[I ovdje je nekoć vozijo vlak]

Zadnje tračke sunca hvatamo u Pleternici. I ovdje je kolodvor smješten u Kolodvorskoj ulici (tko bi rekao?) i ima civilnu:

 

...i službenu stranu:

 

Ulaz, odnosno izlaz i ćenifa označeni su feralima:

 

Kockasta stabla odvajaju prolaz prema sanitarnom čvoru od perona:

 

 

Na stanici nikakvog muvinga. Na prvom kolosijeku usamljeni plavi službeni vagon:

 

A na zadnjem, ispred radione – žuti infrastrukturin:

 

Jedino se momak sa druge strane pruge muči s „opalim lancom“:

 

Bandera ispred kolosijeka ostala je bez žica i bez ptica na njma. Tek kao spomenik na prošla vremena, kada je telefoniranje bez žica koje idu paralelno s prugom bilo nezamislivo:

 

 

Kratki posjet pleterničkoj rasputnici. Lijevo Požega, desno Našice:

 

 

Kinezi u polju riže? Ma ne! LLeonovi prijatelji u slavonskoj pšenici:

[I ovdje je nekoć vozijo vlak]

Sunce je već palo prilično nisko kad smo stigli u Požegu. Posljednje zrake sunca razbacivale su žutu svjetlost po ulicama i kolodvoru, pokušavajući nam „objasniti“ zašto se požeška regija naziva Zlatnom dolinom. Zgrada kolodvora očito je nedavno obnovljena, a netko se dosjetio tradicionalnu okruglu „rupu“ u potkrovlju željezničkih zgrada pokrpati jednako tako okruglim HŽ logotipom. I to još svijetlećim!

 

Sa željezničke strane je ipak ostala rupa, a reflektirajuća ploča ustupila je svoje mjesto svijetlećem natpisu (za razliku od Škrljeva, Meje, Delnica, Skrada... gdje su svijetleća slova zamijenjena reflektirajućom pločom):

 

Pogled u smjeru Pleternice:

 

I u smjeru Velike:

 

Pi....pa s vodom i parnjača serije 51:

 

 

Magacin:

 

Crne tičurine su se okupile na jednom od perona:

 

Silos ima svoj kolosijek:

 

Preko parkinga od kolodvora nalzi se još jedno industrijsko postrojenje sa svojim kolosijekom i pet Eas-z vagona na njemu:

[I ovdje je nekoć vozijo vlak]

Ulica je, naravno, Kolodvorska. Ugostiteljski objekt jako podsjeća na ogulinskog „Idriza“, ali ovdje je vlasnik ipak Nervet Ameti:

 

Odvojak industrijskog kolosijeka poduzeća Papuk (prerada i skladištenje žitarica):

 

Skroz lijevo Pleternica, desno Slatina (tu gdje su Kićo i Kiki), a u travi skroz desno Papukov industrijski kolosijek:

 

Pogled unatrag, prema kolodvoru:

 

Pruga za Slatinu odvaja se prilično oštrim zavojem od pleterničke, pa je dodatno podmazivanje vijenaca kotača potrebno kako bi se produljio vijek tračnice i samih kotača:

 

Do križanja s cestom pruge su već razdvojene, pa je ŽCP dvostruki:

 

...pače: trostruki! Jer oni koji dolaze iz smjera kolodvora moraju prijeći i preko Papukovog kolosijeka:

 

 

 

Sunce je sve bliže vrhu Papuka, sjene postaju sve duže, a još treba obići neke kolodvore. Napuštamo Našice bez pozdrava i krećemo kroz Zoljan i Gradac u smjeru Valis Aureae...

[I ovdje je nekoć vozijo vlak]

Na putu do Našica prolazimo kroz Feričance i legendarno selo Donja Motičina:

 

 

Konačno smo dostigli i krajnju istočnu točku našeg ekšna – Našice!

 

 

Na kolodvoru zatičemo tek par žutih vagona:

 

i makozu upravo pristiglu iz Pleternice:

 

 

LLeon na tlu, stup s prečkama neiskorišten :icon_whoknows:

 

Kiki u ćenifi:

 

U trenucima dok je Kiki opservirao ćenifu, sa razglasa obližnjeg nogometnog igrališta začula se obavijest kako „počinje drugi polufinalni susret između Konjske i Svinjske ulice“...

