpe Diem: Čakovec, 5. srpnja 2024.]

Još nekoliko impresija iz čakovečkih ulica:

 

 

 

 

 

 

Došlo je vrijeme za povratak, a Šved na vlaku 3403 već čeka:

 

 

Iz povratnog putovanja samo 2062-019 HŽ Carga u kolodvoru Varaždin:

 

 

Sve u svemu još jedan lijep i dobro iskorišten penzićki dan. Posebno mi je drago što sam napokon bolje upoznao i Čakovec, koji je na mene ostavio jako lijep dojam.

[Carpe Diem: Čakovec, 5. srpnja 2024.]

Vrijeme je da obiđem i druge čakovečke znamenitosti, koliko mi vrijeme dopušta:

 

 

Franjevački samostan i crkva svetog Nikole izgrađeni su u drugoj polovici XVII. stoljeća sredstvima koje je oporučno ostavio Adam Zrinski, sin hrvatskog bana Nikole Zrinskog. Prvi samostan i crkva bili su od drveta i stradali su u požaru 1699. godine. Današnja crkva izgrađena je u razdoblju od 1707. do 1760. godine:

 

 

 

Bivši Trgovački kasino je najraskošnija od svih zgrada u središtu Čakovca. Podigao ju je 1903. godine arhitekt Ármin Hegedüs za potrebe Čakovečkog udruženja trgovaca, u stilu mađarske secesije s pročeljem u kombiniranim ukrasima od opeke i žbuke. Zgrada je služila kao društveno okupljalište bogatog građanstva, a u njoj su se izvorno nalazile prostorije za kartanje, društvene igre, čitaonica i plesni salon. Od Drugoga svjetskog rata do danas zgrada je poznata kao knjižnica te kasnije sjedište sindikata:

 

 

Podsjećanje na gradove prijatelje Čakovca:

 

 

Spomenik na ulazu u park:

 

 

 

Niste valjda mislili da je Međimurje sâma ravnica:

 

[Carpe Diem: Čakovec, 5. srpnja 2024.]

Još dvije slike iz vanjskog dvorišta:

 

 

 

Pred zidovima unutar Starog grada ima puno kipova i jedan reljef:

 

 

 

Dva detalja iz unutarnjeg dvorišta u kojem se nalazi i dobro posjećeni restoran ''Stari grad'':

 

 

 

Međimurci su previše civilizirani da bi ovo oskvrnuli ušatim samoglasnikom:

 

 

Pozdrav staroj građevini koju bih volio opet posjetiti:

 

[Carpe Diem: Čakovec, 5. srpnja 2024.]

Ulaz u grad sa istočne strane:

 

 

Pokretni most:

 

 

Spomen ploča Nikoli Zrinskom Sigetskom:

 

 

Tri slike iz vanjskog dvorišta:

 

 

 

 

Planirao sam obići ovu ustanovu, ali sam vidio da sam u škripcu s vremenom. A protrčati kroz muzej petnaestak minuta i za to još dati 3 eura nije mi imalo smisla:

 

 

Spomenik prikazuje oproštaj Katarine Zrinske od muža Petra i Frana Krste Frankopana pred njihov odlazak u Bečko Novo Mjesto:

 

[Carpe Diem: Čakovec, 5. srpnja 2024.]

Jedna od zanimljivosti u parku:

 

 

 

Izgleda da dolazim na svoj prvi cilj...

 

 

... a to je Stari grad u Čakovcu:

 

 

Zapis o čakovečkom Starom gradu prenosim sa web stranice Muzeja Međimurja:

 

Čakovečki Stari grad najvrjedniji je kulturno-povijesni spomenik u Međimurju. Kao drveno utvrđenje vjerojatno postoji od druge polovice XIII. stoljeća i Čaka (Csáka) od plemenitog roda Haholda koji je Čakovcu ostavio i ime. Kao utvrđeni grad spominje se 1333. godine u ispravi kralja Karla Roberta. Onovremeni gospodari Lackovići, Celjski i Ernušti, redom najznačajnije plemićke obitelji Kraljevstva, do sredine XVI. stoljeća izgradili su prostrani dvor sa snažnim vanjskim obrambenim sustavom.

