VICTOR
-
Posts
6379 -
Joined
-
Last visited
Content Type
Profiles
Forums
Events
Posts posted by VICTOR
-
-
Vjerojatno je (pre)kasno, ali zaista sve pohvale za ovaj požrtvovan putopis. Mine su i meni odmah pale na pamet. Tematka jest otužna, no ...tako je to. Puno hvala.
-
Lijep i informativan putopis
-
Svima vam puno hvala.
Da, moja intencija jest prije svega putopis kao literarna forma, a fotografije su tu tek kao ilustracija. I ja sam se nadao da ću staviti koju fotku više, ali fotkanje iz vlaka zna biti katkad vrlo frustrirajuće pa sam odabrao samo one (recimo tako) najkorektnije. Otvaranje prozora mi nije baš privlačno, posebno kad je je ambrozija na vrhuncu, a ja propisno alergičan na istu (vjerojatno se sjećate varaždinskog putopisa pred koju godinu, mislio sam da ću riknuti u Marofu koliko sam kihao).
-
U nastavku donosim još ponešto
slika koje neka govore mjesto mene.
KONEC
-
Otkvačeni i prikopčani na nošu
novu gazdaricu, već legendarnu 2062 055. Sad će ona urlikati i dimiti sveudilj.
Neka.No, odmah započe neugodno
truckanje jer je taj zapadni krak triangla vraški neravan. Tek na njegovu spoju
prelazimo s makadama na asfalt. Čudesna razlika. Čekanje u Josipdolu, kasnije i Plaškom.
Zdesna nas prati elegantna Dalmatina na vijaduktima. Vrijeme se kvari, sve veći
visovi mame tmaste oblake. Sparina s okusom dizela. Namah –neprocjenjivo.Prvi most i prvi tunel. Kratki.
Guste šume i stijene Rudopolja, a potom sjajan lijevi zavoj na nasipu.
Djevičanska ljepota rane Like. Stapanje žutila netom pokošenog žita, sive
zmijave ceste i tamnog bogatog zelenila.
Crvenica nas prati još od
Karlovca, ali ovdje se nameće svojom bakrenom bojom s kamenim otočićima. More
nije daleko, ali ima još puno do njega. I neka.Na obronku ugurane Vrhovine. Znam
što je blizu. Mitski objekt kojeg sam proučavamo na svim mogućim zemljovidima
otkad znam za sebe. Tri crtice, a dva kilometra. Crni Sinac više je vršni nego
bazni tunel. Releji ispred i iza. U zemljinoj smo utrobi kroz koju ličanka
suvereno riče poput međedice što pazi na svoje mladunce. Svi mobiteli
pokrepali, ali ona nas izdati neće.
Autocesta i pruga se igrajuskrivača, no prva ide kudikamo ravnije, dok se druga muči po nemilosrdnim
zavojima, kao zmija hvata svoj rep pa se opet nekako vragometno otkine u sasma
neočekivanom smjeru. Ne može se dolinom jer bi se brda morala svladavati
dugačkim baznim tunelima. No, uskoro dolazi smiraj. Nadvladan je autoput,
promijenjene strane.Lagana nizbrdica dolinom Perušića
i Gospića. Upadljivo suvremeniji obnovljen gospićki kolodvor djeluje pomalo
nestvarno u ne prebogatu okruženju. Prvi mrki velebitski visovi stražare nad
Likom i morem. Vlak ide brzo, najbrže dosad, kao po špagi. Ne mari ni za sad
već čuveni Zir slijeva.Autocesta nas prelazi i odlučuje
se obračunati s velebitskom grdosijom, a nas čeka Gračac. Svakako jedno od
najvećih iznenađenja puta. Pamtim ga kao križanje u nizini iz doba sad već
davnih vrtićkih pohoda na otok Silbu. Ništa od toga ovdje, kolodvor (dosta
prometan) opako stisli bregovi, napose slijeva. Hrpa novih signala izvan
funkcije koji nas prate još od Josipdola.Oni tako već godinama stoje
besposleni i slijepi, a njihovu ulogu preuzimaju rijetki svjetlosni, a češći likovni signali.
