[Carpe Diem: Kukača i Tounj, 14. travnja 2024.]

14 sati, DB said:

Za zaštitne signale odvojne skretnice kamenolomskih kolosjeka.

 

To sam i ja pomislio u prvi mah. Zvuči logično, ali ima jedna nevolja - žicovod je usmjeren na kontra stranu, u smjeru Gornjih Dubrava. Skretnica je u smjeru Kukače. Ili su napravili neko ''koljeno'' pa negdje okrenuli žicovod za 180°? To već zvuči nelogično.

Ili je štitni signal bio negdje kod stajališta? Skretnica je udaljena odokativno oko 1 km.

[Carpe Diem: Kukača i Tounj, 14. travnja 2024.]

13 sati, mgalic2 said:

Imam osjećaj da ti zmije nikako ne leže...😁

 

Nemam baš serpentofobiju, ali ne volim zmije u svojoj blizini. Zmijoljupci su i inače rijetka bića, a prosječan homo sapiens ima averziju prema svim gmizajućim stvorenjima.

Zmija sam se u životu nagledao, a oko Sutjeske, na jezeru kod Virovitice i u Odranskom polju bile su doslovce na svakom koraku. Ne plaše me i ne ubijam ih ako ih sretnem nego ih nastojim otjerati. Prije nekoliko godina, nedugo nakon useljenja u kuću u Šenkovcu, našao sam malu zmijicu neutvrđene sorte u sobi gdje je inače boravila moja unuka. Lansirao sam je tamo gdje spada - u prirodu (čitaj susjedov voćnjak  ).

Na putovanjima mi jednostavno ne prija pomisao da me pikne kakav poskok, ili neka druga puzajuća ili leteća neman (naročitu averziju imam prema stršljenima), jer bi to poremetilo plan i upropastilo doživljaj. As simple as that.

[Carpe Diem: Kukača i Tounj, 14. travnja 2024.]

To je onda super. Meni su se kolosijeci učinili previše zapuštenim, ali je vjerojatno riječ o talogu prašine od obrade kamena.

[Carpe Diem: Kukača i Tounj, 14. travnja 2024.]

Jedan pogled niz peron:

 

 

Možda je ovdje nekada bila brklja?:

 

 

Umjesto šlipera stare palete:

 

 

Stari natpis je dijelom izbrisan. Ostavljeno je samo ''industrija'' da ne bi netko pomislio kako je riječ o poljoprivredi:

 

 

Jedini teretnjak danas. Zapravo jedini kojeg sam uhvatio jer ih je putem bilo više - po jedan u Generalskom Stolu i tri u Gornjim Dubravama. Ovog smo pretekli u kolodvoru Draganići:

 

 

 

Za kraj pozdrav od vašeg izvjestitelja:

 

[Carpe Diem: Kukača i Tounj, 14. travnja 2024.]

Onaj cestovni nadvožnjak mami na obilazak:

 

 

Naravno da nisam odolio napasti:

 

 

Cesta vodi u veliki kamenolom:

 

 

Eksploatacija vapnenca u kamenolomu Tounj počela je usporedno s izgradnjom željezničke pruge Karlovac - Rijeka 1870. godine. Kamen je korišten za izgradnju gornjeg sloja pruge i za razne željezničke objekte, a kasnije za održavanje. Igrađen je i industrijski kolosijek za utovar i otpremu kamenog materijala. Izgradnjom visokih peći u Željezari Sisak vapnenac je korišten i za njezine potrebe. Od 1950. godine kamenolom se nalazio u sklopu poduzeća ''Granit'' iz Zagreba kao samostalni pogon, a od 1957. djeluje kao samostalno poduzeće pod nazivom ''Industrija kamena Tounj'''. Nakon 1990. godine, tokom ''slavne'' pretvorbe i privatizacije, kamenolom je mijenjao vlasnike (od kojih su neki kazneno gonjeni zbog prijevare) i pao pod stečaj da bi 2013. dobio koncesiju 350.000 m3 kamena godišnje do kraja 2028. godine. Danas je u sastavu riječkog poduzeća ''Rudar d.o.o. pogon Tounj''.

 

Ako postoji prijevoznik podesan za prijevoz proizvoda od kamena to je željeznica. No industrijski kolosijeci se po svemu sudeći ne koriste:

 

 

 

U neka bolja željeznička vremena služili su svrsi:

 

 

Uhvatilo se i nešto živog prometa:

 

 

[Carpe Diem: Kukača i Tounj, 14. travnja 2024.]

Evo me napokon na cilju:

 

 

 

Tounj je stajalište na pruzi M202 Zagreb Glavni kolodvor - Rijeka, na kilometarskom položaju 520+107. Najveća dopuštena brzina vlakova u prolazu je 75 km/h, kao i na cijeloj dionici Donje Dubrave - Oštarije.

 

Zgrada je bogomdana za neki film strave i užasa:

 

 

 

 

 

 

Ovdje je bio neki žicovod, vjerojatno za brklju negdje. Jer što će Tounju signal?

 

[Carpe Diem: Kukača i Tounj, 14. travnja 2024.]