U ime naknade za sredstva uložena u obranu zemlje kralj Ferdinand I. Habsburški je 1546. godine Nikoli IV. Zrinskom (1508.-1566.) darovao Međimurje. Međimurje je tako došlo u posjed jedne od najznačajnijih obitelji u feudalnoj povijesti Hrvatske. Pet generacija Zrinskih gospodarilo je Međimurjem. Zrinski su redom bili hrvatski banovi, istaknuti ratnici protiv Osmanlija, graditelji, pjesnici, humanisti, poznavatelji i ljubitelji znanosti i umjetnosti, protivnici austrijskog apsolutizma i centralizma, a Nikola IV. Zrinski Sigetski i njegov praunuk Nikola VII. Zrinski Čakovečki i europski poznate ličnosti. Zbog stalne osmanlijske opasnosti Zrinski su izgradili obrambeni sustav na rijeci Muri, a čakovečki kastrum pretvorili u snažnu nizinsku renesansnu tvrđavu. Unutar zidina sagrađena je četverokutna palača s unutarnjim dvorištem.

 

Grb obitelji Ernušt:

 

 

Petar IV. Zrinski:

 

 

Nakon sloma zrinsko-frankopanskog ustanka 1670. godine čakovečko je vlastelinstvo došlo pod upravu Kraljevske komore, potom raznih zakupnika, a 1719. godine dobili su ga češki grofovi Althan. Novi su vlasnici grad zatekli u žalosnom stanju, a snažan potres koji je 1738. godine zadesio Međimurje gotovo je srušio tvrđavu i palaču. Althani obnavljaju i rekonstriraju kompleks: palači je dograđen drugi kat, a stari toranj iznad ulaza u palaču je zbog dotrajalosti porušen, te je sagrađen novi iznad ulaza u tvrđavu.

Althani Čakovečko vlastelinstvo i Stari grad prodaju 1791. godine grofovima Feštetić. To je vrijeme sloma feudalnog sustava i ubrzane kapitalizacije vlastelinstva. U Starom gradu je 1855. godine otvorena šećerana, 1871. godine Kotarski i Okružni sud, te Građanska, a od 1878. godine i Učiteljska škola.

Grof Eugen Feštetić prodao je 1923. godine Čakovečko vlastelinstvo i Stari grad zagrebačkoj tvrtki za promet drvom ''Slavonija d.d.'', a ova ga je 1933. prodala čakovečkom udruženju obrtnika. Tijekom mađarske okupacije u Starom gradu su smješteni represivni organi okupacijske vlasti. 1946. otvorena je Ekonomska škola i đački dom, a od 1954. godine grad je u vlasništvu Muzeja Međimurja Čakovec.

Danas je to spomenički kompleks nulte kategorije i središnji memorijalni prostor Međimurja. Njegovi bastioni, zidine, palača i perivoj srce su današnjeg modernog grada.

 

https://mmc.hr/starigrad_hr.html

 

Tlocrt starog grada Čakovca kojeg je izradio vojni inženjer Giovanni Giuseppe Spalla 1670. godine. Dvostruki opkop pratio je liniju vanjskih bedema, a na zemljištu između jaraka napravljene su patrolne staze i mjesta za okupljanja:

 

 

Stari grad Čakovec 1640. godine:

 

[Carpe Diem: Čakovec, 5. srpnja 2024.]

Milivoj Slaviček:

 

 

Franjo Punčec:

 

 

Aleksandar Benko:

 

 

Put u grad vodi preko ovog zapetljanog ŽPPR:

 

 

Dvije vizure modernog Čakovca:

 

 

 

Park pruža ugodnu hladovinu:

 

[Carpe Diem: Čakovec, 5. srpnja 2024.]

Grad Čakovec

 

Čakovec (mađarski Csáktornya) je grad na sjeveru Hrvatske i sjedište Međimurske županije. Nekada je cijelo Međimurje bilo jedna općina (Čakovec) dok je danas županija, ali pustimo po strani čuda teritorijalnog ustroja i lokalne samouprave mile nam domovine. Područje Grada sastoji se od 14 naselja - Čakovec, Ivanovec, Krištanovec, Kuršanec, Mačkovec, Mihovljan, Novo Selo na Dravi, Novo Selo Rok, Savska Ves, Slemenice, Šandorovec, Štefanec, Totovec i Žiškovec. Prema popisu iz 2021. godine administrativno područje Grada ima 27.266 stanovnika, od kojih u samom Čakovcu 15.160. Čakovec je jedina jedinica lokalne samouprave na području županije koja u razdoblju 2011.-2021. bilježi porast broja stanovnika (u cijeloj županiji zabilježen je pad od 8%).

