[15 otoka u 15 dana (OT putopis s blagoslovom moderatora)]

PETAK, 3. KOLOVOZA

 

Tematska pjesma:

 

 

Ujutro se spuštam do obale, te krećem u grad na doručak. Pogled prema izlazi iz uvale, u sredini Ošjak:

 

 

A Hanibal je doista još uvijek ovdje:

 

 

Vela Luka je smještena u zaljevu dubokom preko 9 kilometara, na krajnjem zapadu Korčule. Inače je s 4130 stanovnika drugi najveći otočni grad u Hrvatskoj (nakon Malog Lošinja). Relativno je novijeg postanja, kao mjesto se razvila tek početkom 19. stoljeća, kao lučko mjesto nedalekog Blata, u to vrijeme mnogo važnijeg mjesta. Doduše, područje je naseljeno još od mezolitika, što potvrđuje obližnje arheološko nalazište Vela Spila. Danas je Vela Luka najvažnije mjesto na Korčuli, gospodarski i turistički jako. U mjestu se nalazi i brodogradilište Greben. Poznati Velolučani su npr. pjevači Oliver Dragojević i Jasna Zlokić, te slikar Izvor Oreb.

 

Pogled na središnji trg s crkvom Sv. Josipa:

 

 

Vela Luka, kao i obližnje Blato, ima za Hrvatsku neobičnu pojavu da joj ulice nemaju imena, već brojeve. Na taj način izbjegnuta je ideološka pristranost i moguće promjene imena ovisno o političkim okolnostima:

 

 

(Postoji ipak određena razlika – u Veloj Luci brojevi su glavni, a u Blatu redni.)

 

Obalom dominira velika zgrada Opće pučke učione, tj. škole, sagrađena potkraj 19. st.:

 

 

 

Na njenom se zidu nalazi oznaka dokle je 21. lipnja 1978., nakon pojave plimnoga vala visokog tri metra, doprlo more. Ta je neobična pojava, koja nije bila izazvana nikakvim potresom, već vjerojatno običnim atmosferskim težinskim valom koji je dodatno bio povišen sabijanjem u uski velolučki zaljev, u mjestu je izazvala popriličan kaos, budući da je velik broj kuća bio poplavljen, a namještaj i namirnice uništeni.

 

Obavio sam doručak u jednoj slastičarnici, zatim se još malo prošetao mjestom, no dojam od prethodne večeri nije se osobito popravio – i dalje mi se čini da je Vela Luka zapravo selendra s ulickanom obalom. Stoga sam se ubrzo vratio po svoje stvari i odlučio krenuti prema drugom kraju Korčule. Autobusni se kolodvor (ako se tako može nazvati parking odakle polaze autobusi) nalazi odmah pored trajektnog pristaništa.

 

Otok Korčula (tal. Curzola) šesti je najveći hrvatski otok, površine 279 km². Oblikom podsjeća otprilike na čovječju ribicu okrenutu u pravcu istoka, kojoj je njuška kod Lumbarde, dok bi joj stražnjica bio Velolučki zaljev. Ujedno je sa 16 000 stanovnika i najnaseljeniji hrvatski otok. Od četiri najveća hrvatska otočna mjesta, tri se nalaze na Korčuli – Vela Luka, Blato i Korčula. Najviši vrh su 568 metara visoka Klupca.

Iako je nastanjena još od kamenog doba, Korčula je važnost dobila osnivanjem grčke kolonije Korkyre Melaine (Crne Korkire, tj. Crnoga Krfa, budući da su kolonisti došli s toga grčkog otoka, a crnom je nazvana zbog gustih šuma hrasta crnike). Latinski je prijevod Corcyra Nigra, odakle i staro hrvatsko ime Krkar (Korčula je kasnija adaptacija iz talijanskoga, slično kao i Sulet – Šolta). U srednjem vijeku otok je pripadao prvo Bizantu, potom Neretvanskoj kneževini, Zahumlju, Mlečanima, te Hrvatsko-ugarskoj državi. 1390. potpada pod Bosnu, da bi od 1420. do 1797. bila opet u vlasti Mlečana. Dalje dijeli sudbinu ostatka Dalmacije. Zanimljivo je da je Korčulanski statut iz 1214. drugi najstariji slavenski pravni dokument, a njime se jamčila autonomija otoka u odnosu na njegove vanjske vladare. Ujedno je to prvi pravni dokument u povijesti koji eksplicitno zabranjuje ropstvo.

Za Korčulu su karakteristični viteški plesovi s oružjem (obično sa sabljama), koji se uglavnom nazivaju kumpanija, izuzev u gradu Korčuli, gdje se takva viteška igra naziva moreška. Njihovo je uporište u srednjevjekovnim borbama s gusarima i Arapima. Usto, Korčula ima bogatu tradiciju klapskog pjevanja. Zanimljivo, u doba mletačke vlasti Korčula je bila snažno masonsko uporište.

 

Nakon desetak minuta vožnje od Vele Luke, dolazimo u Blato, s 3680 stanovnika drugo najveće mjesto na Korčuli, treće na hrvatskim otocima i najveće koje nije na moru. Blato su svojedobno zvali „najvećim selom u Jugoslaviji“, a karakteristična vizura mjesta jest kilometar dugački drvored lipa, drugi najdulji u Europi (nakon berlinskoga Unter den Linden), koji uokviruje glavnu blaćansku ulicu, 1. ulicu:

 

 

Blato je inače rodno mjesto hrvatske pjevačice Meri Cetinić.

 

Na izlasku iz Blata, pogled na Blatsko polje, u prošlosti često plavljeno i močvarasto, odakle i ime mjesta:

 

 

Nakon desetak minuta ponovno napuštamo glavnu otočku cestu i krećemo prema Smokvici:

 

 

 

Smokvica je inače poznata kao središte uzgoja najpoznatije korčulanske vinske sorte – pošipa.

Nakon Smokvice vozimo se uz vinograde do obližnje Čare, da bismo potom ponovno, nizom serpentina neposredno ispod najvišeg otočnog vrha Klupaca, izašli na glavnu dužotočku cestu. Slijede Pupnat, Žrnovo – i stižemo konačno i u grad Korčulu.

Iskrcavam se iz autobusa, garderobe na kolodvoru nema, tako da ću gradom lutati s ruksakom na leđima.

 

Grad Korčula ima 2839 stanovnika i smješten je na poluotoku na istočnom kraju otoka Korčule. Poluotok je utvrđen, što je Korčuli priskrbilo naziv „mali Dubrovnik“. Osim utvrđenosti, sličnost s Dubrovnikom dijeli i po planskoj izgradnji – ulice su naime poredane u raster oblika riblje kosti, koji omogućuje slobodni protok zraka, istovremeno onemogućujući snažniji vjetar. Sve do 18. st. grad se nalazio isključivo unutar zidina (pače, gradnja izvan istih je bila zabranjena), a u grad se ulazilo pokretnim mostom, koji je uklonjen tek 1863. Ipak, grad je možda najpoznatiji po legendi da je upravo ovdje u 13. stoljeću rođen Marko Polo, kolega putopisac. Iako nije sasvim sigurno, činjenica jest da je Depolo (De Polo) jedno od današnjih korčulanskih prezimena.

Šećem se južnom obalnom promenadom, uz zidine i brojne restorane koji su ovamo smjestili svoje terase. Pri vrhu poluotoka nalaze se dva polukružna bastiona. Evo jednog:

 

 

Impresivni jedrenjak usidren u Pelješkom kanalu:

 

 

Uličice u starom gradu, s karakterističnim hodnicima koji ih nadsvođuju:

 

 

 

Zbog reljefa, sve ulice u starom gradu imaju stepenice, izuzev one koja prolazi uz jugoistočne zidine, koja se naziva Ulicom misli, budući da je moguće um zabaviti nečim drugim, a ne razmišljanjem o stepenicama.

 

Jedan od jezičnih bisera:

 

 

Sjedam na plato nedaleko ruba starog grada. Pogled na zidine i u pozadini moćni hrbat Pelješca:

 

 

Nakon skoro sat vremena odmora u hladu i promatranja života, krećem dalje. Još bastiona:

 

 

Vrijeme je za ručak u jednom od ribljih restorana s pogledom na Orebić i Pelješac. U tijeku je neka regata, tako da more ispred grada vrvi jedrilicama.

Za ručak uzimam brudet i 2,5 deci pošipa. Život je lijep, iako brudet ima kosti...

 

Poslije ručka ponovno uprćujem naprtnjaču, te se upućujem jednom od sporednih ulica prema središnjoj osi poluotoka. Usput prolazim upravo pored palače koja je navodno pripadala Marku Polu:

 

 

 

Unutra je nedavno otvoren muzej. Jasen Boko inače tvrdi da je Marko Polo bio obični muljator i vješt pripovjedač, ali da je većinu priča o svojim putovanjima izmislio dok se dosađivao čameći u đenoveškoj tamnici. Bokovi argumenti su iznimno površni i nespecifični opisi pojedinih gradova koje je Polo navodno posjetio (poput „velik je to grad u kojem ima ljudi svih triju vjera“), koje bi mogao napisati svatko s imalo soli u glavi, kao i time da se on dičio svojim navodnim položajem Kublaj-kanova pouzdanika i činovnika na njegovom dvoru, međutim nigdje u, inače vrlo preciznoj, carskoj evidenciji ne spominje se nikakav Europljanin koji je u to doba boravio na kanovu dvoru.

 

Sjedam na desert u jednu slastičarnicu na glavnoj ulici. Čujem kako se osoblje razgovara na albanskome, no na računu piše kako je vlasnik Nikolla Berišić. OK, Nikolla jest albanski oblik, ali Berišić...i tada mi sine – to je kroatizirani oblik od Berisha.

 

Lagano mi se bliži vrijeme polaska prema trajektnoj luci. Naime, iako trajekti nominalno plove za Korčulu, trajektna se luka nalazi u uvali Dominče, kojih kilometar-dva južnije od grada, odvojena još jednom manjom uvalom. Budući da ne znam točan put, bolje da krenem ranije...

Kupujem još vodu u dućanu, te potom krećem. Putem prolazim pored plivališta:

 

 

Korčula je inače najmanji grad koji ima međunarodni vaterpolski trofej. Dogodilo se to kada je 1979. KPK (Korčulanski plivački klub) osvojio KPK (Kup pobjednika kupova).

 

Nakon 20-ak minuta hoda, potkraj i po prilično prometnoj cesti do pristaništa, stižem u Dominče. Ovaj puta moj prijevoznik je Linijska nacionalna plovidba, točnije njihov trajekt Moli (samo ne znam je li to dijalektalno za „mali“ ili pak kratko množina od „molo“) koji plovi za Drvenik na makarskoj rivijeri. Trajekt doista jest malen, barem njegova gornja paluba. Pronalazim malo hlada i liježem na palubu, te kunjam čekajući polazak.

 

Isplovljavamo. Pogled na grad Korčulu:

 

 

 

I opet onaj jedrenjak:

 

 

Pogled na Viganj:

 

 

Plovimo prema sjeverozapadu kroz Pelješki kanal, kako bismo obišli sam vrh Pelješca. Pogled niz Pelješki kanal prema već prilično udaljenom gradu Korčuli:

 

 

I na zapad, duž otoka Korčule (u prvom planu mjesto Račišće):

 

 

Nakon Vignja uzdužna se cesta, koja vodi Pelješcem, uzdiže od obale, te prelazi hrbat na drugu stranu. Južna obala Pelješca zapadno od Vignja stoga je strma, nepristupačna i posve nenaseljena:

 

 

Podsjeća me malo u ovom dijelu na albanski Karaburun.

