VICTOR
-
Posts
6379 -
Joined
-
Last visited
Content Type
Profiles
Forums
Events
Posts posted by VICTOR
-
-
Zgodna crtica...katkad ja poželim promijeniti željezničko okruženje pa odem do Čulinca, a dok je most bio u funkciji i do Resnika
, posebno kad bi me uhvatio sindrom manjka teretnih vlakova 
-
Hvala Zeusu na reportaži.
Pitam se hoće li se ijedna od ovih revitalizirati. Posebno koja karavela...
-
Sto se dogodilo gumici?
evoluirao je....
i meni je jako žal, ovo mi je bil najdraži blog-post...
Pak piši opet. Ziher ni dosadno
-
Svaka ti cast i samo tako nastavi!
E, lijepih li vremena i Gumičinih reportaža. Ali, neće ih više biti, barem koliko je meni poznato.
-
Daklem, da blagoizvolim istovariti svije impresije na ovaj divni uradak
A+, 5, 10...ne znam kojom ocjenom uzdići ovo djelo. Sve je već znano, standard je postignut i M.K.Pfaff nas je sve uvelike razmazio.
Ipak, dat ću kritiku na nešto na što naš putopisac nije utjecati mogao.
Drskošću dosadne anticiklone koja nije dopustila vrtlogu iz Tirenskog mora da posjeti sjeverozapad Lijepe nam naše ostadosmo uskraćeni za lijepi snježni ugođaj koji bi ovu divot-rutu prikazao u još ljepšem i čarobnijem svjetlu. No, tak je On odlučio.
No, oni, HŽ-ovci su se odlučili na meni vrlo čudan zahvat. Dakle, lakše je uz likovni predsignal ugraditi solarni "prikupljač" za svjetlo, nego jednostavno staviti normalne svjetlosne (pred)signale. Ili je i njih trebalo nabaviti preko neke žnore. Ali dobro, mi smo samo u 2011. godini.
-
Molite boga da i ne zapadne. U gradu je to uvijek cirkus i nevolja.
Ne coprati
Hvala na pravoj snježnoj bajci
-
Bravo, Zeuse, jako lijepo
-
Riskiram ponavljanje, ali zaista nema tih lovorika kojima bih okrunio ovaj (a i kumulativno sve dosadađnje putopise). I putopisca, dakako.
Ipak, moram se osvrnuti na filmiće. Ovaj Zabok-Đurmanec i back je definitivno NAJBOLJI. A zašto? Zbog razgovora, izuzetno korisnih i zanimljivih podataka koje smo dobili. Za razliku od Divače-Buzeta gdje je vladala mrtvačka tišina
Tu mislim da bi Pfaff trebao okrenuti ploču i poticati razgovor, jasno, ako je sugovornik raspoložen. Pa nek se čuje, ne treba mi samo brundanje i škripa vlaka. Ovako se upotpunjuje i obogaćuje videozapis. I to višestruko -
Ja se divim Pfaffu, nevjerojatno količina energija, a način na koji pridobije strojovđe za snimanje je u maniri malih tajnih velikih majstora.
Vidim da nas očekuje još jedna zagorska video poslastica
-
Hvala svima.
Eh, pomrčina je zakasnila
, ali nema veze - priželjkivali smo pravi snježni dan (zapravo sam ja čekao kad ću imati više vremena) i po tom smo pitanju imali sreće. Da je bar bilo više vlakova.... -
Ja sam se divio uređenosti i pitoresknosti krajolika, dvorišća i kuća
Pa ako imas koju sliku da stavis...ja bih ti bio zahvalan
Dosta mi je Amerike...vratio bih se negdje u bivsu Jugu...pa me interesuje svaki kraj u kom nisam bio....
Nisam ih imao namjeru stavljati jer to smatram osobnom kolekcijom i ne bih želio biti indiskretan prema domaćici izleta, ali evo 6 slika koje će ti ukazati na istinitost mojih tvrdnji
-
FRAGMENTE ću ispričati u tri priče koje su se odigrale prošloga ljeta. Danas donoim prvu od tri, ostale će doći
kako mi inspiracija i vrijeme budu dopuštali.
