Pfaff

Pritoka Tounjčice pa sljedstveno tome i Mrežnice je tekućica imenom Kukača (to su već nekaka lička imena? valjda?) Nama je zanimljiva jerbo se uz nju smuca i željeznička pruga, a tu se nalazi i stanica Kukača GE: 15°20'0.48"E 45°14'2.96"N Stanica je usječena u brdo, a do nje se dolazi uskim puteljkom. Ni za parkiranje baš nema mjesta, pogotovo kad se svo željezničko osoblje naseli... (nekoć su željezničari vlakom putovali do radnih mjesta) Ćenifa. Ne koristi se (imaš ljivadu...!) U donjem/stražnjem dijelu je neki stambeni prostor. Sad, jel' napučen, neb' znao kas'ti! I ova stanica je u zavoju poput kolodvora Brod Moravice. Ovo je zavoj u pravcu Karlofca... ... i zavoj u prafcu Ogulina Zastava veća od zgrade, al' neka nje! Peron mi se doima prilično visok. To je dobro

Tijekom ratnih operacija u WWII. srušen je cijeli gornji kat mosta (sve se može kad se hoće). Kasnije je srećom donesena odluka da se most rekonstruira u prvobitnom obliku. Tom su prilikom nestali neki kipovi vojnika. Jedan je bio izložen pred ogulinskim gradom, a drugoga su postavili na onom vidikovcu. 2010. godine smo nas par Riječana nešto klatili duž Jozefine pa sam se dao uslikati uz kip. Pogled na most 2010. Kasnije su rađeni neki regulacijski radovi na Tounjčici pa su iz blata ispod mosta iskopani i preostali kipovi koji su danas opet na starom mjestu, a pred ogulinskim gradom i u središtu Tounja su replike Željeznička postaja Tounj je dosta visoko u brdu desno od ceste. Tamo je i nekoć vrlo značajni kamenolom koji je, mislim, danas u ferfundlu...

U nastavku se Jozefina probija prema dolini Tounjčice, najznačajnijoj pritoci Mrežnice s kojom se više nećemo sresti jer cesta nastavlja prema porječju Dobre. Cesta se uspinje pa se kod raskršća ceste za Slunj pruža zanimljiv pogled na okolne brežuljke (brda?) i doline. Pruga je sad dosta udaljena s desne strane, a tamo se nalazi i stanica Gornje Dubrave I eto nas kod Tounjčice Graditelj Struppi je rijeku premostio lijepim kamenim mostom s tri luka. Na ogradne zidove postavio je ukrasne kipove vojnika s kacigama i štitovima. U zid je bila ugrađena spomen ploča u čast caru Josipu II. Kad je kasnije major Knežić radio rekonstrukciju ceste, smanjio je padove prema Tounjčici na način da je mostu dogradio još jedan kat, a vojnike i spomen-ploču je dao premjestiti na nove ogradne zidove. Dodao je i drugu spomen-ploču, ovu u čast caru Ferdinandu I. za čijeg je vladanja rekonstruirana cesta. Pogled u kanjon Tounjčice Na suprotnoj strani je uređen prilaz do vode s malim vidikovcem i klupama

Službena strana. Ne bih znao kojeg su tipa ove dvije metle. Ja sam gracko dijete... Na zgradi su dvije spomen-ploče Ovo ima neke veze s partizanskim kulturnjacima Pogled niz prugu u smjeru Ogulina Nešto stoji na signalu... I prođe teretnjak. Živahno neko stajalište! Na obližnjem brežuljku još jedan fortifikacijski objekt. Čini se da je cijeli potez pruge od Karlovca do Ogulina bio izrazito dobro štićen Civilna strana postaje I idemo dalje...

Koji kilometar dalje Jozefinom dolazimo do stajališta Donje Dubrave GE: 15°21'46.26"E 45°18'43.06"N Meni su Donje Dubrave ostale u sjećanju iz ranog djetinjstva kad smo, putujući za Zagreb, ostali ovdje "visiti" jer se na 11-ci zbog pregrijavanja ložišta i vjerovatno premalo vode rastopio onaj olovni osigurač pa je cijela naprava ispustila jedan grozan režeći zvuk i ostala stajati obavijena parom. Čekali smo neko vrijeme dok nam je iz Karlovca došla upomoć njena posestrima. Bila su to neka druga vremena kad zamjenske lokomotive nisu bile takav problem kao danas... Danas tom prugom voze ASEE pa su problemi i razlozi stajanja na pruzi drugačije vrste Htio sam slikati službeni objekat, a ovaj mi se baš motao pa nikako! Službena zgrada je neposjednuta pa je sve u jako derutnom i jadnom izdanju No, evo, ode on (tko čeka, dočeka) Ćenifa Koristiti na vlastitu odgovornost! S boka je skladište ugljena koje je još uvijek solidno popunjeno. Čudi me da se nije našao neki sakupljač? I ovdje su otvori na zgradi zatvoreni daskama Unutrašnjost je skroz devastirana