 

Oplovivši krajnji rt Pelješca, krajolik postaje pitomiji, a obala znatno niža. Tu se, u istoimenoj uvali, na samom vrhu poluotoka, smjestilo naselje Lovišta:

 

 

Skrenuli smo prema sjevreroistoku. Sa sjevera nam je sada Hvar, a iza njega se vidi i Biokovo:

 

 

Polako napuštam Dubrovačko-neretvansku županiju i prelazim u Splitsko-dalmatinsku. Plovimo dalje prema istoku uz Hvar, sve mu se više približavajući. Na krajnjem istoku Hvara nalazi se Sućuraj, moje današnje odredište:

 

 

Ipak, kako Hvar i Korčula nisu povezani, moram prvo na obalu, u Drvenik, pa potom odmah natrag. Štoviše, trajekt kojim ću do Sućurja upravo plovi ispred nas prema Drveniku. Na pola puta između Hvara i obale križamo se s trajektom Laslovo:

 

 

A onda pristajemo u Drveniku, usporedo s Jadrolinijinim trajektom Ston, kojim ću nastaviti putovanje. Dok kupujem karte, slikam i Molog (valjda?):

 

 

Nakon prekrcaja u Ston, isplovljavamo iz Drvenika:

 

 

Drvenik nije previše privlačno mjesto. U biti, meni općenito makarska rivijera nije nešto privlačna destinacija, upravo zbog tih brda koja se strmo uzdižu u zaleđu, što znači da i dno vrlo strmo pada u moru. Usto su mjesta većinom recentnog postanja, kada su se stanovnici iz brda spustili na obalu uslijed razvitka ceste i turizma, te se vidi da nemaju starine.

 

Pogled na jugoistok. Ovdje prestaje Biokovo, a počinje Rilić. U prvoj uvali je Zaostrog, iza su Podaca:

 

 

Pogled na Pelješac s ove strane:

 

 

A tamo negdje u sredini slike Pelješac se spaja s kopnom. Tamo je i teritorijalno more Bosne i Hercegovine:

 

 

Drvenik ostaje za nama:

 

 

Zaostrog, Podaca, Brist, Gradac...:

 

 

Na drugu stranu, rastegnuto kroz nekoliko uvala, je Živogošće:

 

 

 

U Živogošće-Blatu, u kampu, svoja ljeta provodi i moj prijatelj i suputnik Nikola.

 

Približavamo se ponovno krajnjoj istočnoj točki Hvara, rtu Sućurju:

 

 

Mjesto Sućuraj nalazi se odmah pored rta, na južnoj obali Hvara. Trajektna je luka u samom mjestu. Koliko vidim po silaska s trajekta, večeras je u Sućurju koncert srpske grupe Goribor. Nadam se samo da to ne znači i nedostatak smještajnih kapaciteta.

Zapućujem se ravno u turistički ured. Djevojka koja tamo radi kaže da zna neke ljude koji iznajmljuju sobe, te ih kreće nazivati. Nakon nekoliko odbijenica, nalazi jednu gospođu koja ima slobodnu sobu. Gospođa je ubrzo pojavljuje, te me sprovodi do svoje kuće. Kažem joj kako me čudi navala turista u Sućuraj i manjak kapaciteta, a ona kaže „Ha, čujte, lipo misto.“ Inače govori čudno, ubacujući svako malo „tak“. Kasnije ću shvatiti da ima neke Poljake na konaku, pa se očito navikla na razgovor s njima.

Nakon friškanja vrijeme je za večernju šetnju. Na mjesto se već lagano spustio mrak:

 

 

Sućuraj je praktički jedino mjesto na istoku Hvara. Do najbližeg mjesta prema zapadu ima desetak kilometara. Općinsko je središte, ali ima svega 400-tinjak stanovnika. Jezično je različit od ostatka Hvara. Naime, stanovnici svih hrvatskih otoka, osim Mljeta i Elafita, jezično su čakavci. No postoje 4 mjesta, Račišće na Korčuli, Sućuraj na Hvaru, Sumartin na Braču i Maslinica na Šolti, gdje su se naselili štokavci s kopna, bježeći pred Turcima. Upravo se zato dio oko Sućurja i naziva „turski Hvar“, jer jezično i običajima odudara od zapadnog, čakavskog (ili, bolje rečeno, cokavskog) Hvara.

Kaže se da je na području Sućurja svoj dvorac imala ilirska kraljica Teuta. Od 14. st. postoji crkva Sv. Jurja po kojoj se naziva i mjesto.

Sućuraj je inače smješten oko plitkoga mandrača, čije obale podsjećaju na motive sa slika Zvonimira Mihanovića. Na samom vrhu uvale nalazi se trajektno pristanište, tako da se trajekt prilikom uplovljavanja gotovo mora provlačiti među gajetama, što djeluje pomalo nestvarno.

 

Odlazim u jednu pizzeriju, sjedam na večeru. Dolazi konobar, tražim ga jelovnik. Kaže „u redu“ i odlazi. Nakon pet minuta, on i dalje ne dolazi s jelovnikom, iako se već nekoliko puta prilično besposleno šetkao terasom. U jednom času stoji na vratima i gleda otprilike u smjeru gdje ja sjedim. Pokušavam mu mahanjem privući pažnju, no on kao da gleda kroz mene. Ništa, primjenjujem najneugodniju taktiku – dižem se i odlazim. Ima još restorana po obali. No, većinom su puni. Obilazim čitavo mjesto, ili nema mjesta, ili pak nema nikoga, tj. restoran zjapi sablasno prazan. Naposljetku nalazim jedan u kojem ima mjesta. Odlučujem se opet za lignje, već sam ogladnio, a ništa mi drugo ne izgleda privlačno. Ovaj puta posluga je dovoljno brza, a i večera nije loša.

Poslije večere još se malo šećem uokolo uvale. Začudo, ne čuje se nikakva buka s koncerta. Sutradan ću saznati da su svirali na nogometnom igralištu, koje je na izlasku iz mjesta. Sućuraj je ugodno i mirno dalmatinsko mjestašce. Moram priznati da sam bio pomalo skeptičan – naime, kolegica moje bake je rodom iz Sućurja, te je moja baka jednom taj Sućuraj spomenula u kontekstu kao da je to ultimativna selendra. Zato sam i očekivao nešto takvo. No očito je Sućuraj napredovao otkako ga je moja baka bila vidjela tamo negdje šezdesetih.

 

Vraćam se u svoje konačište, trebam se naspavati jer me sutra očekuje svojevrsna avantura...

[15 otoka u 15 dana (OT putopis s blagoslovom moderatora)]

Hehe, da ne ispadne da zanovijetam, ali još sam gore lijepo napisao kako se deklinira ime Ubli...

 

Dakle, trajekt isplovljava iz Ubli i hotel je u Ublima...isto kao što meni Lastovo nije "u misliju" nego u mislima. To je množina imenica "ubal" - izvor vode.

 

Inače, kasnije sam provjeril, na slikama od drugog dana je doista Hanibal još u Veloj Luci. A za adresu hotela - možda se Pasadur jednostavno vodi kao zaselak Ubli?

 

A za argosy je Pfaff već odgovoril.

[Zagreb u snijegu]

Mene zapravo više zanima kaj si ti nju pital. Ako si ju pital "Je li se prvo ulica zvala Laška, pa onda Vlaška?", onda bih ti to i ja rekel da je tako. Ako si ju pital "Je li se ime Laška transformiralo u Vlaška, tako da je proizvoljno ubačeno v- ispred imena?", i ona ti je na to pozitivno odgovorila, onda to kaj se bavila Zagrebom nema nikakve veze, jer je odgovor jezično pogrešan.

Ja sam reagiral samo, jedino i isključivo na ono kaj se tiče jezika, ne kaj se tiče povijesti. Povijesno je jasno da je bila prvo Vicus Latinorum, pa Laška ves, pa Vlaška ulica. Prvo ime je latinsko, drugo je kajkavsko, a treće štokavsko. Druga dva imena su etimološki srodna, samo što je Vlaška jezično stariji oblik, koji se sačuvao u štokavskome. Prema tome, praslavensko Vlaška se transformiralo u kajkavsko Laška, a onda je Laška opet zamijenjeno štokavskim Vlaška (dakle, nije se transformiralo natrag u Vlaška).

 

Mislim da smo već dosadni ostalima, pa ako još nekaj treba razjasniti, možemo na PP.

[Zagreb u snijegu]

Ma nisam mimoza, ali napišem jednu stvar iz područja lingvistike i ne valja.

 

Nije uopće stvar u tome, ideja takvih tema i jest da netko nekoga nadopuni, ispravi... Meni je samo bilo čudno kaj si ti na moju ispravku reagiral s "Jesi siguran?". Pa ono, jesam, to mi je struka. I onda si izvukel argument "ali ja sam to tako našao u knjigama, a sam se ne razumijem u to". U redu, ne razumiješ se u to, vjeroval si podatku u knjizi, ali ako ti netko komu je to struka veli kako stvari stoje, pa onda ćeš valjda više vjerovati njemu.

Evo, ja se ne kužim baš pretjerano u tehniku, ali ako napišem nekaj krivo (kaj sam možda pokupil u nekoj knjizi) i neko me ispravi, pa sigurno je da ću prije vjerovati toj osobi, ako je te struke, nego knjizi koju je ko zna ko napisal.

Nekako je ideja tih putopisa da svi koji ga pročitaju nekaj nauče - uključivo i autora.

[15 otoka u 15 dana (OT putopis s blagoslovom moderatora)]

ČETVRTAK, 2. KOLOVOZA

 

Tematska pjesma:

 

 

Ujutro ustajem, izostavljam doručak (jer ga nemam gdje pojesti), te se pješke upućujem prema trajektnom pristaništu. Usput kupujem novu bocu vode, danas će mi biti osobito potrebna.

Pogled na Sobru:

 

 

(ovo iznad mjesta je glavna dužotočka cesta)

 

Poluotok koji zatvara luku sa sjeveroistoka:

 

 

Drugi kraj Sobre:

 

 

Nakon dvadesetak minuta hoda, evo me u trajektnom pristaništu. Ovdje upravo na svoje isplovljavanje prema Prapratnom na Pelješcu čeka trajekt Lubenice:

 

 

Još jedan koji po svom imenu ne spada u ovaj dio Jadrana.

 

Kupujem sladoled za doručak. Trajekt isplovljava, a ja kupujem kartu za katamaran, onaj isti kojim sam sinoć ovamo dospio. Danas idem na drugu stranu, skroz do Lastova, s međupristajanjem u Polačama i Korčuli.

 

Pogled na Sobru na drugoj strani zaljeva:

 

 

Naposljetku se pojavljuje i Melita, te krećemo na put. Već je dobrano popunjena dnevnim izletnicima iz Dubrovnika, koji idu u NP Mljet.

 

Još jednom Sobra:

 

 

Vozimo se uz obalu Mljeta. Ovdje je dobro vidljivo zašto je to naš najšumovitiji otok:

 

 

 

Uz obalu ima i špilja:

 

 

Nakon pola sata uplovljavamo u Polače:

 

 

Polače su najbolja luka na Mljetu, duboki zaljev zatvoren četirma otočićima:

 

 

Upravo je ta luka, kao i izvor pitke vode, bio presudan čimbenik osnutka najvažnijeg otočnog naselja na mjestu Polača. Mjesto je dobilo ime prema rimskoj palači iz 3. stoljeća, čiji se ostaci još i danas nalaze na obali u mjestu:

 

 

Polače su bile naseljene sve do 11. stoljeća, kada su benediktinci zabranili naseljavanje u područje kojim su upravljali. Ponovno su obnovljene u 19. stoljeću.

 

U Polačama nastupa smjena turista – oni za NP Mljet izlaze, a ulaze oni s Mljeta, koji vjerojatno idu na izlet u Korčulu.

 

Isplovljavamo, i promičemo pokraj krajnjeg zapada Mljeta. U daljini slikam hotel Odisej, jedini hotel na otoku, u mjestu Pomena:

 

 

Mljet ostaje za nama:

 

 

S istoka nas prati hrbat Pelješca:

 

 

A pomalo se primičemo i otoku Korčuli:

 

 

Na samom istoku otoka, pored rta Ražnjić, nalazi se mjesto Lumbarda:

 

 

Između Lumbarde i grada Korčule (koji se vidi s desne strane) nalazi se otočić Badija, nekoć poznat kao odmaralište i sportsko-rekreacijski centar za djecu:

 

 

Ime Badija dolazi od latinskoga abbatia, tj. opatija, budući da se na otoku nalazio franjevački samostan s prijelaza 15. u 16. stoljeće. Upravo je taj samostan država 1950. oduzela franjevcima i u njemu uredila spomenuto odmaralište. 2003. samostan je vraćen franjevcima, te se sada obnavlja.