Prešao sam otprilike trećinu puta i shvatio da neću imati vremena spustiti se skroz dolje i vratiti se na vrijeme, stoga samo jedna snimka špilje iz daljine:

 

 

Kad sam već tu vrijedi zabilježiti i pogled na jedno ugarsko građevinsko nasljeđe:

 

 

Nakon malo motanja simte-tamte našao sam još jednu ciljanu građevinu:

 

 

To je župna crkva svetog Ivana Krstitelja: Zapis o ovoj zanimljivoj građevini prenosim sa web stranice Grada Ogulina:

Na mjestu današnje crkve bila je starija župna crkva čija se gradnja spominje nakon odlaska Turaka oko 1700. godine. 1827. obnovljena je i dograđena, ali je zbog dotrajalosti 1895. srušena i zalaganjem tadašnjeg župnika Josipa Broza, na istom mjestu 1897. izgrađena je

današnja neogotička crkva. Osmog studenog iste godine posvetio ju je ogulinski župnik Ante Perković. Smještena je u središtu starijeg naselja, na povišenom mjestu. U blizini crkve je župni dvor iz 1824. godine.

Projekt je izradio Hermann Bollé, graditelj zagrebačke katedrale, pa vanjski izgled crkve ima dosta detalja i sličnosti s katedralnom crkvom u Zagrebu. U zidu starog tornja-zvonika napravljen spojni otvor i izrađene su stube radi povezivanja s novom crkvom.

Građevina je puna velikih lučnih prozora, raznih izbočenja i detalja. Arhiktet Bollé nadzirao je kompletnu gradnju i napravio nacrte za opremu, osim za glavni drveni oltar koji je 1902. projektirao Stjepan Podhorsky. Crkva je trobrodna građevina s križnim stropom oslonjenim na četverokutne stupove ugrađene u bočne zidove. Podijeljena je u pet segmenata, od kojih je završni suženi polukružni prostor i sakristija. Iza glavnog oltara stoji velika slika Sv. Ivana dok krsti Isusa na rijeci Jordanu. Pokrajni oltari posvećeni su Majci Božjoj i Srcu Isusovom. Ulaz je ispod balkona s pjevalištem i orguljama.

 

https://www.ogulin.hr/zupna-crkva-sv-ivana-krstitelja-tounj/

 

Hermann Bollé:

 

 

Još dvije slike crkve:

 

 

 

Uz nju su i ostaci neke davne građevine:

 

 

I došlo je vrijeme za povratak na prugu. Imao sam dosta teškoća dok nisam našao domoroca koji me uputio u pravom smjeru, preko ove asfaltne baze:

 

[Carpe Diem: Kukača i Tounj, 14. travnja 2024.]

U istoj zgradi je i poštanski ured. Sudeći po radnom vremenu spao je na niske grane:

 

 

Spomenik kamenolomcu, hranitelju tounjskih obitelji:

 

 

 

Za oko mi je zapeo ovaj lijep mural na zgradi preko puta općine:

 

 

Malo lokalne faune:

 

 

Jedan pogled na predivan okoliš:

 

 

Zaintrigirale su me prve dvije lokacije na smjerokazu:

 

 

Ne čini se predaleko pa se spuštam niz ovu stazu. Oprezno, jer su zmije ovdje česta pojava:

 

[Carpe Diem: Kukača i Tounj, 14. travnja 2024.]

Slijedeći uputu sa prethodne ploče ovdje sam skrenuo lijevo:

 

 

Dva ruralna motiva:

 

 

 

Što, zar opet dobrodošlica? Shvaćam, napravio sam pokret u obliku udice. Dobro vas našao i drugi put:

 

 

Ovo mu dođe kao glavna ulica:

 

 

U njoj je zgrada u kojoj je sjedište općine:

 

 

Tekst mi izgleda malo smotan, ali nećemo cjepidlačiti:

 

 

Općinu čuva rimski vojnik, replika jednog kipa sa mosta:

 

[Carpe Diem: Kukača i Tounj, 14. travnja 2024.]

Tounj

 

Tounj je sjedište istoimene općine površine 95 km2 s 7 naselja - Gerovo Tounjsko, Kamenica Skradnička, Potok Tounjski, Rebrovići, Tounj, Tounjski Tržić i Zdenac. Prema popisu stanovništva iz 2021. godine na teritoriju općine živjela su ukupno 1.002 stanovnika, od kojih u samom Tounju 323. U odnosu na popis iz 2011. općina je  izgubila 13% stanovništva. Tounj je jedna od minijaturnih općinićica koje su po Hrvatskoj iznikle kao gljive poslije kiše, a kopne kao snijeg na suncu.

Dan Tounja je 24. lipnja na dan rođenja sv. Ivana Krstitelja. Naselje se nalazi na Jozefinskoj cesti Karlovac - Josipdol - Senj (danas državna cesta D23 Duga Resa - Josipdol - Žuta Lokva - Senj).

 

Zastava s grbom općine Tounj:

 

 

Tounj na satelitskoj snimci:

 

 

Prema narodnoj predaji, u pećini iz koje izvire rijeka Tounjčica utvrdile su se protiv Turaka tri hrvatske obitelji - Fumić, Juraić i Rebrović. Oni se smatraju osnivačima i prvim graditeljima grada Tounja. Ime Tounja potječe od riječi Htone što označava jezero ili duboku vodu. Grad Tounj spominje se prvi put u povijesnim spisima 1481. godine kao vlasništvo kneza Stjepana II. Frankopana. S vremenom je grad bio napušten, a 1577. je pripojen krajiškoj graničarskoj upravi i ponovo naseljen. Za vrijeme Vojne Krajine pripadao je Ogulinskoj pukovniji.