A negdje se i skretničar treba protegnuti ne bi li privolio vlak u svoje
dvorište.A sada, najbolji i meni
najmističniji dio. Pružni pravac prekida veliki dvostruki zavoj u priličnom
usponu , forsira cestu prema Obrovcu i hvata se obronka planine. Slijedi
koloplet usjeka i tunela, nevjerojatnih
zavoja i uspona i dizelka pomalo gubi sapu. Bori se medvjedica, ali prirodne
sile su jače. Lokomotiva urla, tračnice cvile, vagoni škripe. Vani planina
prijeti kamenjem pa su neke stijene prelivene betonom tvoreći tako dojmljive
apstraktne skulpture. Iz boja bilja i kamena rađa se krš. Veliki desni zavoj i
ličanka može odahnuti u Malovanu.Izgubljen u prostoru. Znam
otprilike gdje sam , ali me zavoji opili i dezorijentirali. Terapeutske su
pitome visoravni Zrmanje. Križanje s teretnim vlakom u kontejnerskom kolodvoru.
Trava požutila sasma, poklekla vrelini ljeta, zelenu spašava sve rjeđe bilje i
borovi i gore u daljini. Kratkotrajno je to smirenje bilo, opet prijete vrleti
i provalije Čupkovića, najljepšeg vijadukta na cijelome putu. Prokunuh zlu
sreću:da se u Ogulinu nije mijenjao smjer kretanja, bio bih u zadnjem vagonu i
slikao većinu vlaka, a ovako...ah....
Na vratima Dalmatinske zagore.Malo ravnice pa opet bregovi kojima se vlak šulja oko Knina kao mačka oko vruće
kaše. Mnoštvo tunelića umjesto jednog poštenog koji bi skratio put.Tužan mi je hrvatski kraljevski
grad. Bez pretjerano mnogo ljudi, sa nekim snažnim osjećajem teškoga života. K
tome i unska pruga donese nesretan miraz, neupotrebljivu kontaktnu mrežu. Sve je
nekako na pola koplja. Sjetna naselja i zaseoci prate nas sve do Drniša koji
pruga tek ovlaš dotakne pa zaobiđe velikim desnim zavojem iza kojega se sasvim
nenadano otvori ogroman stjenovit ponor. Tako nestade dopadljivo drniško polje.
Novo križanje s teretnim uŽitniću i eto nas veću Perkoviću. Simpatična kamena zgrada i jedini kolodvor u
kojem rade i novi signali. Najvažnije čvorište nakon Knina u ovome kraju.Ljeska se pruga prema Šibeniku.
Pejsaž opet nemirniji, opet seuzbunile gore, krš je sve nemilosrdniji. Sve to opet tjera prugu na obronke, na
posljedni uspon. Sve češće nas prate suhozidi. Na susjednom brdu cesta se
pijano penje i ruši i vijuga, omamljena valjda popodnevnim zvizdanom koji ne
popušta ni iza 17 sati. Zadnji tuneli oskrvnljuju brda i nakon Labina
Dalmatinskog otvara se pogleda na – more. Brda se smiruju, sve su blaže njihove
padine, kao da se umiljavaju velikoj plavoj vodi.
Tužne Rudine i mjesta se sve više
približavaju pruzi. Vinogradi, voćnjaci i vrtovi u prkosu ljetu, no sve više ih
zamjenjuju ceste, jumbo-plakati, dimnjaci Kaštelanskog zaljeva. Žitnjak na
moru. Kolodvor i depoi u Solinu i loše sakriven nesretni nagibnjak. Iznenađen
sam veličinom kolodvora i brojem vagona. Sve blizu mora koje više liči na baru.
Splitski tunel (ukop mi zvučiodveć ružno) i putovanju je kraj. Snen i skroman splitski kolodvor naspram
solinskog, isključivo namijenjen putničkom prometu. Još par stotina metara i
tračnice bi završile u moru. Nikad nisam volio slijepe pruge. Treba se sad
trgnuti iz umora putovanja, pozabaviti se prtljagom i pretrčati do trajekta za
Brač. Najljepši dio putovanja je svršen nakon 8 sati. Predugo i premalo u isti
mah. Na peronu se dočekuju dragi gosti, a brundalica je već otkačena i stenje
od umora. Nema se vremena ni za koju usputnu sliku.
-
More!