 

Iza Badije se pomalja Korčula:

 

 

A nasuprot njoj, na Pelješcu se smjestio Orebić:

 

 

I to ispod najvišeg vrha Pelješca, Sv. Ilije:

 

 

(Da nema Stonske prevlake, i da je Pelješac otok, bio bi najviši hrvatski otok, jer je Sv. Ilija 200-tinjak metara viši od bračke Vidove gore.)

 

Zidine grada Korčule, nazvane katkada i malim Dubrovnikom:

 

 

U Korčuli većina putnika izlazi. Ja ostajem, posjetit ću ju sutradan.

 

Još jednom Sv. Ilija:

 

 

Isplovljavamo, zakrećemo oko rta Ražnjić. Još jedan pogled na Lumbardu i Sv. Iliju:

 

 

Na jugu se još vidi Mljet:

 

 

A na zapadu je cilj ove etape putovanja – Lastovo:

 

 

 

Slikano prema jugu, vrlo se loše vide hridi zvane Vrhovnjaci, najistočniji dijelovi lastovskog arhipelaga:

 

 

Budući da Melita poskakuje na valovima, ne zamjerite zbog povremene ukošenosti slika.

 

Lastovo je neveliko, ali je vrlo brdovito:

 

 

Približavamo se zapadnom dijelu, gdje se uz Lastovo stisnuo otočić Prežba:

 

 

A potom uplovljavamo u kanal između Prežbe i susjedne Mrčare:

 

 

 

Otočić Vlašnik, južno od Mrčare:

 

 

A zapadnije od njih, u daljini se vidi otok Kopište:

 

 

I naposljetku, Bratin, najjužniji od tih otočića zapadno od Lastova:

 

 

Pogled prema Prežbi:

 

 

Inače, kada se navode parovi hrvatskih otoka koji su spojeni mostom, svi se sjete Cresa i Lošinja, te Ugljana i Pašmana. Malo ih zna da ovamo spadaju i Lastovo i Prežba, koji su spojeni u mjestu Pasadur.

 

Uplovljavamo u Ubli, glavnu lastovsku luku:

 

 

A ono u daljini je Pasadur, gdje se nalazi spomenuti most:

 

 

 

Pristajanje u Ublima:

 

 

(Inače, deklinacija imena Ubli, kao i Sali i Kali, predstavlja osobit problem za mnoge govornike hrvatskoga, pa sam tako često čuo da se netko „iz Salija“ ili da brod pristaje „u Ubliju“. A riječ je zapravo o običnoj množini imenice ženskoga roda na suglasnik, tj. deklinira se kao npr. „misli“.)

 

Lastovo (tal. Lagosta) je u prometnom smislu jedan od najizoliranijih hrvatskih otoka. Da bi došli do županijskog središta Dubrovnika, Lastovci moraju prvo ploviti do Vele Luke, potom cestom prijeći čitavu Korčulu, trajektom preploviti u Orebić, te zatim voziti još stotinjak kilometara do Dubrovnika. Split je pak udaljen oko 5 sati vožnje trajektom, ili 3 katamaranom. U ljetnim mjesecima katamaran povezuje i Lastovo s Dubrovnikom, ali ne svaki dan. Takva izoliranost, kao i činjenica da je otok dugo vremena bio vojno područje, što je ograničavalo turizam, pomogli su sačuvati Lastovo kao oazu mira i odmora. Ja sam ga prvi puta posjetio 2006. i odmah se oduševio, te je Lastovo, po mom skromnom mišljenju, najljepši hrvatski otok (OK, kad je riječ o Zlarinu, onda sam subjektivan).

Lastovo ima otprilike oblik obrnutog trapeza (tj. južna mu je stranica kraća), a površinu od 46 km². Okružen je manjim otočićima i hridima – dio njih, zapadno od Ubli, smo vidjeli, dok se s istoka nalaze Lastovnjaci i Vrhovnjaci. Ukupno arhipelag broji 47 otoka.

Lastovo je naseljeno još od doba Ilira, kada nosi ime Ladesta. U rimsko doba nazivaju ga Augustovim otokom (Augusta insula), a križanjem tih dvaju naziva nastao je današnji talijanski naziv. U srednjem vijeku prvo je posjed Bizanta, zatim se oko njega bore Hrvatska i Venecija, da bi u 13. stoljeću došlo pod vlast Dubrovačke Republike. Samo zakratko, početkom 17. st., Lastovo je nakon bune plemića ponovno pripalo Veneciji, no ubrzo je dubrovačka diplomacija obavila svoje i otok je vraćen Republici. Nakon njene propasti dijeli sudbinu ostatka Dalmacije. Lastovo međutim nije bilo među onim dijelovima Dalmacije koje je Pavelić prepustio Italiji – naime, Italiji je pripalo već Rapalskim sporazumom, zajedno s Palagružom, Zadrom, Istrom i cresko-lošinjskim arhipelagom. Tako je granica između Italije i Kraljevine SHS tekla Lastovskim kanalom. Razdoblje talijanske vlasti odlikuje se intenzivnom talijanizacijom (na otoku je dotada broj Talijana bio vrlo malen, no naselilo ih se dosta iz ostalih dijelova Dalmacije, koji su pripali Jugoslaviji), ali i gospodarskim napretkom. Tada otok doseže svoj demografski vrhunac, s 2000 stanovnika. Nakon Drugog svjetskog rata, Lastovo ulazi u sastava Titove Jugoslavije, gdje postaje vojnim područjem. Kretanje turista je ograničeno, strancima je pristup zabranjen, a na otok je naseljeno i dosta vojnih lica, što je, uz stalnu emigraciju lokalnog stanovništva, izmijenilo demografsku sliku otoka. Vojska je Lastovo napustila tek 1992., što znači da je to bilo jedno od posljednjih uporišta JNA u Hrvatskoj. Godine 2006. čitavo je Lastovsko otočje proglašeno parkom prirode. Prije katastrofalnog požara 2003. Lastovo je bilo najšumovitiji hrvatski otok, a i danas je čak 60% površine pod šumom. Zanimljivo je da je na otoku sve u znaku broja 46: površina 46 km², 46 otoka oko Lastova, 46 brda, 46 polja, 46 crkava... Otok također obiluje stablima rogača, te je moguće da ime locusta, koje se katkada koristi za plod rogača, svoje porijeklo vodi upravo od imena Lastova.

U jezičnom smislu, Lastovo je zanimljivo jer je lokalni čakavski dijalekt pretrpio dugotrajni utjecaj dubrovačke štokavštine, pa je tako to jedini jekavski čakavski dijalekt, a upitna mu je zamjenica „što“ (čakavsko je narječje inače jedino u kojem se pojavljuju sve tri moguće upitne zamjenice, budući da je buzetski dijalekt čakavskoga preuzeo iz susjednog slovenskoga upitnu zamjenicu „kaj“ – još jedan dokaz da je nazivanje narječja po upitnoj zamjenici često neprecizno). Osim toga, jedinstven je odraz praslavenskog vokalnog l, glasa koji ima najviše različitih odraza u pojedinim hrvatskim govorima (l, ol, al, el, la, lu, ou...te standardni u). Na Lastovu je taj odraz o, tako da se u lokalnom dijalektu kaže „dog“, „žot“, „vok“, a najviši se vrh zove Hom (premda ga standardizirano vrlo često pišu kao Hum).

Otok je bogat kulturnim manifestacijama, pred nekoliko je godina pokrenut festival Lastovo – Otok glazbe, ali najpoznatiji događaj jest tradicionalna proslava karnevala – Poklad. Prema legendi, nekad u srednjem vijeku (ne zna se točno) katalonski su gusari opustošili susjednu Korčulu, a potom poslali izaslanika, Turčina, da Lastovcima javi kako su oni sljedeći na redu. Lastovci se međutim nisu dali zastrašiti, već su izaslanika ulovili, istodobno se usrdno moleći svetom Juri da ih spasi. Nakon što je oluja uništila katalonsko brodovlje, Lastovci su Turčina posadili na magarca, proveli ga kroz mjesto izrugujući mu se, te ga naposljetku spalili na lomači. Taj se događaj do danas obilježava u proslavi Poklada – lutka napunjena slamom i pijeskom, odjevena po tursku, prolazi zajedno s procesijom kroz čitavo mjesto, pri čemu se usput izvode plesovi s mačevima, slični moreški i kumpaniji s Korčule. Na završetku procesije, lutka se veže na konop koji se proteže od jednog brda zapadno od mjesta Lastova sve do središta mjesta, te se tri puta spušta i podiže po konopu. Naposljetku, na dani znak, lutka biva spaljena, a potom slijedi narodno veselje i ples.

 

Moj je katamaran pristao u luci Ubli, koja je jedna od dviju većih luka na otoku (druga je Skrivena Luka, na južnoj strani). Ubli su naselje koje se značajnije razvilo u doba Italije, a i danas je ostalo poprilično stihijski naseljeno. Glavno otočko naselje, Lastovo, nalazi se u unutrašnjosti, zaštićeno od gusarskih napada.

Ostavljam ruksak u turističkoj agenciji koja se nalazi na obali, iako ženska koja unutra sjedi ne izgleda osobito sretna s tim aranžmanom. Nadam se samo da će biti otvoreni kad se budem vraćao. Potom se pješke upućujem dalje. Odlučio sam ne ići na autobus do Lastova, već ću do onamo doći pješačeći preko Homa.

 

Pogled na središte Ubli, s crkvom Sv. Petra (zbog čega se i mjesto katkad naziva Sv. Petar):

 

 

Kao što se vidi, unutrašnjost otoka je prilično brdovita.

Na križanju pred crkvom skrećem lijevom ulicom, koja je zapravo početak glavne ceste za Lastovo. Ovdje nailazim na tipičnu talijansku arhitekturu za radničke stanove, tip zgrada koje nalazimo npr. u Raši:

 

 

Nakon izlaska iz Ubli ubrzo skrećem desno, na novu cestu, očito probijenu trasom nekadašnje pješačke staze, koja vodi prema Homu. Budući da je podne, pošteno je pripeklo. Srećom, imam vode, no hoće li mi izdržati...

 

Već sam se poprilično popeo. Pogled na zapad i na otočiće ispred Ubli:

 

 

Polja u unutrašnjosti i u daljini Korčula:

 

 

Iako se cesta uspinje nizom serpentina, pri vrhu je sve manje hlada. Napokon nalazim jedan manji potez hlada pri samom vrhu, gdje sjedam kako bih se par minuta odmorio, da ne kolabiram. Na vrhu ceste je raskrižje – desno je neki vojni objekt. Ja nastavljam ravno po asfaltu, no dolazim do heliodroma. Eto, barem na taj način pokušavaju smanjiti izolaciju Lastova.

Vraćam se do raskrižja i odabirem treći, makadamski put koji vodi do Homa. Ne idem do samo vrha, već na sedlu ispod njega skrećem udesno i nastavljam se spuštati prema južnoj strani otoka. Ona je ponajviše stradala u požaru 2003. Pogled prema Skrivenoj Luci:

 

 

Iznad Skrivene Luke nalazi se svjetionik Struga, najstariji u Dalmaciji, izgrađen 1839.

 

Pogled na istok:

 

 

Spuštam se stazom koja čini veliki zavoj, te nakon 20-ak minuta izlazim na cestu Lastovo-Skrivena Luka, na mjestu gdje se ona počinje spuštati u Skrivenu Luku. Ja ću međutim lijevo, prema Lastovu. Taj put znam, ovuda sam prolazio dok smo 2007. bili u kampu u Skrivenoj Luci, međutim tada smo uglavnom išli biciklom, pa je izgledalo mnogo brže.

Nakon desetak minuta pješačenja staje mi jedan auto koji ide u istom smjeru kao i ja. Pita me treba li mi prijevoz. Prihvaćam, i ja sam već iznuren. Vozač priča kako me vidio kada je malo ranije vozio prema Skrivenoj Luci i kako mu nije bilo jasno tko se normalan po tom zvizdanu šeće. Kaže kako je on inače s Lastova, ali živi u Melbourneu i baš sutra ide kući. Velim „iz ovog zvizdana, preko 20-ak sati leta, u zimu“. Kaže kako je već navikao.

Ostavlja me na Pijevoru, ulaznoj ulici mjesta Lastova. Naime, Lastovo je vrlo slikovito mjesto, gdje su kuće amfiteatralno smještene na obronku brda. Po obodu brda vodi ulica Pijevor, dok se na drugu stranu brdo strmo ruši prema moru. Tako je mjesto Lastovo blizu mora, a opet od njega dobro sakriveno.