 

Tu je i drezina:

 

A tu je i kemijski vlak!!! Sprema li se to možda njegov pohod po poluzatvorenoj pruzi Pčelić-Banova jaruga? Nekako mi se čini da tamo duuuugo nije bio...

[I ovdje je nekoć vozijo vlak]

Slijedeća i posljednja stanica na putu do Našica je kolodvor Zdenci-Orahovica. U mjesto betona i bivšeg predsjednika stižemo u nadi kako smo možda putem prestigli putničkog „iz Šapjana“, pa ćemo ga ovdje ponovno sresti. Na stanici par ljudi čeka vlak, ali prema riječima prometnika, ovaj za Osijek je već otišao, a za Koprivnicu će proći kroz petnaestak minuta. No krenimo redom:

 

Civilna strana kolodvora Zdenci-Orahovica:

 

Službena, željeznička strana:

 

Prema Čačincima:

 

Prema Feričancima:

 

Pipica je integrirana na fasadu kolodvorske zgrade:

 

Stup sa prečkama je i ovaj put ostao neiskorišten...

 

Odlučujemo spojiti ugodno s korisnim: kako smo kod ručka pili pivo, s njim ne ide kava. A baš ta preskočena kava sada je uzrokovala pad kofeina i „srozani pritisak“. Kako do vlaka iz Našica ima još nešto vremena, odlučujemo ga dočekati u ugostiteljskom objektu neposredno uz ŽCP na cesti koja spaja dva naselja iz naziva kolodvora: Zdence i Orahovicu. Uskoro se rampa spustila, pa smo pohitali na položaje:

 

Evo i vlaka:

 

 

Zaustavlja se na stanici:

 

I nastavlja dalje u oblaku dizelskog dima:

 

Mi nastavljamo bez dima, ali zadovoljni ulovom.

[I ovdje je nekoć vozijo vlak]

Napunjenih želudaca i baterija krećemo dalje prema istoku. Krajnja istočna točka našeg izleta su Našice, ali do njih prvo stajemo u kolodvoru Čačinci:

 

Na kolodvoru brdo Fals-ova:

 

Za ljubitelje tekstura:

 

I pipica!!!!

 

Silos i pripadajući mu kolosijek:

 

Milenijska prije nastavka putovanja:

 

I taman kad smo mislili krenuti, u Čačince stiže makoza iz Našica:

 

 

Prema riječima simpatične prometnice, čeka križanje sa putničkim za Osijek. Bacamo oko na vozni red, koji kaže da bi upravo trebao doći putnički iz Šapjana(!!!). Evo i njega:

 

 

Upravo kad je vlak prelazio preko skretnica kondukter iz makoze počeo je nešto jamrati oko dopuštenja za slikanje:

 

LLeon je sredio stvar, a ja nastavio sa fotkanjem vlaka:

 

 

 

2044 sa 4 Bl-a nastavlja prema Našicama, a odmah za njim nastavljamo i mi...

[I ovdje je nekoć vozijo vlak]

Nekad Podravska Slatina, valjda da bi se razlikovala od Rogaške, danas je samo Slatina, a konzekvence preimenovanja grada vidljive su i na cestama: Slatina je danas jedini grad u Hrvatskoj sa dvije auto oznake. Nekada je u sličnoj situaciji bio Sisak (kada je auto oznaka SI zamijenjena oznakom SK, zbog toga što u stranim zemljama ne znaju značenje kvačice, pa su kazne Šibenčana često dolazile na naplatu Siščanima i obrnuto), ali za razliku od Slatine, tamo su svi vlasnici automobila morali zamijeniti tablice prilikom registracije, dok ovdje novoregistrirani auti dobijaju tablice SL, a tko ima PS ne mora ju mijenjati.

 

Evo nas na kolodvoru. Prvo civilna strana i parking:

 

Čim smo ušli na perone, moju je pažnju privukao jedan detalj... Toliko da sam zaboravio poslikati kolodvorsku zgradu sa „željezničke“ strane. Pronašao sam vagu!!!

