Levente

A posljedne slike ovog putopisa: zadnje zaustavljanje na odmorištu Ljubešica prije Varaždinskih Toplica. Dugo putovanje je iza nas, zasluzili smo spavanje te noći.

Pred Bihaćem smo se zaustavili za nakup dobrih trešanja, trajale nam su do Zagreba.

Ovi su prizori već pitomijeg kraja, desetak kilometara od Bihaća. Lijepo se razvedrilo.

Prešli smo granicu bez problema i čekanja, nakon deset minuta smo se već vozili u Bosni. Iskoristili smo prvi vidikovac da izađemo i posljednji but bacimo pogled na Dalmaciju. Slijedi mnogo slika prelijepe prirode, jos je sve zeleno i netaknuto. Ovim cestom smo došli: Pogled prema Dinari: I prema Kninu. U dolini teče Krčica, vodi Unska pruga i cesta. Još magla ili već oblak? U daljini, iza kraja doline se otvaraju Ravni Kotari. Oštro oko će primjetiti kuće - to je već Stara Straža. Još nešto za oštro oko: kuća bez susjeda, malo ih zavidim, a malo ipak ne... Svježi pašnjaci... Niski oblaci se polako dižu: Izlaz Krcice prema Kninu:

Spreman na uzlet. Evo i vašeg izvještitelja. Našao sam izolator u travi i želio sam ga donijeti kući ali drugi su me nagovorili da na granici to može biti problem. Bar ova slika može svjedočiti da sam ga stvarno držio u rukama. (U pozadini se vidi pogon o čemu sam govorio.)

Prije odlaska još dvije slike kolodvora, u smjeru Bihaća:

Idem prema autu jer drugi su već spremni za polazak. U žurbi još slikam skretnicu kolosijeka prema pogonu. (Ne znam o kakvom tipu je riječ, ali sa ceste sam vidio napuštene silose.)

Za (nekadašnjeg) žednog putnika:

Malo je ostalo... Ajmo malo bliže. Na službenoj strani ima neko potkrovlje, slično onome u Dugom Selu. Na drugoj strani, prema Kninu je interestanije: Unutra je sve pusto i depresivno, pa ne znam koliko je opasno zato ne ulazim dublje.

Profesionalan putopis, imamo sve što nam je potrebno i ništa što je suvišno. A dodatna čestitka za ekpresni obilazak gradića, to je baš i dodatno obogatilo putopis. A da te ne ostavim bez pitanja: jasno da je ulazni kolosijek premješten, ali nisam vidio razloga zašto.Netko će sigurno znati odgovor.

Pustit ću vam slike bez komentara, jednostavno uživajte, kolodvor (barem meni) je impozatan i u ovakvom stanju:

Zarasla skretnica i kolodvorska zgrada: Zabranjeno hodanje prugom - neka opet dolaze vlakove da bude zabranjeno! Skretnica s druge strane, u pozadini Dinara i suputnici koji me čekaju:

Kućica od vremena izgradnja pruge (početak 20-ih) je u odličnom stanju, a još se živi u njoj. Vjerujem da je to rješenje propadanja željezničkih objekata. Pogled prema Bihaću... ...i Kninu:

Idemo cestom prema Strmici, evo ulaznog signala kolodvora: Brzo se može pronaći kolodvor, malo napušten, ali mnogo bolje od - recimo - Kumrovca ili Petrinje.

Novi stup KM-a??? Ovo mi je bilo najbolje iznenađenje: prastara mađarska tračnica

Suputnici već čekaju na odlazak, znači vrijeme je za povratak. (Ipak, napravio sam cipelcugić na Unskoj pruzi. )

Idemo malo dalje, pogled unazad na zgradu preko ŽCPR-a: Još dalje pješačimo prema Strmici: Mostić nad Krčicom i sama Krčica: Pruga se lijevim zavojom okreće prema Strmici:

...barem uz prugu ima nešto što ide na dizel. Cesta i pruga se vijugaju zajedno: Ni tabla "stoj", ni izborni plakat nisu više aktualni. Impozatnu pozadinu zgrade čini ovo brdo:

Ispričavam se zbog prekida, imao sam par hitnih obaveza. Al sad ću se nadoknaditi. Evo me opet vani...pogled prema Strmici: Sama pruga nije u nekom katastrofalnom stanju, očekivao sam mnogo loše. Ulje na pragovima je još trag nekadašnih dizelica. (Tko zna kad ćemo opet čuti brundanje...) Prema Kninu:

Znak "stoj"m gledano kroz neprozor (ili bilo kako se zove otvor gdje bi moralo biti prozor) Ovo je već sociologija: dokaz da su i Srbi navijali za Hajduka, a ne za Crvenu Zvezdu! Komentari su dobrodošli, nastavlja se sutra.

Ulazim u zgradu da vidim ima li nešto zanimljivo. Što se fizičnog materijala tiče, nema. Ali zidovi nose ogromni pismeni materijal predratnog života ovog stajališta. Neki su vrijedni za promatrati, neki nisu.

ŽCPR je toliko "pri ruci": Zgrada je u žalosnom stanju, ali barem stoji: Pruga prema Kninu. Na prvi pogled uopće nije u lošem stanju... ...za razliku od kontaktne mreže. (Koja nije u lošem stanju jer je nema. )

To je to bilo što se Dalmacije tiče, sad dolazi drugi dio s Unskom prugom. Ali kako do Unske pruge? Nagovorio sam prijatelje da ne idemo autocestom, već starom magistralom iz Splita do Knina, pa na sjever prema Bosni. Granicu ćemo prijeći u Strmici, onda preko Drvara idemo u Bihać, kod Velike Kladuše se vraćamo u Hrvatsku, iz Karlovca pa nas čeka autocesta do Budimpešte. Dan odlaska kreće depresivno, kiša pada, hladno je, susjedi kažu da to je pravo zimsko vrijeme za Gomilicu. Svejedno, odlazimo, možda na kontinentalnom dijelu je ljepše. Na magistrali pada jaka kiša sve do Biskupije (prije Knina), onda odjednom prestane padati. Prevelika sreća jer od Knina nam slijedi najbolja, nepoznata dionica. Većina vas sigurno zna da hrvatski dio Unske pruge na najljepšim dionicama vodi daleko od većih cesta, znači skoro je nemoguće da je otkrijemo bez prometa. Ali prvih dvadesetak kilometara, od Knina do Strmice ide paralelno s cestom. To ćemo malo iskoristiti. Naravno, drugi se žure kući, ne možemo stajati na svakom službenom mjestu - suputnici su mi odobrili dva stajanja. Evo prvog: STAJALIŠTE KOMALIĆ - 44°08'23"S 16°14'56"I, 16 km od Knina Nisam izabrao Komalić, Komalić je izabrao mene. Drugi ŽCPR je upravo kod stajališta, znači vozili smo cestom i odmah ugledali zgradu.

Još malo...i prolazi:

Bliži nam se, zemlja se počinje tresti...