Trebao bih ručati. Odlazim prvo do konobe Bačvara, smještene u nižim predjelima mjesta, no ona se otvara tek kasnije popodne. U nedostatku boljeg rješenja, vraćam se opet preko niza stepenica na Pijevor, te ulazim u jedan od restorana koji imaju terasu s prekrasnim pogledom na Korčulu. Naručujem crni rižoto i butelju obične vode.

 

Budući da sam na Lastovu već bio ranije, ovaj puta nisam slikao previše, tako da ću vam, dok ručam, pokazati još nekoliko slika s Lastova 2007.

 

Pogled na mjesto iz daljine (s onog puta za Hom):

 

 

Iz malo veće blizine:

 

 

Pogled s terase rečenog restorana:

 

 

 

Nakon ručka kupujem još jednu bocu vode i krećem u šetnju mjestom. Pogled iz mjesta na polje:

 

 

Ulice mjesta:

 

 

Jedan od simbola Lastova su i dimnjaci (fumari). Toliko su povezani s mjestom da se nalaze čak i na grbu općine Lastovo. Fumari su bili svojevrsni statusni simbol obitelji čija je kuća bila. Karakterističnog su izgleda, slični minaretima, s velikom krunom kroz koju je izlazio dim. Kaže se da u mjestu nema dva jednaka fumara. Evo nekoliko slika:

 

 

 

 

Grafit na zgradi škole (nekadašnje Kneževe palače), bio mi je zanimljiv: „Naši saveznici SSSR, Engleska i Amerika“, s tim da se Ameriku očito kasnije pokušalo izbrisati. :

 

 

Crkva Sv. Kuzme i Damjana, iz 14. stoljeća, u pozadini, na vrhu brda, kaštel:

 

 

Kaštel je inače srušen u Lastovskoj buni početkom 17. st. (to je ono kad su pozvali Mlečane), ali su ga obnovili Francuzi. Danas je u njemu meteorološka postaja.

 

Još slika mjesta:

 

 

Ne znam komu je posvećena ona crkva:

 

 

Vraćam se i opet na Pijevor. Usput susrećem jednog dečka iz Zlarina, koji sa svojom suprugom isto tako obilazi otoke, samo što on svako ljeto ode na jedan. Dok čekam bus koji polazi s parkirališta na kraju Pijevora, slikam još crkvicu Sv. Blaža:

 

 

Dolazi autobus, te sam za desetak minuta opet u Ublima. Sve je u redu, moja je prtljaga i dalje ondje gdje sam ju ostavio. Uzimam ju, potom kupujem kartu za trajekt, te još malo sjedim na terasi uz radler.

Ukrcavam se na trajekt, Hanibal Lucić, koji će me prebaciti do Vele Luke. Pogled na luku Ubli i katamaran Adriana, koji je završio današnju šihtu i prvo isplovljavanje ima sutradan u pola 5 ujutro:

 

 

Hanibal će do Vele Luke i opet nazad. I tako svaki dan dvaput – u cik zore (malo nakon katamarana) i popodne. Inače, ta izolacija na Lastovu ima zanimljive posljedice – na otoku nije moguće kupiti današnje novine, jer one pristignu tek u popodnevnim satima, kada su dućani već zatvoreni.

 

Isplovljavamo iz Ubli:

 

 

Pogled na Kopište, otočić Podkopište te hrid Crnac:

 

 

U daljini se pomaljaju obrisi Sušca, najzapadnijeg otoka uključenog u PP Lastovsko otočje:

 

 

Mrčara, Prežba i Lastovo:

 

 

Sušac se sada malo bolje vidi:

 

 

Sušac (tal. Cazza – NE Cazzo ) je nenaseljen, jedini stanovnik mu je svjetioničar. U prošlosti je bio naseljen, no, kako mu ime kaže, na otoku pada vrlo malo kiše, tako da je život bio teži nego na ostalim otocima. Maksimum stanovnika zabilježen je na popisu 1953., kada ih je bilo 24. Otok inače ima malo jezero, no ono je slano i posve nepristupačno s okolnih stijena, jer se zapravo radi o kraškoj jami koja se puni morskom vodom kroz sifon. Zanimljivo je ime istočnog rta otoka – Na žene. Naime, pored rta nalazi se spilja koja podsjeća na stidnicu. Sušac je inače i cilj poznate regate koja kreće iz Splita, a slovi za vrlo zahtjevnu, zbog jakih vjetrova koji pušu u akvatoriju Sušca. Vjerojatno je ta regata bila i inspiracija za poznatu pjesmu Daleke obale Sušac blues, koja govori o borbi s morem.

 

Zalazak sunca iznad Visa:

 

 

U sumrak doplovljavamo do Korčule. Pred nama je rt Velo Dance, u daljini se vidi Hvar, a niski otočić lijevo je Proizd:

 

 

Velo Dance i Mjesec:

 

 

Proizd i Hvar:

 

 

Već se spustio fini mrak dok plovimo kroz beskrajno dugi zaljev u kome s smjestila Vela Luka. Na sredini se nalazi i opjevani otočić Ošjak:

 

 

Pristajemo u Veloj Luci. Nitko ne čeka s oglasima za sobe. Vela Luka je ipak grad, drugi najveći otočki grad u Hrvatskoj. Upućujem se uređenom šetnicom duž rive, možda pronađem usput nekoga tko iznajmljuje sobe. Čak i vidim na jednom mjestu neki oglas, ali ipak odlučujem produžiti u turističku zajednicu. Ženska koja tamo radi kaže kako oni imaju adrese nekoliko iznajmljivača, navodi mi ih nekoliko, no uglavnom su dosta udaljeni od centra. Zove potom jednu koja je u centru, pita ju ima li slobodnih soba, ima. Kaže da dolazi za par minuta, pa će mi pokazati gdje je. I doista, dolazi jedna gospođa od šezdesetak godina, te me vodi nazad do onog mjesta gdje sam bio zastao i premišljao se da pitam za sobu. Kaže da me čak i vidjela i htjela me pitati trebam li sobu, no izgledao sam kao da znam kamo idem. Eto, to je ono moje fingiranje neizgledanja zbunjeno.

Međutim, nastaje problem. Kćerka i zet joj sjede u vrtu, te kažu da ipak nema slobodnih mjesta, izgleda da je netko došao u međuvremenu. Potom gospođa i njena kćerka odlaze pitati kod susjeda, budući da su me i nehotice dovele u nezgodnu situaciju. Susjedi također iznajmljuju sobe. Za to vrijeme zet i ja pokušavamo nešto kurtoazno razgovarati, pita me o mom putovanju, pa mu nije jasno što se uopće može vidjeti u tako kratkom boravku na pojedinim mjestima. Pokušava mi prodati neku svoju životnu mudrost, no ja sam s ovim tempom putovanja zadovoljan. Ako mi se nešto svidi, uvijek se mogu vratiti, no prvo moram vidjeti čim više kako bih utvrdio sviđa li mi se.

Ove dvije se vraćaju, susjedi imaju soba. Vidi se, nije im drago da moraju gosta dati susjedima, malo ih i ogovaraju, a onda mi na rastanku kažu „Drugi puta kad ćeš dolazit, nemoj ići njima! Dođi nama!“ Pa došao bih ja vama i ovaj put, ali sam ostao na cjedilu...

Smještaj kod susjeda je solidan. Soba je uredna, širok krevet za dvije osobe, kupaonica u sobi, što je rijetkost u privatnom smještaju... Cijena je 20€, ali hajde, ne bunim se, a nije i da baš mogu birati.

Nakon osvježenja izlazim u šetnju. Iako je obala uređena, već prvi blok kuća u unutrašnjost više podsjeća na selo. Vela Luka ne izgleda pretjerano dojmljivo, premda je izuzetno živa prema dosadašnjim otocima koje sam posjetio. Sjedam na večeru u jednu pizzeriju, potom još malo šetuckam rivom, no ne sviđa mi se baš gužva, buka, promet... Vraćam se do svog smještaja, prošetat ću se još sutra ujutro, možda mi se popravi dojam...

[Zagreb u snijegu]

 

Ovako, ja se u to baš i ne kužim, ja sam samo napisao kaj sam pročitao. Postoje zapisi da je postojalo naselje Vicus Latinorum, čiji je hrvatski prijevod bio Laška Ves i da je poslije nekako iz toga nastalo Vlaška. Kaj je bilo između i dal su ta dva naziva uopče povezana ne znam, a pitanje dal itko zna.

 

Nemoj zamjeriti, ali ako se ne kužiš, onda je bolje ne pisati takve stvari. Mislim, pretpostavljam da je svrha tih dodataka ta da ljude nečemu poučiš, ali ako sam ne znaš u čemu je stvar, onda ih možeš naučiti krivom.

 

Dakle, da ponovim: nazivi Vicus Latinorum i (V)laška nisu povezani etimologijom, ali su povezani značenjem, budući da se za Latine (tj. govornike romanskih jezika) kod nas u srednjem vijeku rabio naziv Vlah. Da bi se uvidjelo da Latinus i Valacchus nisu etimološki srodni nije potrebno imati diplomu lingvistike niti znati previše o jeziku.

Isto tako, nije iz Laška nastalo Vlaška, nego obratno. Vlaška je jezično stariji oblik, no on se zadržao u štokavskome, dok je kajkavski to pojednostavio u Laška. Budući da se u Zagrebu štokavski nije govorio do 19. stoljeća, razumljivo je da je za to vrijeme bio korišten kajkavski oblik. Kada je uveden štokavski standard, kajkavski naziv je poštokavljen, i odatle Vlaška. Dakle, s aspekta imena ulice, stariji naziv je Laška. S aspekta jezika, stariji jezični oblik je Vlaška. Jel sad jasno?

 

Kaj se tiče kurvi i kupleraja, one nisu bile u Tkalčićevoj, već u Kožarskoj, ulici koja je paralelna s Tkalčićevom i na nekoliko je mjesta prekinuta.

 

A ono mi nije sasvim jasno, zakaj bi činjenica da je kapelica posvećena sv. Dizmušu značila da je tamo bio epicentar? Sv. Dizmuš (Dizmas) je inače jedan od one dvojice razbojnika s kojima je Isus razapet, onaj dobri, koji se pokajao. Da je kojim slučajem posvećena onom drugom (Gestasu), onda bi mi bilo jasno, ovako...

[Zagreb u snijegu]

Dobro, to je sve točno. Ali ti si tvrdio - koliko sam ja iz tvog citata shvatio - da se od Latinus razvio oblik Lah, a da je onda tomu Lah dodano protetsko v-, da se dobije Vlah. A to nije točno.

 

 

ime je dobila po Latinima koji su živjeli u dolini ispod Katedrale, pa je tako nastalo ime Laška, a kasnije se to transformiralo u Vlaška

 

Dakle, nije se Laška transformiralo u Vlaška, nego je Laška kajkavski oblik od Vlaška, i dolazi od Valachus, a ne od Latinus.

[Zagreb u snijegu]

Jesam.

[15 otoka u 15 dana (OT putopis s blagoslovom moderatora)]

Imam par primjedbi. Naime, nisam baš zadovoljan kako si popratio brodove. Liburniju si strpao u kut fotke, a ove ploveče nakaze zvene cruiseri su na tri fotke i to na sredini fotke, da ne velim da nisi stavio ni jednu fotku Postire.

 

Pa, Liburniju nisam ciljano fotkao, nego mi se zatekla na slici, a cruisere jesam. Mene ipak ti brodovi svojom veličinom fasciniraju.

A Postiru nisam imao kad fotkati, jer sam se gužvao da stignem na nju.

 

Mislim, cilj mojih fotki je ipak okoliš, jer je ovo zapis o putovanju. Povremeno sam okidao i brodove, čak i one kojima sam plovio, no ne sve.

[Zagreb u snijegu]

Jesi siguran? Ja sam ovo kaj sam napisao našao u tri knjige

 

Da, jesam. Pogledaj još jednom dokaze koje sam navel.