 

Izgledom je identična ogulinskoj. Na kraju kolosijeka na kojem se nalazi vaga – padokaz. Ne'š ti nagiba:

 

Malo dalje hrpetina nekakvih šarafa i šajbi:

 

Ovo mi je za pozadinu na desktopu (do sad sam imao one Portosove pragove iz Most Raše):

 

Ispred radionice usamljeni žuti vagončić:

 

Ćenifa:

 

Odjednom je iz tvorničkog postrojenja iza pruge suknuo gusti crni dim, šireći miris pržene kave ili kestena gradom... Prema riječima prometnika, radi se o tvornici podnih obloga koja svu svoju proizvodnju plasira u Italiju. Kaže da dim suklja svakih pola sata – sat, šireći neugodan miris i čađu. Ne prestaje, kao što vidimo niti nedjeljom...

 

Možda i brže nego smo planirali napuštamo slatinski kolodvor... Prema preporuci LLeonovog kolege odlazimo na ručak u selo Medinci sjeverno od Slatine. Ručak možda nije bio odveć kreativan, ali je bio jako ukusan i džepu ugodan:

[I ovdje je nekoć vozijo vlak]

Nakon željezničke podravske magistrale dočepali smo se i cestovne. Brzinski donosimo odluku o posjeti kolodvoru Suhopolje, pa na raskršću valja skrenuti lijevo:

 

Kolodvor Suhopolje dočekao nas je okićen:

 

 

Zna li netko što znači „KG 14 12 06 JP“?

 

Prema Osijeku:

 

Prema Varaždinu:

 

I ovdje se željeznica i botanika vole... Doduše ne toliko strastveno kao primjerice u Dobrovcu ili Pivnici, ali ipak...

 

Moja malenkost u selu kojeg je proslavila „Mladost 127“ i g. Mijo Fett:

 

Na koodvoru osim nas četvorice živa pustoš... Nije ni čudo:

 

Civilna strana kolodvora:

[I ovdje je nekoć vozijo vlak]

Evo nas konačno i u Pčeliću! Stajalište sa rasputnicom nalazi se na pruzi R202 (Varaždin-Koprivnica-Osijek), tzv. Podravskoj pruzi.

 

Ponovno smo na pruzi koja je u normalnom, redovnom prometu, a to je vidljivo i po sjaju gornje strane tračnica. Tračnice prema Banovoj jarugi već su navuke ruzinu na gornju površinu:

 

Likovni signal iz smjera Našica i Slatine:

 

Lijevo može, desno stop!

 

 

Likovni signal iz smjera Banove jaruge, odnosno Pepelane i Pivnice, LLeon i skretnica na šturc:

 

Interesantno, skretnica je i okrenuta na slijepi kolosijek, koji završava bikom u polju. Tako da ako bi nešto neplanski i prošlo ovim dijelom pruge, ne bi došlo do podravske.

 

Spojevi tračnica su vjerojatno tretirani antirostom:

 

Dok sam ja slikao skretnicu i šturc dečki su se već ekipirali oko LLeonmobila spremni za nastavak puta.

[I ovdje je nekoć vozijo vlak]

Kad je, pošto smo sjeli u auto, Kićo uzviknuo „SAD IDEMO U PIVNICU!“, pomislio sam „Fala Bogu! Nakon ovih scena maloprije baš će mi lijepo sjesti...“ : No, umjesto da uživamo u pivu, uskoro smo opet mogli svjedočiti propadanju željezničke infrastrukture. Nekadašnji kolodvor, do prije dva mjeseca stajalište, a danas tek napuštena zgrada – Pivnica:

 

Civilna strana:

 

Pivnica je nekada morao biti kolodvor sa barem dva prolazna i jednim pretovarnim kolosijekom. Danas se i ovaj jedan kolosijek koji nije demontiran jedva nazire od guste trave. Prema Pčeliću:

 

...i prema Đulovcu:

 

Složili smo se kako trase i pruge van funkcije vrlo brzo počinju slilčiti jedna na drugu. Pogled na ovu travu u kojoj se naziru tragovi demontiranh kolosijeka podsjetio me na kolodvor Utinja na pruzi Karlovac-Sisak...

 

Infrastrukturni detalj – kućica na kat u kakvima su se nekada znale nalaziti vodospreme za natakanje parnjača:

 

Prije nastavka putovanja imali smo još jedan kraći „razgovor“ sa lokalnim seljakom, koji je, po svoj prilici „nameračio“ kolodvorsku zgradu za useljenje, pa mu nije baš drago da se netko osim njega tuda mota...