Mora se do mora!
A ja volim more drukčije od
drugih. Volim ga na hip, tren, kao impresiju lirske minijature, kao šum
pjenovita vala, kao zvon kamenog zvonika.A ne volim ga kao dosadno prženje
na suncu, kao vrelinu promiješanu s cvrljenjem zaštitnih krema i losiona
visokog faktora, kao primitivne poskočice što odjekuju u kasni noćni sat negdje
iz starogradske jezgre. Ne volim ga ni kao mjesto duljeg boravka niti bi uza nj
mogao živjeti. Zadrti sam kontinentalac koji sanja svoje panonsko blato, svoje
božićne snjegove i tihe cvrčke naspram rojeva zaglušujućih zrikavaca.No, pro pax in domus na more se
mora. Čak i na otok. Trajektom!
Pa onda, neka mi bude sitno
zadovoljstvo da do svog neomiljenog a dosuđenog cilja stignem – vlakom.
I bi tako.
13. dana kolovoza prošle godine za
mene i moju najbolju suprugu na svijetu parkirala se na zagorski kolosijek GK-a
klasična garnitura Bee-ova vučenih elektrom.Putnika ne baš mnogo, taman
toliko da se svak ugodno smjesti u svom kupeu. Bit će naš sljedećih osam sati.
Baš točno krenusmo, nekih 20
minuta prije 11. Na kolodvoru su gdjegdje uočavaju pripremni radovi za konačnu
obnovu signalizacije.Prvi puta vlakom prema jugu i to
me čini radosnim. Već sam prelazak Savske, mahanje Zagrepčanki i truckavo
miljenje Zelenim mostom dječački diže adrenalin.Već je puno vremena prošlo otad
pa neću navoditi sve detalje jer su pomalo i iščezli iz sjećanja. Do Karlovca
smo putovali tečno, ali nekako prazno. Trasa je dosta šumovita, a odsjaj
stakla poprilično omete fotografiranje i
tek čistine, livade, polja i naselja razbiju tu monotoniju.Tužan pogled prema sada
nepostojećoj pruzi za Sisak na pragu Karlovca i veselje zbog puževa kontaktne
mreže koje prvi put doživljavam iz vlaka, a ne automobila. Grad na četiri
rijeke pretovaren šoping-centrima. Čudan grad na međi nizinske i planinske
Hrvatske s jednom od dopadljivijih kolodvorskih zgrada. Novo stajalište, još izvan upotrebe. Otužna
metafora HŽ-a na kojem se promjene i poboljšanja događaju puževim korakom.
Nakon oštrog desnog zavoja napuštam grad zelenila i socrealističkih limenki.
Duga Resa se kupa u zelenilu.
Gledam u vrtove kraj pruge ne bih li našao radionicu gospodina Antuna Šuteja,
hrvatskog i svjetski poznatog graditelja bubnjeva. Gledam prilaze kolodvoru tražeći našeg
sjajnog snimatelja Vortu. Nema ga. Tek izgrafitirani mađar što se prži na suncu
i nenamteljiva crkva. Za sretan put putniku namjerniku.Odjednom pruga postaje
zavojitija, stisnuta uz Mrežnicu. Zaista vrlo lijepi prizori osvježenja u ovaj
vrući kolovoški dan. Nježni slapići
omeđeni šašom i litice sakrite vegatacijom. Vlak usporava. Crveni signal
Zvečaja.
Generalski Stol. Mjesto kao
stvoreno za pravopisne diktate. Sve je više brežuljaka, pitoresknih i ljupkih,
s mnoštvom lugova, kućica i razbacanih polja. I prve veće gore što prijete.Oštarije. Još se ne mogu načuditi
da se tamo ne mijenja lokomotiva i time sprječava vožnja u kontra-smjeru. No,
Ogulin je očito važniji.Od toga gradića imao sam veća
očekivanja. Lani sam ga posjetio i nadam sam se većoj raskoši. Nije neuredan,
ali je nekako zguren i postiđen mističnošću Brlićkinog Kleka.A svega se tu nađe za railfana:
ličanki, šveđana, drezina, novih pragova, depoa, radnih vlakova. No sve to
nekako depresivno, zaraslo u visoku travu i ambroziju.