 

Zastava s grbom Grada Čakovca:

 

 

Čakovec na satelitskoj snimci:

 

 

Kratak zapis o povijesti Čakovca prenosim sa službene web stranice Grada:

 

Prema dosad poznatim podacima, prvo naselje na današnjem području Čakovca podigli su Rimljani pod nazivom Aquama, kao utvrdu za vojne potrebe. Čakovec je ime dobio po grofu Dimitriju Csakyju (Čakiju), koji je početkom 13. stoljeća podigao drvenu utvrdu nazvanu ''Čakov turen''. Prvi puta izrijekom se Čakovec, kao utvrđeni grad, spominje 1333. godine u ispravi kralja Karla Roberta. Kroz svoju burnu povijest Čakovec je, kao i Međimurje, često mijenjao gospodare. Najznačajnije razdoblje je svakako 16. i 17. stoljeće, kada su u Čakovcu stolovali hrvatski banovi i vojskovođe iz obitelji Zrinski. Kroz više generacija obitelj Zrinski je od čakovečke utvrde stvorila jedan od najraskošnijih hrvatskih i europskih dvoraca toga doba.

 

Karlo Roberto Anžuvinac:

 

 

U to vrijeme grad je bio oaza civilizacije i kulture na vječno nemirnoj turskoj granici i mjesto na kojem su se donosile odluke od bitnog značaja kako za Hrvatsku i njeno srednjoeuropsko okruženje. U Čakovcu su održane banske konferencije za Nikole Zrinskog-Čakovečkog (1620.-1664.).

Poveljom Jurja IV. Zrinskog od 29. svibnja 1579. godine stanovnicima podgrađa čakovečke utvrde daje se status slobodnog trgovišta, čime je naselje dobilo osnovne atribute grada.

1848. godine Čakovec je proglašen slobodnim kraljevskim gradom. Izabrano je gradsko vijeće od 30 članova, njegov izvršni organ - Savjet Grada Čakovca od 10 članova te prvi gradonačelnik. Snažan gospodarski i društveni polet Čakovec doživljava u drugoj polovici 19. stoljeća izgradnjom željezničke pruge, jedne od prvih na ovim prostorima.

Ustrojavanjem jedinica lokalne uprave i samouprave, čime je Republika Hrvatska podijeljena na županije, te gradove i općine, Čakovec 1993. godine ponovo dobiva status grada.

 

https://www.cakovec.hr/web/o-gradu-cakovcu/#

 

Povelja privilegija koje je Čakovčanima dao Juraj IV. Zrinski 29. svibnja 1579. godine:

 

 

Dvije stare fotografije Čakovca:

 

 

 

Uz Čakovec i okolicu vezan je rođenjem ili boravkom čitav niz poznatih osoba. Među njima su plemićka velikaška obitelj Zrinski, skladatelji Josip Štolcer-Slavenski i Ljubo Kuntarić, književnici Josip Horvat i Milivoj Slaviček, slikar Gabrijel Horvat, glazbenici Lidija Bajuk i Boris Leiner, tenisač Franjo Punčec, gimnastičar Filip Ude te nogometni reprezentativci Aleksandar Benko, Drago Vabec, Srećko Bogdan, Robert Jarni i Dražen Ladić.

 

Josip Štolcer-Slavenski:

 

[Carpe Diem: Čakovec, 5. srpnja 2024.]

Blok kućica na izlazu prema Kotoribi. Ovdje nisam ulazio:

 

 

Signal:

 

 

Lijevo za Mursko Središće - Lendavu, desno za Kotoribu. Pruge se razdvajaju 2 km dalje kod stajališta Čakovec-Buzovec:

 

 

Pogled na kolodvor iz smjera istoka:

 

 

Dolazi Šved iz Murskog Središća:

 

 

 

Došlo je vrijeme da se uputim u grad. Ovaj informativni pano kod kolodvora poslužio je za opću orijentaciju, a dalje sam išao po intuiciji i prateći položaj Sunca. Niti sam imao kartu niti sam se raspitivao kod domorodaca, ali ni na jednom mjestu nisam imao dvojbu kamo ići. Što bi rekao ludi Mujo kucnuvši se o tintaru - ''bubreg radi'':

 

[Carpe Diem: Čakovec, 5. srpnja 2024.]