Kako bi od "Latini" nastala "Laška", zašto bi se bez ikakva razloga pojavilo protetsko v- (koje se inače pojavljuje samo ispred vokala u i o), i zašto bi to sve počelo ličiti na pridjev tvoren od imena Vlah (Valacchus), koje je uobičajeno za romansko stanovništvo (a koje isto ima zanimljivu etimologiju, ali neću sada ići u preveliki OT), objašnjavaju li to autori tih triju knjiga, ili samo prepisuju nečiju prvotnu zabludu?

Broj zabluda koji se može naći u literaturi, pogotovo o jezičnim pitanjima, jest golem. Jedna od najpoznatijih takvih besmislica je ona o broju eskimskih naziva za snijeg...

[Zagreb u snijegu]

Stara Vlaška. Inače Vlaška ulica je stvarno stara. Prvi puta se spominje 1198. godine, a ime je dobila po Latinima koji su živjeli u dolini ispod Katedrale, pa je tako nastalo ime Laška, a kasnije se to transformiralo u Vlaška

 

Ne, nego je Vlah ime koje se tradicionalno koristi za romanizirano stanovništvo Balkana, pa i dalje (odatle naziv Vlasi za balkanske romanizirane stočare, Vlaška nizina u Rumunjskoj, ali i poljski i mađarski naziv za Talijana - Włoch, odnosno olasz).

 

Laška je pojednostavnjeni oblik (postoji i prezime Lah), a od toga se oblika u Zagrebu naziva i predio gdje su ti talijanski trgovci iz Vlaške ulice imali svoje vinograde - to je Laščina.

 

 

I dok se nova gradi, ova stara zgrada, koja bi bila lijepa da se obnovi, propada

 

Riječ je o tzv. Žigrovićevoj kuriji.

[15 otoka u 15 dana (OT putopis s blagoslovom moderatora)]

SRIJEDA, 1. KOLOVOZA

 

Tematska pjesma:

 

 

Svoje putovanje započinjem u Dubrovniku, no kako mi brod isplovljava tek iza podneva, jutro ću provesti u gradu. Prvo odlazim kupiti kartu i ostaviti ruksak na čuvanje, a potom rasterećen krećem prema Starom gradu.

Nakon nekih pola sata šetnje po već popriličnoj pripeci, stižem do Vrata od Pila:

 

 

Prema najraširenijoj teoriji, Dubrovnik su u 7. st. osnovali romanski iseljenici iz Epidaura (današnjeg Cavtata), koji su bježeći pred Avarima i Slavenima osnovali naseobinu na otočiću Laus, odvojenom od susjednog kopna uskim kanalom koji se pružao na mjestu današnjeg Straduna. S druge strane kanala, na obali, Slaveni su osnovali naselje Dubrava. Od imena Laus nastalo je romansko ime Ragusa, a od Dubrave Dubrovnik. Dva su se naselja u 11. st. spojila u jedinstveno mjesto. No nedavna su arheološka istraživanja otkrila da je naselje na Lausu mnogo starije i datira još u grčko doba, a da „kanal“ nije nikada postojao, već je posrijedi pješčani sprud, tj. Laus nije bio otočić, već samo izdvojena hrid.

U početku Dubrovnik, kao i svi romanski dalmatinski gradovi, potpada pod Bizant. Koncem 10. st. postao je sjedište nadbiskupije. 1205. zauzimaju ga Mlečani, pod čijom će vlašću ostati do 1358. Za mletačke je vlasti ipak imao određenu autonomiju, budući da su Dubrovčani sami birali svoje organe gradske vlasti. Dubrovnik je u to doba proširio svoje područje, priključivši pod svoju vlast Lastovo, a kasnije i Stonski rat (Pelješac), Dubrovačko primorje i Mljet. Oslobađanjem od Mlečana postaje formalnim vazalom Hrvatsko-ugarskog kraljevstva, premda je svoje poslove uglavnom vodio neovisno, a plaćao je i godišnji danak od 500 dukata Veneciji. Nakon što je 1426. od Bosne kupio Konavle, zaokružen je teritorij Dubrovačke Republike koji će se održati do kraja njene egzistencije.

Dubrovačka je Republika bila trgovačka republika u kojoj su nosioci vlasti bile aristokratske porodice uglavnom romanskog porijekla. Na čelu republike nalazio se knez, kojemu je mandat trajao mjesec dana, kako bi se spriječila korupcija. Dubrovnik nije imao vojsku, samo redarstvo, a u slučaju rata pribjegavao je plaćeničkim snagama. Dubrovnik je prvi u Europi, 1416., zabranio ropstvo, a u 15. je stoljeću dosegao broj stanovnika od 40 000, koliko otprilike ima i danas. Dubrovačka mornarica u 16. je stoljeću treća najjača u svijetu. Trguje se s unutrašnjošću Balkana (dubrovački trgovci su i osnivači hrvatske naseobine Janjeva na Kosovu), a nakon dolaska Turaka, Dubrovčani i njima plaćaju danak kako bi ih pustili na miru. Iako je formalni moto republike bio „Non bene pro toto libertas venditur auro“, tj. „Nije dobro slobodu prodati ni za sve zlato“, neformalno se govorilo „Sa svakijem lijepo, ni sa kijem iskreno“. Dubrovačke su karake brodile čak i do obala Amerike i Indije. Nakon španjolske rekonkviste, mnogi su se iberski Židovi, čak i obraćeni, naselili u gradu.

Grad je dvaput teško stradao, prvi puta u požaru 1296., drugi puta u potresu 1667. Ovaj potonji je označio početak slabljenja moći Republike, koja je u to vrijeme već počela gubiti nadmetanje s atlantskim lukama Engleske i Nizozemske. Ofenziva protiv Turaka dovela je potkraj 17. stoljeća Dubrovačku Republiku u potpuno okruženje Mlečana, no oni su se ipak morali povući iz Popova polja i vratiti ga Turcima, a Dubrovčani su potom, kako bi se dodatno osigurali, Turcima ustupili i još dvije tampon-zone kako bi se spriječilo izravno razgraničenje Dubrovnika i Venecije. Te je tampon-zone kasnije naslijedila Bosna i Hercegovina: sjeverna i danas postoji kao Neumski koridor, dok je južna, ona u Sutorini, 1947., nakon sporazuma Đure Pucara, Avde Hume i Blaže Jovanovića, ustupljena Crnoj Gori, u zamjenu za korekciju granice na području Sutjeske.

U 18. st. Dubrovnik ponovno doživljava kratkotrajni procvat, ovaj puta kao građanska republika, jer je moć vlastele oslabjela. Republika u tom razdoblju ima u svijetu čak 85 konzulata. 1776. Dubrovačka je Republika prva priznala neovisnost Sjedinjenih američkih država.

26. svibnja 1806. u Dubrovnik ulazi francuska vojska, a Republika je formalno ukinuta 31. siječnja 1808. Nakon što su Ilirske provincije pripojene Austriji, Dubrovčani pokušavaju obnoviti autonomiju, čak dižu i bunu, no nju je ugušila austrijska vojska. Grad je otada dijelio sudbinu ostatka Dalmacije, s izuzetkom doba Kraljevine Jugoslavije, kada je bio dijelom Zetske banovine.

Najteže trenutke u svojoj povijesti Dubrovnik je proživio tijekom tri jesenska mjeseca 1991., kada su snage JNA i JRM držale grad u okruženju, te granatirale između ostaloga i staru gradsku jezgru, oštetivši pritom oko 30% zgrada. Najteži napad dogodio se na dan sv. Nikole, 6. prosinca 1991., kada je na staru gradsku jezgru palo više od 2000 granata. Iako je primirje potpisano krajem 1991., posljednje su se jedinice jugoslavenske vojske s tog područja povukle tek u svibnju 1992.

Nakon rata, Dubrovnik polako zadobiva svoju ulogu koju je imao u turizmu Hrvatske prije rata, a ubrzo je i premašuje. Nazvan Biserom Jadrana, Dubrovnik je od 1979. na popisu Svjetske baštine UNESCO-a, prvenstveno zahvaljujući staroj gradskoj jezgri, jednoj od najbolje očuvanih fortifikacijskih cjelina u Europi. Stara je gradska jezgra praktički u potpunosti nanovo sagrađena nakon potresa 1667., što objašnjava planski raster ulica i arhitektonsku ujednačenost, napose na Stradunu.

Dubrovnik je i kulturno središte. Nazvan Hrvatskom Atenom, još je od renesanse razvijao bogatu književnost na lokalnom slavenskom jeziku, unatoč tomu što je službeni jezik grada i Republike bio isprva latinski, a kasnije raguzejski dijalekt dalmatskoga. Inače, u Dubrovačkoj Republici talijanski je utjecaj išao uglavnom preko književnog, toskanskog narječja, što se npr. vidi po sačuvanom s u talijanskim riječima u kojima se u dalmatinskim govorima čuva mletačko š: festa/fešta, soldi/šoldi...

Vrata od Pila, na kojima se nalazim, zapravo su pleonazam – naime, čitav predio Pile dobio je ime po grčkoj riječi pyloi – vrata. Sastoje se od dva dijela: vanjski je sagrađen 1573., a unutarnji 1460. Razlog tih dvostrukih vrata zapravo je to što se nekoć ovdje nalazila tvrđava, koja je srušena 1818. Desno od današnjih vrata nalazi se kula Bokar (ili Zvijezdan), jedna od pet glavnih gradskih utvrda (Bokar, Minčeta, Sv. Ivan, Revelin i Lovrijenac).

 

U međuprostoru između unutarnjih i vanjskih Vrata od Pila nalazi se ova karta, s oštećenjima koje je u staroj gradskoj jezgri prouzročila opsada grada:

 

 

Ukratko, svaka crna oznaka predstavlja pogođeni objekt ili pogodak u pločnik. Crvene oznake predstavljaju objekte koji su spaljeni.

 

Nakon prolaska kroz unutarnja vrata, otvara mi se pogled na početak Straduna:

 

 

Službenog imena Placa, Stradun (od tal. stradone – uličetina) je glavna i najšira ulica u Starom gradu. Proteže se od Vrata od Pila do trga Luža ispred palače Sponza. S moje lijeve strane na prethodnoj se slici nalazi franjevačka crkva Male braće, a lijevo od ulaza može se vidjeti i zanimljiva istaka, koju detaljnije vidimo na idućoj slici:

 

 

Ova je istaka služila za pomilovanja. Naime, osuđeniku je bila pružena prilika da izbjegne kaznu ako bi se, stojeći na tom kamenu, uspio okrenuti za 180°, a da istovremeno ne padne s njega. Iako na prvi pogled izgleda lagano, kamen je dosta sklizak, malo ukošen i praktički je nemoguće izvesti takav manevar.

Nasuprot crkvi je Velika Onofrijeva česma, sagrađena 1438.:

 

 

Zajedno s Malom Onofrijevom česmom na trgu Luža, služila je za vodoopskrbu grada.

 

Promičem Stradunom među hrpama turista. Dubrovnik od ožujka do listopada dnevno prožvače ljudski tovar barem dva do tri cruisera. Stari se grad polako ali sigurno pretvara u nešto slično Veneciji, svom negdašnjem ljutom rivalu – postaje gradom u kojem se ne isplati živjeti, jer cijene nekretnina odlaze u nebo, a vlasništvo nad nekretninom ne donosi ništa osim prestiža – samo neprestanu gužvu, buku... Dok se Venecijanci sele u Mestre, Dubrovčani se sele u Gruž, Mokošicu...

Naposljetku, evo me na trgu Luša. Trgom dominira Orlandov stup, izgrađen 1418., koji prikazuje legendarnog viteza Orlanda koji je navodno pomogao gradu u obrani od Saracena:

 

 

Na stupu trenutno vijori barjak Dubrovačke Republike, što označava da traju Dubrovačke ljetne igre, kulturna manifestacija koja se u gradu održava od 1950.

Orlandov je stup inače bio mjesto na kojem su glasnici čitali važne obavijesti građanima, a ovdje su se izvršavale i kazne. Srušen je u oluji 1825., a obnovljen 50 godina kasnije.

 

Inače, duljina vitezove podlaktice, 51,2 cm, čini tzv. dubrovački lakat, temeljnu jedinicu mjere Dubrovačke Republike. Kako se radi kalibracije ne bi trebalo verati po stupu, ista je označena i na postolju:

 

 

Iza Orlandova stupa je i crkva Sv. Vlaha:

 

 

Crkva je izgrađena u baroknom stilu početkom 18. stoljeća, na mjestu ranije romaničke crkve iz 14. st. koja je izgorjela u požaru 1706. Na oltaru se nalazi pozlaćeni kip sv. Vlaha, zaštitnika grada, izrađen u 15. st., koji u rukama drži maketu grada iz doba prije potresa.