[I ovdje je nekoć vozijo vlak]

U nastavku pruge prema Pčeliću preskačemo Škodinovac (sviđa mi se naziv mjesta, pa sam ga morao spomenuti – pare ljude kvare!) i Koreničane. Stajalište Potočani-Katinac bilo je nemoguće preskočiti jer se nalazi neposredno uz ŽCP preko kojeg smo morali prijeći:

 

Ovdje je također bilo ratnih razaranja. Opsegom daleko manje nego u Pakracu, ali rane su još vidljive. Tu je i neizostavni element analize kvalitete svake stanice kada tu analizu provodi Štacion:

 

Već spomenuti ŽCP:

 

Hektometarski stupić u gustoj travuljini... Kad li će taj kemijski?

 

Slijedeća postaja prema Pčeliću je Đulovac. Kolodvor sa tri vozna i dva pretovarna kolosijeka čak i ne odaje dojam da je posljednji vlak ovuda prošao prije mjesec i pol:

 

 

Jedan slijepi kolosijek odvojen je betonskom barijerom

 

...i kanalom od ostalih. Preko kanala vodi mostić od starih šlipera, dovoljno jak da izdrži Kiću:

 

Ma lažem! Izdržao je on i mene!!!

 

Ćenifa je, slično kao i u Siraču i Maslenjači prolazom odvojena od ostatka prizemlja koldvorske zgrade:

 

Zapravo, sama zgrada je stilski i layoutom dosta slična onima u Siraču i Maslenjači, samo u nešto većim gabaritima, a ima i kat!

 

Je li ovo vaga ili samo skretničareva kućica, odgovor očekujemo od našeg eksperta za vage:

 

Materijal za obnovu pruge! Stiče se dojam da HŽ ipak ozbiljno misli rekonstruirati ovu prugu i vratiti joj promet:

Zna li netko što znači ova numeracija? Nije broj komada, jer je pored ove bila još jedna, znatno veća hrpa, a broj je bio manji...

 

Drugi slijepi kolosijek se od prvog kolosijeka odvaja prema cesti, ali do nje ne dolazi, već se gubi u travuljagi i pijesku parkirališta:

 

Ono što je uznemirilo lokalno stanovništvo, ali i moje suputnike nastanak je slijedeće slike, koja ne prikazuje zapravo ništa bitno – staru slavonsku kućicu.

Ali oko te kućice nalaze se dva ugostiteljska objekta na čijim terasama su sjedili i oko terasa se muvali neki dosta mutni tipovi. Nisu baš bili sretni što su neki tipovi iz auta riječke registracije došao slikati njihovo malo selo, a tek objektiv okrenut prema njima izazvao je niz njihovih znakovitih međusobnih pogleda i odmjeravanja naše male ekipe... Bilo je vrijeme za put pod noge...

[I ovdje je nekoć vozijo vlak]

U Donjem Daruvaru skrećemo sa ceste D5 na D34. Prije Maslenjače skrećemo lijevo na pružni prijelaz gdje je nekada postojao odvojak za Grubišno polje i dalje prema Bjelovaru. LLeon se dao u potragu za vidljivim ostacima rasputnice, ali njih jednostavno nema (skretnica je morala biti negdje između LLeona i mene):

 

Pogled na drugu stranu, unatrag, prema Daruvaru:

 

Odlazimo u selo Donja Vrijeska i nalazimo ostatke ŽCP-a i sačuvane zidove kućice koju je najvjerojatnije koristio radnik koji je ručno upravljao rampom:

 

Vraćamo se na prugu Banova jaruga – Pčelić. Slijedeća naša stanica je kolodvor Maslenjača, nekadašnji Bastaji. Upravo zbog blizine ove rasputnice, ali i rasputnice za Končanicu, Bastaji su nekada bili, u lokalnim okvirima, izuzetno značajan kolodvor. Pogledajmo kako danas izgleda:

 

Kolodvorska zgrada identična je onoj u Siraču, samo zrcalno reflektirana:

 

Kolosijeci su zarasli u korov. Onaj po kojem je donedavno vozio vlak tek je neznatno manje zarastao od ostalih:

 

 

Ne znam je li kolodvor Maslenjača od ranije nezaposjednut ili je vandalima trebalo samo mjesec i pol da ovakvu pustoš iza sebe ostave? Čekaonica:

 

Prolaz prema parkingu:

 

Ćenife:

 

 

Ostaci nekada velikog kolodvora: je li ovo vodosprema?