-
Zalyo, svaka čast. Iscrpno i vrlo zanimljivo, kak navek
-
4.
Ovaj puta je roštilj bio pomalo neposlušao pa je trebalo nadodavati ugljen, razgoriti vatru raznim metodama: lopaticom, metlicom ili čak kompresorom...
I tako su jedni kuhali...
... drugi su klopali...
Pa provarili kroz priču, šalu, zgodu...
No, vrućina se nije dala, a ukazala mi se zgoda da, nakon još jedne sačekuše, krenem doma s dečkima...
Nedaleko kaštela Konjskog uputismo se u polje, ali vlak je bio brži.
Bogu hvala, na slikama je pregršt railfanova što je može samo obogatiti Našli smo se zbog vlakova, ali i druženja pa mislim da treba pregrmjeti i nekakav foto-puritanizam...
Mario, egerke i ja upustili smo se u avanturu svladavanja zagorskih putića, a putokaz kod Marije Bistrice namjerio i na dulji i zavojit put pa smo se dotakli i Gornje Stubice, no sretno se vratismo.
Još jednom svima hvala i vidimo se nagodinu.
-
3.
U Konjščini je prometnik ostao paf vidjevši našu brojnost.
Uskoro smo saznali naš kutak za roštilj.
Jest da je bara, ali je čisto, s dosta hladovine i relativno blizu pruzi.
Kako nas je malo već stiskala glad, Portos se uhvatio loženja, a mi smo došli ispratiti jedan vlak na konjščinskom zavoju.
Prvo je trebalo koračati prugom za Armco....
Cijelo vrijeme teglio sam i Olyja i kompakt, želeći i slikati i fotkati. Kako nisam htio vući još i stativ, improvizirao sam pa mi je koljeno bilo baza kompaktu. Sljedeći put donosim stolni stalak.
Na gotovo svim susretima strojovođe su nam mahali i trubili što je još popravilo raspoloženje.
Glad nam je trebao sanirati naš kuhar, prvo nam je pokazao meni..
-
2.
Napokon se odlučilo osuvremeniti vragometan ŽCPR prije Peca, no sad je tu uvedena lagana vožnja jer se za signalizaciju čeka još certifikat. Osobno mi je stvarno čudno kud su namrli tu nesretnu kućicu...
Jedini vagonče koje je radni cug imao ostavljeno je u Konjščini pa se nezgodna tradicija s njim nastavila. No, bolje ikaj nego nikaj. :ne zna:
Već prema preferancama i volji, razmjestili smo se na razne položaje.
Kassnije smo se popeli na Kamenu Goricu ne bi li dočekali klasiku, no tu sam se opredijelio za snimanje, a ne fotkanje, ponajvećma zbog udaljenosti.
Zato je sljedeća sačekuša meni najdraža na cijeloj trasi: poljski ŽCPR u šumarku tik iza Podruta.
:palac: Tu smo nanišanili plavca.
-
1.
I tak je došel i 6. željeznički zagorski roštilj, meni četvrti.
Ove godine optirao sam za istinski railfanovski doživljaj te sam se odlučio doći – cugom. Nažalost, nisam bio dosljedan: doma sam se vratio s Mariom i egerkeom.
Stari običaj ni ovaj puta nije bio iznevjeren: 992 je čekala zaoprega 2044 010 i 2044 006.
Ubrzo me na peronu našao ICE-3M, a onda je došao i Dinko-KA. Dinko se ozbiljno uhvatio u koštac s faksom i puno nada polažem u njega što se tiče budućnosti lijepih naših željeznica.
U Zaboku nam se pridružio Nikola-Zabok te smo tako uspostavili Olympus osovinu koja je grdno zasmetala Canonašima
8) Pejsaže sam ovaj puta zanemario. Interesantno je tek bilo križanje u Konjščini koja bi bila posvema pusta da nije ovog vagonića s grabilicom.
Stigavši u Budinšćinu, odnekud su izniknuli drugi fotografi-forumaši. To se nije svidjelo prometniku
koji je grintao iz kancelarije, ne usudeći se baš jako dizati glas jer nas se već okupilo desetak. No, Zeus i ja samo ga smirili našim dozvolama, a on se samo pravdao da mu se prvo moramo javiti...je, a bu on zaštopal objekte naših fotki? 