Krajem XVIII. stoljeća kroz Tounj je izgrađena Jozefinska cesta koja spaja Karlovac i Senj. Tada je Tounj dobio svoju najpoznatiju znamenitost, dvokatni most koji premošćuje kanjon rijeke Tounjčice.

 

Nadgrobna ploča Stjepana II. Frankopana:

 

 

Stari grad Tounj u XVIII. stoljeću, autor crteža Václav Anderle:

 

 

Stari grad Tounj 1895. godine, autor nepoznat:

 

 

Da vidimo što nam nudi današnji Tounj. Za početak nudi gomilu smjerokaza kojih ima gotovo više nego stanovnika. Ali su vrlo korisni za orijentaciju među brežuljcima po kojima je naselje rasuto:

 

 

 

[Carpe Diem: Kukača i Tounj, 14. travnja 2024.]

 

 

Dok sam prelazio sa jedne na drugu stranu mosta prepala me kolona od desetak ''Anđela pakla''. Jurili su preko stotke:

 

 

Jedna od spomen ploča. Svi kipovi i obje ploče rekonstruirani su nakon Drugog svjetskog rata:

 

 

Na drugom kraju mosta...

 

 

... i pogled u dubinu:

 

 

Dobro vas našao:

 

[Carpe Diem: Kukača i Tounj, 14. travnja 2024.]

Nedaleko mosta uređeno je lijepo malo izletište:

 

 

 

 

 

Valja se popeti na most:

 

 

A na mostu pogledati kipove rimskih vojnika:

 

 

 

[Carpe Diem: Kukača i Tounj, 14. travnja 2024.]

Prvi kat mosta izgrađen je 1775. godine za vrijeme početka gradnje Jozefine pod nadzorom graditelja i projektanta pukovnika Vincenza Giorgia Struppija. Most je u čast austrijskog cara i hrvatskog kralja Josipa II. nazvan Josipovim mostom, a prvotni se graditelj inspirirao starorimskom arhitekturom. Godine 1836., prilikom obnove ceste, pod vodstvom majora Josipa Kajetana Knežića dograđen je i drugi kat čime je most dobio svoj konačni izgled. To je jedini dvokatni most u Hrvatskoj i ovome dijelu Europe, te jedini most koji je na sebi imao kipove i spomen ploče.

Na prvoj ploči od bijelog vapnenca bio je tekst:

ARDUAE VIAE MONUMENTO

QUA

ANNO MDCCLXXV III MAJI

ROMANUS IMPERATOR JOSEPHUS II

PATRIAE PATER PRIMUS VENIT

NOVAMQUE EXTRUI

AUGUSTE IUSSIT

FELICISSIMO EXECUTORE COLONELLO

STRUPPI

(U spomen napornu putu kojim je godine 1775. u svibnju Rimski car Josip II., otac domovine, prvi došao i višnjom voljom naredio da se nov put izgradi pod vodstvom presretnog izvođača pukovnika Struppija)

Na drugoj ploči od tamnog vapnenca nalazio se tekst:

FERDINANDUS  I

AUSTRIAE IMPERATOR PIUS FELIX

AUGUSTUS

PONTI

A DIVO JOSEPHO II ROMANORUM

IMPERATORE

INTER PRAERUPTA EXTRUCTO

NOVUM FACILIOREM ACCESSUM

SUPERINSTRUIT

VIAMQUE TOTAM REFECIT

MDCCCXXXVI

PER KAJETANUM KNESICH SUPREMUM

VIGILIARUM PRAEFECTUM

(Ferdinand I., imperator Austrije, pobožni, sretni, uzvišeni, mostu od božanskog Josipa II., rimskog imperatora podignutom među strmim obalama nadogradio je novi lakši prilaz i čitavu cestu obnovio 1836. po Kajetanu Knežiću vrhovnom zapovjedniku graničara)

 

Josip Kajetan Knežić:

 

 

Vrijedi se spustiti i pobliže razgledati impozantnu građevinu:

 

 

 

Tounjčica iza mosta:

 

 

 

Prelivna brana je suha...

 

 

... a voda teče kroz ova dva kanalića:

 

 

Vodomjer:

 

[Carpe Diem: Kukača i Tounj, 14. travnja 2024.]

Kukača nije samostalno naselje nego je zaselak sela Kamenica Skradnička, stoga o njoj nema posebnih zabilješki.

Udaljenost Kukača - Tounj prugom iznosi 2.189 m, a državnom cestom D23 cca 3 km. Relaciju računam ''od vrata do vrata'' tj. od jednog do drugog službenog mjesta HŽ Infrastrukture. Namjeravao sam odpješačiti ta minorna tri kilometra, to mi nikada nije bio problem, ali mi se jedan mještanin ponudio da me preveze do Tounja automobilom. Naravno da mi je dobro došlo jer mi je raspored bio zgusnut između jedina dva vlaka koji mi odgovaraju. Nedjelja je i vozni red je prorijeđen.