PRIČA PRVA
Zanimljivi su izleti kolektiva, a kad je riječ o pretežno ženskom kolektivu, stvar postaje još zanimljivija.
Naime, tad se traži koji kolega s kojim ćeš sjesti zajedno u busu i izmijeniti koju o nogometu, vlakovima, politici.
Mislim, možeš to i s kolegicama, ali ni to to. No, ti su izleti redovito lijepi i rado
ih se prisjećam i još rađe priželjkujem. Pa tako i onog na Krk kojeg sam ovdje također
predstavio pred koju godinu.
A i u busu bijaše vlakova....
Jedna naša kolegica otišla je u mirovinu i pozvala nas na svoje imanje nedaleko Velikog
Trojstva. A kad čuzjem to ime, railfanovske asocijacije se samo mnoćže: 2041024, nervozni
Bjelovarac, McKoza, x-type, tunel Paulovac, a posebno prekrasan krajolik kojim prolazi
pruga (a koji smo svi mogli upoznati zahvaljujuči Mačku i Erraseru (ma gdje bio) u Filmovima
s torrenta. I iako sam ponosni nositelj prve spomenice (diplome) Kluba ljubitelja dizela, ja
svaku prugu pokušavam elektrificirati u svojim mislima i oživiti APB-om. Tako i ovu.
No, da ne pretjeram, bio bih sretan vidjeti tamo i običnu 2044 ili klasiku.
Toga vrućeg ljetnog dana nije nam bilo suđeno ugledati neki vlak in vivo, ali pruga
nam se često ispreplitala. Naime, šofer busa našeg je, ne budi mu zamjereno, fulao skretanje
nevičan bjelovarskoj obilaznici pa smo se, ni krivi ni dužni, našli u Picok-townu, oliti po
naški - Đurđevcu.
Da se tu nekaj kuha prvi sam posumnjao ja. Iako je već prošlo dobrih 15
godina, još mi je u glavi ostala trasa ceste Bjelovar - Đurđevac. Naime, kako bismo došli u Veliku,
morali bismo raditi priličan krug jer je autoput bio zatvoren zbog rata. I ti orijentiri su se
aktivirali, ali šofer je samouvjereno pičio i dosta kasno uvidio da je vrag odnio mapu.
I ondak smo se i vratili, a naša domaćica nam se ukazala u Hampovici i usmjerila nas
na pravi put. Nitko nije zamjerio tu epizodu, dapače, svima je to bilo zapravo simpatično
i nevrijedno kvarenja dobre atmosfere.
Čim smo se spustili s magistrale, poletjeli smo
ususret pruzi i forsirali je dva puta, a zavoj iza Trojstva sa mostom i ŽCPR-om odmah
mi se urezao u railfansku memoriju. Čisti užitak.
I ni 2 km poslije, eto nas na odredištu.
Lagano bunovni od truckanja u inače komfonrom busu brzo smo prionuli na svakovrsnu okrepu:
iće, piče, bilo je čak i bazena, no tu su uživali klinci koje su povele njihove mame.
Ja sam se divio uređenosti i pitoresknosti krajolika, dvorišća i kuća i neprestano
maltretirao svog Olyja zadajući mu nove i nove objekte.
Zvizdan je lupio opako, a ekipa
se posakrivalo iza tende, pod krošnjama, iza čempresa, hladovina je bila na visokoj cijeni,
a kaplje znoja samo su se množile. Ja sam osluškivao taj podnevni smiraj prema
sjeverozapadu u nadi hoću li čuti poznati i tako dragi zvuk. Zvuk željeznice. I, naravno, čuo sam ga.
A onda je došlo i doba rastanka jer se i sunce valjda umorilo samoga sebe i odlučilo odahnuti iza
valovitih brežuljaka škicnuvši, ipak, još koji put, čisto da pokaže kako zna što mu je
činiti. Klima u busu je učinila svoje, mnogi su se sklupčali poput ježeva, a neki su
utonuli i u neki polusan poput sove koja malo žmirka i drijema, a malo se bunovno
rasteže.