U Budinšćini me ugodno iznenadila fino sređena cesta, no kasnije sam vidio da je riječ o svega anekih 15-ak km.
Mozganja i dogovori su ubrzo počeli i odlučili smo dočekati 65400 u rajonu Peca, a potom klasiku i makozlin u predjelu Podruta.
Ugodno nas je iznenadio dolazak našeg strojovođe
koji nam je vrlo ljubazno ponudio prijevoz i podružio se s nama do samoga roštilja. -
Bilo je super i jako se veselim sljedećem zagorskom roštilju.
Sljedećih dana stigne opsežniji raport, zasad ovo:
-
Misliš ne bih rekao...
:oops:Lapsus calami, žureći i htijući podastrijeti milozvučne riječi i slike, pogriješih
Stari pajdaš, kojeg se spominješ, bil je zadnji put sa mnom na lanjskom roštiljanju, otad ga ne vidjeh.
Nažalost, materijala više namam, možda tek koju neobjavljenu fotku (sasma nevezano uz potopise). :ne zna:
-
Potom smo krenuli u pitoreskni kraj, mjestašce jednog forumaškog gromovnika i jednog general-predsjednika....
Piotoreskna je i šarmantna zgrada kolodvora tog...
Uglavnom pustoš subotnjeg prijepodneva...
U daljini se bijele dva HŽ-ovca koju su otišli gledato skretnicu ili kaj već...
I opet mi odosmo dalje, moalo smo se udaljili od pruge, ali bumo se vratili.
Ja sam veliki ljubitelj sakralne arhitekture, ovo miriši na neogotiku...
Tak smo došli do Žeinaca...
Zanimljiv mostek ...
...i ŽCPR.
Štovani štioc mogne primijetiti da nismo ni sreli poštenog vlaka...
Zato samo otišli do Kupljenova...
Ne mogu se oteti dojmu da je tu bio još jedan kolosijek...
Eto napokon vlačine...
I sasvim prigodan pozdrav uz Bt koji će tvrdim slovima biti upisan u zagorsku, a ne i koprivničku, povijset.
I tak je našem šalabajzanju došao kraj. Čudna neko sparina sputala nas je u namjeri da se još gdje zaustavimo.
Uz nadu da vam prijahu ovi fragmenti, pozdravljam vas do pisanja.
I zahvala, naravski, Jednom Važnom Moderatoru.
-
Na traženje svekolikog puka, eto objavljujem zadnjih dio iz ovog skromnog putopisnog triptiha. Ovaj je još i ponajviše vezan uz željeznicu.
Uvažavam sve prethodne kritike, skrbit ću za dob i zdravlje štovanih štioca i učiniti piskaranje štogod preglednijim. Istina, ovaj puta će pisanja ipak biti nekaj manje...
Bilo je to jedne kolovoške subote 2010. kad smo JVM i ja poduzeli jednu „šetnjicu“ po Zagorju.
Prvo smo se skrasili u Bedekovčini, ali nikakav promet, monotonija i natmureno nebo brzo su nas ponukali na potragu za boljim lokacijama.
Tak smo došli do ovog ŽCPR-a...
Je li to čovjek ili vlak?
Neeeee...to je Jedan Važan Moderator koji su ušetao sveudilj. Neke važne razgovore je obavljao: čas nježan poput manevre u leru, a čas opak i odrešit kao karavela u ko zna kojem položaju.
Prilično ravničarski je taj kraj uz, da prostite, Špičkovinu.
Ophodio nas je i ophodar...
A za par minut i nešto što neki vlakom zovu...
Krenusmo potom zapravo doma, ali uz odluku da se zaustavimo pored kakve zanimljive željezničke točke.
Malo zabočkog zavoja i ulaznog signala iz poluzraka...
Najvažnije zagorsko čvorište i jedini neboder....
Nemre Zabok bez makoze...
-
Lepoglava. Još ne nazirem ni crkvu ni prugu, ali zna, da su tu negdje. I zaista. Mjesto poznato po čipki i ćuzi posjetio sam davno, davno, posrijedi je bio neki školski izlet. Kako nam je cilj bio Golubovec, Lepoglavu smo tek okrznuli.