Zgrada kolodvora još jednom:

 

 

S lijeve strane je još jedno skladište, a ovo je drvene konstrukcije:

 

 

Pogled unatrag:

 

 

Simbioza Carga i Infre:

 

 

Slijepi kolosijek:

 

 

Ko? Kokalo.

Usput, tko može reći što je ovo:

 

 

Da ne zaboravim gdje sam:

 

[Carpe Diem: Čakovec, 5. srpnja 2024.]

Nastavljamo s HŽ Infrastrukturom, a ovo je pokojni vodotoranj:

 

 

Baraka nepoznate namjene:

 

 

Radije bih se penjao na Klek:

 

 

Ipak sam se preko ruševnih štengi popeo na plato za pretovar tereta, a to je ovo:

 

 

Nekada robno skladište:

 

 

 

Nije kosi toranj u Pisi nego stara pružna kolica:

 

 

Vagoni za prijevoz kamiona umorili su se od silnog rada u Spačvi pa sada odmaraju:

 

[Carpe Diem: Čakovec, 5. srpnja 2024.]

Ima firma Pružne građevine:

 

 

 

 

Ovo hibridno vozilo marljivo slaže drvene pragove:

 

 

Zanimljiv način prijenosa snage - umjesto kardana gume:

 

 

Ovo sve je složeno valjda za dionicu prema Macincu i Sloveniji(?):

 

 

Liči na bunker, a koja mu je namjena ne bih znao reći:

 

 

Mrtva priroda:

 

[Carpe Diem: Čakovec, 5. srpnja 2024.]

Sila puta krak:

 

 

Gdje je što:

 

 

 

 

Opet sam vani na friškom željezničkom zraku, taman na vrijeme da ispratim Šveda u Varaždin:

 

 

Lijevo za Varaždin, desno za Macinec (i dalje do Pragerskog):

 

 

Sjeverna strana kolodvora, kontejner nepoznate mi namjene:

 

 

Da vidimo što ima ovdje:

 

[Carpe Diem: Čakovec, 5. srpnja 2024.]

U radionu nisam dublje ulazio pa iz nje slijede samo četiri fotografije. Čini mi se da na prvoj u pozadini viri nos neke manevarske lokomotive:

 

 

 

 

 

Blok kućica mi je puno zanimljivija:

 

 

Ove štenge se ne slažu baš najbolje s mojom akrofobijom, ali se nekako dovuklo do gore...

 

 

... gdje me dočekao osmijeh ovog ljubaznog gospodina. I njemu sam poslao fotografiju:

 

 

Mehanizam za ručno okretanje skretnica vrijedi svakako pobliže razgledati:

 

[Carpe Diem: Čakovec, 5. srpnja 2024.]

Ovo prvi put vidim na službenim mjestima Hrvatskih željeznica:

 

 

Ne znam otkud se ovaj stvorio:

 

 

Peron je opustio:

 

 

Krećem najprije na zapadni kraj kolodvora:

 

 

Jedna od (bez)brojnih skretnica, a nosi broj 17:

 

 

Samo naprijed za nosom:

 

 

Izlazni signali:

 

 

Skretnica za kolosijek koji vodi u radionu za popravak vagona:

 

[Carpe Diem: Čakovec, 5. srpnja 2024.]

 

 

Prostor putničke blagajne:

 

 

 

I čekaonice su ukrašene slikama iz prošlosti pruge:

 

 

 

 

 

Dodajem da su i peron i unutarnje prostorije tako uredni čisti da bi se gotovo moglo jesti sa poda. Svaka čast. Kolodvor Čakovec je na mene ostavio vrlo dobar dojam.

[Carpe Diem: Čakovec, 5. srpnja 2024.]

Vozni red:

 

 

 

Na zgradi su se pojavile neke čudne pukotine. Ovo je slika iz putničkog prostora:

 

 

Posljedica:

 

 

Peron je ukrašen fotografijama iz povijesti prve željezničke pruge u Hrvatskoj:

 

 

 

 

Još tri sličice sa perona:

 

[Carpe Diem: Čakovec, 5. srpnja 2024.]

Jedan uvaženi forumaš je svojedobno postavio pitanje ''tko se normalan još vozi vlakom?''. Ja preventivno priznajem da nisam sasvim normalan jer se u starim danima vucaram i tandrkam prugama gdje je maksimalna brzina na poduljim dionicama 45 km/h, a ''lagane vožnje'' ne računam. Tako sam se uputio uglavnom sporovozno i u Čakovec, promijenio 8 (osam) vlakova i u njima proveo gotovo pola obdanice tj. sunčeve svjetlosti.