Kraj ljetnog dana na kraju lipnja...
-
Lijepo, Dinko
Priznaj, dali su ti hambi gratis za reklamu
Al kak si naletiti na poznatog Zagorca - M.K. Pffafa, ostat će misterijem
-
Ja sve čekam dal ima još koji nastavak, kad ono to je to, hmmm..
Eh, tu više ne bu (jedino ak Marioo nekaj ne nadoda), ali imam ja još nekih ljetnih dugova
I putopis mi se jako dopada, jer je u njega uloženo puno truda i ozeblina..
Hvala i tebi i Plamenom, izgleda da je u njega uložen i početak grlobolje koju sam tek danas počeo liječiti
-
Dobro ste vi to! E, na onoj prvoj slici imaš jednu kučicu. Jel se imali kakav kontakt sa domaćinom?
Thx
Nismo iako mi se čini da je tam došao neki auto kad smo se mi već strateški rasporedili. Jedini kontakt imali smo sa HŽ-ovcima u Horvatima (kolodvoru). -
Svaka čast Horvatima, ali mi se zaželjesmo dalje. Next stop - Istočni kolodvor duhova.
Jedino tamo živo bila je brundava mala kružno, sve ostalo tuga, čemer, jad i ponešto
zimske romantike. Nešto vagona odvučeno je na Borongaj i sad tamo trunu jerbo, kako je
već bilo pisano, dosta kolosijeka je demontirano za potrebe Žitnjaka (morti si Zlayo
radi privatni kolosijek za dvorišće).
I prošao je mnogi vlak nadvožnjakom uz Branimirovu, Jappe je uspješno oprobao panning i
u pomalo čemernoj atmosferi, završili smo obilazak punih kartica i rumenih obraza.
-
Ukrižje kao po knjizi, ravno i dovoljno dugačko, opremljeno signalima i svime
što treba. Još je Marioo predložio da se javimo prometniku, ali ja to nisam smatrao
potrebnim. No, bilo je jer su nas ubrzo pozvali strahujući da nismo kakvi samoubojice
željni nagibnjaka. Ipak, čim smo ušli u njihove odajue, zašuškao je moj papir s dozvolom
i opet je Vlatkin paraf izazvao Pffaf-effekt te su nas odmah blagoizvoljeli obavijestiti
da uskoro dolazi tertetni. On su htjeli samo osigurati sebe da im se kakove spodobe ne
motaju po pruzi. I to je u redu, hvala im!
-
Daklem, napokon je stisak svakodnevice malo popustio i
trebalo je iskoristiti lijepo zimsko vrijeme. Još je i Marioo
uložio dodatni napor (bilo da je to nagovaranje mene lijenoga
ili umijeće natakanja goriva u smrznuti auto). Ja sam mu prepustio
odluku o izboru lokacije našeg vlakofotolova. I nisam požalio, niti
najmanje.
Horvati su smješteni 15-ak km jugozapadno od grada, razbacani po
piteresknim bežeuljcima. Pruga gotovo siječe mjesto i brežuljke,
a tu je i uku ugodan nasip koji gotovo premošćuje udubine među brežuljcima.
Mi se otputismo južnije, na zavoj nešto niže ulaznog signala, upravo
kraj poljskog ŽCPR-a. I VR je bio uz nas pa ipak nismo bilo počašćeni nekom
gozbom vlakova, svega njih 4 u više od sat vremena. Nekima sa to čini ok,
ali meni koji sam praktički na koridoru je to skoro - kamilica.
Slikanje, skakutanje s noge na nogu, šmrcanje i prmrzle prste smo odlučili
nakratko poštediti i dislocirati se do samog kolodvora/ukrižja.
-
Jednostavno BRAVISSIMO
-
Tek sam primjetih tvoju reportažu iz Požege i mogu samo reći bravo!Ako imaš vremena odi malo i do velike da vidimo kako je stanje i tamo.