Oči su mi stalno bježale pruzi koja se previjala i više puta nam priječila put. I ona i sudružnioca joj cesta kao da se natječu tko će zauzeti bolji položaj, više životnog prostora. Tucanik pružni gotovo se i ne vidi, asfalt se siti kamčićima i prašinom, a nas usporava jedan
kamioon s prikolicom.
Odvaljeno brdo, industrijska postrojenja. Ljepota prirode popušta pred škripom kočnica, oblacima prašine, kiperima, bagerima, gomilom metala. Golubovec. Jedina tračnička vozila koja vidjesmo bijahu faccs vagoni u golubovečkom kolodvoru. Nigdje šveda ili krampa.
Predio koji je bio pred nama nam je bio sasvim nepoznat. Znali smo samo da idemo prema Zlataru. Očekivao sam trakoščanski krajolik, ali sam se prevario: nešto malo brda na početku, a onda široka dolina, više ili manje valovita. Cesta sve lošija, sela sve duža, monotona i ne odveć bogata. Gotovo me uhvatila neka neobjašnjiva tjeskoba, čak razočaranje.
Stvar je donekle popravio Zlatar – gradić sa šarmom, crkvom na lijepo uređenom glavnom trgu, nenametljivim reklamama i dućanima...Brzo je ošla i Zlatar-Bistrica i nizbrdica prema jugu obećaje zagorsku štreku i opustjeli kolodvor.
Potom iznenađujuće brzo ulazimo u Mariju Bistricu sa zapadne strane.
Mjestašce pospano i opustjelo. Dobra prilika za duhovnu okrjepu. U današnjem tempu života zaboravljamo koliko se trošimo i kako nam treba predah, mir.
Potom se preko Laza spustismo u beli Zagreb grad...
-
Trakoščanski izlaz s autoceste je zadnji (ili prvi, već kako tko gleda) i mi napuštamo ugodu široke i brze ceste i prepuštamo se vijugavom i strmom putu kroz šumu.
10% usponi i nisu neki strahoviti zahtjev, ali su vrijedni respekta, kao i oštre uzastopne okuke.
Brzo stižemo na odredište, a prijepodnevno kolovoško sunce pošteno već odrađuje svoju smjenu. Gordi i ponosni dvorac gizda se pred nama. Višegodišnja obnova počinje davati ploda i ovaj uspavani ljepotan cakli se kao kokot na krovu. Ova turistička destinacije postaje gotovo tradicionalna, a možda već sljedeće godine okušamo i hotel koji se gradi u neposrednoj blizini. Jezero mirno poput ulja, smireno zelenilom šume. Preklani smo krenuli u naivnu avanturu njegova cjelovitog obilaska, ali nam je prijatelj zemljovid otkrio da bi za tako što trebao čitav dan, a možda i više. Ovw godine zadovoljili smo se kratkom šetnjom uz južnu obalu.
Naravno, obišli smo i dvorac, ali sve je to već viđeno: i sobe različitih povijesnih stilova, i veliki tvrdi krevet, i kolekcija oružja, i strme uske stepenice što vode u trbuh zgrade – kuhinju. AY i mi smo ogladnili i prepustili se nemaštovitom, ali zasitnom obroku.
Nismo se vraćali istim putem, naše proputovanje udarilo je prema istoku-jugoistoku.
More urednih i bujnih livada načičkano otocima bregova, sad veći – sad manjih. Kuće uredne, većinom skromne.
Bednja.
Barokna zagorska crkva gazdi mjestašcem. Cesta nas vodi prema jugu, nepredvidivo tancajući među bregovima. Brzina je solidna, ali nama se nikuda ne žuri.
-
DRUGI FRAGMENT (napisan još u kolovozu 2010., ali objavljujem ga tek sad)
Baš je prošla prva dekada kolovoza. Vrijeme kao što se može očekivati, a kako zaručnica i ja ne ljubimo baš vrućinu, odlučismo pobjeći u hlad zagorskih brega.
Kako bismo uhvatili štop više svježine, krenuli smo oko 9 sati. Imali smo ideju presjeći Hrvatsko zagorje od sjevera prema jugu. Čitatelja namjernika upozoravam da u rečenicama koje dolaze ćemo se tek povremeno dataknuti vlaka i nek nam to ne bude zamjereno.