 

Sa pruge idemo na cestu:

 

 

Jozefina i čuveni most

 

Riječ je o Jozefini ili Jozefinskoj cesti, danas D23. Ime je dobila po Josipu II. (1780.-1790.), inicijatoru izgradnje ceste i sinu austrijske carice Marije Terezije. Izgradnji ceste prethodila je zapovijed zapovjedništva Vojne krajine 1762. godine da se održi sastanak knezova i starješina oko dogovora o gradnji ceste Karlovac - Senj preko Kapele. Cesta je izgrađena trasom starog karavanskog puta preko Velike Kapele. Trasa Jozefine vodi iz Karlovca preko Josipdola, Brinja i prijevoja Vratnik do Senja. Građena je između 1765. i 1779. godine, a njezina ukupna dužina je 115 km. Izgradnja Jozefine uveliko je utjecala na razvoj Brinja i oštarijsko-josipdolskog prostora, a naročito Senja, uz Karlobag najpovoljnije smještene luke na izlazu karavanskih puteva iz zaleđa. Izgradnjom ceste došlo je do proširenja senjske luke i povećanja njezinog prometa. Danas je atraktivna za sve brojnije turiste.

 

Ceste od Karlovca prema moru izgrađene u XVIII. stoljeću:

 

 

Obelisk u Karlovcu koji označava početak Jozefinske ceste i udaljenosti u austrijskim miljama:

 

 

Zaprega na Jozefini u stara vremena, autor nepoznat:

 

 

Ovo je najpoznatiji objekt na cesti - kameni dvokatni most preko rijeke Tounjčice:

 

 

Tounjčica je rijeka duljine 12,5 km. Izvor joj je u špilji ispod brda Krpel u Tounju, a utječe u Mrežnicu kod istoimenog sela. U rijeci živi stenoendem Ogulinska špiljska spužvica (Eunapius subterraneus), iznimno rijetka i ugrožena vrsta, a od riba potočna i kalifornijska pastrva, štuka, mrena, podust, plotica, klen, linjak i grgeč.

 

Tounjčica:

 

 

Ogulinska spiljska spužvica (Eunapius subterraneus), foto B. Jalžić:

 

 

Znamenita građevina vrijedna je opširnijeg osvrta:

 

[Carpe Diem: Kukača i Tounj, 14. travnja 2024.]

Izlazak na friški zrak. Kolodvor miruje, ali samo privremeno:

 

 

Kolodvorske serpentine:

 

 

 

 

S obzirom na vijugavost kolodvora potreban je ponavljač predsignala. Gornja žuta i donja bijela svjetlost znače ''Glavni signal signalizira Stoj'' (ovo sam lijepo rekao, a prepisano je iz Signalnog pravilnika )

 

 

Može li netko podsjetiti što znače KL, R, D i h?:

 

 

Padokaz, bolje rečeno usponokaz, je jasan:

 

 

Garaža, drvarnica, ili...?

 

[Industrijski kolosijeci u Metkoviću (ili ono što je ostalo od njih)]

Propala jedna država i nakon nje propalo manje-više sve (ovo nije ''jugonostalgija'' nego činjenica).

A za Tarzana i vegetaciju lako, čuvaj se ti zmija. Koliko čitam dobro su urodile ove godine i to kao rane sorte.

[Carpe Diem: Kukača i Tounj, 14. travnja 2024.]

''Kam te vrag nosi?'' pitao bi netko od starijih iz naše familije iz Ivanić Grada kada bi koji klinac (s)krenuo u neko opasno, zabranjeno ili naprosto neuobičajeno mjesto. Hmm... Pruga može bez mene, ali ja bez nje ne mogu. Nikada previše dobrih putovanja, a ovaj put odlučio sam se za dva međusobno bliska i relativno zanemarena službena mjesta - kolodvor/ukrižje Kukača i stajalište Tounj na pruzi Zagreb - Rijeka. Na prvi pogled ne izgledaju kao neke posebno atraktivne lokacije, no meni su bile privlačne jer je uvijek dobro istražiti poneko novo područje i upoznati okolicu.

Od Sutle do Zagreba koristio sam vlak 8009, od Zagreba do Kukače vlak 4050, od Tounja do Zagreba vlak 4059 i od Zagreba do Sutle vlak 8032. Sva četiri Somovi, ujutro blago zagrijani i kasnije prikladno rashlađeni, svi bez gužve i sve u svemu jedno udobno putovanje. Zanimljivo, u prošlom voznom redu moga sam putovati i nagibnim vlakom jer je jutarnji ICN iz Zagreba stajao u Kukači radi križanja. Bavljenje je bilo objavljeno u putničkom voznom redu, dakle vlak je morao stati i ako nije bilo križanja. Mogu si zamisliti izraz lica konduktera i prometnika ako bi vidjeli lika koji putuje elitnim vlakom do nekakve Kukače.

U ovom putopisu stjecajem okolnosti nema puno vlakova, ali zato ima drugih meni zanimljivih stvari. Pa tko voli neka mi se pridruži u ovom otkrivanju novih područja..

 

Kukača

 

 

Kukača je međukolodvor/ukrižje na pruzi M202 Zagreb Glavni kolodvor - Rijeka, na kilometarskom položaju 522+296. Od susjednog kolodvora Gornje Dubrave u smjeru Zagreba udaljen je 6 km, a od kolodvora Oštarije u smjeru Rijeke 5 km. Prema Izvješću o mreži za 2025. godinu najveća dopuštena duljina vlakova na 1. i 2. kolosijeku ovisno o smjeru vožnje je 531-584 m, a najveća dopuštena brzina kroz kolodvor je 75 km/h.