 

Skladište:

 

Ugostiteljski objekt preko puta kolodvora:

 

Maslenjača je mjesto s malo ljudi... Odnedavno sa još dva manje...

 

Žalosno je svjedočiti ovolikoj degradaciji nekada važnog željezničkog čvorišta... Puni tužnih dojmova sjedamo u LLeonmobil i nastavljamo dalje...

[I ovdje je nekoć vozijo vlak]

Promet ovom prugom ovdje prestaje, a mi nastavljamo cestom D5 posjećujući stanice kojima odnedavno vlakovi više ne prolaze. Prva takva stanica ujedno je i najveće naselje koje je 17. svibnja ove godine ostalo bez željezničkog prometa – Daruvar. Kolodvor se nalazi u, pretpostavljate, Kolodvorskoj ulici. Odmah do njega je i autobusni. Civilnoj strani zgrade kao da nešto fali... O, da! Pa nema vrata za čekaonicu kroz koju bi se moglo do perona:

 

Zato do putničkih perona idemo preko ukrcajnog perona robnog magazina.

 

 

Ove pločice kao da su pred tjedan dana vremeplovom stigle iz šezdesetih

 

Između kolodvorske zgrade i magazina smjestila se dvostrana pipica:

 

Svijeće još uvijek odaju počast posljednjem švedu koji je vozio daruvarskim kolosijecima:

 

Pogled unatrag, prema Siraču:

 

...i naprijed, prema Maslenjači:

 

I u Daruvaru smo porazgovarali s prometnikom. I on izražava žaljenje zbog zatvora pruge i nadu da će (neki) novi vozni red donijeti ljepše dane za željeznički promet kroz Daruvar...

 

Rastajemo se od Daruvara pogledom na stavlo (platanu?) između željezničkog i autobusnog kolodvora:

[I ovdje je nekoć vozijo vlak]

Nakon poduljeg razgovora sa prometnikom, krećemo vidjeti u kom je stanju industrijski kolosijek „Kamen Sirača“. Prometnik kaže da u prosjeku dva do tri vlaka tjedno prođu tim kolosijekom, ranžiraju se u Siraču i otpremaju za Banovu Jarugu.

 

Pet kilometara pruga slijedi cestu i tok lokalne riječice. Ovdje se račva na dva kolosijeka za potrebe postrojenja krečane:

 

 

Na drugoj strani kruga kamenoloma svaki od dva kolosijeka završava svojim bikom:

 

 

U povratku se zaustavljamo da vidimo u kojem je stanju kolosijek. Pragovi su trošni, ali unatoč prilično gustoj i visokoj vegetaciji među tračnicama, na njima se vide tragovi prolaska vlaka u nedavnoj prošlosti:

 

[I ovdje je nekoć vozijo vlak]

Vraćamo se do LLeonmobila II i krećemo dalje. Odustajemo od traganja za stanicom u Badljevini i skrećemo prema Siraču. Sirač je zatvaranjem sjevernog dijela pruge Banova jaruga Pčelić ostao krajnja točka do koje se može stići vlakom. Strojovođa iz Šveda je izrazio čuđenje zašto nije pruga ostala otvorena barem do Daruvara, jer je to ipak gradska sredina, za razliku od sela Sirača. No odgovor leži u činjenici da se u kolodvoru Sirač odvaja industrijski kolosijek za kamenolom i krečanu te kao takav predstavlja krajnju točku za kakav-takav teretni promet koji se odvija ovom prugom.

 

Na ulazu u Sirač dočekao nas je ovaj signal:

 

Prema riječima prometnika iz Sirača, ovaj signal radi na principu kombinacije kamenih utega i elektromagnetskog kontakta.

Kolodvor Sirač građen je u socrealističkom stilu šezdesetih i ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Stil koji estetiku podređuje funkcionalnosti, a ipak na svoj način odiše šarmom i efektnošću:

 

 

Pogled prema Daruvaru zaustavlja se, kao i promet prema istoj lokaciji – na crvenim tablama zabrane prometovanja prugom:

 

Radni vlak daje nadu da bi onaj rok kojeg smo pročitali na stajalištu Pakrac Grad možda ipak mogao biti ispoštovan:

 

Čekaonica uredna, ali potpuno prazna:

 

Ako netko poželi kupiti kartu, na ovom prozorčiću prodat će mu ju prometnik:

 

RVR-ovci su se ovdje (kao što i priliči) posvetili ovom drugom „R“ iz naziva:

 

 

Ćenifa se nalazi u posebnom dijelu zgrade. Praktički u posebnoj zgradi, ali pod istim krovom:

[I ovdje je nekoć vozijo vlak]

Idemo u šetnju do nekadašnje ložione. Usput prelazimo preko mostića od spojenih šlipera:

 

I nailazimo na okretaljku!