Naš prvi cilj – Trakoščan. Treba, dakle, potegnuti lijepom zagorskom autocestom skroz do granice na Maclju. Dio od Zaprešića do Začretja prilično je dosadan i ravničarski makar nam Medvednica štiti leđa, a sa zapada se počinju uzdizati prvi bregovi okićeni hižama, cirkvama i vinogradima. Od spomenutog Sv. Križa autoput se lagano uznemiraju pomalo se zibajući po prvim ozbiljnijim uzvisinama. A čim se projde Krapina, velikim vijaduktom bacamo se lijevo, prema brdima i mojom opsesijom – tunelima. Neka slike govore svoje.
Još mi je uvijek nejasno zakaj poddionica oko Đurmanca nije zdelana u punom profilu, a brine me to kaj nema nikakvih naznaka da bi se tak nekaj moglo početi delati. Usput, bilo bi tak lijepo da se bar pol novca utrošenog u cesto, potroši na zagorska željeznička slijepa čreva.
Pred zadnjim tunelom (posebnim jer je paralelan s postojećim na Zagorskoj magistrali) probija prekrasan planinski pejsaž koji čudesno podsjeća na Austriju.
-
Pohvale Pffafu, ali i boj. Thomcru
Perfect covering.
-
-
To ti je zato Victor jer su se ljudi išlo družit a ne samo fotkati vlakove (sram ih bilo, railfanovi a zanima ih i druženje s ostalim railfanovima a ne samo fotkanje vlakova...).
Bit je u tome da se nisu osvrnuli na događaj, a sasvim je svejedno jesu li slikali ljude, vlakove, pejsaž ili infrastrukturu. Ti bi, pretpostavljam, napisala barem post, zar ne? O tome govorim...tako da mi je nerazumljiva tvoja replika
:ne zna: -
Moćno! Ova bjelovarska pruga je očito dušu dala za obilaske ovog tipa...a izgleda i kao prirodni pravac prema Osijeku, tako da mi ova Koprivnica i autobusne patnje putnika nikako ne idu u glavu...
:neutral: no valjda oni znaju najbolje!Hvala svima (posebno Brunih) za ove izuzetne fotke i reportaže.
U potpunosti se slažem s Plamenim, a i drstokom: još malo pa će Koprivnica biti važnija od ZGK: njima se rihtaju i vlakovi i vagoni. PŠotpuna besmislica
-
Drugi (službeni dan)...
65400 kroz Budinšćinu
Podrute = raj za railfana
tak-tak, tak-tak
Zlayo, sve sreća da sam te slikao ja, a ne Ante-vž jer bi te vjerovatno banirao kaj mu smetaš na slici
Grill-meštri
Plavac međ goricama
Pod hambrelom
THE BUENA VISTA
I još ova putna
Opet post-roštiljni fenomen: bila nas je 30-ak, a priloga sudionika je daleko manje...
-
S prvog i neslužbenog dana (1.7.)...
Oko Hrašćine...
995
Valjda jedini ranžirni signal u Zagorju (Konjščina)
Strojovođe mole 2044 001 da se upali i pobegnu iz Budinšćine
997 u Podrutama
Stajalište Mađarevo
ŽCP Podrute i predsignal (istok)
Budinšćina noću i dizel sa zatvorenim vagonima u tranzitu (vjerujte)
I makoza je vlak. Pitajte nikolu-zaboka:-)
Teretna vlačina (65401) sa čak jednim vagonom (ne računam službeni). Tjednima sam pratio mapper i ispalo je da baš petkom je u tako skromnom izdanju
Plavcem 031 kroz Zlatnu dolinu
in Putopisi
Posted
Bravo, dečki...
Ipak, ja ne vidim sve tako ružičasto...šteta je što se brzina nije digla (barem ponegdje) na 80. Požeška i velička kolodvorska zgrada jesu u dobrom stanju, ali ložiona u Velikoj samo što se ne sruši, a grafitiranje je, nažalost, postalo sveprisutno. Što se tunela kroz Papuk tiče, njega gotovo pouzdano neće biti sljedećih par stoljeća
A i Nikoline slike trpe zbog Photobucketa....