Hvala!
vremena nemam, ali ono što ti mogu reći jest to da je zbog smrzavice otežan pretovar kamena u Velikoj, pa će nastavak pretovara 300 000 t kamena biti obavljeno kad ledeni stisak popusti osim toga, na županijskoj razini ima novih pozitivnih ideja, no dok ne bude službeno neću previše o tome 
pozdrav
Dosad nisam komentirao putopis, ali sad kažem - to je prekrasna torta kojoj još malo nedostaje šlag u obliku đurana na teretnom
Ali i to će doći.
Molim se usrdno da te pozitivne ideje urode stvarnim plodovima (bili to novi tereni vlakovi, eventualni remont, poboljšanje VR-a ili št već).
-
Sjajno, Brunoh, bravo
-
Jako lijepo i dirljivo
-
Jako lijepo i šarmantno
-
Lijepo, svaka čast. Možda ase neki motivi prečesto ponavljaju, ali priznajem da sam i ja očaran 2044012
Jubilarni forumaški roštilj, Podrute 2. srpnja 2011.
in Putopisi
Posted
Slike buju došle kasnije, sad bum maltretirao tekstom...
Daklem, ideja o dolasku dan ranije je fermentirala određeno vrijeme. Mene je posebno intrigirala činjenica da bismo mogli koji vlakić (sram me budi, kakav sam ja railfan koji traži i slika vlakove
) uhvatiti u situaciji radnog dana, a posebno me držala želja da ulovim 65401 u kasnu noć u Budinšćini. Moram reći da mi se sve manje-više ostvarilo.
Već oko 16 sati nađosmo se Marioo i ja u Trnavi. Još je trebalo neke sitnice nabaviti u dućanu pa put pod noge (tj. kotače Marijeva peugota).
Put nije bio odveć dug i za to vrijeme smo koordinirali sa Filipom šćepanjskim. Randevu je bio u Brezničkom Humu, a prva je misao bila kako evakuirati meseko u prijateljskije okruženje frižidera. Tako nas drstoka odvede u odaje svoje (koje netko bijaše neoprezno ali vragometno nazvao štagljem
). Bome, par kilometri od Huma skrenuli smo na makadam koji je sveudilj vrludao među zagorskim bregima i šumama.
Šćepanje. Da nam šef ni rekel da smo stigli, ne bismo ni znali. Skromni zagorski zaselak ponešto izoliran. U neograđenu dvorišću dvije kućice: obje građene kamenom i ciglom. U našoj eto frižidera, kreveta na razvlačenje, ormara i tv-a (iako bez digiotalnog prijemnika). No, to nam tak i tak ni bilo važno.
Nas je čekala zagorska štreka.
Put nas je nanesel odmah do Hraščine, ali mi smo još malo potegli na jug-jugozapad do mjesta gdje su se neki dan smucali šef i Ivog. Lijepa lokacija, no ponešto nepristupačna. Nije nas iznenadio 995. Nažalost, ni činjenica da se nijedan beet ni tam našel.
Nekako nam se počela buditi glad pa smo potegnuli do Konjščine. Nakon okrijepe na sasvim pustom kolodvoru, nazad u automobil pa put Budinšćine.
Tamo smo dočekali križanje putničkog i makoze (oliti glukoze kak je neki vole zvati). Sreća je htjela da bočno priđemo čelu klasike i očito smo ju zacoprali - ona se najemput zgasila. Naš dragi strojovođa (šteta kaj ga ove godine ni bilo) se i inače mršti kad vidi 2044 001, a sad vidimo da to ni bez vraga. Strojovođa i pomoćnik se uvelike uskomešali i kad se, nakon nekih 5 minuta, činilo da je rezignacija pobijedila,a mi se pomalo zlurado nadali kakvoj novoj loksi i zaprezi, loxa je odlučila poštediti putnike većih kašnjenja i proradila je.
Ispunjeni tim iskustvom targetirali smo meni jedne, jedine i neponovljive Podrute. Tamo nas je 997 počastio krasnom 2044 027 i Abeel vagončekom. Ni puno, ali čovjeka veseli.