S obzirom na namjenu isključivo za križanja vlakova kolodvor Kukača ne nudi neke naročite atrakcije, ali se ipak nađe poneki prizor vrijedan zabilješke u slici.

 

Sa visine liči na zmiju:

 

 

Ljubazan i susretljiv gospodin prometnik zaslužuje više od jedne fotografije:

 

 

 

Dvije sličice iz prometnog ureda...

 

 

 

... i dvije iz čekaonice za putnike:

 

 

 

[Putopisi u pripremi]

Danas dvije lokacije, putopis sutra:

 

 

[Carpe Diem: Varaždin, 6. travnja 2024.]

Tokom bavljenja u kolodvoru ulovio sam dva teretna vlaka, oba nakrcana tucanikom i oba u smjeru Koprivnice. Pretpostavljam da idu na remont pruge Kloštar - Pitomača, ali to je samo nagađanje. Ovakvi vagoni se inače rijetko viđaju pa evo osobne iskaznice:

 

 

Na čelu garniture je 2044-023 privatnog operatera:

 

 

 

Ode i on svojim putem:

 

 

 

Od ostalih vozila tu je dremljivi i naravno usvinjeni Šved:

 

 

 

Za povratak me dopala friško ofarbana i sređena Macosa. Nemam primjedbi:

 

 

Kakvi su dojmovi na kraju? Uglavnom jako dobri. Prekrasan dan koji više priliči kraju svibnja i udobno putovanje, meni sasvim dosta. Jedino mi je žao što nisam imao vremena obići i predstaviti druge znamenitosti prelijepog Varaždina. Za to bi trebalo provesti u gradu minimalno jedan cijeli vikend. No, ako posluži zdravlje, vidimo se mi opet.

[Carpe Diem: Varaždin, 6. travnja 2024.]

Trg kralja Tomislava, varaždinski korzo:

 

 

 

Gradska vijećnica, jedna od najstarijih u Europi. Sjedište gradske vlasti ovdje je smješteno od 1523. godine, a današnji izgled zgrada je dobila 1791. nakon što je stara vijećnica izgorjela u požaru:

 

 

Palača Drašković iz druge polovice XVIII. stoljeća. Grof Franjo Nadasdy nastanio se 1756. godine u palači te je Varaždin postao glavni grad Kraljevine. U ovoj palači zasjedao je Hrvatski sabor, a od 1767. godine palača je bila i sjedište Kraljevskog namjesničkog vijeća. Na kamenom portalu nalazi se pozlaćeni grb obitelji Drašković:

 

 

Isusovački samostan s kraja XVII. stoljeća, kasnije samostan pavlina, najvrijedniji je arhitektonski kompleks grada iz vremena ranog baroka. Danas je u njemu Fakultet organizacije i informatike:

 

 

Meteorološki stup:

 

 

Historicistička zgrada varaždinske Prve gimnazije, izgrađena 1870. godine po nacrtima bečkog arhitekta H. Neumanna:

 

 

I evo me natrag na kolodvoru, a tamo se opet može svašta vidjeti:

 

[Carpe Diem: Varaždin, 6. travnja 2024.]

Uršulinski samostan i crkva Rođenja Isusova iz 1729. godine. Sestre uršulinke došle su u Varaždin iz Bratislave 1703. godine. Zvonik crkve smatra se jednim od najljepših u gradu:

 

 

Stari grad je najznačajnija povijesna građevina Varaždina. Utvrda se prvi put spominje u XII. stoljeću, a današnji izgled potječe iz XIV. i XVI. stoljeća. Krajem XIV. stoljeća došla je u posjed grofova Celjskih i iz tog vremena potječe središnja kula oko koje su se izvorno nalazile drvene palisade. U XVI. stoljeću utvrda je pregrađena u suvremenu renesansnu fortifikaciju, a pregradnju je vodio graditelj talijanskog porijekla Domenico dell'Allio. Pod kraj XVI. stoljeća došla je u posjed plemićke obitelji Erdödy koja je izvela manje adaptacije u stilu baroka. Stari grad je 1925. godine predana Gradu Varaždinu i otada se u njoj nalazi Gradski muzej:

 

 

Kula stražarnica:

 

 

Ovo me posebno zanima:

 

 

U muzeju sam vidio mnoštvo zanimljivih izložaka i posjet preporučam svakome, ali fotografiranje nažalost nije dopušteno. Stoga se moram ograničiti na tri fotografije dvorišta snimljene sa balkona:

 

 

 

 

Ponovo u gradu - sjedište Varaždinske županije. Palača je izgrađena 1770. godine prema projektu graditelja Jakova Erbera:

 

[Carpe Diem: Varaždin, 6. travnja 2024.]