U Čakovcu sam boravio tri puta, ali samo na kratko vrijeme. Jednom sam bio s ekipom forumaške roštiljijade i dvaput poslom u tiskari ''Zrinski'' koja se nalazi u poslovnoj zoni. Sâm grad sjeverno od pruge praktično nisam vidio, pa sam odlučio pohoditi ga dok me noge još dobro služe. Putovanje je bilo relativno udobno, a promijenio sam osam vlakova - u dolasku 8021, 3054, 3004 i 3304, a u povratku 3403, 3015, 3069 i 8048. Tri presjedanja na dionici od cca 115 km, to je vjerojatno europski rekord. Koristio sam i raskoš voznog parka HŽ PP - Som prigradski, Som međugradski, Macosa i Šved.

 

Sa stajališta Sutla ispratilo me lijepo jutro i ljetno cvijeće u vlasništvu HŽ Infrastrukture:

 

 

Na 3054 čekalo se u Zaprešiću podulje vrijeme. Stigla je dupla garnitura, a prometnik je preko razglasa najavio da prvi dio vlaka ide u Zabok i drugi u Savski Marof. Lijepo, ali na čelu vlaka piše ''Harmica''. I što sad? Odlučio sam riskirati i poslušati najavu, a na izlasku iz kolodvora sam s blagom strepnjom promatrao kamo će vlak (s)krenuti. Srećom je išao u pravom smjeru, a ja sam razmišljao kako su se snalazili putnici koji su pokupljeni na stajalištima od Zapadnog kolodvora do Podsuseda.

Dionica Zaprešić - Zabok zaista impresionira udobnošću i brzinom vožnje. Majstor je između najava službenih mjesta na displeju prikazivao brzinu i uvijek je dosezala 119 km/h. U Zaboku sam presjeo u Macosu za Varaždin. Nisam neki veliki ljubitelj ovog prometala, ali je očito bila nedavno obnovljena, udobna i klimatizirana, bez jedne mrlje a kamo li grafita. U Varaždinu sam pak morao presjesti u Šveda za Kotoribu, također pošteđenog od manijaka sa sprejevima.

I tako sam konačno stigao u Čakovec, preživjevši dugo tandrkanje i mjestimično gmizanje od Zaboka do Varaždina.

 

Kolodvor Čakovec

 

 

Čakovec je kolodvor na pruzi M501 državna granica - Čakovec - Kotoriba - državna granica, na kilometarskom položaju 60+846. Ujedno je i odvojni kolodvor za pruge R201 Zaprešić - Čakovec i L101 Čakovec - Mursko Središće - državna granica. Od državne granice u smjeru Slovenije (Središče) udaljen je 9 km, od kolodvora Mala Subotica u smjeru Kotoribe 9 km, od kolodvora Varaždin u smjeru Zaprešića 11 km i od kolodvora Mursko Središće u smjeru Slovenije (Lendava) 17 km. Najveća dopuštena duljina vlakova na 5. i 6. kolosijeku iznosi 530 m, a najveća dopuštena brzina kroz kolodvor je 35 km/h.

 

Kolodvor Čakovec kao Csáktornya snimljen nepoznate godine:

 

 

Civilna strana:

 

 

Šefu kolodvora sam priopćio da imam namjeru malo slikati u području njegove nadležnosti, pitao me imam li dopuštenje, odgovorio sam da imam i htio sam mu pokazati, no odgovorio je ''ne treba''. I inače je svo osoblje koje sam sreo bilo izrazito susretljivo i rekao bih dobrodušno. Jedino što mi nije prijalo bio je nedostatak teretnih vlakova zbog zatvora pruge prema Macincu i Sloveniji. Što ćemo, tako biva kada se pruge zatvaraju zbog obnove.

 

Najprije sam prošetao duž starinskog i lijepo uređenog perona:

 

 

Dvije spomen ploče:

 

 

 

Na peronu sam sreo ovu trojicu veselih i simpatičnih dečkića s kojima sam se malo našalio. Rekli su da putuju u Središće. Nisam pitao koje, ali je je vjerojatno Mursko jer je pruga prema onom slovenskom zatvorena. Poslao sam jednom od njih sliku putem maila i ljubazno je zahvalio. To je mladež kakva nam treba:

 

[Putopisi u pripremi]

Putopis vjerojatno sutra:

 

[Prvo besplatno railfanovsko putovanje - Koprivnica 4. siječnja 2024.]