 

Čemu li je služio ovaj podest? Za vodonapojnik?

 

Ložiona zjapi prazna:

 

Na vratima se vide posljedice ratnih djelovanja:

 

 

Na kanalu već dugo ništa nije popravljano. Nema niti onog karakterističnog željezničkog mirisa...

 

Lijevo samo hrpa šarafa za pragove:

 

Desno još jedna prostorija u koju nisam ulazio...

[I ovdje je nekoć vozijo vlak]

Na ulasku u Pakrac prolazimo ispod pruge, tako da nam sada ona više nije sa desne, nego sa lijeve strane. Prema LLeononvim kartama, stajalište Pakrac Grad nalazi se u jednoj od ulica koje se lijevo odvajaju od glavne ceste. Začudo, ova ulica se ne zove Kolodvorska! Stajalište Pakrac Grad nalazi se neposredno uz ŽCP na cesti koja vodi za Prekopakru:

 

Vegetacija u pruga i ovdje vode jedan čudan suživot, gdje je teško reći ratuju li ili se neizmjerno vole:

 

Na prozoru stajališne zgrade nailazimo na obavijest na kojoj HŽ eksplicitno precizira rok dovršenja radova i, nadajmo se, ponovnog otvorenja pruge do Pčelića:

 

 

Krećemo dalje. Prolazimo centrom Pakraca prema istoku. Prelazimo preko pruge i uskoro dolazimo do kolodvora Pakrac. Nekada najveći kolodvor na ovoj pruzi preživio je svjetle i tmurne trenutke, ali nikada nije bio na ovako niskim granama: od 6 kolosijeka u funkciji je samo jedan i njime vozi jedan jedini DMV, tamo-amo pet puta dnevno i povremeno kratki teretni vlak sa kamenom iz Sirača. Radionice zjape prazne, a slijepi kolosijeci zarasli su u suhu travu. Stanična zgrada u ratu je srušena doslovce do temelja, koji se jedva naziru kroz pijesak i travu, a kolodvorski poslovi se obavljaju u dva spojena kontejnera sa nadstrešnicom:

 

 

Iz razrušenog skladišta raste kupina i divlja vegetacija, a u jednoj manjoj prostoriji nalazi se otpad infrastrukturne krame:

 

Nasuprot temeljima kolodvorske zgrade prostor kolodvora nekada je uljepšavala muzejska parnjača serije 51. Uljepšava li ga još uvijek, procijenite sami:

 

Pogled unatrag prema Lipiku:

 

I prema Siraču i Daruvaru:

[I ovdje je nekoć vozijo vlak]

Pri ulasku u Lipik prolazimo pored glasovite ergele, ali dok je meni došlo do glavi da su to baš ti konji, već smo bili na skretanju za Okučane. Uskoro se sa naše lijeve strane ukazuje pruga, a s desne ulica koja postoji valjda u svakom naseljenom mjestu od Kutine do Daruvara – Kolodvorska! Kolodvor Lipik je nedavno obnovljen, što daje nekakvu nadu da ovu prugu ipak čekaju ljepši dani – ne bi valjda obnavljali kolodvor na pruzi koju misle zatvoriti?

 

Ima i pipicu za žednog LLeona:

 

I ćenifu:

 

I kurblu za obližnju rampu:

 

I sasvim pristojno uređenu čekaonicu u kojoj se nalazi biljetarnica i panoi sa osnovnim informacijama za putnike:

 

 

U hladu između parkinga i kolosijeka smjestila su se dva stara vagona. Jedan putnički koji je po svemu sudeći u vrijeme dok kolodvorska zgrada nije bila obnovljena obnašao funkciju biljetarnice i prometnog ureda i koji je smješten na svojih deset metara kolosijeka:

 

I jedan teretni vagon bez postolja, smješten neposredno uz nekadašnji magazin:

 

Evo konačno i zakašnjelog šveda iz Banove jaruge!