Fontana:

 

 

Zgrada Hrvatskog narodnog kazališta izgrađena 1873. godine prema projektu bečkih arhitekata Ferdinanda Fellnera i Hermanna Helmera:

 

 

 

Zgrada pošte izgrađena 1902. godine u stilu secesije prema projektu državnog nadinženjera Lazara Nikolića:

 

 

Župna crkva svetog Nikole biskupa postojala je još u Srednjem vijeku, a zvonik potječe iz XV. stoljeća. Današnja je crkva izgrađena u doba baroka od 1753. do 1758. godine prema projektu domaćeg graditelja Šimuna Ignaca Wagnera:

 

 

 

Franjevački samostan i crkva svetog Ivana Krstitelja iz 1713. godine. Crkva je izgrađena na temeljima stare crkve, a današnji izgled samostana potječe iz 1632. godine:

 

 

Kip Grgura Ninskog:

 

[Carpe Diem: Varaždin, 6. travnja 2024.]

Miroslav Šicel:

 

 

Miljenko Stančić:

 

 

Šetnju sam započeo kroz ovaj park:

 

 

Uz park je i impozantna sakralna građevina. Varaždinska katedrala Uznesenja blažene Djevice Marije na nebo jedna je od najznačajnijih ranobaroknih građevina u sjevernoj Hrvatskoj. Izgradili su je Isusovci od 1642. do 1646. godine, a gradnju je financirao grof Gašpar Drašković. Status katedralne crkve dobila je utemeljenjem Varaždinske biskupije 1997. godine:

 

 

 

 

 

Palača Zakmardy, građena kao sjemenište za učenike Isusovačke gimnazije 1672. godine. Troškom Ivana Zakmardyja izgradili su je varaždinski graditelji Jakob i Blaž Jančić:

 

[Carpe Diem: Varaždin, 6. travnja 2024.]

Varaždin je grad duge i bogate povijesti. Još u rimsko doba ovim područjem je prolazila cesta koja je povezivala Poetovio (Ptuj) i Mursu (Osijek), a naselje se prvi put spominje u pisanom obliku 1181. godine u ispravi ugarsko-hrvatskog kralja Bele III. pod imenom Guarestin. Grad je nastao kao naselje obrtnika i trgovaca uz srednjovjekovni castrum na raskrižju starih rimskih prometnica. Kralj Andrija II. (II. András) dodijelio je 1209. Varaždinu status slobodnog i kraljevskog grada čime su građani dobili pravo na izbor gradskog suca, kojega su birali između sebe, a koji je upravljao gradom. Poveljom su određene i dužnosti građana da sakupe po 12 denara od svake kuće, a kod izbora župana na Dan svetog Martina morali su dati 20 kablova vina, 100 hljebova kruha i jednog vola. Na području grada nastala su dva teritorija, područje slobodnog i kraljevskog grada Varaždina i područje tvrđe, koja će se 1861. godine ujediniti u teritorij grada Varaždina.

 

Andrija II. (II. András)

 

 

Varaždinska tvrđava bila je sjedište varaždinskih župana. Od 1607. godine i povelje kralja Rudolfa II. Habsburškog članovi bogate plemićke obitelj Erdödy postajli su nasljedni župani Varaždinske županije. Građani Varaždina često su morali braniti svoja prava te su se zbog toga sukobljavali s vlasnicima Staroga grada, obiteljima Ungnad i Erdödy. Među vlasnicima Staroga grada iz obitelji Erdödy bilo je i nekoliko hrvatskih banova - Tomo Erdödy, Sigismund Erdödy, Nikola Erdödy i Ivan II. Nepomuk Erdödy.

Grad je doživio nekoliko velikih napada različitih vojski kao što su bile provala Mongola 1241. i 1242. godine i palež grada od vojske Ivana Hunjadija 1446. godine, nakon neuspješnog osvajanja tvrđave. Isto su tako dinastičke borbe 1527. godine između pristalica Ferdinanda Habsburškog i Ivana Zapolje rezultirale opsadom grada.

Godine 1406. kralj Sigismund potvrio je ispravu kojom Varaždinci imaju pravo održavati godišnji sajam koji je trajao tjedan dana, a 1431. godine dobili su privilegij trgovanja po cijelom kraljevstvu. Grof Ulrich Celjski im je 1448. godine potvrdio povlastice za jakobovski sajam koji je trajao osam dana, a odvijao se sjeverno od Staroga grada, u predgrađu.

Podaci o dobro organiziranoj gradskoj upravi potječu iz XV. stoljeća. Na čelu grada bio je gradski sudac koji je biran prve nedjelje iza Martinja, na godinu dana. Istog dana birani su i prisežnici - 12 ih je birala općina, a 12 predlagao gradski sudac. Sudac i prisežnici činili su gradsko zastupstvo koje je imalo upravnu i sudačku vlast, te se na taj način brinulo o uređenju gradskog života, o cijenama, gradskim mjerama i o obrani grada. Za sigurnost grada brinula su se dva stražara, 4 kvartara, jedan kapetan i čuvari gradskih vrata, a gradski službenici bili su i tržni nadzornik, kmetski sudac, upravitelj gradske nemoćnice i bilježnik.

Porastom opasnosti od prodora Osmanlija područje Varaždina dobilo je na pragu XVI. stoljeća veliko značenje i u obrani okolnog područja, a posebice Štajerske. Grad je oslobađan nekih poreza u doba kralja Ludovika II. 1516., Jurja Brandenburškog  te kralja Ferdinanda I. 1541. godine zbog potrebe da se što bolje utvrdi. Tokom XVI. stoljeća Varaždin je postao jedna od glavnih utvrda Slavonske granice koja je predstavljala dio obrambenog pojasa od Sedmogradske (Erdelj) do Jadranskog mora. Zbog velike ratne opasnosti važno mjesto zauzela je modernizacija i obnova postojećih te izgradnja novih utvrda pa su štajerski staleži financirali renesansnu obnovu varaždinske utvrde kojom je rukovodio glavni fortifikator Vojne granice Domenico de Lalio. Varaždin je pretrpio i brojne katastrofe poput nekoliko velikih požara i epidemija kuge.