Sveti Vlaho je inače zaštitnik Dubrovnika od 972., nakon njegova ukazanja plebanu Stojku prilikom jedne mletačke opsade grada, koja je u posljednji čas osujećena.

 

Nasuprot crkve Sv. Vlaha nalazi se palača Sponza:

 

 

Ova palača iz 16. st. prvo je bila carinarnica, a kasnije i kovnica novca. U Sponzi je osnovana i prva književna institucija u Dubrovniku, Akademija složnih, a tu je bila i prva škola.

 

Prolazim dalje prema katedrali:

 

 

Dubrovačka je katedrala posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije, a građena je na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, na mjestu starije katedrale uništene u potresu.

 

Skrećem desno od katedrale i dolazim do Gundulićeve poljane, gdje se nalazi gradska tržnica:

 

 

A potom se vraćam do Kneževa dvora, koji se vidio već i na slici katedrale:

 

 

Zgrada Kneževa dvora potječe iz 15. st., premda je nekoliko puta obnavljana, budući da se u njoj, između ostaloga, nalazilo i skladište baruta koje je u nekoliko navrata letjelo u zrak. Unutrašnjost zgrade oštećena je i u potresu 1667. Inače, Knežev je dvor bio stan kneza za vrijeme njegova jednomjesečnog mandata, sve u skladu s geslom „Obliti privatorum publica curate“ – Zaboravivši na privatno, brinite se o javnome. Knez, osim zbog protokolarnih obaveza, nije smio napuštati dvor tijekom mandata. U zgradi su se osim kneževa stana nalazile i dvorane Velikog i Malog vijeća, sudnica, zatvor, oružarnica i već spomenuta barutana.

 

Inače, na slici se lijepo vidi i brdo Srđ koje dominira Starim gradom, te s kojega je i izvršen najveći broj napada na staru gradsku jezgru tijekom opsade 1991. Sv. Srđ (Sergeus) bio je zaštitnik grada prije sv. Vlaha.

 

Prošavši kroz Vrata od Ponte, ulazim u staru gradsku luku:

 

 

Stara gradska luka danas uglavnom služi za vezivanje lokalnih brodica, izletničkih brodova za Lokrum i čamaca kojima se gosti s cruisera prebacuju u grad. Veliki brodovi pristaju u gruškoj luci, na sjevernoj strani grada. No u doba Dubrovačke Republike, ovo je bila glavna gradska luka.

Struktura s tri luka u sredini slike je gradski arsenal.

 

Iz Starog se grada na ovoj strani izlazi kroz Vrata od Ploča, a pored njih nalazi se i tvrđava Revelin, dovršena sredinom 16. stoljeća:

 

 

Ja obilazim tvrđavu Sv. Ivana, koja stoji na ulazu u luku, te izlazim na lukobran Porporelu. Lukobran je izgrađen 1870-ih, a tijekom njegove gradnje nevrijeme je na obalu izbacilo kamen teži od 3 tone, koji je potom ugrađen u lukobran.

S Porporele puca pogled na Lokrum (tal. Lacroma):

 

 

Ovaj je maleni otok zaštićen kao prirodni rezervat. Na njemu se nalazi botanički vrt, napušteni benediktinski samostan i malo kraško jezerce, nazvano Mrtvo more. Na Lokrumu se navodno 1192., pri povratku iz Trećeg križarskog rata, od oluje spasio i engleski kralj Richard Lavljeg Srca. Za Lokrum je vezano i prokletstvo, koje su na njega navodno bacili benediktinci koje su s otoka potjerali Francuzi, a koje će snaći svakoga tko postane privatnim vlasnikom Lokruma. I doista, tijekom idućih stotinjak godina svi su vlasnici Lokruma, među njima uglavnom članovi obitelji Hsbsburg, doživljavali neobične fatalne nesreće, sve dok nisu izgubili i krunu, a otok pripao novonastaloj Državi SHS.

 

S Porporele puca pogled i na Lazarete:

 

 

Dubrovnik je prvi u svijetu uveo instituciju karantene, još u 14. stoljeću, u doba epidemije kuge. Nakon nekoliko manjih lazareta u okolici grada, na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće sagrađen je kompleks lazareta na Pločama. Tada je ujedno i razdoblje karantene s 30 produženo na 40 dana (odakle i naziv karantena – quarantina, prema quaranta „40“). Ovaj impresivan kompleks, s 10 dvorana i 5 dvorišta danas je mjesto multimedijalnog muzeja i umjetničke radionice.

 

Pogled na tvrđavu Sv. Ivana, s obaveznim sv. Vlahom u niši:

 

 

Današnji oblik tvrđava Sv. Ivana ima od 1557., kada su povezane manje tvrđave Od mula i Gundulićeva. U unutrašnjosti tvrđave danas se nalazi Akvarij i Pomorski muzej.

 

Vraćam se u unutrašnjost Starog grada. Na gradskom zvoniku slikam zelence:

 

 

Zelenci su dva bakrena kipa (nazvani Maro i Baro) koji udaraju u zvono koje je 1506. izradio čuveni zvonar Ivan Rabljanin. Današnja verzija gradskog zvonika potječe iz 1929., umjesto starog zvonika koji je stradao u potresu 250 godina ranije.

 

Odlučujem predahnuti u onom istom pubu od sinoć, a potom još navraćam i u poznati sendvič-bar Škola, u jednoj od ulica okomitih na Stradun. Reputacija Škole doprla je i do mene. Zaključak: sendviči su ukusni, kao i štrudl od jabuka, no cijena je definitivno previsoka. Nažalost, to je Dubrovnik, gdje nije rijetkost niti cijena od 25 kn za pivu od 0,25 l.

 

Lagano se bliži vrijeme polaska mog broda, pa krećem prema Gružu. S Pila slikam Minčetu:

 

 

Minčeta je izgrađena 1464., a povod je bio napredovanje turske vojske na Balkanu nakon pada Carigrada. To je najviša točka dubrovačkih zidina i najjači fortifikacijski objekt u njihovom sklopu, sa zidovima debljine 6 metara.

 

Put do Gruža vodi uz uvalu Boninovo:

 

 

Krajolik uvale nagrđen je modernim zdanjem hotela Libertas:

 

 

Spuštam se u Gruž, podižem prtljagu i ukrcavam se na brod, dobru staru Postiru, jedinu preživjelu od svoje vrste, koja održava liniju iz Dubrovnika za Elafite.

 

Pogled na cruisersku gužvu u gruškoj luci, a tu je i Liburnija, spremna da isplovi na dužobalni put prema Rijeci:

 

 

Pogled na poluotok Lapad, koji zatvara grušku luku sa zapada:

 

 

(Zgrada na sredini je Villa Elisa, u kojoj je danas Odjel za ekonomiju i poslovnu ekonomiju Sveučilišta u Dubrovniku.)

 

Isplovljavamo, promičući uz ove ogromne ploveće hotele:

 

 

Te dolazimo do mosta preko Rijeke Dubrovačke:

 

 

Inače, zanimljivo je da tim mostom sve do ovog dolaska u Dubrovnik nisam nijednom prošao licem okrenut prema jugu. Uglavnom sam se njime vraćao na raznim povratcima s Balkana ili iz još veće daljine. Onaj jedini put kad sam njime išao prema jugu, sjedio sam u Nikolinom friško razbijenom autu, natraške uspetom na karambol transport.

 

A taj famozni sudar, na našem putovanju u Albaniju 2007., dogodio se tamo negdje:

 

 

Pogled u dubinu Rijeke dubrovačke, prema Mokošici:

 

 

Još jedan uplovljava:

 

 

Dva su već u Gružu, a ako se ne varam, jedan ili dva su i pred Starim gradom.

 

Na izlasku iz gruške luke prolazimo pokraj otočića Daksa:

 

 

Daksa je u povijesti bila dom franjevcima koji su od 13. st. živjeli u samostanu Sv. Sabine. Na otoku je postojao i križni put za sva mjesta u okolici. Sakralne objekte na otoku uništila je francuska vojska početkom 19. st., a potom je otok bio u privatnom vlasništvu kneza Aleksandra Poninskog, koji je pokušao obnoviti samostan, te je čak u njegovu sklopu utemeljio i vrijednu biblioteku, no stvari su zamrle dolaskom Prvog svjetskog rata. U listopadu 1944. na Daksi su partizani strijeljali 53 osobe, navodno optužene za kolaboraciju s narodnim neprijateljima. U doba SFRJ taj se zločin zataškavao, a javno se o njemu počelo govoriti tek potkraj osamdesetih godina. Do danas još nije provedena službena istraga, niti je itko proglašen odgovornim za to nedjelo. Među strijeljanima su inače bili i isusovac Petar Perica, autor pjesme Rajska Djevo, kraljice Hrvata, kao i tadašnji gradonačelnik Dubrovnika, Niko Koprivica.

 

S vanjske strane Lapada nalazi se niz hridi, nazvanih jednostavno Grebeni:

 

 

 

Svjetionik na Grebenima podignut je 1872., i izložen je snažnim valovima koji su znali čak i razbijati prozore na njegovoj zgradi.

 

Niz otoka koji se u geomorfološkom smislu nastavljaju na Lapad, nosi naziv Elafiti, prema grčkoj riječi elaphos = jelen. Ukupno ih ima 15-ak, premda su samo 4 veća, a 3 nastanjena. Brod kojim plovim pristaje na sva tri nastanjena Elafita.

 

Prvi u nizu je Koločep:

 

 

U lokalnom dijalektu poznat kao Kalamota (prema tal. Calamotta), Koločep je najjužniji stalno naseljeni hrvatski otok. Jedino naselje, Koločep, sastoji se od dva zaseoka, u dvjema nasuprotnim uvalama. Na jugoistoku je Gornje Čelo, a na sjeverozapadu Donje Čelo. Zvuči pomalo kontraintuitivno da južniji zaseok nosi pridjev „gornji“ u svom imenu, međutim to nije rijetkost u jadranskoj toponimiji – zbog orijentacije obale u smjeru SZ-JI u pravilu je južni kraj otoka obično i istočniji, tj. bliži izlasku sunca, a kako sunce izlazeći ide uvis, odatle veza s pridjevom „gornji“.

Koločep je u doba Dubrovačke Republike bio važan centar brodogradnje, a s njega su bila i dva člana posade Kolumbove Santa Marie. Prije nekoliko godina na Koločepu je lansiran projekt Otok znanja, s idejom privlačenja domaćih i stranih stručnjaka na otok, no neslavno je propao nakon što je udruga koja se njime bavila završila u dugovima.

 

Uplovljavamo u Donje Čelo:

 

 

 

 

Na Koločepu, kao što se vidi, nema automobila.

 

Još jedan pogled na mjesto:

 

 

I krećemo prema susjednom Lopudu:

 

 

Po izlasku iz zavjetrine Koločepa, na zapadu se otvara pogled na otočić Sveti Andrija, s jednim od najjačih jadranskih svjetionika:

 

 

Na otočiću je nekoć bio benediktinski samostan, u koji su ljudi obično dospijevali po kazni, budući da je bio nepristupačan. Stradao je u potresu 1667. i nije obnovljen. Svjetionik postoji od 1872.

 

Koločep ostaje za nama:

 

 

A mi se križamo s trajektom Porozina:

 

 

Sudeći po imenu, on je zalutao u ove krajeve...

 

Idući otok na redu je Lopud (tal. Mezzo – Srednji, jer je središnji od triju naseljenih Elafita). Otok je naseljen još od predrimskog doba. Grci su ga zvali Dalafota, Rimljani Lafota, odakle i naše ime Lopud. Slaveni su ga naselili već u 9. st.

Lopud je bio jedno od regionalnih središta Republike, s preko 1000 stanovnika, a imao je i vlastitu trgovačku flotu i brodogradilište. Brojni su dubrovački plemići ovdje podizali svoje ljetnikovce, a otok ima i 24 crkve i 2 samostana (franjevački i dominikanski).