Šefa kolodvora, jasno, nije bilo! Selfie kroz musavi prozor. Naljepnica u kutu vrata označava da zgradu osiguravaju nebeske sile A zašto ovdje nema nikoga? Vodonapojnik za ljude Oslonjivač za međunožna gurala (Park'n ride za siromašne) Ulaz u stambeni dio. Stubište, začudno, nije spiralno Idem dalje. Kolodvor je zadržao stare parasol nosače KV pa je ugodan za slikavanje Crkva sv. Antuna iz Padove ŽCPRsa(polu)R

Kolodvorska zgrada se sastoji od jednokatnog stambenog objekta s prizemnim dijelom namijenjenim uredima i putujućem pučanstvu STRAIL starijeg tipa Putnički su prostori čisti i lijepo održavani (možemo mi njurgati na željeznicu i željezničare koliko hoćemo, ali tradicija brige za javne prostore je srećom i dalje čvrsto ukorijenjena) Za razliku oid kolodvora Lokve, ovdje putnička blagajna radi Zamišljam na što bi to ličilo da se pojaviš, meknimo, u 01:37 i od krmeljavog prometnika zatražiš kartu do Oštarija. I onda opet nestaneš u noć...! Nisko je to, majstore...

Netko je nedavno napomenuo da nikako da netko obradi kolodvor Generalski Stol GE: 15°22'36.83"E 45°20'36.13"N Pa evo... Naselje Generalski Stol je općinsko mjesto smješteno na raskršću gdje se od Jozefine odvaja poprečna cesta koja preko Bosiljeva na Karolini (i spoja na autocestu) vodi na Bosance na Lujzijani Općina koja broji nešto više od 3.000 stanovnika je smještena na prijelazu iz nizinskog područja prema brdsko-planinskim. Naziv Općine potječe još iz XVII. stoljeća kada je karlovački general Vuk II. Krsto Frankopan, otac Frana Krste Frankopana, imao u ovom mjestu sjedište (stol) gdje je sudio, pa je mjesto prema njemu i dobilo naziv Generalski Stol. Mjesto je bilo važna postaja na Jozefini. Tu su bila preoćišta i mijenjali su se vučni strojevi, a na trgu usred mjesta nalazi se i sunčani sat – jedan od nekoliko kojima je graditelj Struppi opremio cestu na korist putnika Malo sam se namučio tražeći pristup do kolodvorske zgrade, ali sam na kraju parkirao kraj ove simpa ruševine Kolodvorska zgrada s civilne strane. Fasada je boje izblijedjele višnje Na sunčanoj strani (okrenutoj u smjeru Ogulina) koči se solarni kolektor za toplu vodu Stara drvena natpisna tabla. Visoko je na fasadi pa ju nitko nije uspio skinuti! I ova je stanica djelomično u zavoju. Pogled niz prugu u smjeru Ogulina I pogled u smjeru Karlovca Nekadašnje skladište komadne robe je prenamijenjeno, a uz bok mu je dograđena biblioteka. Čitateljstvo je mahom lokalni živalj

Obiđimo malo službeni objekat. Sve je zapušteno i ruševno Jozefina je odmah tu, s druge strane Da je zgradica uređena i da tu netko živi, bilo bi ju lijepo vidjeti Na stražnjoj strani službene zgrade su šupa i drvarnica Jako lijepi rustikalni bunar I ovdje uz prugu nalazim fortifikacijske objekte iz vremena dok se znalo protiv koga se treba boriti Ovdje cesta prelazi na drugu stranu pruge (nije joj to prvi put, al' dobro)