Sumrak se lagano hvatao, ali mi smo produžili mariobilom do Mađareva. Noć je već sasvim pala, stajalište u zavoju, atraktivna niveleta i crkva s kalvarijom u pozadini su sigurno još ljepši danju. I tam smo dočekali klasiku iz Zg.
Trebalo se lagano vratiti, no mi smo se odlučili na kraći tečaj noćnog fotkanja na samom istočnom ulazu u Podrute. Tu smo se imali prilike uvjeriti kako su Zagorci izuzetno disciplinirani na ŽCP-u opremljenom samo prometnima znacima i kako je noć postajala sve friškija (što se dalo vidjeti na našem šefu koji se malo prehrabro obukao). Inače, imali smo sreće s kišom koja nas je potpuno mimoiošla (osjetili smo par kapi u Budinšćini, a Podrute su dobile pravu pljuščinu).
Na kraju, opet smo se vrnuli do Budinšćinu u čvrstoj vjeri da dočekamo i ispratimo 65401. Odmah smo kucnuli na vrata vrlo ljubaznog prometnika koji je pripomenuo da će kasniti 20-ak minuta zbog nekog specijalnog tereta. Oči su nam zaiskrile. I tak je prošla klasika sa zaprtim vagonima i onda - ništa.
Tiha i pusta zagorsak noć čiji muk su razbijali zrikavci i obližnja birtija (ili, kak bi neki tepali, biblioteka) i kojoj se mogao čuti dudavi zagorski bajs i cilik kasnonoćnih veseljaka. Hladnoća je još stisla pa je i nama s drugim rukavima bili mrzlo (a za šefa smo se bojali da se skroz ne zaledi). Čekaonica je stoga bila naša, minute sporoprolazeće. Već smo bili pomalo umorni, čak nismo čuli ulazak makoze u kolodvor. Mapper (i Zeus) su nam bili vjerni prijatelji i živnuli smo tek kad smo dobili potvrdu da je teretni napokon krenuo iz N. Marofa.
I napokon se dokoptrljao taj "specijalac"! Razočaranje je izostalo jer smo ga saznali i ranije: taj spec. teret je bil jedan-jedini austrijski habbins tovaren papirom za Zabok. Kroz tjedan sam redovito pratio mapper i dopala me najsušnija kompozicija. Malo popravlja dojam da je vukla 2062 055,ali nedovoljmo. Za nekih 20-ak minuta došla je i makoza s kojom se križao i kad su pobjegli s kolodvora, pobjegli smo i mi.
Put nije bio dug, ali je bio sasvim mračan. I inače je običaj da se u nekuim selima gasi rasvjeta nakon 23 sata tako da nas je tama sasma obuzela. Posebno dok se nismo popeli na naših apartmana.
Puni dojmova, rastegnuli smo taj krevet i ajd spavat. Istina, u nekim satima nisam znao brudna lči to džems iza brega ili to Marioo hrče, he-he...
I tak je došlo jutro subotnje i snažno sunce razdrmalo nam snove. Šef je bil još dosta bunovan, ali se brzo razbudio i za tili čas smo bili u autima i u Budinšćini. Put su znatno otežavali brojni hodočasnici koji su u respektabilnom broju krenuli put Marije Bistrice. Tamo smo dočekali neke forumaše, a drugi već napisaše kako je stvar dalje tekla.
O roštilju ću reći tek da je ovo bilo najbolja lokacija dosad (bez konkurencije). Društvo je bilo dobro, ali osobno sam bio pomalo zasićen tumaranjem od petka, a zasmetale su me još neke stvari (koje ću zadržati za sebe). One su sasma nevezane uz šefa koji je to perfektno organizirao, uložio u to mnogo osobne žrtve (pretpostavljam da ga možda sad muči hunjavica) i sjajno nas ugostio. Zahvaljujem i Mariju koji je vješto odradio ulogu šofera, a moram priznati da se nametnuo i kao fotografski autoritet (i time potpuno zasluženo nosi titulu moderatora u fotgografiji) i čovjek od akcije. Žalim što, eto, nisam uspio upoznati Rail-LOGISTICA, ali vjerujem da će još biti prigode.