Franjevački nas dočekuje pri uplovljavanju u luku:

 

 

Pogled prema još uvijek bliskom kopnu:

 

 

I ovdje postoji arhitektonska šaka u oko u vidu hotela Lafodia:

 

 

Jedino naselje na otoku je Lopud, u koji upravo pristajemo:

 

 

 

 

Izgleda lijepo, iako gužvovito, plaža u mjestu je prepuna. Inače, Lopud je poznat i po pješčanoj plaži Šunj na jugoistočnoj strani otoka.

 

Još jednom crkva Sv. Marije od Špilice, u sklopu franjevačkog samostana:

 

 

Poznati Lopuđanin bio je inače i Miho Pracat, dubrovački trgovac, prvi građanin kojemu je Republika podigla spomenik, u dvorištu Kneževa dvora.

 

Još par vizura Lopuda prilikom isplovljavanja:

 

 

 

 

Dok plovimo prema susjednom Šipanu, u daljini se već nazire i Mljet:

 

 

A pred nama je Šipan:

 

 

Osvrt na Lopud:

 

 

I uplovljavamo u luku Suđurađ na Šipanu:

 

 

 

Otok Šipan (tal. Giuppana) najveći je u skupini Elafita, a ujedno i jedini koji ima dva naselja – Suđurađ na jugoistočnoj i Šipansku Luku na sjeverozapadnoj strani otoka. U prošlosti je bilo još nekoliko manjih zaseoka, no oni su danas opustjeli. Zanimljiv je podatak da je Šipan otok s najviše maslinovih stabala po broju stanovnika na svijetu. Udaljenost od Dubrovnika, a i veličina otoka, pogodovali su odabiru Šipana kao ljetovališta dubrovačke vlastele, tako da se na otoku nalaze 42 ljetnikovca, a i 34 crkve. Najveći ljetnikovac nalazi se u središtu Suđurđa, a pripadao je lokalnom trgovcu Vici Stjepoviću-Skočibuhi. Njegove kule dominiraju središtem Suđurđa:

 

 

Vice Stjepović-Skočibuha bio je dubrovački trgovac i brodograditelj iz 16. st., najugledniji poduzetnik svoga doba. Zbog radišnosti i ugleda Republika mu je ponudila plemićku titulu, no on ju je odbio jer nije obuhvaćala njegovu djecu. Ironično, budući da nijedno od njegovih desetero djece nije imalo muških potomaka, prezime Stjepović-Skočibuha je u idućoj generaciji izumrlo.

Ljetnikovac je sagrađen 1563., zbog obiteljskih nesuglasica, na mjestu negdašnjeg Vicinog brodogradilišta. To je jedini potpuno očuvani objekt dubrovačke ladanjske arhitekture u Hrvatskoj, a u njemu se nalazi i jedini sačuvani drveni balkon iz 16. st. na Mediteranu.

 

Izlazim s broda i približavam se ljetnikovcu:

 

 

Veličina ljetnikovca poprilično odudara od ostatka Suđurđa, koji je u biti maleno selo, stisnuto u najdubljem dijelu uvale, a kako ljetnikovac zauzima gotovo čitavu dolinu, ostale su se kuće morale izmaknuti na susjedne obronke ili se stisnuti uz obalu.

Šećem uokolo, bilježeći ostatke drugih ljetnikovaca:

 

 

Jedna od kula ljetnikovca Stjepović-Skočibuha:

 

 

Ljetnikovac je u privatnom vlasništvu, te je nedavno obnovljen. Zato i nije dopušten slobodan ulaz, premda bi se vjerojatno na zahtjev moglo zaviriti, no ja nisam pokušavao. Ranije je služio kao muzej.

 

Uličica:

 

 

Pogled na drugu stranu Suđurđa:

 

 

U središtu, na svojevrsnom trgu, nalazi se spomenik tisućgodišnjici hrvatskog kraljevstva:

 

 

Uspeo sam se i na drugi obronak i uslikao ljetnikovac i iz ovog kuta:

 

 

Budući da nisam imao gdje odložiti stvari, Suđurđem sam kružio s ruksakom na leđima, što me poprilično iscrpilo. Sjedam stoga na limunadu u jedan od kafića na obali. Pored mene je neka hrpa Španjolaca na dnevnoj ekskurziji iz Dubrovnika. Smiješno mi je kako izgovaraju toponime u okolici Dubrovnika, vjerojatno planirajući izlet za sutradan: Kavtat, Eston, a govore i o poznatom restoranu „Kapetanova kuka“.

Kupujem novu bocu vode (tijekom putovanja svaki sam dan popio litru i pol do dvije vode), te odlučujem da neću čekati autobus za Šipansku Luku, nego ću se pješice uputiti 5 km dugom cestom kroz polje do drugoga mjesta.

Na izlasku iz mjesta primjećujem znak za lovište, te prometni znak koji me upozorava na opasnost od veprova na cesti. Hm, jesam li baš postupio najpametnije?

 

Šipan se sastoji od dva usporedna bila, između kojih se nalazi plodno polje. Krajolik polja mi liči kao da je negdje u Istri:

 

 

Cesta vodi istočnim rubom polja. Negdje na polovici puta križam se s autobusom koji tek ide u Suđurađ. Očito sam dobro odabrao.

 

Jedan od ljetnikovaca u polju:

 

 

Na samom kraju, prije Šipanske Luke, slijedi kratki uspon, prije no se počnem spuštati u mjesto.

Na vrhu se smjestio kasnogotički Knežev dvor, podignut 1450., u kojem je bilo sjedište dubrovačke vlasti na otoku:

 

 

Pogled prema Šipanskoj Luci, te u daljini Jakljanu, Olipi i Pelješcu:

 

 

Spuštam se u mjesto, te usput opažam ovu zanimljivu uličicu:

 

 

Obalno šetalište u Šipanskoj Luci:

 

 

Dojam je bolji od Suđurđa. Suđurađ mi je izgledao kao tipično otočko selo, u kojem se unatoč ljetnikovcu osjeća težački duh, Šipanska Luka ima određene elemente urbanosti.

 

Pogled na mjesto, u sredini prve slike hotel Šipan:

 

 

 

Vrijeme je ručku. Odabirem jednu od konoba na obali. Inače, većina lokala u kojima sam jeo tijekom tih dva tjedna cilja na nautičare, tako da sam se osjećao kao uljez kada bih došao sa svojim ruksakom i bocom vode, znojan, iscrpljen i opaljen suncem. Isto tako, zanimljivo je da dosta tih lokala ne prima kartice, premda se ne očekuje da će strani nautičari prvo tražiti bankomate, pogotovo po udaljenijim otocima.

Odabrao sam domaće lignje s pirjanim miješanim povrćem, te butelju rukatca, pelješkog bijelog vina. Nažalost, nisu imali vino na čaše, tako da sam se morao potruditi sâm riješiti čitavu butelju.

 

Evo ručka:

 

 

Cijena je odgovarala ciljanoj klijenteli: otprilike 300-tinjak kn.

 

Imam još vremena do polaska moga prijevoza za dalje, pa lunjam uz more dalje prema sjeveru, gdje se nalazi plaža Šipanske Luke. S druge strane, Šipan je na jednom mjestu skoro prekinut:

 

 

Vjerojatno je nekoć to i bio drugi otok, koji je s vremenom srasao sa Šipanom.

 

Vozni red i lapsus:

 

 

Napokon se u sumrak pojavljuje katamaran Melita, koji će me prebaciti do mog večerašnjeg prenoćišta, Sobre na Mljetu. Katamaran dolazi iz Dubrovnika, a u pojedine dane plovi i dalje od Mljeta, sve do Lastova.

 

Isplovljavamo iz Šipanske Luke:

 

 

 

S lijeve strane Jakljan, četvrti od velikih Elafita, jedini nenastanjen, s desne strane Olipa, u daljini se vidi Mljet:

 

 

Još jedan pogled na Jakljan:

 

 

Na Jakljanu se nekoć nalazilo odmaralište za djecu iz Beograda, kasnije je bez naknade ustupljen na korištenje udruzi Međunarodno kumstvo djetetu Herceg-Bosne, a potom ga je kupio Goran Štrok. Trenutna mi sudbina otoka nije poznata.

 

Prolazimo između Jakljana i Olipe:

 

 

Pogled na Olipu, najzapadniji od Elafita:

 

 

Ovo iduće brdo već je najjužniji dio Pelješca:

 

 

Inače, prolaz Mali Vratnik, koji odvaja Olipu od Pelješca, također je jedan od kandidata za prolaz između Scile i Haribde, premda je općeprihvaćeno mišljenje da je taj prolaz današnji Messinski tjesnac. Teoriju po kojoj je Odisej plovio Jadranom prvi je iznio Dubrovčanin Aristid Vučetić, koji je uspoređujući stihove Odiseje, pravce vjetrova tamo opisane, kao i jadransku geografiju, uspio identificirati pojedine lokacije iz Odiseje duž istočne obale Jadrana. Tezu je nedavno putopisno razradio Jasen Boko, i meni se, moram priznati, čini plauzibilnom. Kako bilo da bilo, Mali je Vratnik u doba oluja izuzetno neugodno mjesto za boravak, tako da teza o Scili i Haribdi nije preuveličana.

 

Mi uzimamo kurs prema Mljetu:

 

 

S druge strane je bolji pogled:

 

 

Jakljan i Šipan s vanjske strane (u daljini se vidi i Lopud):

 

 

Ovo s desne strane bi trebao biti Mali Vratnik:

 

 

Negdje u sâm sumrak doplovljavamo do Sobre:

 

 

Mljet (tal. Meleda, lat. Melita) je osmi najveći hrvatski otok, i daleko najveći od dubrovačkih otoka. S obzirom da dijeli latinsko ime s mnogo važnijom Maltom, često je dolazilo do zamjene tih dvaju otoka u raznim spisima. Tako se vjeruje da se brodolom svetog Pavla, koji se obično smješta na Maltu, u biti dogodio na Mljetu, a neki kinolozi smatraju i da je Mljet izvorna domovina pseće pasmine maltezera. Tumači Odiseje u Mljetu prepoznaju Ogigiju, otok na kojemu je Odisej proveo deset godina u društvu nimfe Kalipse.

Mljet je najšumovitiji hrvatski otok (preko 70% površine je pod šumom), te je ujedno najrjeđe naseljen od većih hrvatskih otoka. Na Mljetu ne postoji nijedno naselje gradskog tipa – najveće selo je Babino Polje, s 350-ak stanovnika, u kojem je središte općine. Zapadni dio otoka proglašen je 1960. godine nacionalnim parkom. Specifikum toga dijela vrlo je duboki morski zaljev, praktički izdvojen od morskog ekosistema, koji se dijeli na dva dijela, Veliko i Malo jezero. U Velikom se jezeru nalazi otok Sv. Marije s benediktinskim samostanom iz 12. st. U biti, jezera su svojedobno bila posve odvojena od mora, no prvo su benediktinci prokopali kanal do mora, iskoristivši pritom snažnu struju u kanalu za pokretanje mlina, da bi potom u doba Josipa Broza Tita kanal bio dalje proširen, kako bi Tito sa svojom jahtom mogao uploviti u jezero.

Prvi stanovnici Mljeta bili su Iliri, koji su se ovamo doselili prije 4000 godina. Iz toga razdoblja potječe mnoštvo gradina – utvrda od suhozida koje su služile za izviđanje i obranu. Iliri su s vremenom izgradili i grad Melitusa, na mjestu današnjega naselja Polače. Nakon rimskog osvajanja Melituse, ona postaje važna luka i gradsko središte koje se održalo i nakon propasti Rimskog Carstva. Slaveni, Neretljani, na Mljet stižu u 8. st. Uglavnom su se zadržavali na istočnom dijelu otoka, dok je zapad i dalje bio romanski. Krajem 10. st. dolazi do sukoba dvaju elemenata na otoku, nakon čega poraženi Romani odlaze, a današnje Polače odumiru, te će ostati nenastanjene sve do 19. st. Nakon poraza Neretljana, Mljet redom potpada pod vlast Zahumlja, Duklje i Raške. U doba raške vlasti na Mljet dolaze benediktinci iz Apulije, a ispravom kralja Stefana Prvovenčanog benediktinci postaju feudalni gospodari cijeloga Mljeta, te vazali Raške. U drugoj polovici 14. st. Dubrovčani diplomatskim igrama pokušavaju pobuniti lokalno stanovništvo protiv benediktinaca, no nakon uspješne bune sami priključuju Mljet svojoj vlasti. Mljet je u sastav Republike uključen 1410. i tamo je ostao sve do njene propasti. Unatoč tomu, benediktinski se samostan održao sve do kraja Republike, pa su tako u njemu boravili i poznati književnici Mavro Vetranović i Ignjat Đurđević.