Par kilometara dalje cestom nailazimo na malo manje značajno, ali zanimljivo stajalište Gornji Zvečaj GE: 15°24'44.19"E 45°22'33.93"N Pa da ga malo istražim kad sam već tu! Pogled niz prugu u smjeru Ogulina I pogled u zavoj, ali u smjeru Karlovca! Službeni objekat. Ovdje je neka zbrka s cestom i puteljcima pa se teoretski može vozilom na I. peron, 1. kolosjek Putnički prostori su solidno blindirani daskama kao da se u selu očekuju rasni nemiri Čudo nad čudima – stajalište je opremljeno javnom govornicom na kartice. Kad sam digao slušalicu, začulo se: Tu-tuu, tu-tuuu... Svašta! Kroz reške u daskama snimio sam dvije loše fotke devastiranog putničkog prostora. Očito su, prema onoj američkoj izreci, zaključali staju nakon što je konj već bio ukraden S druge strane pruge je također cesta, ali se do nje ne da doći ni pješke jer cijelom dužinom perona potegnuta žičana ograda. To mi nije teško palo jer me ovaj crni nekako ružno gledao, a nastojao je i lajati Malo dalje niz prugu u smjeru Karlovca nalazi se lijepo uređeni i zaštićeni prijelaz za pješake

Na ovom potezu ceste je naselje Zvečaj svakako najznačajnije. Ima tu i veliki kolodvor (u zavoju poput Brod Moravica). Kolodvor je toliko značajan da ga je onomad pohodila cijela horda railfanova koji su došli uživati u žuboru Mrežnice, roštiljanju i hranjenju labudova! BTW, bilo je to jedno od posljednjih egérkeovih ukazanja među railfanovima S ceste koja je malo niže od pruge vidi se stara EVP Cesta ovdje ima živahan profil u odnosu na prugu, vijuga ter se diže i spušta I ovdje nalazimo fortifikacijski objekt uz prugu

U nastavku puta vijuga Jozefina po ubavim zelenim brežuljcima uz rijeku Mrežnicu. Da nema Mrežnice, Karlovčani bi se po ljeti izvrnuli na leđa i samo dahtali. Kao Primorac, nisam nešto blesav za kupanjem u slatkovodnim lokvama i tekućicama, ali kupanje u Mrežnici mi je ostalo u predivnom sjećanju... Posebice ovo mjesto Većina se kupa na divlje iako ima i lijepo uređenih kupališta sa drvenim platoom, stubama za siguran ulaz u vodu... Iako rijeka djeluje bezazleno, poneko ne ispliva (odmah) (Slikice kupanja na Mrežnici sam črapnuo na internetu)

Josipova cesta (Jozefina) Jozefinska cesta (Jozefina), izgrađena 1775. - 1779. kroz Liku uz rub Gorskog kotara, spaja Karlovac preko Tounja i Vratnika sa Senjom i duga je oko 100 km. Kraljica & Carica, naša vječna & voljena Marija Terezija, nakon dugog natezanja vratila je 1776. gradove Karlovac i Rijeku pod vlast Hrvatske. Građani Karlovca su odmah navalili razvijati grad i otkrivati njegove potencijale kao raskrižja prometnica između panonskih ravni i Primorja. Jedini je problem bio da su prometnice tj. Karolina bile usko grlo na putu prema Primorju. Sreća je bila da je Josip II., tada još kao suvladar svoje mame, posjetio 1775. hrvatske strane i zaključio kako je hitno potrebno sagraditi dobru prometnicu prema Senju. (Za one koji ne znaju: Nije on to učinio zato jer je posebno volio Hrvate već zato jer je pod hitno trebalo naći izlaz za izvoz austrijskih manufakturnih proizvoda. Proboj na toplo more tj. Jadran bio je oduvijek cilj Austrije (zato je i bio primarni cilj Antante razvaliti Carevinu da se to spriječi). Gradnja ceste bila je povjerena inžinjerijskom pukovniku Vinku Struppiju (1733. – 1810.) koji je bio ravnatelj vojnih inženjerijskih poslova u Trstu i kao takav puno radio na obnovi, uređenju i gradnji lučkih uređaja duž austrijske jadranske obale. Bio je i nadzornik održavanja Karoline. Nije poznato gdje je rođen, ali se pretpostavlja da je obitelj furlanskog porijekla, a umro je u Beču. On je već nekoliko godina ranije obišao moguću trasu i imao ideju kuda i kako. Nije izmišljao toplu vodu već je odlučio budućom cestom pratiti nekadašnje puteve i puteljke kojima su se ljudi služili odranije. Imao je veliku prednost pri gradnji – trasa ceste je išla preko Vojne krajine pa je ljudstvo za rad bilo osigurano – Krajišnici će puške i handžare privremeno zamijeniti lopatama i budacima. Navodno su ih za to čak i plaćali. Novost u planiranoj gradnji bila je korištenje baruta za razbijanje kamena pa je Struppi za tu svrhu angažirao iskusne minere iz svog rodnog kraja. Utrošeno je ukupno 20-30 tona baruta. Ne odjedamput! Kasnije su na raznim rekonstrukcijama i prelaganjima ceste vježbali i general Filip Vukasović, graditelj Lujzijane i Josip Kajetan Knežić, vjerovatno jedan od najznačajnijih naših cestograditelja koji je već za sobom imao izgradnju "Majstorske ceste" preko malog Halana i koji je Jozefinu ostavio onakvom kakvu ju i danas poznajemo. Pa krenimo već jedamput s cestom... Na početku, jedna napomena: Od svih cesta koje opisujem, Jozefina je najviše mijenjana, prelagana i dorađivana i daleko bi me odvelo da to sve obrađujem. To mi nije ni svrha ni nakana, a kao što sam već rekao, ima ko se time bavi(o). Neke ću stvari stoga malo pojednostaviti sveudilj se nadajuć da time neću narušiti integritet prikaza. Prvo pojednostavljenje: Iako je stvarni nekadašnji početak Jozefine malo više iza leđa, možemo mirne duše uzeti da joj je ishodište na onom rotoru gdje i Karolini. U nastavku je trasa išla otprilike kuda danas kroz Karlovac ide tzv. stara cesta Zagreb – Rijeka, dakle lijevo kraj autobusnog kolodvora pa ispod željezničke pruge kroz naselje nebodera s "krive strane pruge". Nakon toga uzbrdo na Švarču (jasno da su slike u krivom smjeru!) Dalje cesta ide nizbrdo do željezničke pruge prema Dugoj Resi, a tu negdje blizu je i Mrežnica! Cesta prolazi kraj nekadašnjih industrijskih giganata karlovačke industije, al' pustimo sad to... Za razliku od Karoline koja se tek u donjem toku sretne sa željeznicom, Jozefina prati prugu sve negdje do Josipdola, a onda se raziđu da se više nikad ne sretnu! Stoga će u ovom prikazu biti i ponešto kolodvoropisa! Upozorenje Cesta od Švarče do Duge Rese je jedno od posljednjih prihodovališta revnih karlovačkih policajaca pa ako ne želite svojim ponašanjem podebljavati državni proračun, pamet u glavu! U Dugoj Resi je cesta nekad imala ŽCPRsaR. I to nije bilo lijepo. Kasnije su izmjestili prometnice pa sad ima normalno raskršće. Desno ide dionica stare ceste za Rijeku preko Mrzlog polja i spaja se na Lujzijanu kod Vukove Gorice, a mi ćemo lijevo prema Senju

Od Hreljina dalje cesta vodi kroz niz naselja riječkog prigrada: Meja (s odvojkom za Bakar), Praputnjak, Krasica, Scrglievo, Sveti Kuzam, (Sušačka) Draga. Tu više i nemam fotki jer sam takorekuć doma, a i cesta je uska i opasna. Evo jedna ispod sv. Kuzma gdje se Karolina šulja uz željeznički nasip! Nakon što je otvorena riječka obilaznica do Krčkog mosta, ova se dionica koristi samo za lokalni promet. Iza Drage penje se cesta na Svetu Anu gdje visokim mostom pretposljednji put prelazi prugu. Most je povijesno poznat i po tome što su curice koje bi nepažnjom postale "roba-s-greškom" ovdje znale okončavati svoje nesretne živote (ili se tako bar priča). Ja sam poznavao gospođu kojoj je otac kad je (s njegovim dopuštenjem) išla u posjet zaručniku, očinski brižno rekao: "I ako se ne vratiš kakva si otišla, tamo ti je most na svetoj Ani!" (Kartulinu je odnekud dobavio Thomcro) Nakon toga Karolina prerasta u niz gradskih ulica i završava Kumičićevom da bi se provukla ispod pruge na tzv. Istočnom izlazu i završila na Piramidi. Na tom je mjestu nekoć počinjala jedna druga cesta - Doroteja koja je vodila do riječkog lazareta u Martinšćici (neki preostali objekti su danas u sklopu brodogradilišta "Viktor Lenac"), a kako su u blizini našli i nekakav kamen-međaš sa Karoline, uklopili su ga u obelisk pa nek' budu skupa! Po obelisku dobio je naziv i cijeli gradski kvart. Piramida je izvorno bila na malo drugačijem položaju, ali kako su prilikom gradnje "Istočnog izlaza" malo poremetili raspored prometnica, dobila je novi položaj. I tu će, valjda & nadam se, i ostati Za kraj priče zemljovid kako ga je dao nacrtati Matija Weiss

Križišće. Raskršće sedam cesta. Cesta na lijevo ide preko Šmrike na Magistralu. Ovo je pogled s te ceste na veliku serpentinu Ovaj odvojak Karoline išao je od Križišća na zapad prema Kraljevici. Preko udoline Medomišljina cesta je bila na nasipu, a kako je cijela župa jako izložena buri, sagrađen je na tom mjestu prelijepi burobranski zid od klesanog kamena. Nažalost je cijela ta cesta nestala kad se radio početak autoceste A7 (riječka obilaznica) pa su i klesance morali maknuti. Do dana današnjeg nije ustanovljeno di su nestali!

Vratimo se načas ranijespomenutoj vezi za Kraljevicu 1785. godine sagradio je Ivan Evangelist Turković prvu cestu koja je s Karoline vodila na križišće. Bila je vrlo strma, zavojita i odavno je napuštena ter je danas neprohodna za promet (osim za cipelcugaše, a i ti bi mogli biti dobrano izgrebeni!) Posljedna serpentina iznad Križišća Kraj te ceste ide danas u nečije dvorište! Kasnije je cesta preložena (sudbina mnogih starih cesta koje opisujem) i danas se njome čak može proći autom. Nekoć je pače bila asfaltirana, ali danas od toga nema gotovo ni traga Na mjestu gdje cesta mijenja smjer prema Vinodolskoj dolini, puca prekrasan pogled na Kvarner Bunker, blokhauz, zvjezdarnica? Nekoć nečiji skromni dom? I odavde se vidi Most Velika serpentina odlično podzidana klesanim kamenom. Znali su to stari majstori, ne? Pogled na Vinodol, ono šljašteće je prihvatna akumulacija RHE "Nikola Tesla", a visoko na brdu je stari frankopanski grad Drivenik (po kojemu se zove i kolodvor koji je istinabog s druge strane brda!!!)

Vraćamo se, uvjetno rečeno, u civilizaciju. Malo niže od Plasa je posljednja stanica Autotrolejeve linije 29. Uz cestu su i lijepe zidane čekaone. Nažalost, u okolini postoji kreten koji redovito spreja uhata U po zidovima, onda se čekaone preliče, a onda evo opet njega. Očito se nitko ne trudi mamlaza privesti pravdi, makar samo zbog oštećivanja tuđe imovine. Bit će da i organi prisile i gonjenja imaju 'nacionalno osvještena nagnuća'. Ovo sam jednom slikao iz zamjenskog HŽ-busa i oduševilo me kako mu je netko "doradio" poruku (iako ne odobravam šaranje makar i s pozitivnim predznakom) Kratki odvojak koji vodi prema zaselku (i željezničkoj postaji) Melnice Na ovom se mjestu od glavne ceste odvaja cesta koja je od Karoline vodila u Kraljevicu. O tom malo kasnije Ovdje cesta skreće udesno i strmo se spušta prema Hreljinu Hreljin. Karolina ovdje ima značaj lokalne prometnice i to prilično opterećene. Iako su naselja od Hreljina pa sve do Rijeke jaki centri male privrede, puno ljudi svakodnevno tuda putuje u Rijeku na posao/školu i po sličnim poslovima Ispod Hreljina spaja se trasa Karoline s cestom koja vodi od Križišća. To je stara veza za Crikvenicu. Ima jedno, meni vrlo drago mjesto, gdje je čovjek na inače vrlo uskoj cesti sagradio terasu na kojoj se dade stati i slikati Krčki most

Negdje iznad Plasa (nekoć: Plase–Crikvenica) vidi se prviput more. Mogu si misliti kako su kirijaši, a i tegleća marva bili sretni kad bi ugledali ovakav prizor! Na drugu stranu puca pogled na nadvožnjak kojim Karolina po ne znam koji put prelazi prugu. Na tom mjestu ima pruga jedan od najtežih uspona/padova na cijeloj pruzi Cesta pravi veliki i oštar zavoj ulijevo, a s desne se strane nalazi jedna od posljednjih vapnenica na Primorju. Još do prije nekoliko godina ovdje se redovito palilo vapno i razvozilo po cijelom Primorju. Onda su stigli razno-razni Murexini i mali obrt se ugasio. Prije samog kolodvora opet prelazimo prugu Plase je naselje od par kuća i zapravo ne znam kakav ima službeni status. Mislim da organizacijski potpada pod Hreljin Cesta uzbrdo, a pruga nizbrdo. S lijeve strane stoji na zidu ploča na čast i uspomenu Menciju Klementu Crnčiću koji je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskom slikarstvu svojim marinama (za one koji ne znaju: 'marina' je naziv za sliku pejsaža uz more) Uuuups! Tobogan! S ceste se lijepo vidi pruga koja vijuga po susjednom brdu Kolodvor Meja

Cesta se polako penje prema Benkovcu (nekad su govorili i Benkovac-brdo). Prolazi preko nekoliko proplanaka na kojima su neki od onih iz ranijespomenutog plaćevnog razreda sagradili nekoliko impozantnih objekata. Moram dodati – s mjerom u estetskom smislu. Sam Benkovac je prilično neugledna nakupina kuća s par stanovnika Duuuboko dolje u grabi je rudnik/kamenolom andezita kojeg GP "KRK" koristi za svoje potrebe u cestogradnji Malo dalje, na prevoju, nalazi se granica između Gorskog kotara i Primorja. Cesta se zavojito spušta kroz lijepu zelenu šumu i uskoro stižemo u mjesto Zlobin. Tu je željeznička postaja i čuveni ŽCPRsaR Idemo dalje...

Cesta se kroz Vrata lagano penje, a na samom prevoju je još jedan NOB-spomenik. Tu možeš parkirati vozilo i pogledati dolje na prugu prema Fužinama U daljini se vidi kolodvor Fužine. Para je iz pogona "Drvenjače" U nastavku se cesta drži obronka brda, a uz cestu ima nešto lijepo uređenih kuća i vikendica Na desnoj se strani otvara pogled na jezero "Bajer" – jedno od tri jezera u sustavu reverezibilne HE "Nikola Tesla" u Triblju. Lijevo se može skrenuti u park dra. Franje Račkog, velikog Fužinarca, povjesničara i prijatelja biškupa Štroce, a odatle je nekoć pucao pogled na jedan od najljepših željezničkih mostova u 'Rvata. Most je bio tako zanimljiv da su ga kao motiv stavljali na razglednice, a nalazi se i u grbu općine. Danas je zamijenjen nekakvom čeličnom kadom u kojoj na balastu pliva pruga nosivosti 22,5t. Ranije spomenuti DB tvrdi da je to dobro rješenje, a ja se samo pitam kako bi, meknimo, Britanci reagirali da im most preko Firth of Fortha netko zamijeni ovakvim koritom. Ha? Centar Fužina. Raskrižje prometnica. Desno se ide ka špilji "Vrelo" i Kraljevom jarku na Lujzijani (odatle bez puno mislit ulijeću vozilima izletnici koji su škrti platit autoput!). Lijevo je cesta kojom se stiže na željeznički kolodvor, a može se i dalje prema Liču i Novom Vinodolskom. Karolina ide ravno mostom preko potoka Ličanke pa uzbrdo. Fužine (nekad su govorili Fužina i na Fužini) – naziv je nastao od pojma fusina za kovački viganj, tu su se kovači bavili zadovoljavanjem potreba kirijaša, a ponešto je bilo i za izvoz! Mjesto ima dugogodišnju turističku tradiciju. Sjećam se da su mi moji pričali o redovitim ljetovanjima u Fužinama još tamo 30-ih godina XX. stoljeća n.e. U zelenoj zgradi je biblioteka, turistički ured, pošta, serekeš i ekspozitura "Tiska" (ne tražite mladog vodenkonja – nemaju, provjereno). Ne vidi se, ali tačno vis-a-vis na lijevo je poznati hotel i restoran "Bitoraj", posvećen zadovoljenju potreba gostiju višeg plaćevnog razreda!

Sljedeće naselje uz cestu je Belo Selo. Tu cesta prolazi ispod pruge tj. tu je pruga prešla preko ceste pa su sagradili prolaz! (slike u nastavku su slikane iz krivog smjera, hja!) S druge strane ovog podvožnjaka nalazi se poznati izvor pitke vode i ljudi masovno dolaza s kantama i demižonima po vodu. Postoji, naime, fama da voda iz lokalnih vodovoda nije zdrava? Ja ju pijem pa pogledajte koliki sam naras'o!!! Vrata. Selo se proteglo duž ceste. Poprečnih prometnica zapravo i nema Karolina ovdje graniči s novim podzidom autoceste. Vrata su izrazito lijepo uređeno selo. Žitelji se trude hortikulturnim zahvatima doprinijeti posebnosti krajobraza Dolazimo na raskršće ka autocesti Desno su naplatne kućice čvora "Vrata", a uz prilazni put je postavljen stari gater kao memento na neka bolja prošla vremena Lijevo je nekakav čudan cik-cak puteljak koji vodi do istoimene željezničke postaje

Karolina se dosta strmim usponom diže nad klanac kojim je kasnije položena željeznička pruga Rijeka – Karlovac. Poslije Vrbovskog, ovo je prvi susret Karoline i pruge, a družit će se njih dvije u nastavku sve do kraja. Predio je to pun trošnih vapnenačkih stijena iz kojih raste bukova klekovina i neka kržljava crnogorica Tu je stari talijanski bunker. U nedostatku boljeg, turistička zajednica ga je sanirala i sad glumi znamenitost uz cestu Željeznička pruga ovdje prolazi kroz dva tunela. Prvi je "Bukovac" (213 m), a bunker je sagrađen kako bi štitio njegov istočni portal Karolina je na potezu Vrbovsko – Fužine sve do kraja 70-ih godina prošlog stoljeća bila relativno neugledan makadamski puteljak kojim se osim aboridžana nije vozio nitko tko baš nije morao. Onda je narodna vlast odlučila sagraditi nuklearnu elektranu "Krško" pa su po Lujzijani, tada jedinoj suvremenoj prometnici Rijeka - Zagreb, trebali iz riječke luke prevlačiti nekakvu golemu vangabaritnu opremu. Ostali promet je trebalo nekamo skrenuti pa su naprasno odlučili asfaltirati staru Karolinu. U međuvremenu je dionica Bukovac – Vrata postala zanimljiva kao najbrža veza Mrkoplja na ACRZ u smjeru Rijeke pa ju sad redovno maze i paze. Prilikom asfaltiranja uništeni su gotovo svi stari artefakti uz cestu. Ovo je bio kameni margilj koji je označavao granicu katastarske općine Sunger Malo dalje cestom vidi se s desne strane zapadni portal tunela "Sleme" (457 m). U tom tunelu pruga Rijeka – Zagreb dostiže svoju najvišu točku Koji kilometar kasnije dolazimo na raskršće za Slavicu. Tu se spajaju stara i nova trasa Karoline