 

OK, njega smo ispratili, vrijeme je za okrijepu:

 

I nastavak prema Pakracu.

[I ovdje je nekoć vozijo vlak]

Šveda za Sirač odlučujemo sačekati na stajalištu Poljana. Od glavne ceste skrećemo desno i nailazimo na poznati motiv:

 

Putnik kojeg zatičemo na stanici, uvidjevši naš interes za staničnu infrastrukturu informira nas kako je Poljana nekad imala dva normalna kolosijeka i jedan uskotračni, koji je završavao na ovom uzvišenju iza davno presahle slavine:

 

Pogled u pravcu Sirača:

 

...i u pravcu Banove jaruge:

 

Prelazim prugu i ulazim u gustu travu. Mjesta za još jedan kolosijek ima sasvim dovoljno, ali nikakvih materijalnih tragova njegovog postojanja nema... S tog mjesta slikam ostatak ekipe i putnika koji nas je informirao o kolosijecima:

 

Nezaobilazni objekt sa dvoja vrata:

 

Sve je bliže vrijeme kada bi šved trebao proći kroz stajalište. Broj putnika se udvostručio!

 

Na vratima stanične zgrade pojavljuje se gospođa koja u njoj živi. Nakon standardnih pitanja o namjeni fotografiranja pitamo ju o prometu ovom prugom, na što ona uzvraća "To će vam gospodin strojovođa bolje znati nego ja". Putnik s kojim smo cijelo vrijeme čavrljali zapravo je strojovođa koji čeka šveda da preuzme smjenu, vjerojatno u Siraču. Uvidjevši da šved debelo kasni, strojovođa je mobitelom nazvao kolegu kojeg smo ostavili u Banovoj jarugi i dobio informaciju kako još uvijek nije krenuo, a niti neće prije 9:55. To nam ostavlja sasvim dovoljno vremena da dođemo do stajališta Dobrovac i šveda sačekamo tamo.

 

Stajlište Dobrovac dočekalo nas je sa cvijećem:

 

Nažalost, najviše cvijeća ima između tračnica, što znači da ovuda vlak rijetko vozi brže od prosječnog ljudskog hoda. Od industrijskog kolosijeka koji je nekada vodio do obližnjeg industrijskog pogona ostala je tek iskliznica u travi. Od pogona vjerojatno niti toliko...

 

I zgrada je u prilično jadnom i neupotrebljivom izdanju:

 

 

Kako smo u Dobrovac stigli brže nego smo očekivali (ukalkulirali smo vrijeme za pogrešna skretanja i traženja kolodvora, ali to nam jednostavno nije trebalo jer su momci odlično pripremili karte!), odlučujemo produžiti do obližnjeg Lipika i tamo sačekati šveda.

[I ovdje je nekoć vozijo vlak]

Napuštamo Kutinu i krećemo prema Banovoj jarugi. Na slijepom kolosijeku sa istočne strane kolodvorske zgrade zatičemo brundajućeg Šveda 016:

 

Kiki i ja zadržavamo se u kraćem razgovoru sa strojovođom, dok LLeon i Kićo detaljno istražuju kolodvor i rasputnicu (Novska-Lipik). Kolosijek na koijem je stajao šved nalazi se sa druge strane skladišta, praktički na civilnoj strani kolodvora:

 

Stanje prvog kolosijeka (ispred skladišta):

 

Kolodvorska zgrada (i ćenifa u prvom planu):

 

Od strojovođe iz šveda dobijamo informaciju kako je polazak za desetak minuta. Pozdravljamo strojovođu uz napomenu „vidimo se putem“ i krećemo prema ŽCP u centu Banove jaruge. Kićo prugom, a mi ostali cestom. Neposredno iza prijelaza odvaja se industrijski kolosijek za rasadnik, a još neposrednije iza njega od rasputnice za Garešnicu ostala je samo skretnica, desetak metara pruge i andrijin križ...

 

 

 

 

Pruga prema Pčeliću pruža se u (za pojmove jednog primorca) nevjerojatno dugačkoj drituri:

[I ovdje je nekoć vozijo vlak]

Dva i pol tjedna nakon ešna, evo mojeg kratkog izvješća, koliko ono kratko može biti uz cca 450 poslikanih fotki...

 

Buđenje prije 5 i sastanak sa LLeonom, zatim kupljenje Kiće na istočnom dijelu grada i Kikija u Exer cityju i već smo na putu za Zagreb. Priprema ekšna odrađena je vrhunski, pri čemu je LLeon izradio pravi pravcati elaborat putovanja, Kićo isprintao satelitske snimke terena i pripremio podatke o bivšim prugama i njihovim spojevima na (još uvijek) postojeće, a ja sam nabavio ENC da se lakše nosimo sa turistima i vikendašima. Putem pokušavamo uspostaviti kontakt sa Drempom, ali "korisnik je isključio mobilni telefon ili trenutno nije dostupan"...

 

Točno u 7 sati dolazimo na dogovoreno mjesto gdje smo trebali pokupiti Drempu, ali od njega ni traga ni glasa:

 

Drempa se nešto gadno "uspavao" u zadnje vrijeme: prvo je prespavao Kotoribu, sada i Slavoniju...

 

Da bi se na vrijeme našli sa Drempom, preskočili smo tradicionalnu jutarnju kavicu u Ravnoj Gori, pa je srozani pritisak trebalo podizati negdje poslije Zagreba. Dogovor je pao da to bude na odmorištu Ježevo, što je također svojevrsna tradicija, jer smo tamo stali i lani kad smo išli za Vukovar:

 

Kada sam prije mjesec dana putovao ovuda, parking nije bio niti približno popunjen:

 

Uskoro stižemo u Kutinu i po prvi put toga dana srećemo se sa natpisom:

 

Zaustavljamo se ispred trgovačkog centra smještenog neposredno uz autobusni kolodvor, a iz daljine dopire tutnjava teretnih vagona:

 

Stižemo i na željeznički kolodvor. Ispred nekadašnjeg robnog skladišta odmara Jenbach:

 

Nasuprot njega, na posljednjem kolosijeku samuju žuti vagon Infrastrukture i jedan Eas:

 

I to je sav vozni park kojeg smo zatekli u Kutini. Pozabavimo se malo samim kolodvorom. Kolodvorska zgrada:

 

Civilna strana:

 

Ćenifa:

 

Kutina je pod 25kV:

 

Čekaonica vapi za malo kreča:

 

Stari stupići dobili su novu funkciju:

 

Nasuprot kolodvorske zgrade nalazi se jezerce:

 

Pogled u smjeru Zagreba:

 

I u smjeru Novske:

[Klasika na Ozaljskoj pruzi]

Hvala na ispravcima i hvala na fenomenalnim fotkama, Toma! Nisam te skužio onaj dan uz prugu, ali fotke su fenomenalne!

[Klasika na Ozaljskoj pruzi]

Šteta je što nama samo Englezi mogu priuštiti ovakve ekskluzivne situacije, a još bi veća šteta bila da kad se to desi, nitko ne dokumentira. Uvijek volim vidjeti fotku na kojoj je neki neuobičajeni, rijetki ili povijesni prizor (litorina na Brajdici, žutka kod kazališta, šved u Raši, putnički vlak u Bakru...), pa kad se ukaže prilika da snimim koju takvu fotku, ne treba me previše nagovarati.

 

Decec, teško je reći koliko je ljudi bilo u vlaku jer se kroz zamagljene prozore nije vidjelo unutra, ali na stanicama na kojima je vlak stajao uvijek bi izašlo 20-30 ljudi iz vlaka i fotografiralo. Pretpostavljam da je još barem polovica od tog broja ljudi ostajala u vlaku.

[Klasika na Ozaljskoj pruzi]

Šteta što nisam uspio dobiti slobodan dan (pitao šefa u krivom trenutku), pa da poslikam i putnički vlak na bakarskoj pruzi.

 

Volje za muvanje oko pruge mi još uvijek ne nedostaje, jedino bi bio volio da je netko išao samnom. Radi društva i radi troškova.

[Klasika na Ozaljskoj pruzi]

Putovnice su pregledane, a prije napuštanja Hrvatske i nastavka putovanja Slovenijom slijedi još jedan fotosešn za putnike:

 

 

 

 

Prvo fućkanje prometnika znači "Ajmo, ekipa, krcaj se u vagone!":

 

Drugo fućkanje znači polazak i rastanak sa Hrvatskom. Sretno u nastavku putovanja i dobar provod želim!

 

Ode...

 

A nakon kratkog "razgovora" sa djelatnicima pogranične policije, odoh i ja.