On 06. 01. 2024. at 1:11, Stojadin TMK101 said:

U kojim sve kolodvorima i stajalištima na prugi M201 su postojale kolodvorske ili stajališne zgrade koje su srušene sad ili prije bilo da su postale nepotrebne ili su sagrađene nove?

 

Tek sada vidim da nitko nije odgovorio na ovo pitanje. Koliko sam mogao primijetiti srušena je zgrada ex-kolodvora Vojakovački Kloštar, gradi se nova zgrada u Lepavini, a u bivšem službenom mjestu Prikraj zgrada je još čitava i poluzatrpana. Ne znam je li se nešto promijenilo od 4. siječnja do danas.

[Carpe Diem: Duga Resa, 6. lipnja 2024.]

13 sati, mgalic2 said:

@Stanley, ja se nadam da Vlada neće ukinuti povlastice

 

Nadam se i ja, iako sam blago skeptičan. Iduće godine nema nikakvih izbora, osim predsjedničkih koji su za ovu temu irelevantni. 

[Carpe Diem: Duga Resa, 6. lipnja 2024.]

Na željeznici je puno toga izgubilo nekadašnju svrhu, pa i ovi prijelazi koji su služili kolicima za pretovar brzovozne robe:

 

 

Nadao sam se da ću uhvatiti bar jedan teretnjak jer sam ih u putovanju prema Dugoj Resi vidio sijaset - tri u kolodvoru Hrvatski Leskovac, dva u Zdenčini, jednog u Jastrebarskom i jednog u Draganićima. Želju mi je u zadnji čas ispunio ovaj kojeg smo pretekli u Hrvatskom Leskovcu. Smjestio se na četvrtom kolosijeku i čeka križanje:

 

 

 

 

 

 

I za kraj evo mi Soma za povratak:

 

[Carpe Diem: Duga Resa, 6. lipnja 2024.]

Kolodvor (2)

 

 

 

 

 

Stara željeznička zgrada:

 

 

Izlaz iz kolodvora u smjeru Mrzlog Polja:

 

 

Som za Ogulin mi je zamalo utekao. Došuljao se u kolodvor dok sam imao kratko bavljenje u prostoriji za naročite namjene pa sam ga ulovio tek na odlasku:

 

[Carpe Diem: Duga Resa, 6. lipnja 2024.]

Iz rijeke vire stupovi nekadašnjeg mosta:

 

 

 

Neka stara građevina:

 

 

Mrežnica uzvodno:

 

 

 

Siva čaplja vreba plijen:

 

 

Vrijeme je da se vratimo na nultu točku...

 

 

... i uputimo se prema sjevernoj strani kolodvora, a tamo ima nešto žuto:

 

[Carpe Diem: Duga Resa, 6. lipnja 2024.]

Možda nekome dobro dođe:

 

 

A ovdje ćemo se malo zadržati:

 

 

Šetalište uz rijeku:

 

 

Splav:

 

 

 

Kraška ljepotica naprosto mami poglede:

 

 

[Carpe Diem: Duga Resa, 6. lipnja 2024.]

Antun Stipančić (1949.-1991.):

 

 

Duga Resa ne obiluje kulturno-povijesnim znamenitostima. Svakako najvrijedniji arhitektonski spomenik je crkva Svetog Petra, koja se spominje prvi puta 1334. godine. Temeljito je obnovljena 1726. Ova barokna crkva građena je na mjestu gdje je u rimsko doba bio grad. U samu crkvu uzidani su reljefi iz rimskog doba, pretpostavlja se da je crkva građena od kamenja iz ruševina nekadašnjeg rimskog grada čiji ostaci se naziru u riječnom koritu. Crkva je okružena zidom, starim kao i ona sama. Ispred crkve je stablo lipe koje je staro kao i crkva. Nažalost nisam imao vremena otići do nje jer je dosta udaljena od kolodvora, stoga koristim fotografiju sa interneta:

 

 

Staza koja me povela sa kolodvora izbija izravno na ovu građevinu. Župna crkva sv. Antuna Padovanskog u Dugoj Resi, izgrađena 1934. godine na mjestu starije kapele:

 

 

 

Kažiput:

 

 

Dvije fotografije gradskog područja, tek toliko da se nađe: