Pfaff

Aaaa, ne! Zaboravijo si malinovac od sirupa i vode - meni je to bilo najdraže. Poseban rajc je bio kad su umjesto vode našpricali sodu iz sifona! Da, imaš pravo. Zapravo je samo naselje malo dublje niz Dobru prema onom starom gradu na brdu (kako se ono zove? Hmmm) To je postao neki glupi trend u to doba kad je netko očito pomiješao lončiće pa je svaka nakupina od tri kuće dobila na prometnici žutu tablu. Čak i kad nema ni jednog stanovnika. Posljedično, a to snage reda i gonjenja vole utuvljivati u glavu putujućem pučanstvu, od Zagreba do Rijeke po staroj cesti putuješ s max brzinom od 50 km/h jer sve skupa ima tri kilometra ceste bez ikakvog ograničenja! Poseban slučaj te svinjarije je potez Šmrika - Crikvenica na Magistrali (netko je onomad napisao da je glavna kvalifikacija novog ministra prometa što je nekoć šefovao nad područjem gdje na 13 kilometara ceste ima 34 raskršća!)

Petak 11. ožujka 2016. Bio sam u Delnicama. Nabava neophodnih ingestibilija kod K-Ivice i konkurencije mu. U Delnicama užasna magla, magluština (i bez Josipe). Japlenški vrh se ne vidi... Poslije sam svratio na moj domicilni kolodvor. Nekidan se na 4umu pojavila jedna (pra)stara kartulina kolodvora Lokve dok je još I. peron, 1. kolosjek bio u hladu drvoreda, deda mog prijatelja je živio na visokoj nozi, a treći kolosjek i šturc nisu bili ni u primisli. Fotku sam otprintao na sjajnom papiru i uokvirio... Fotku sam odnio u prometni ured da ljudi vide kako je nekoć bilo na željeznici i da im uljepša radni prostor. Poslije smo se raspričali o željezničkim uniformama Kolodvor je u još goroj magli nego onaj u Delnicama. Čeka se druga polovica... Dečki su izašli na peron jerbo navodno stiže putnički I evo njega iz magle. Sa samo 5 dekika zakašnjenja! Pas će krepat, rekla bi moja bakica... U mojoj dozvoli za slikavanje izrijekom piše da ne smijem slikavati strojovođe zbog njihovog posebnog statusa u sustavu HŽ-a. Zaključio sam da to nije važi za kondore! Viiidi! Novi logo na Beet-u! Mah-mah... I ode on... Odoh i ja... Pozz

Izvrsno. Tvoje su slike donijele malo sunca u priču! Hvala Sviđa mi se kako ovaj projekt dobiva vlastiti život...

Nema ga više. Zatvoren, napušten, izgorio, srušen... mivan: Hvala za nadopunu. Sticajem okolnosti, baš iz VG nemam slika... Janko: nebih znao, slike su iz Crnićeve monografije GK (a znaš i sam da se ja ne bavim pješačenjem, a pogotovo planinarenjem)!

Neke su to i danas. Primjerice, od Žute Lokve do Senja nemereš neg' Jozefinom...

I na kraju još par općih zemljovidova na kojima su vidljive sve četiri ceste, a na ovoj prvoj i ajziban! (Černicki & Forenbaher) I se bilježim, bi rekli Ištrijani!

Rudolfova cesta (Rudolfina) Ova cesta, jedina od gorskih cesta izgrađenih u razdoblju od XVIII. – XIX. vijeka koja nema ishodište u Karlovcu, dovršena je 1874. i spaja Ogulin preko Jasenka, Stalka, Mošuna i Ledenica s Novim Vinodolskim u dužini od 70-tak km. Cesta je, carskom privolom, dobila naziv po austrijskom prijestolonasljedniku, nadvojvodi Rudolfu Habsburškom, sinu jedincu našeg pokojnog Cara i Kralja, koji se 30. siječnja 1889. upucao u dvorcu Mayerling. Al', onda je već bilo kasno – cesta je imala ime! Cestu je gradio samouki majstor Matija Mažuranić (1817. – 1881.), peti i najmlađi od braće Mažuranić iz Novog Vinodolskog. Imao je zanimljiv život. Izučio je za kovača, a onda je u nekom trenutku krenuo u Bosnu pa je u turskijem krajevima počeo graditi razne infrastrukturne objekte. Stigao je do Palestine i Mezopotamije, a na kraju je bio čak i u Egiptu gdje je gradio kanale. Postao je prilično poznat graditelj u Osmanskom carstvu. U nekom se trenutku odlučio vratiti kući pa je nastavio s graditeljstvom po Primorju. Među ostalim je sagradio i cestu od Jurjeva (sv. Juraj) do Krasna ter luku u Novom. Uspio je izgurati i gradnju Rudolfine, djelomično zahvaljujući i podršci brata koji je u međuvremenu postavljen za hrvatskog bana, no desetak godina nakon završetka izgradnje se teško razbolio i umro pomračena uma u nekoj umobolnici kraj Graza. Čisti Vjenceslav Novak iz školske lektire... Cesta je prvobitno trebala biti sagrađena kao veza s Mrkopljem, ali je onda odlučeno da ju se skrene prema Ogulinu (šteta, velim ja, bila bi to krasna veza s Primorjem). Na cesti nema velikih uspona ni padova – u tom smislu je slična Jozefini, ali ima grozno puno zavoja, a u središnjem je dijelu kroz puste i guste šume Velike Kapele leži trasa na nadmorskoj visini od preko tisuću metara što zimi garantira snijeg za dobro skijalište. Sudbinu ceste je zapečatila željeznica koja je godinu dana prije završetka prošla od Karlovca do Rijeke tičući i Ogulin pa su putnici otišli za boljim uvjetima. A drugih ljudi uz cestu nije bilo. A i međedi su bili rijetki. I tako se cesta svela na malo bolju šumsku cestu kojom se izvozi oblovina... Ovu sam cestu svojedobno obradio "od bukve do smreke" u jednom drugom putopisu pa da ne prepisujem samog sebe (tome se inače otmjeno veli: manira), skoknite slobodno tamo, a kad pročitate, možete se i vratiti, priča prestaje u onom postu gdje je slika putokaza za smjerove prema Rijeci ili Ogulinu – u međuvremenu sam snimio još par fotki! Na lijevoj obali Dobre nakon prelaza Mollinaryjevog mosta (general Antun Mollinary, posljednji upravitelj Vojne krajine. Po njemu je osim mosta, ime dobio i jedan vrh ispod kojeg prolazi Rudolfina) stoji putokazna tabla iz koje je sve jasno, ne? Sišao sam na teren nogometnog i vaterpolo kluba "Dobra" jer mi se činilo da je prilika slikati most iz boljeg rakursa Na drugoj strani je Klek! Rudolfina službeno završava ovdje – kod starog ogulinskog kaštela (obratite pažnju na repliku soldata s ograde Tounjskog mosta) The End – nema više!

Još par riječi o odvojku Lujzijane koja od Gornjeg Jelenja vodi prema Bakru, a koju je također, "u paketu" isprojektirao Vukasović. Ova je cesta nekoć bila vrlo značajna Purgerima dok su vikendima putovali do svojih viksi u Primorju i na Otocima. Kasnije je, izgradnjom autoceste, smanjena potreba za bezglavom jurnjavom, a u funkciji je ostao srednji dio ceste – od čvora Oštrovica na ACRZ pa do ulaza u Hreljim odnosno spoja na riječku obilaznicu. Od Gornjeg Jelenja do čvora Oštrovica (što je meni i najdosadniji dio ove ceste) voze jedino entuzijasti i povremeni škrtac. Dio u nastavku je zabavan. Nakon par kilometara nizbrdice dolazi se na križanje s željezničkom prugom na ŽCPRsaR "Meja". Iza toga slijedi jedini ozbiljan potez gdje se može preteći kakvu dosadnu kamiončinu. Jasno, ako imaš dovoljno jak auto i ako nema ususret nekoga sa sličnim nakanama! Ovim dijelom ceste koriste se, naime, kamiondžije koji voze naftne derivate iz INE u Šoićima, a štede na cestarini pa umjesto da po obilaznici lijepo odu na Kikovicu (Grobnik) pa uzbrdo autocestom, krate uzbrdo na Oštrovicu. Mrzim ih... Nažalost na cesti nema vidikovaca ni ugibališta pa se slabo može nešto slikati bez osobne pogibli. Pogled na ranžirnu stanicu Scrglievo. Malo dalje niz cestu može se nalijevo uskom asfaltiranom cestom koja se po obronku brda penje u cik-caku stići do kolodvora Meja. Tamo nema bogznačega, ali se po lijepom vremenu može uslikati cijeli Kvarner. Problem je jedino da uz lijepo vrijeme obično ide i bura... Ova cesta ima "prerađeni" kraj. Nekoć je išla na Meju i tamo sjekla Karolinu, a danas se na izlazu za Hreljin ide na Karolinu, a onda u Meji skrene lijevo. Ako ne skreneš u Hreljin, dođeš na rasputnicu gdje se uključuješ na riječku obilaznicu. Lijevi smjer je za Purgere, a desno ideš u Rijeku. Danas se svi koriste ovam alternativom, a cesta za Hreljin, a i dalje (Karolina) ima samo lokalni značaj U Meji, kod krčme Iva Bujana, danas nažalost preseljenog u dobra spominjanja, skrene se lijevo i nakon par serpentina presiječe se Magistrala i stigne u Bakar sjevernim ulazom. S krajnje toćke bakarskih željezničkih kolosjeka vidi se ta cesta (donja grupa čempresova) Za kraj, kako je i red, zemljovid iz vremena gradnje na kojem se jedva vidi trasa Lujzijane, al' se bar vidi kako su oni to radili!

No, vratimo se na postojeću cestu... Od onog raskršća na Sopaču, ide nova trasa ravno prema zapadnom ulazu u Lokve. Tu je u nekašnjem servisu motornih pila, smješten, ravno na prometnici, dom za starije (navodno imaju dosta živahnu izmjenu korisnika). Nalijevo se odvaja strma cestica koja vodi na Karolinu negdje kod Slavice (neprohodna zimi). Kao što rekoh, izgradnja jezera je potopila izvornu trasu ceste pa je sagrađena nova. Ona svoju najvišu točku doseže na predjelu Špičunak (zato Veliki Vodenjak više nije najviša točka). Tu su i dva vidikovca s kojih se lijepo vidi jezero Cesta dalje vodi blago nizbrdo kroz prekrasne šumske predjele. Najnižu točku prije prevoja Gornje Jelenje cesta ima kod Kraljevog jarka gdje se ulijevo odvaja spojna cesta za Fužine. Na Gornjem Jelenju se spaja nekoliko cesta, S desne strane dolazi najprije iz smjera Mrzle Vodice stara trasa Lujzijane. Onda se desno strmo uspinje neasfaltirana cesta kojom se pješice ili "Ladom Njivom" može do Platka, a lijevo nizbrdo ide ogranak Lujzijane za Bakar kojeg je također isprojektirao Vukasović. No o ovom malo kasnije (Zdenko Kahlina) Ravno ide naš put prema Primorju. Nakon širokog otvorenog zavoja na predjelu zvanom Radinja gdje se za oštrih zima s vjetrom uvijek načine ogromni zapusi snijega, spušta se cesta prema Kamenjaku. Usput se s desne strane vide ostaci nekadašnje cestarske kuće i velikih kamenih cisterni za vodu. Na Kamenjaku je ishodište planinarskih tura, a desno se odvaja cesta za skijalište Riječana i Primoraca – Platak. U jednom trenutku s ceste pukne pogled na Grobničko polje gdje su nekoć Grmošćani i Grmošćice pobijedili Tatare u velikoj nikad dokazanoj bitci. Tu cesta čini veliki desni zavoj zvan Cirkl, obilježen kamenim obeliskom Presjek nasipa zavoja prema Vukasovićevim nacrtima. Kad se spusti na razinu Grobničkog polja, cesta u nastavku vodi usporedno s trasom autoputa kojeg prelazi na kraju ravnice kada ulazi u Čavle (Ekser City, šale se aboridžani). S druge strane autoceste nalazi se stari riječki aerodrom Grobnik s travnatom pistom, danas korišten u sportske svrhe ter istoimeni automotodrom. Nakon Čavala (Čavli?) spušta se Lujzijana neugodnim u uskim zavojima do raskršća na Gornjoj Orehovici, a nakon toga kroz kanjon Rečine u grad. Kao što sam na početku priče rekao, Vukasović je počeo cestu graditi na njenom najtežem dijelu – na izlazu iz Rijeke. U obronak Trsatskog brijega uklesana je cesta. Na mjestu gdje cesta zavija oko ruba brijega (jer tako pita tok Rečine) nastao je usjek nazvan "Banska vrata" gdje danas stoji tabla na uspomenu velikog bana, a u ono doba dao je graditelj u zid uklesati natpis "Agli increduli" ("Nevjerovanima") u truc onima koji su tvrdili da je to nemoguće. Nekoć jedini izlaz iz grada prema Zagrebu, ulica Račkog koju Riječani uporno zovu "Lujz(ijan)a" I ovdje, ispod željezničkog mosta preko Rečine, možemo reći da završava Lujzijana

U nastavku se cesta uspinje do razine pruge... ... i dalje prati prugu sve do Lučica. I ovo je posljednji susret sa željeznicom. Lučice su neko čudno naselje lijevo od Lujzijane gledano u smjeru Lokava. Tu je nekoć bila najveća pilana u Gorskom Kotaru kapaciteta za omanji Sibir. Imala je i vlastitu industrijsku prugu. Elektrificiranu, čaaak! Danas je to hrpa ruševina jerbo smo se u međuvremenu osamostalili tj. osamostalilo nas je od privrednih objekata. Iza Lučica se može uključiti na ACRZ (čvor Delnice). Raskršće Sopač. Ovdje su toponimi malo raskrečeni jerbo se naselje Sopač nalazi ispod kolodvora Lokve, udaljeno nekih kilometar i pol! U vrijeme kad je građena Lujzijana, isprojektirali su i sagradili prometnicu dužine oko 3 km koja vodi do raskršća Bukovac na Karolini, a sve s nakanom da se promet svrne s Karoline (koja je bila besplatna) na novu cestu gdje se plaćala maltarina. Malo dalje je na brežuljku desno od ceste mala kapelica i raskršće gdje izvorna trasa Lujzijane skreće prema Lokvama. Lokve su zanimljivo mjestašce, a Lokvarci su od svojih žaba napravili brand. Svake se godine ovdje održava takmičenje žaba u skoku u dalj za što su marni Lokvarci konstruirali i posebni žabodrom. Pobjednička žaba ima privilegiju da ne završi u loncu već ju prepariraju, pričvrste na dasku i objese na zid! Istinabog, nađe se ovdje i drugačijih zabava. Navodno ne prepariraju pobjednice Izvorna trasa Lujzijane išla je dalje lijevom obalom rječice Lokvarke prema Lokvarskom Homeru i Mrzlim Vodicama odakle se onda skretalo lijevo prema Gornjem Jelenju ili desno za Čabar, Gerovo, Prezid... Izgradnjom tzv. Omladinskog ili Lokvarskog jezera potopljen je dio toka Lokvarke, a s njom i nešto kuća i izvorna cesta. Za sušnih razdoblja kad se jezero isprazni, može se kod Mrzlih Vodica (nitko ne zna točno je li ispravna jednina ili množina?) vidjeti stari kameni most kojeg narod zove Carevim mostom. (www.klub-susacana.hr)

Ulazimo u glavni grad Gorskog Kotara, Delnice. Cesta ovdje prelazi prugu tj. ispod nasipa je prilikom gradnje pruge prokopan tunelić. Lokacija i vidikovac zovu se... Evo kako je Herr C.i K. krajiški Infanterie General prikazao na planu presjek nasipa ceste Panorama Delnica Početak grada. Desno kod INA-pumpentankštele se odvaja cesta koja vodi prema Brod Kupi i Slovencima. Centar. Upozoravam da radari delničkih policajaca vide i u magli!!! Još jedan od delničkih specijaliteta: Obilje snijega! Lijevo (slika je u kontra smjeru) se skreće za Supilovu – glavnu delničku ulicu U proteklih 324 godine, Delničani još nisu uspjeli dokučiti kamo s napadalim snijegom Stepenice na lijevoj strani vode do kolodvora Ovo je pošta!

U nastavku ide cesta kroz Kupjak. Kilometarsko crijevo od naselja Zbog preglednih ravnih dionica omiljeno je mjesto prihodovanja goranskih prometnih policajaca! Na kraju naselja odvaja se udesno cesta koja preko Šija ide na Ravnu Goru na Karolini, a kod Šija je i ulaz na čvor Ravna Gora na ACRZ. Kupjak ima i željezničko stajalište za koje se vjerovatno ni najstariji žitelji ne sjećaju kad je posljednji put netko ušao/izašao iz vlaka. Nekoć je stajalište bilo najbliža željeznička veza za Ravnu Goru. Do središta Ravne Gore ima nekih 6 kilometara i narod je to uredno pješačio. Sa sve koferima, torbama i pinklecima. (Zapravo slična udaljenost kao od mene do kolodvora Lokve). Poslije Kupjaka cesta vodi kroz Zalesinu. Malo mjesto, vjerovatno najpoznatije po ispostavi Šumarskog fakulteta u Zagrebu. Tu studenti ljeti vježbaju piliti trupce ili tako nešto. Na lijevo se odvaja zavojita cestica koja se nakon prolaza ispod vijadukta autoceste penje prema Starom Lazu na Karolini. Ne preporučam jer je asvalat u lošem stanju, a povremeno neka kamionska budalet'na zna zabucat pa onda postane urnebesno. Poslije Zalesine slijedi Dedin. Cesta se uspinje prema svojoj (nekadašnjoj) najvišoj točki – Velikom Vodenjaku S vidikovca puca p...ogled na dolinu prema Kupi Na škarpi točno prekoputa vidikovca su svije spomenploče nekakim biciklistima. Ja se u to ne kužim, to je domena Portosa i hyperiona, oni to vole.

Cesta se u nastavku spušta prema Donjoj Dobri. Lujzijana i željeznica se baš ne sreću previše. Ovdje cesta ide ispod pruge koja dolazi s lijeva i ide desno. Ovo je jedini tunel na Lujzijani, a i on je nastao naknadno kad je građena pruga pa je trebalo preskočiti cestu. Tunel(ić) je nekoć bio manji, ali su ga produbili i proširili kad su onomad krajem 70-ih godina XX. stoljeća vozili one parogeneratore za NE "Krško" Cesta ovdje čini zavoj ulijevo od skoro 180º. U samom zavoju se udesno odvajaju dvije ceste. Lijevo ide cesta do kolodvora Brod Moravice (to je onaj u zavoju), a lijevo se ide do Brod Moravica koje su visoko gore na brdu. Jasno da Brodmoravčanima (koji imaju veliku tradiciju rada na željeznici) danas željeznički prijevoz baš i nije omiljen. Pogotovo zimi. Pogled na prugu s druge strane zavoja U nastavku se vozimo jednom od najneugodnijih dionica Lujzijane. Jako zavojita cesta se preko Gornje Dobre (tu se zdesna odvaja cestuljak koji vodi do nekadašnjeg željezničkog stajališta Žrnovac) penje do Skrada. Kad ti se ovdje na putu našao šleper, mogao si do Skrada mirno izmoliti krunicu... Skrad. Nekoć su mu tepali "klimatsko lječilište"! Ima turističku reputaciju malo slabiju od Fužina iako mislim da je to malo zamrlo. Otskustvo prometa navelo je "nacionalnog" opskrbljivača naftnim derivatima da obustavi prodaju. Jedini spomena vrijedan izvor radnih mjesta je HEP-ova središnjica za Gorski Kotar I ovo je nekoć bilo kultno mjesto za autobusne putnike na putu Rijeka – Zagreb. Danas u lijevom stražnjem kutu životari nekakav kafić, a mislim da je tu i nezaobilazna kladionica.

Vozimo se dalje kroz sela koja čine šire moravičko područje. Nekad dobro napučena, a danas praktički mrtva. Otkako je i Croatia Bus (u stečaju) prestao voziti liniju po staroj cesti za Zagreb, ljudi su ostali odsječeni od svijeta.

Još jedan objekt reducirane budućnosti Od Severina se cesta polako spušta u dolinu Dobre kod Vrbovskog. Kod mjesta Nadvučnik pronađen je nekadašnji miljokaz. (Malo me po formi podsjeća na stilizirane crteže iz muških ćenifa) Selo Stubica je jedina točka gdje se sreću trase Karoline i Lujzijane. No, ne zadugo. Karolina zavija ulijevo prema Vrbovskom (i tu su se promijenili prioriteti), a mi ćemo ravno. Još jedan kultni objekt koji je šal fuć. Nekadašnji "Motel Vrbovsko"... ... s čijeg se balkona-terase pružao vidik na kotlinu u kojoj je smješteno Vrbovsko Danas je lokomotiva za janjce puna smeća... A Pfaffmobil je jedino vozilo na parkiralištu

I evo nas na raskrižju. Stvari su se promijenile i Lujzijana više nije prioritetna cesta. Okomito na naš pravac kretanja vodi brza cesta koja spaja čvor Novigrad na ACRZ s graničnim prijelazom Jurovski brod Desno je Slovenija Lijevo je 'Rvacka Mi ćemo ravno Trasa Lujzijane (to je, mislim, kraj onog francuskog uratka) vodi zavojito po brežuljcima do nekih 7 kilometara udaljene Vukove Gorice i tu se sreće s onim komadom ceste koji je povučen od Duge Rese i čini današnju trasu tzv. "Stare ceste Rijeka - Zagreb" U nastavku baš nemam slika. Naš nas put vodi dalje do Bosanaca gdje se ulijevo odvaja ona spojna cesta s kojom smo se sretali kod Bosiljeva na Karolini i u Generalskom stolu na Jozefini. Ovaj je odsječak ceste danas gotovo potpuno bez prometa osim u slučajevima kad su autoceste zagušene ili poneki škrti Slovenc ne želi platiti maltarinu na autoputu. Ali i tih je sve manje. Dolazimo do nekadašnje "janjeće aleje" kod mjesta Rim i Zdihovo. Ovdje su se nekoć vrtili janjci i prasci, a narod je žvakao kao da do doma ima još 1.000 kilometara pa je prijetilo odumrće od gladi i žeđi. Danas je većina tih ugostiteljskih objekata zatvorena, a samo se poneki drži s nekim jadnjikavim janjetom na kolcu. Severin na Kupi. Nekoć kultno mjesto na otprilike pola puta od Rijeke do Zagreba. Sir i vrhnje, štrudle, kava, ćenifa golemog kapaciteta... Objekt je zatvoren i radi se na njegovoj devastaciji Doduše, gazda Gavranović koji je zagrnuo nekadašnji Promet iz Vrbovskog je uredio dobar dućan i kafić pa ako baš treba nešto – ima!

U nastavku ćemo se dosta petljati ispod trase autoceste Sela Gornje i Donje Stative su referentne točke na ovom dijelu trase Lujzijane Još malo autoceste I sad prelazimo na lijevu obalu rijeke Dobre (ona će tamo i ostati) Donje Stative. Ovdje negdje se na lijevoj strani odvaja cesta koja se spušta do razine rijeke Dobre kod onog ranije spominjanog starog mosta ispod grada Novigrada pa se onda može nastaviti Karolinom. No, to nam nije intencija U nastavku dolazimo do Netretića. To je staro naselje koje se nalazi na onoj nekadašnjoj frankopanskoj cesti koja od Novigrada vodi prema Novom Mestu. Danas se prije Novog Mesta treba još u Jurovskom Brodu očitovati šengenskim Slovencima! Ovo hoće rijet da smo na dobru tragu Središte Netretića. Mi ćemo lijevo Mali OT: Imaju vatrogasci u Netretiću zanimljivo navalno vozilo i rećbi da su ponosni na njega!

Lujzinska cesta (Lujzijana) Nakon relativno skromnog uspjeha Karoline, razmatrana je mogućnost gradnje nove tranzitne ceste za intenzivan promet od Karlovca do Rijeke. Pobudom zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca osnovano je dioničko društvo za gradnju takove ceste (uz Vrhovca članovi društva bili su knezovi Lichtenstein, Esterhazy, grofovi Erdödy, Harrach i Batthiany). Društvo se obvezalo da cestu izgradi i dobilo ovlaštenje da na njoj ubire maltarinu (cesta¬rinu) 50 godina. Cesta je izgrađena po projektu gene¬rala Filipa Vukasovića od Rijeke do Netretića u vre¬menu od 1803. do 1809. Car Franjo I. dozvolio je 1808. da se nova cesta nazove Via Ludovicea po njegovoj ženi Mariji Lu¬doviki (pa je bez osnove legenda da je prozvana po Napoleonovoj ženi Mariji Lujzi). Nakon okupacije ovih krajeva Francuzi su dovršili cestu po projektu kapetana Charpentiera (i to šlampavo). Trošak gradnje iznosio je 2.100.000 forinti. Duga je bila 141 km, relativno blagih uspona. Danas se ovu cestu smatra jednom od najljepših europskih brdskih cesta. Franjo I., Ćesar austrijanski. Bio je on zapravo Franjo II., Car svetog rimskog carstva njemačkog naroda, ali je tu srednjovjekovnu konstrukciju raspustio 1806. kad je popio batine od malog Korzikanca (onog što je držao ruku u šlicu kad su ga slikali) pa je reterirao za jedno mjesto. Žena mu, Marija Ludovika, nadvojvotkinja od Austria-Este. Velika neprijateljica Napoleonova. Umrla bez potomstva s 28 ljeta od tuberkuloze. Bila je ćesarova treća žena od ukupno četiri (taj ih je bogumi trošio!) Carski i kraljevski pješadijski general Josip Filip, barun Vukasović. Rođen 1755. u Bruvnu kod Gračaca, tada još u sastavu Vojne krajine. Na čelu različitih krajiških formacija učestvovao je u mnogim ratovima. Prva odličja zaslužio je u ratovima s Turcima Osmanlijama, a posebno se istakao u ratovima u Italiji gdje je postao generalom. Ovdje ga srećemo već pomalo oćelavjelog, a pod kraj vojne karijere dogurao je do čina feldmaršallajtnanta. Smrtno je ranjen u velikoj bitci kod Wagrama kao jedan od četiri austrijska generala kojima je to uspjelo, a umro je od posljedica u Beču mjesec dana kasnije, 9. kolovoza 1809. Iako infanterist, pokazao je izniman talent za gradnju prometnica. Prvi projekt bila mu je tzv. Terezijana oliti cesta preko Kubusa na potezu Gospić – Karlobag. Sagradio ju je u svega dvije godine i još uvijek je to dobra cesta. Glavni projekt bila mu je Lujzijana, nova tranzitna cesta na relaciji Karlovac – Rijeka koja je zamijenila zastarjelu i nepogodnu Karolinu. Započeo je gradnju 1803., a nakon njegove smrti i okupacije naših krajeva, dovršili su gradnju Francuzi. Vukasović je mudro zaključio da treba najprije riješiti najteže dijelove pa je cestu započeo graditi od Rijeke usijecajući ju u kanjonu Rečine ispod trsatskog kaštela. No, kako sam odlučio sve ceste prikazati kako su normalno evidentirane i orjentirane, počet ćemo s prikazom iz Karlovca. Pa počnimo, dakle, no! Lujzijana počinje u Karlovcu kod onog kružnog toka i obeliska. Karolina ide lijevo, a mi ćemo ravno kraj stare karlovačke bolnice. Tu su onomad Vrancuzi posadili aleju prljavog drveća koje svake jeseni zas...e ceste i dvorišta otpalim lišćem (imamo mi toga i u Rijeci) Uskoro dolazimo do jedne od najvažnijih karlovačkih vizura odma poslije starog grada Dubovca Ovaj se predio zove Borlin. Tu je stara strojarnica karlovačkog vodovoda

U nastavku priče nemam više slika. Cesta ide iz Brinja ravno put Žute Lokve, nedefiniranog naselja koje je pojavom autoceste postalo jedna nevjerovatna zbrka cesta i priključaka. Bilo kako bilo, tu se Jozefina na lijevoj strani spaja s tzv. "Ličkom magistralom" koja vodi prema Otočcu, Gospiću... Mi ćemo ravno preko nekih brežuljaka do posljednjeg naselja na Ličkoj strani... Vratnik. Ova zgrada je nevjerovatno solidna. Pamtim ju u istom stanju već nekih 30 godina. Uvijek su me fascinirale rešetke koje su živi dokaz koliko su narodna i sve ostale vlasti imale povjerenja u genetski usađeno poštenje lokalnog življa. U zgradi je i poštica Škola. Ima li uopće đaka? Prevoj Vratnik (694 mnm). Prekrasan veliki motel je potpuno devastiran. Cestu su u dijelu prema Senju često preslagivali i prelagali. Izvorna Struppijeva trasa je bila prestrma pa ju je najprije rekonstruirao general Vukasović, a onda se posla prihvatio Knežić i nizom serpentina po obroncima brda koja se strmo ruše put Senjske Drage osuvremenio cestu tako da se i danas njome nije silno naporno voziti. Tu negdje uz cestu smjestio se Knežić u nekoj staroj graničarskoj kući i tamo napravio ured. Kasnije je na tom mjestu sagradio veliku fontanu nazvanu Carsko vrelo, a na uzvisini iza nje sagradio je kapelicu sv. Mihovila. Narod je to mjesto prozvao Majorija. (www.croinfo.net) Iza kapelice si je Knežić sagradio grobnicu u kojoj je po vlastitoj želji pokopan Cesta se spušta kroz Senjsku dragu, a nekih dva kilometra pred Senjom nalazi se s lijeve strane, stisnuto između strmog obronka i ceste, senjsko gradsko groblje sv. Vida. Uz to groblje ima dvije zanimljivosti: Ukoliko pokojnik nije imao neku zvučnu titulu, piše mu na osmrtnici ispod slike i imena "Građanin senjski". A sve osmrtnice imaju na kraju obavezan dodatak: "Autobus kreće s autobusnog kolodvora u..." Kad je cesta 1779. godine (u Struppijevoj izvedbi) stigla u Senj, srušena je neka stara kula i u grackom zidu su probijena i uređena tzv. Velika ili Josipova vrata da bi cesta mogla svečano ući u grad (www.topdestinacije.hr) I, što rekli stari Grkljani, ovo je Josephinae finis!

Tekućica ispod mosta nije baš bogzna šta! Pogled tatrane na most i sunčani sat Još jedna crkva Cestom kraj crkve može se prošetati do Sokolca. Ko voli. Ja ne!

Ovdje prestaje ravničarska dionica Jozefine i cesta se polako uspinje prema prevokju Kapela. Negdje putem uz cestu nalazi se vrelo Rožić kojeg je Knežić dao urediti na korist putnicima Kaptaža izvora I evo nas na vrhu. Prevoj Kapela, najviša točka ceste. Danas se putnici uz skromnu naknadu voze autocestom, a ovo mjesto zaobilaze trenutačno najdužim cestovnim tunelom u Lijepoj Našoj Njihovoj. Planinskim uvjetima uprkos, uspio je Knežić majstorski riješiti uspone i padove serpentinama pa cesta nigdje nema neki osobito strmi nagib. Ono što su danas benzinske postaje bila su nekoć pojilišta za tegleće životinje. U selu Rožići malo niđe od prevoja nalazi se ova stara čatrnja. Cesta je najčešće pusta & prazna, a u daljini se nazire Velebit Negdje nadesno trebale bi se na brdu vidjeti razvaline starog tvrdog grada Modruša, ali ga nisam nikad slikao! Sljedeće značajnije naselje na cesti su Jezerane. Pričali su mi da je mjesto dobilo naziv po jezerima koja se u polju povremeno stvaraju nakon jakih oborina. Tu se na desno odvaja cesta koja kroz šumu vodi do Jasenka na Rudolfini U Jasenku je rođen Janko Mihovil Aleksandar pl. Vuković Podkapelski, prvi admiral nove države Slovenaca, Hrvata i Srba koji je hrabro potonuo s brodom kad su Talijani podmuklo minirali "Viribus unitis" u pulskoj luci I onda stižemo u Brinje. Jedno od najvećih naselja na Jozefini i vjerovatno mjesto u Lici s najviše crkava. Ima ih k'o salate! Mjestom dominira vizura starog grada Sokolca od kojeg je danas ostala samo gotička kapela i razrušena kula. U središtu Brinja nalazi se izvorni Struppijev kameni most ukrašen s tri kamene kugle na desnoj ogradi i sunčanim satom na lijevoj. Sat je i danas točan kao prvog dana.

U nastavku cesta vijuga po ravnici u smjeru juga. U selu Skradnik dolazimo do raskršća. Usred raskršća je lijepa stara drvena kuća Pogledamo li unatrag, vidjet ćemo smjer iz kojeg smo došli (zanimljivo, ne? ustanovio sam da je to gotovo uvijek tako!) A tamo idemo Udesno se odvaja cesta koja nakon par kilometara stiže u Oštarije. Tu je željeznička stanica na Riječkoj pruzi gdje se odvaja Lička pruga. Kod Oštarija spaja se ta cesta na cestu koja od Ogulina vodi ka Josipdolu gdje ćemo joj se i mi pridružiti putujući ravno izvornom trasom (iako je mala vjerojatnost da ćete se ikad naći na tom odsječku Jozefine). Cesta prolazi uz tračnice kolodvora na strani suprotnoj od kolodvorske zgrade i na kraju prelazi prugu Josipdol se nekoć zvao Munjava prema istoimenoj rijeci ponornici koja u svom vidljivom dijelu vijuga poljem pa ju i pruga mora preskakati. Kasnije, nakon što je Car Josip II. obašao ove krajeve i odredio da se ima sagraditi nova crkva (posvećena, jasno, sv. Josipu), dobilo je mjesto današnji naziv. Ovdje je nekoć bila jaka drvna industrija, a sirovina se izvlačila iz gustih šuma obližnje Kapele. Od toga su danas ostale prazne hale i bukolički prizori stražarnica obraslih u zelenilo. Ova je cesta nekoć bila glavna poveznica središnje Hrvatske i mora. Dovršenjem autoceste kroz Liku i dalje po Dalmaciji, izgubila je prometni značaj pa se njome voze uglavnom aboridžani i poneki dokoni turist poput vašeg izvjestitelja. Mnogi lijepi krajputaški objekti za okrjepu i odmor danas su prazni i zatvoreni jer je klijentela nestala. Tu smo jednoć najbolja supruga na svijetu i ja papali neke zengviče uz žubor vode u jazu gdje nekoć kolo pokretalo ražanj.

Čekaona i parking za bicikle Vanjska čekaona Jbt: HBT! Ma šta mi napriča, molim te...! Kanda će nešto naić! Još dvije derutne pomoćne zgrade Ex ćenifa (zatrpano zbog opasnosti od zloporabe) Civilna strana zgrade I to bi bilo to. Ovdje se za neko vrijeme opraštam od pruge

Sljedeće službeno mjesto uz prugu i cestu je stajalište Košare GE: 15°19'44.17"E 45°13'13.65"N Ima neka priča s imenima ova dva službena mjesta, ali ja ne znam točno. Ili se Kukača nekoć zvala Košare ili obratno, nemam blage. Činjenica je da je službena zgrada stajališta Košare divovsko zdanje u usporebi sa zgraduljkom na kolodvoru Kukača! Kad sam se onomad vozio ovuda, skoro mi je promaklo, ali se srećom biblioteka na cesti zove sličnim imenom kao i postaja pa sam učinio škriiiip! Postaja je duboko dolje ispod ceste. Može se do nje po nekim stubama (nije teško sići, al' se treba i vratiti!) no kako sam dolje vidio traktor, a te sprave nisu sklone teleportaciji, našao sam i prilaznu cestu! Zgrada je izrazito lijepo sagrađena i dobro se drži. U službenom smislu je neposjednuta, ali u njoj netko živi (traktor!) pa to vjerovatno doprinosi dobrom stanju Zavoj pruge i ŽCPRbezR u smjeru Karlovca Zavoj pruge i peron stajališta u smjeru Ogulina Za one koji ne znaju: Postaja Košare je najjužnija točka Riječke pruge. Tu se nalazi onaj vrećasti zavoj o kojem je na 4umu već bilo govora! Prednja (službena) strana zgrade

Radno mjesto prometnika Za razliku od kolodvora Lokve, ovdje se prodaju karte. Njet elektronika, internet, T-Com, kablovi. Lijepo izvučeš kartončić, gurneš u datumar i to je to... U prostoru za putnike to izgleda ovako: Ima i vozni red! Sve je uredno, fale još jedino putnici... Na zavoju ceste koja vodi do stanice je neko ruševno skladište. Hm?