U doba Drugog svjetskog rata, Mljet je okupirala Italija, čime je bio odvojen od susjednog kopna, koje je ostalo pod vlašću NDH.

1911. austrijska je uprava na Mljet donijela nekoliko primjeraka indijskog sivog mungosa, koji su ubrzo posve istrijebili zmije otrovnice. Međutim, kako nemaju prirodnog neprijatelja, mungosi su postali napast za ostale životinje na otoku, često koljući kokoši i inu perad.

Zanimljivo je spomenuti da je Mljet domovina legende o divu Regoču, koju je zapisala Ivana Brlić-Mažuranić.

Na otoku je endemična tzv. mljetska bolest (keratosis palmoplantaris transgrediens), zadebljanje kože na dlanovima i tabanima, koja se razvila u selu Koritima na istoku otoka, u kojem je nekoć bila dubrovačka karantena za oboljele od gube.

 

Pred nama je trajektno pristanište u Sobri, koje se nalazi sa suprotne strane zaljeva od ostatka mjesta:

 

 

Nisam rezervirao nikakav smještaj unaprijed, računam da će netko na pristaništu nuditi smještaj. I doista, jedna gospođa stoji s oznakom za sobe u Sobri. Pričekat ću malo, da vidim čeka li koga. Brod je pun turista koji dolaze na otok, iako pretpostavljam da ih većina ide u jedini otočki hotel, Odisej u Pomeni. U tom sam hotelu i ja proveo tjedan dana krajem rujna 2000. Bilo je to jedno od dosadnijih razdoblja u mom životu, budući da se Pomena nalazi na samom kraju otoka, i izbor ruta za šetnju bio mi je uvelike ograničen.

Naposljetku prilazim gospođi i pitam ju za sobu. Traži 30€. Ja kažem da mi je to previše. Pita me koliko sam ja spreman dati. Kažem joj 120 kn, tj. 15€. Začudo, pristaje bez pogovora. Očito je postala malodušna od činjenice da ju je većina turista mimoišla. Pokušava još nagovoriti i neke Talijane, no oni kažu da idu u Babino Polje. Ukrcavamo se svi na autobus, koji će nas odbaciti tih kilometar-dva do Sobre.

Moj je smještaj u središtu mjesta, tako da odmah obavljam formalnosti oko plaćanja, tuširam se i spreman sam za večernju šetnju. Najeo sam se na Šipanu, tako da ću preskočiti večeru.

Sobra je jedino naselje na Mljetu kojemu konstantno raste broj stanovnika. Nastalo je kao luka Babinog Polja, ali je po svojoj konfiguraciji ostalo selo – riječ je o skupini kuća poredanih u nekoliko nizova na strmini prema moru. Kroz mjesto prolazi jedan zavoj glavne otočke ceste, i to je otprilike sve. Nekoliko kafića i restorana, plažica, dućan, turistički ured, pošta. Ovo će biti prilično monotona večer. Sjedam na jednu pivu, a potom se povlačim na spavanje. Sutra se dižem rano, a i program je naporan, možda je bolje da skratim ionako neperspektivnu večer...

[15 otoka u 15 dana (OT putopis s blagoslovom moderatora)]

Prethodnoga sam ljeta odustao od putovanjâ u inozemstvo, budući da mi je budžet u doba planiranja bio ograničen. Naime, zbog svojih peripetija oko doktorata, početkom godine bio sam 2 mjeseca na neplaćenom godišnjem, što mi je pojelo dio ušteđevine. U svibnju sam doduše osvojio pozamašan iznos na kvizu, no nisam bio siguran hoće li mi on biti isplaćen prije ljeta (prethodni sam put morao čekati do rujna), te sam se stoga odlučio za istraživanje vlastitog dvorišta.

Naime, premda često slušamo o tome kako je naša obala jedna od najljepših na svijetu, moji osobni dojmovi, prikupljeni vožnjom uzduž iste, nisu bili bogznakakvi. Vikendaška arhitektura, neriješena komunalna pitanja, sve je to kvarilo moja idilična očekivanja. Tijekom godina, prošao sam gotovo čitavu hrvatsku obalu (izuzev Pelješca, poteza između Zadra i Rovanjske, te istočne obale Istre između Plomina i rta Kamenjak), no nisam bio impresioniran. Istina, putujući po rivijerama drugih zemalja (Crne Gore, Turske, Bugarske, Albanije, Gruzije, pa i Italije) uvidio sam da je u usporedbi s njima hrvatska obala doista ljepša, no još sam uvijek dvojio o tome što točno svjetski jet-set privlači upravo na našu obalu. Pretpostavio sam da je to otočni svijet jadranskog istoka, koloplet mikrokozama u kojemu udaljenost od tek nekoliko kilometara često posve mijenja kulturu, jezik, običaje. Kako i sam ljetujem na jednom otoku, upoznat sam sa specifičnim načinom na koji otočani doživljavaju svoj zavičaj, s antagonizmom koji često osjećaju prema onima sa susjednog otoka, ili, u nedostatku takvih, prema onima s druge strane istog otoka. Privlačila me ta sposobnost organiziranja života u jednoj mikrogeografskoj cjelini, izdvojenoj iz konteksta i uronjenoj u neprijateljski i čovjeku stran okoliš pučine, gdje je život bio neprekidna borba sa škrtim tlom, s elementima, s izoliranošću...sve ono što ljudi s obale nisu osjećali u tolikoj mjeri, zahvaljujući pukoj činjenici da ni najizoliranije obalno mjesto nije nikad moglo biti posve odsječeno od susjednih, dokle god se nalazi na istoj kopnenoj masi.

OK, naravno da sam svjestan da Beyonce ili Abramovič ne mare za kulturološku raznolikost naših otoka, njih većinom ipak privlači mogućnost da se osame u nekoj zabačenoj uvali, daleko od raznoraznih njuškala, no poanta je tu – na naše se primorje dolazi radi otokâ, ne radi obale. Stoga sam i ja ovo ljeto odlučio uroniti u taj svijet otokâ. Zadao sam si prilično ambiciozan čin – budući da sam dio ljeta odlučio provesti na Zlarinu, za put sam si odvojio 2 tjedna, prilikom čega sam htio obići što više otoka od onih koje dosada nisam posjetio (do prethodnog sam ljeta posjetio Krk, Rab, Cres, Lošinj, Ugljan, Murter, Zlarin, Prvić, Kaprije, Žirje, Krapanj, Brač, Hvar, Lastovo, Mljet i Lokrum, tj. 16 naseljenih otoka, te Veli Brijun). S obzirom na plovidbene redove i smještaj otoka, na kraju se iskristalizirala ruta od jugoistoka prema sjeverozapadu (uvijek krenem planirati u jednom smjeru, ali na kraju završim u suprotnom ) koja dotiče 15 otoka, od toga 10 za mene novih, dosad neposjećenih. Budući da prema posljednjim podacima u Hrvatskoj postoji 49 naseljenih otoka (ne računajući Visovac i Košljun), preostaje mi ih još skoro polovica za istražiti.

Za polazište sam odabrao Dubrovnik, s datumom polaska 1. kolovoza, cilj je bila Pula, s dolaskom 15. kolovoza. Značilo je to da neću gledati Olimpijske igre u Londonu, osim na usputnim televizorima, no vrijedilo je te „žrtve“. Početkom srpnja mi je sjela zarada od kviza, te sam tako mogao biti bezbrižan što se financijske strane tiče.

31. srpnja krenuo sam iz Zagreba, Samoborčekovim autobusom za Dubrovnik. U autobusu nas je sveukupno bilo petero, pritom je četvero putnika izišlo u Metkoviću. Od Metkovića do Dubrovnika putovao sam sâm (osobito je bio zabavan prolazak kroz Neum, tj. izraz na licu policajca kada je vidio da sam jedini putnik u busu). Ne znam kako se Samoborčeku isplati ta linija, no dobro je da postoji. Ujedno je to bilo moj prvi put da sam se provezao cijelom izgrađenom duljinom Dalmatine, do izlaza kod Vrgorca.

U Dubrovniku sam imao dogovoreno spavanje kod poznanika od prijatelja moje majke, inače ravnatelja Oceanografskog instituta u Dubrovniku. Gospodin Valter, samohrani otac koji živi sa sinom u kući na Batali, pokazao se ugodnim i zanimljivim sugovornikom, te smo večer proveli izašavši u jedan pub u Starom gradu, zajedno s Valterovom djevojkom, akademskom slikaricom.

Legao sam oko ponoći, svjestan da sutradan započinjem proces demistifikacije hrvatskih otoka...

[Putopisi u pripremi]

Odlično, sad kad sam dobio zeleno svjetlo od administracije mogu prionuti poslu. Nadam se da ću ipak prije stići do Pule nego JohnST do Vladivostoka...

[Putopisi u pripremi]

Ovo je zapravo više pitanje nego najava.

Naime, pitanje smijem li.

Prošloga sam ljeta samostalno landrao uokolo, no ne napuštajući Lijepu našu. Radilo se o svojevrsnom projektu "15 otoka u 15 dana". Prošao sam cijelu obalu, od Dubrovnika do Pule, međutim, s obzirom na rutu, nigdje nisam uspio ispuniti najosnovniji zahtjev da putopis dospije na ovaj forum - nisam našao tračnice. Čak ni dvije usporedne daske za istezanje čamaca.

Ono čega svakako ima, to su slike brodova.

I sad mene zanima, ima li zainteresiranih (i dopušta li mi moderator) da ovaj OT putopis objavim ovdje, ili da se ipak registriram na forum o brodovima i objavljujem ga tamo (a ovdje eventualno stavim link na temu)?

[Krvavi sabor križevački]

Napomena: križevačka grkokatolička biskupija pod svojom jurisdikcijom ima sve grkokatolike na području bivše Jugoslavije, a mislim čak i Mađarske.

Glede svetog Marka Križevčanina: je li mu dokazano podmetanje požara?

[Izmjeničnom vučom do Lokava i nazad!]

Jedna od rijetkih slika devetke, još iz vremena JŽ:

 

Na ovoj se slici nalazi zanimljiv detalj - grafit velikog slova U na lokomotivi. S obzirom na razdoblje kad je slikana i tadašnji stav prema ustaškoj ikonografiji, čudi me da grafit nije promptno uklonjen, ili barem slika retuširana.

[Što je bilo daleko postalo je blizu]

Jel to možda Skopski merak u pitanju?

[Kako sam se s 25 KV vozijo do Rijeke (i natrag)]

Moraviceavice.

[Sličice Riječke pruge i Gorskog kotara]

E sad još da vidimo i prvog Mađara u Delnicama...

[Zagreb u snijegu]

Nevjerojatno mi je da je fontana na Starčevićevom trgu cijelo vrijeme radila, usprkos negativnim celzijevcima...

[Sličice Riječke pruge i Gorskog kotara]

Kaj se tiče novog "bradnog stajlinga" - je li to nestalo struje dok si se brijao?

[Iz gorja prema morju]

Doma su me dočekali s lijepim kasnojesenskim obročićem: palenta kumpirica, kiseli kapuz und kombasitzen...

 

http://i583.photobucket.com/albums/ss277/jkrema2/Gastro/KumpiricaKapuzKombasice.jpg

 

Vidim li ja to tu i neki crni puding?

[Putopisi u pripremi]

Pa da si barem natpis maknuo, da malo otežaš...

[Cipelcug: Pakrac - Lipik]

Tu piše samo "koji nije osiguran branicima i polubranicima", što ne znači da je i neosiguran. Naime, svaki ŽCPR koji ima Andrijin križ već je osiguran, jer Andrijin je križ upozorenje vozaču da nailazi na prijelaz i da prilagodi uvjete vožnje. Branici i polubranici su samo dodatno fizičko osiguranje za one koji malo sporije shvaćaju (ili su prebahati da bi ih samo jedan prometni znak natjerao na prilagodbu).