Gospodarstvo u XVI. i XVII. stoljeću pretežno se svodilo na daljnji razvoj obrta i trgovine. Osnovani su novi cehovi kao zlatarski 1613. godine te cehovi kovača, kolara i pekara. Robom se trgovalo u Italiji, Njemačkoj, Češkoj, Austriji i Turskoj. Odlukom Hrvatskog sabora 1610. godine utvrđeno je da se uvedu posebni trgovi na koje izvoznici  moraju donositi svu robu za izvoz, a najvažniji takav trg bio je u Varaždinu. Da bi zaštitili svoje interese, trgovci su 1629. godine stvorili svoj ceh čija je pravila potvrdio gradski sudac.

Nakon Karlovačkog mira 1699. godine Varaždinu više nije prijetila neposredna opasnost od Osmanlija pa je i sjedište Varaždinskog generalata bilo premješteno u Koprivnicu 1731. godine, a na mjestu zgrada Generalata izgrađena je županijska palača.

Svoj najznačajniji politički razvoj Varaždin je doživio osnivanjem Kraljevskog namjesničkog vijeća čiji je rad carica Marija Terezija stavila u Varaždin, te je na taj način grad postao glavno sjedište Banske Hrvatske. U to vrijeme hrvatski ban i kapetan Franjo Nádasdy živio je u Varaždinu, u palači Drašković gdje su u jednom krilu palače održavane i sjednice Kraljevskog namjesničkog vijeća u razdoblju od 1767. do 1776. godine. Veliki požar 25. travnja 1776. godine, u kojem su izgorjele dvije trećine grada, predstavljao je kraj političkog i upravnog razvoja grada kao banskog sjedišta.

 

Marija Terezija:

 

 

Priču o velikom požaru 1776. godine, koji je spriječio Varaždin da (p)ostane metropola Hrvatske, prenosim sa web stranice Muzeja hrvatskog vatrogastva:

 

Akumulacijom političke moći jača i gospodarska moć grada kao obrtničkog i trgovačkog središta, a velik broj plemićkih obitelji ima posjede u okolici i zgrade u samom gradu. Prema popisu stanovništva iz 1772. godine, ima 1635 građana, a na gradskom području se nalazi 501 kuća.

No, ta idila je trajala do sudbonosnog 25. travnja 1776. godine. Tada je skupina kmetova iz obližnjeg Sračinca gasila vapno u ulici Dugi konec na gradskom majuru (gradski posjed s gospodarskim zgradama). Među njima je bio mladi Jakob Verček. Pošto ga je zabolio zub, pušio je duhan, jer se tada smatralo da duhan ima ljekovita svojstva. I tako je Jakob sa zapaljenim duhanom krenuo u potragu za posudom u kojoj bi mogao nositi vodu za gašenje vapna. Našao je škaf (kantu) u kojoj se nosio napoj za svinje. Kad je uzeo kantu, prema njemu je krenula krmača koja je pomislila da joj nosi hranu. Jakob se prepao, pobjegao pred krmačom, posrnuo i pao sa zapaljenim duhanom u kup slame. Kako je bilo vjetrovito i suho vrijeme, slama se zapalila i brzo proširila na obližnje objekte. Vatra se brzo po drvenim građevinama i krovovima kuća proširila s majura na sam grad. Nisu bile pošteđene ni plemićke građevine. U objektu trgovca Jakominia došlo je do eksplozije baruta, što je dodatno pojačalo širenje požara. U požaru koji je trajao do 28. travnja, od 501 kuće izgorjelo je njih 385. Veliki dio stanovništva je nakon požara napustio grad...

Zbog nesmotrenosti i izazivanja požara, Jakob Verček je kažnjen s 24 udarca bičem na gradskom trgu, kao primjer drugima. Da je naš nesretni Jakob bolje održavao zube, možda bi i danas Varaždin bio glavni grad.

 

Umjetnički prikaz varaždinskog požara iz 1776, ulje na platnu, nepoznati autor. Slika se nalazi u župnom dvoru crkve svetog Nikole u Vraždinu:

 

 

Izvor: https://mhv.hr/veliki-pozar-u-varazdinu-1776/

 

Carica Marija Terezija je nastojala poboljšati i zdravstveno stanje stanovništva pa je u Varaždin uputiila gradskog fizika i liječnika Ivana Baptista Lalangua. U grad je po njenom nalogu stigao i Adalbert Barić s ciljem da ovdje osnuje Kameralni studij. Glazbeni život Varaždina obilježiili su Ivan Werner, Leopold Ebner i Jan K. Wanhal, dok crkve čuvaju slikarske radove Joakima Shidta, Blaža Grubera i Ivana Rangera. Zbog bogatog društvenog života Varaždin je prozvan ''Malim Bečom''.