Sad ćemo se vratiti u Sunger i provesti se novom trasom. Opet smo na onom raskršću, ali sada idemo ravno kroz ostatak Sungera Ima tu zanimljivih objekata Gorski Kotar je predivan (osim kad pada kiša) u svako doba godine iako onaj gore zna ponekad pretjerati s ljepotom! U nastavku cesta ide kroz Sungerski Lug, nekoć jednu od najljepših šuma u ovim predjelima, a danas biološkoj ruševini. Lug je nekoć bio vlasništvo tzv. seoske zemljišne zajednice što znači da su svi suseljani participirali u održavanju i iskorištavanju. Vlasnik svake kućne numere imao je godišnje pravo na određenu količinu građe. Poslije WWII. je šuma nacionalizirana i dodijeljena je šumarskom fakultetu u Zagrebu kao terenski objekt za izučavanje gospodarenja šumom. Sjeklo se pažljivo, a oblovina se šlajsala na stari način – konjima - da se ne naruši prirodna ravnoteža. Grane i otpad su se skupljali na hrpe i odvozili, a šumski putevi su održavani. Onda je odjednom početkom ovog stoljeća počela divljačka sječa. Nije tačno poznato zašto, ali po selu se šuška da se radi o strahu od denacionalizacije pa treba pravodobno izraubati što se da. Od šume je ostao samo vanjski rub (da pokrije sramotu), oblovina se izvlači teškim traktorima koji za sobom ostavljaju duboke kolotragove u kojima se skuplja voda i legu komarci, a otpad leži po svud tako da je šuma tj. ono što je ostalo od nje takorekuć neprohodna. Radosti liberalnog kapitalizma i novo'rvacke pljačke... Tzv. Plana u snijegu. Livade i pašnjaci između dva revira šume. Da nema oblaka, vidio bi se Risnjak ravno u smjeru ceste Spomenik NOB-u. Iako je lokalni živalj mahom "nacionalno osviješten", spomenici se ovdje ne devastiraju U nastavku ceste je zaselak Bukovac sungerski kojeg aboridžani zovu Štimci. Koliko znam, samo u dvije kuće žive stalni stanovnici, a ostatak naselja čine vikendice. I tu sam zapazio zanimljiv sociološki fenomen – te su vikendice građene prije otprilike 40 godina (osim ove dvije nove u prvom planu). U međuvremenu su graditelji onemoćali ili čak i poumirali, a nasljednici imaju prečih briga i interesa tako da su kuće mahom stalno zatvorene. Čak i ljeti. Da se najbolja itd., itd... i ja nismo preselili ovamo, i s našom kućom bi bilo slično. Od Štimaca se cesta penje prema raskršću Bukovac. Tu Karolina skreće lijevo, a ravno se nastavlja spojna cesta koja je početkom XIX. stoljeća povučena kako bi se promet svrnuo na Lujzijanu (na kojoj se plaćala putarina!). Tom se cestom stiže i do kolodvora Lokve.

Nikome nije jasno zašto se graditelj upustio u izvođenje ovog objekta jer time nije bogzna što postigao, a zasigurno nije bio jeftin. Današnji put ide jednostavno obronkom do gorespomenutog zavoja, a cesta je možda kilometar duža. Da stvar bude strašnija, godinu dana nakon puštanja u promet ove ceste desila se na vijaduktu nesreća kad se kočija strmopizdila sa zaleđenih dasaka u ambis. Navodno nije bilo preživjelih. Po legendi su se konji prestrašili muklog topota vlastitih kopita po mosnicama iako je vjerovatnije da je u pitanju bila obična sklizavela zbog poledice. Bilo kako bilo, nedugo nakon toga ova je dionica napuštena i preložena povoljnijom trasom. Ali, vratimo se izvornoj trasi. Cesta i dalje ide kroz dosta gustu šumu, a s desne se strane povremeno vide hrpti goranskih brda Cesta stiže do Gornje Slavice. Naselje je u WWII. spaljeno i napušteno. Od nekadašnjih kuća ostale su samo razvaline koje polako obuhvaća i rastače bujna bjelogorična šuma. U nekom se času nađemo na asfaltu i to je znak da smo u Donjoj Slavici. Naselje nema stalnih stanovnika već je napučeno vikendašima koji su ga dosta pristojno uredili. U redovnom se govoru naselje jednostavno zove Slavica Nakon pol kilometra stižemo na raskršće s trasom "Nove Karoline"

Odmah da upozorim: Ono ošišano do poda nije skijalište nego prosjek za dalekovod! Tužna realnost Gorskog Kotara. Da nema vikendaša, Brestova Draga bi bila pusta (da parafraziram Kavafija: "... jer i barbari su neko rješenje!" Središte sela Raskršće. Jedna cesta vodi prema Bukovcu, a lijevo je stara trasa Karoline Brestova Draga je ishodište i mnogih starih šumskih cesta U nastavku puta Karolinom prestaje civilizacija tj. asvalat i vozi se dalje po prilično uskom makadamskom putu. Put pravi zavoj udesno od skoro 180º i penje se uzbrdo kroz šumu. Odjednom s desne strane puca pogled na jedan od najimpozantnijih objekata na ovoj staroj cesti - Fajere. Radi se o nizu od 13 krnjih piramida od masivnog klesanog kamena koje u pravcu premošćavaju duboku dolinu. Naziv dolazi od njemačkog Pfeiler što znači upornjak. Od stupa do stupa bile su položene grede, a na njima su bile mosnice. Moj mlađi čučavac mi dobro dođe kad se nekud treba pentrati! Ovaj je objekt bio toliko značajan da ga je Matija Weiss dao posebno ucrtati na kartu ceste