Kraj XVIII. stoljeća bio je obilježen strahom pred Napoleonovom vojskom. U gradu su smještani ranjenici u privremene bolnice u Zakmardijevoj palači i Isusovačkoj gimnaziji. Ideje Hrvatskog narodnog preporoda u Varaždinu su našle široki odjek. Ljudevit Gaj, jedan od vodećih preporoditelja, bio je varaždinski gimnazijalac, a 1832. kao odvjetnički perovođa u Varaždinu i ovdje je mnoge ljude oduševio za svoje ideje. U Varaždinu je živio Metel Ožegović čijom je zaslugom 1837. godine otvorena Narodna čitaonica. U blizini je živio i grof Janko Drašković, a u Varaždinu su djelovali Ivan Kukuljević, Tomo Blažek i drugi ilirci.

Zbivanja 1848. godine ostavila su trag i u varaždinskoj okolici. Gradsko zastupstvo raspravljalo je o pozivu hrvatskim rodoljubima na veliku političku skupštinu u Zagrebu 25. ožujka, a 30. svibnja sastala se velika skupština Varaždinske županije koja je zaključila da više ne priznaje Erdödyjevce za nasljedne župane. Donesen je i novi grb i županijska zastava. Od 7. rujna iste godine ban Josip Jelačić boravio je u Varaždinu, a  11. rujna s hrvatskom vojskom prešao je Dravu i krenuo u smirivanje Mađara. Razdoblje Bachova apsolutizma odrazilo se i u varaždinskom kraju u sprovođenju germanizacije. Velikom pritisku mađarizacije grad je bio izložen nakon nastanka Austro-Ugarske Monarhije, u vrijeme Radoslava Rubida Zichyja, varaždinskog župana od 1886. do 1906. godine koji je, kao pristalica Khuenova režima na varaždinskom području, sprovodio njegovu politiku. Utjecaj mađarizacije u gradu je prevladavao sve do izbora 1906. godine kada je pobijedila Narodna stranka.

 

Metel Ožegović:

 

 

Gospodarske prilike tokom XIX. stoljeća dale su novi polet gradu. Car Franjo I. 1811. godine potvrdio je novu trgovačku organizaciju, a 1836. godine trgovački stalež je dobio posebno potvrđena pravila od cara Ferdinanda V. Secesija je Varaždinu dala novi smjer u načinu gradnje pa je početkom XX. stoljeća sagrađena zgrada nove pošte. Tada je u grad uveden telefon, a grof Marko Bombelles doveo je u varaždinski kraj prvi automobil i aktivno je sudjelovao u akcijama automobilskog društva.

 

Marko Bombelles:

 

 

Prvi svjetski rat je u Varaždin donio mobilizaciju vojnih obveznika. Varaždinci su odlazili na različita bojišta, a u gradu su organizirane bolnice za prihvat ranjenika. Ulaskom u novu državu, Kraljevinu SHS/Jugoslaviju, 1919. godine došlo je do oružane pobune koja je brzo ugušena, a sudionici su poslani u zatvor u Niš. U vrijeme Drugog svjetskog rata na varaždinskom je području nastala Velika župa Zagorje kojoj je Varaždin bio središte. Nakon Drugog svjetskog rata u grad se doselilo mnogo novog stanovništva, pa se na taj način izmijenila društvena struktura ovog područja. Gospodarstvo grada sve se više oslanjalo na novi oblik proizvodnje, na tvornice i poduzeća kao što su LTA, Koka, Kalnik i sl. uz već postojeći Varteks i Svilanu. Gradnjom novih zgrada nastajala su nova naselja, a širenjem gradskog područja razvijala se urbana i komunalna infrastruktura. U gradu su otvorene nove osnovne i srednje škole i fakulteti, razvijao se kulturni život, prosvjeta i socijale ustanove, a povijesna jezgra je zaštićena kao spomenik kulture.

 

Varaždin između dva svjetska rata:

 

 

Varaždin je dao veliki broj ljudi koji su se istakli u kulturnom, sportskom i javnom životu. Među njima su hrvatski povjesničar, književnik i političar Ivan Kukuljević Sakcinski (1816.-1889.), jezikoslovac i slavist Vatroslav Jagić (1838.-1923.), književni povjesničar, esejist i autor školskih udžbenika akademik Miroslav Šicel (1926.-2011.), slikar i grafičar Miljenko Stančić (1926.-1977.) i brojni drugi.

 

Ivan Kukuljević Sakcinski:

 

 

Vatroslav Jagić:

 

[Carpe Diem: Varaždin, 6. travnja 2024.]

Još dvije slike iz i oko kolodvorske zgrade:

 

 

 

A kamo su, zaboga, tebe strpali:

 

 

 

 

 

Došlo je vrijeme da se zaputim u grad.

 

Šetnja bivšim glavnim gradom Hrvatske

 

Najprije nekoliko najvažnijih podataka o gradu za zainteresirane i nedovoljno upućene. Varaždin je grad u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, uz desnu obalu Drave. Upravno područje Grada obuhvaća 10 naselja s ukupno 43.782 stanovnika (2021.), od kojih u samom Varaždinu 36.384. Grad je ujedno sjedište Varaždinske županije.

 

Grb grada Varaždina jedan je od najstarijih u Europi, a odobrio ga je osobno ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin (Corvin Mátyás, Hunyadi Mátyás) 1464. godine:

 

 

Zastava s grbom Varaždinske županije: